HDZ i SDP nisu skloni koaliranju s desničarskim savezom Miroslava Škore, pa bi u formiranju većine mogle presuditi manje opcije. Zelena ljevica ima izgleda u Zagrebu i 8. izbornoj jedinici, Stranka s imenom i prezimenom u dvije zagrebačke i 10. jedinici, poneki mandat mogli bi osvojiti Čačić i Most, a Pametno ponovo griješi koalirajući sa slabijim
Prema onome što sada govore ankete, ishod srpanjskih parlamentarnih izbora mogao bi biti vrlo tijesan u pogledu broja zastupničkih mandata koje će osvojiti HDZ i SDP-ova Restart koalicija. S obzirom na to da se sad čini da ni jedna od ovih strana nije naročito sklona koaliranju s desničarskim savezom Miroslava Škore, kao ni međusobnoj koaliciji, možda bi se moglo dogoditi da presudno važni – uz glasove osam manjinskih zastupnika – budu mandati onih opcija koje će na izbore izići izvan spomenuta tri bloka. Nije moguće predvidjeti koliko će se ‘rasutih‘ zastupnika naći u budućem parlamentarnom sazivu, ali iskustvo uči da će biti protestnih glasova i da Škorin savez ne može računati na sve te glasove jer je profiliran kao tvrda nacionalistička stranka. U nastavku donosimo kratki pregled stranaka ili koalicija koje imaju najviše razloga da se nadaju stjecanju ili održavanju parlamentarnog statusa. Izostavili smo IDS, koji će – ako nastupi samostalno, to jest izvan SDP-ove koalicije – vrlo vjerojatno osvojiti svoja tri tradicionalna mandata, ali i one za koje mislimo da neće biti zastupljeni u idućoj saborskoj postavi: među njima su i HNS, i Bandićeva Stranka rada i solidarnosti, i savez Mrsićevih Demokrata i Hrvatskih laburista, i Živi zid, i Stranka Ivana Pernara… Možda će se prognoza vezana za HNS pokazati pogrešnom, ali ta pogreška, čak ako bude i kardinalna, ne može biti teža od jednog ili dva mandata.
Zagrebačka ljevica pozicionirana lijevo od SDP-a okupit će se i izići zajedno na izbore, a riječ je, između ostalog, o strankama i projektima Možemo! odnosno Zagreb je naš!, ORaH, Radnička fronta, Nova ljevica. Najavljuju izlazak na izbore u svih deset izbornih jedinica, ali izgledi za relativno dobar rezultat ipak su im ograničeni na četiri okruga koji više ili manje zahvaćaju područje glavnog grada te eventualno na Osmu izbornu jedinicu, koja obuhvaća Istru i Kvarner. Okosnica platforme Možemo! jest Zagreb je naš! predvođen Tomislavom Tomaševićem: čini se da bi se njemu i ostalima iz koalicije sad mogao politički isplatiti višegodišnji trud u raskrinkavanju naravi vladavine Milana Bandića, a pritom će im od velike pomoći biti i činjenica Bandićeve, ali i Plenkovićeve pasivnosti kad je riječ o hvatanju u koštac s posljedicama potresa koji je 22. ožujka teško pogodio centar Zagreba i dio podsljemenskih naselja. Tisućama građana uništeni su ili oštećeni domovi, a vlast nije uspjela donijeti zakon o obnovi prije raspuštanja Sabora.
Tomaševiću i njegovoj ekipi neće škoditi ni to što se Restart koalicija, također, nije proslavila reakcijama na katastrofu koju je u Zagrebu izazvao potres u kombinaciji s ekonomskom efektima koronavirusa. Sve je prepušteno inicijativi i invenciji Gordana Marasa i Anke Mrak Taritaš, a to neće biti dovoljno da se u zagrebačkim izbornim jedinicama, naročito Prvoj, ostvari rezultat kakav bi opozicija mogla ostvariti.
Jedan saborski mandat bio bi uspjeh za Možemo!, a sve više od toga ravno čudu. No kako god ispalo, Možemo! ima svijetlu perspektivu na razini Zagreba i nema sumnje da će se to pokazati na lokalnim izborima za godinu dana. Da bi se preraslo Zagreb neophodno je stvaranje mreže ljudi po drugim gradovima i regijama, i to na principima koji moraju biti širi od interesa za komunalne probleme i urbanizam, te uključiviji od ideološkog ekskluzivizma, primjerice, Radničke fronte.
Moglo bi se ispostaviti da su Božo Petrov i Nikola Grmoja pogrešno procijenili kad su donijeli odluku da Most neće u predizbornu koaliciju sa Škorom i njegovom suverenističko-klerikalnom družinom. Otkako je obznanjena ta odluka Most je napustilo nekoliko viđenijih pojedinaca (Slaven Dobrović, Ines Strenja Linić, Ivana Ninčević Lesandrić, Robert Podolnjak…), a zauzvrat su im se pridružili, kao nezavisni kandidati, profesori sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić te bivši riječki vjeroučitelj ekshibicionističke provenijencije Marin Miletić. Grmoja je njih troje okarakterizirao ‘političkim kapitalcima‘, premda nemaju ni dana političkog staža, nisu sudjelovali ni u jednoj kampanji, ni na jednim izborima, ni u čemu što bi ih svrstalo među ‘političke kapitalce‘. Isti je slučaj i s ostatkom zvučnih imena koja će se naći na Mostovoj listi zahvaljujući Raspudićevom nagovoru – liječnikom Trpimirom Golužom, odvjetnikom Krešimirom Planinićem, ekonomistom Zvonimirom Troskotom. To je krug ljudi povezanih sa Željkom Markić i udrugom U ime obitelji.
Škoro je navodno nudio Mostu pet ili šest ‘ulaznih‘ mjesta na listama, Petrov i Grmoja tražili su dva više. Kako sada stoje stvari, Most će se morati dobro pomučiti i pritom imati dosta sreće da zadrži parlamentarni status, a ako mu to i uspije, tri mandata čine se kao plafon. Osim toga, Petrov i Grmoja pokazali su da u proteklih pet godina nisu naučili ništa o upravljanju političkom organizacijom. Nisu se nimalo potrudili da stvore kohezivne elemente unutar Mostovog zastupničkog kluba u Saboru, nego se sve svelo na verbalnu borbenost Grmoje i Mira Bulja te na zauzimanje sve radikalnijih desnih pozicija. Ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da se Most sasvim urušio mjesec i pol dana prije parlamentarnih izbora, što se rijetko kad dogodilo u hrvatskoj politici, a to urušavanje nastoji se kamuflirati dovođenjem novih ‘zvučnih‘ imena s javne scene. Da politika može funkcionirati po principu predizbornih hokejaških izmjena i da je za politički uspjeh dovoljno biti poznat i popularan, onda bi svi i svugdje tako jer je lakše to nego graditi organizaciju i stvarati ličnosti kojima politika nije hir i obijest.
Ivica Relković, politički analitičar i nekadašnji strateg Mosta, uspio je u relativno kratkom roku stvoriti novu verziju Mosta i nema sumnje da se radi o poboljšanoj verziji, koja je, usto, manje nagnuta udesno i od originalnog modela iz 2015. godine, a kamoli od onoga u što se do danas pretvorila Petrovljeva sljedba. Stranka s imenom i prezimenom zasad je okupila nekoliko respektabilnih ličnosti: Ivana Kovačića, bivšeg mostovca iz Omiša i bivšeg ministra uprave, Antu Pranića i Marka Jelića, gradonačelnike Vrgorca i Knina, odvjetnicu i bivšu predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Daliju Orešković, liječnika Boru Nogala, ekonomista Josipa Budimira. Relković računa na kombinaciju lokalne biračke utemeljenosti i relativno neupitne vjerodostojnosti ljudi koji su u javnosti prepoznati kao borci protiv korupcije, klijentelizma i političke poslušnosti kao glavnih karakteristika ovdašnjeg političkog života.
Stranka s imenom i prezimenom cilja na prostor lijevo od HDZ-a i desno od SDP-ove koalicije, premda ne suviše desno u odnosu na Restart. Protive se zabrani pobačaja, ali jesu za zabranu pokliča ‘Za dom spremni’. To je otprilike prostor koji je zauzimao HSLS za vrijeme Dražena Budiše, a Josip Budimir je, ne samo u pogledu ekonomskih zamisli, veza s tadašnjim HSLS-om. Zasad se čini da nisu bez šansi u Desetoj izbornoj jedinici i u dvije od četiri zagrebačke jedinice, jer su se opredijelili za pozicioniranje u onom dijelu spektra gdje je najmanja gužva. To, naravno, nije jamstvo uspjeha, no jest dokaz ozbiljnih namjera i natprosječne političke pismenosti.
Radimir Čačić ima razloga da računa na jedan ili dva reformistička mandata u Trećoj izbornoj jedinici, a ako im se jako posreći, mogli bi i do jednog mandata u Šestoj izbornoj jedinici. Uz to što je varaždinski župan i što je, unatoč svemu, ostao markantna politička pojava, Čačiću ide na ruku i propadanje HNS-a, koji mu je izravna konkurencija, kao i vrludanje međimurskog župana Matije Posavca, bivšeg HNS-ovca, oko toga s kime će i kako sklopiti predizborni savez. Što se tiče političkih stavova, Reformisti su u istom onom prostoru gdje se pokušava etablirati Stranka s imenom i prezimenom, a s obzirom na to da su im izborna očekivanja koncentrirana u različitim okruzima, bilo bi logično da se među njima u budućnosti rodi suradnja.
Stranka bračnog para Puljak, Marijane i Ivice, već godinama politički postoji ponajprije zahvaljujući kakvom-takvom utemeljenju u Splitu i akcijama na splitskoj političkoj sceni, a od svih mogućih koalicijskih partnera odabrali su da na predstojeće izbore iziđu u koaliciji s tek osnovanim Fokusom, strankom zamjenika gradonačelnika Svete Nedelje Davora Nađija. Pametno već godinama stagnira na jedan do dva posto anketne podrške, a glavni razlog je u tome što za koaliciju traže slabije od sebe, umjesto da razmišljaju o onima koji su im ravnopravni ili su jači.
portalnovosti
Prema onome što sada govore ankete, ishod srpanjskih parlamentarnih izbora mogao bi biti vrlo tijesan u pogledu broja zastupničkih mandata koje će osvojiti HDZ i SDP-ova Restart koalicija. S obzirom na to da se sad čini da ni jedna od ovih strana nije naročito sklona koaliranju s desničarskim savezom Miroslava Škore, kao ni međusobnoj koaliciji, možda bi se moglo dogoditi da presudno važni – uz glasove osam manjinskih zastupnika – budu mandati onih opcija koje će na izbore izići izvan spomenuta tri bloka. Nije moguće predvidjeti koliko će se ‘rasutih‘ zastupnika naći u budućem parlamentarnom sazivu, ali iskustvo uči da će biti protestnih glasova i da Škorin savez ne može računati na sve te glasove jer je profiliran kao tvrda nacionalistička stranka. U nastavku donosimo kratki pregled stranaka ili koalicija koje imaju najviše razloga da se nadaju stjecanju ili održavanju parlamentarnog statusa. Izostavili smo IDS, koji će – ako nastupi samostalno, to jest izvan SDP-ove koalicije – vrlo vjerojatno osvojiti svoja tri tradicionalna mandata, ali i one za koje mislimo da neće biti zastupljeni u idućoj saborskoj postavi: među njima su i HNS, i Bandićeva Stranka rada i solidarnosti, i savez Mrsićevih Demokrata i Hrvatskih laburista, i Živi zid, i Stranka Ivana Pernara… Možda će se prognoza vezana za HNS pokazati pogrešnom, ali ta pogreška, čak ako bude i kardinalna, ne može biti teža od jednog ili dva mandata.
Lijevi blok
Zagrebačka ljevica pozicionirana lijevo od SDP-a okupit će se i izići zajedno na izbore, a riječ je, između ostalog, o strankama i projektima Možemo! odnosno Zagreb je naš!, ORaH, Radnička fronta, Nova ljevica. Najavljuju izlazak na izbore u svih deset izbornih jedinica, ali izgledi za relativno dobar rezultat ipak su im ograničeni na četiri okruga koji više ili manje zahvaćaju područje glavnog grada te eventualno na Osmu izbornu jedinicu, koja obuhvaća Istru i Kvarner. Okosnica platforme Možemo! jest Zagreb je naš! predvođen Tomislavom Tomaševićem: čini se da bi se njemu i ostalima iz koalicije sad mogao politički isplatiti višegodišnji trud u raskrinkavanju naravi vladavine Milana Bandića, a pritom će im od velike pomoći biti i činjenica Bandićeve, ali i Plenkovićeve pasivnosti kad je riječ o hvatanju u koštac s posljedicama potresa koji je 22. ožujka teško pogodio centar Zagreba i dio podsljemenskih naselja. Tisućama građana uništeni su ili oštećeni domovi, a vlast nije uspjela donijeti zakon o obnovi prije raspuštanja Sabora.
Tomaševiću i njegovoj ekipi neće škoditi ni to što se Restart koalicija nije proslavila reakcijama na katastrofu koju je u Zagrebu izazvao potres u kombinaciji s ekonomskom efektima koronavirusa
Tomaševiću i njegovoj ekipi neće škoditi ni to što se Restart koalicija, također, nije proslavila reakcijama na katastrofu koju je u Zagrebu izazvao potres u kombinaciji s ekonomskom efektima koronavirusa. Sve je prepušteno inicijativi i invenciji Gordana Marasa i Anke Mrak Taritaš, a to neće biti dovoljno da se u zagrebačkim izbornim jedinicama, naročito Prvoj, ostvari rezultat kakav bi opozicija mogla ostvariti.
Jedan saborski mandat bio bi uspjeh za Možemo!, a sve više od toga ravno čudu. No kako god ispalo, Možemo! ima svijetlu perspektivu na razini Zagreba i nema sumnje da će se to pokazati na lokalnim izborima za godinu dana. Da bi se preraslo Zagreb neophodno je stvaranje mreže ljudi po drugim gradovima i regijama, i to na principima koji moraju biti širi od interesa za komunalne probleme i urbanizam, te uključiviji od ideološkog ekskluzivizma, primjerice, Radničke fronte.
Most nezavisnih lista
Moglo bi se ispostaviti da su Božo Petrov i Nikola Grmoja pogrešno procijenili kad su donijeli odluku da Most neće u predizbornu koaliciju sa Škorom i njegovom suverenističko-klerikalnom družinom. Otkako je obznanjena ta odluka Most je napustilo nekoliko viđenijih pojedinaca (Slaven Dobrović, Ines Strenja Linić, Ivana Ninčević Lesandrić, Robert Podolnjak…), a zauzvrat su im se pridružili, kao nezavisni kandidati, profesori sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić te bivši riječki vjeroučitelj ekshibicionističke provenijencije Marin Miletić. Grmoja je njih troje okarakterizirao ‘političkim kapitalcima‘, premda nemaju ni dana političkog staža, nisu sudjelovali ni u jednoj kampanji, ni na jednim izborima, ni u čemu što bi ih svrstalo među ‘političke kapitalce‘. Isti je slučaj i s ostatkom zvučnih imena koja će se naći na Mostovoj listi zahvaljujući Raspudićevom nagovoru – liječnikom Trpimirom Golužom, odvjetnikom Krešimirom Planinićem, ekonomistom Zvonimirom Troskotom. To je krug ljudi povezanih sa Željkom Markić i udrugom U ime obitelji.
Škoro je navodno nudio Mostu pet ili šest ‘ulaznih‘ mjesta na listama, Petrov i Grmoja tražili su dva više. Kako sada stoje stvari, Most će se morati dobro pomučiti i pritom imati dosta sreće da zadrži parlamentarni status, a ako mu to i uspije, tri mandata čine se kao plafon. Osim toga, Petrov i Grmoja pokazali su da u proteklih pet godina nisu naučili ništa o upravljanju političkom organizacijom. Nisu se nimalo potrudili da stvore kohezivne elemente unutar Mostovog zastupničkog kluba u Saboru, nego se sve svelo na verbalnu borbenost Grmoje i Mira Bulja te na zauzimanje sve radikalnijih desnih pozicija. Ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da se Most sasvim urušio mjesec i pol dana prije parlamentarnih izbora, što se rijetko kad dogodilo u hrvatskoj politici, a to urušavanje nastoji se kamuflirati dovođenjem novih ‘zvučnih‘ imena s javne scene. Da politika može funkcionirati po principu predizbornih hokejaških izmjena i da je za politički uspjeh dovoljno biti poznat i popularan, onda bi svi i svugdje tako jer je lakše to nego graditi organizaciju i stvarati ličnosti kojima politika nije hir i obijest.
Stranka s imenom i prezimenom
Ivica Relković, politički analitičar i nekadašnji strateg Mosta, uspio je u relativno kratkom roku stvoriti novu verziju Mosta i nema sumnje da se radi o poboljšanoj verziji, koja je, usto, manje nagnuta udesno i od originalnog modela iz 2015. godine, a kamoli od onoga u što se do danas pretvorila Petrovljeva sljedba. Stranka s imenom i prezimenom zasad je okupila nekoliko respektabilnih ličnosti: Ivana Kovačića, bivšeg mostovca iz Omiša i bivšeg ministra uprave, Antu Pranića i Marka Jelića, gradonačelnike Vrgorca i Knina, odvjetnicu i bivšu predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Daliju Orešković, liječnika Boru Nogala, ekonomista Josipa Budimira. Relković računa na kombinaciju lokalne biračke utemeljenosti i relativno neupitne vjerodostojnosti ljudi koji su u javnosti prepoznati kao borci protiv korupcije, klijentelizma i političke poslušnosti kao glavnih karakteristika ovdašnjeg političkog života.
Stranka s imenom i prezimenom cilja na prostor lijevo od HDZ-a i ne suviše desno u odnosu na Restart koaliciju. Protive se zabrani pobačaja, ali jesu za zabranu pokliča ‘Za dom spremni’
Stranka s imenom i prezimenom cilja na prostor lijevo od HDZ-a i desno od SDP-ove koalicije, premda ne suviše desno u odnosu na Restart. Protive se zabrani pobačaja, ali jesu za zabranu pokliča ‘Za dom spremni’. To je otprilike prostor koji je zauzimao HSLS za vrijeme Dražena Budiše, a Josip Budimir je, ne samo u pogledu ekonomskih zamisli, veza s tadašnjim HSLS-om. Zasad se čini da nisu bez šansi u Desetoj izbornoj jedinici i u dvije od četiri zagrebačke jedinice, jer su se opredijelili za pozicioniranje u onom dijelu spektra gdje je najmanja gužva. To, naravno, nije jamstvo uspjeha, no jest dokaz ozbiljnih namjera i natprosječne političke pismenosti.
Reformisti
Radimir Čačić ima razloga da računa na jedan ili dva reformistička mandata u Trećoj izbornoj jedinici, a ako im se jako posreći, mogli bi i do jednog mandata u Šestoj izbornoj jedinici. Uz to što je varaždinski župan i što je, unatoč svemu, ostao markantna politička pojava, Čačiću ide na ruku i propadanje HNS-a, koji mu je izravna konkurencija, kao i vrludanje međimurskog župana Matije Posavca, bivšeg HNS-ovca, oko toga s kime će i kako sklopiti predizborni savez. Što se tiče političkih stavova, Reformisti su u istom onom prostoru gdje se pokušava etablirati Stranka s imenom i prezimenom, a s obzirom na to da su im izborna očekivanja koncentrirana u različitim okruzima, bilo bi logično da se među njima u budućnosti rodi suradnja.
Pametno i Fokus
Stranka bračnog para Puljak, Marijane i Ivice, već godinama politički postoji ponajprije zahvaljujući kakvom-takvom utemeljenju u Splitu i akcijama na splitskoj političkoj sceni, a od svih mogućih koalicijskih partnera odabrali su da na predstojeće izbore iziđu u koaliciji s tek osnovanim Fokusom, strankom zamjenika gradonačelnika Svete Nedelje Davora Nađija. Pametno već godinama stagnira na jedan do dva posto anketne podrške, a glavni razlog je u tome što za koaliciju traže slabije od sebe, umjesto da razmišljaju o onima koji su im ravnopravni ili su jači.
portalnovosti
