Došao je možda i do vas taj glas. Priča se posljednjih mjeseci, potiho i sramežljivo, kako se o tome već govori, u strahovitoj nelagodi kao da je nekakva gljivična infekcija na stvari, ili kao da se tkogod propio, da je supruga nezavisnog predsjedničkog kandidata, nove velike uzdanice naše ekstremne desnice, pogrešne nacionalnosti. Pretpostavljate koje nacionalnosti, ne tražite da vam ja kažem. Pa ni sama Kim Ann Škoro, djevojački Luzhaich, nije to htjela ni potvrditi, ni zanijekati. Na pitanje o porijeklu i vjeri svoga oca, američkog useljenika, krasno je odbrusila našoj novinarki:
“To su pitanja zbog kojih se u meni budi američki duh. Postajem Amerikanka. U Sjedinjenim Državama nema pitanja o vjeri, o rodu, o nacionalnosti. Ta pitanja su nepristojna. Za mene je najvažnije je li netko pošten, je li netko čovjek, je li marljiv, radišan, plaća li svoje radnike, pomaže li drugima. Tako ja gledam na ljude. A ne je li netko ove ili one vjere, je li ove ili one narodnosti”.
Ovome se, zaista, ne možete nego nakloniti do zemlje. Tako govore tolerantni i obrazovani, svjetski ljudi, a ne kao ovi naši provincijalci, uskogrudni nacionalisti, glupani kojima je važno samo kako ti se ćaća zove, šupci koji bi se rođenog djeteta odrekli da se vjenča sa sinom ili kćeri nekog Jovana ili Miloša, a od vremena do vremena Jovane i Miloše znaju čak i izbacivati s posla, paliti im kuće, pljačkati namještaj i bijelu tehniku ili ih čak, božeoprosti, ubiti. Čitajući novinski intervju supruge nezavisnog predsjedničkog kandidata, u uspomeni mi je došao jedan takav strašan slučaj iz Osijeka s jeseni devedeset prve, na samom početku rata. Znate ga i vi, široko je zloglasan.
Razbojnici su navodno po nalogu Branimira Glavaša uhapsili nekog Čedomira Vučkovića, bezazlenog civila na kojemu nije bilo baš nikakve krivice, osim što se pogrešno zvao. Nezakonito su ga zatvorili u nekakvoj prljavoj garaži u stražnjem dvorištu zgrade u kojoj je stolovao mračni slavonski gospodar života i smrti i mrcvarili ga kao životinju da prizna da je četnik, snajperist, kosovac, niški specijalac ili čak Slobodan Milošević lično. Kreteni su, kao i obično kad je rat, došli na svoje, mogli su ostvariti svoje najluđe sadističke fantazije. Nesretnog su Čedomira Vučkovića na koncu tako natjerali da popije kiselinu iz akumulatora.
Taj mučni ratni zločin do dana današnjeg nije dobio sudski epilog, premda se dulje od desetljeća kotrlja od Županijskog suda do Vrhovnog i Ustavnog i natrag. U jednom su trenutku, mislim da je dvije hiljade sedma bila, uhapsili Branimira Glavaša, a on je u zatvoru prosvjedno štrajkao glađu. Cijelih pedeset sedam dana ništa osim vode taj pravednik nije stavio u usta, a onda su ga, naravno, pustili jer tko je smio pustiti da nam on umre u zatvoru.
Glavašev je povratak na slobodu bio veliki trijumf. Slabašno se smiješio s bolničkih nosila i svojom malom žutom, ispijenom rukom jedva odmahivao obožavateljima, a oni su doslovno plakali od sreće. Svi su glumili da je naš junak nevin, premda su znali da to nije baš istina, jednako kao što su znali ni da on nije stvarno štrajkao glađu jer nijedan čovjek nikad nije gladovao pedeset sedam dana. Od svih živih bića na Zemlji, pedeset sedam dana mogu gladovati samo neke vrste školjaka. Kako bilo, bio je tu, odmah do Glavaševa uzglavlja, i Miroslav Škoro, kakvoga u posljednje vrijeme često viđamo, u stanju velike domoljubne potresenosti. Što bi u zavičaju njegove žene rekli, praud tu bi Kroat.
Sad se vi zacijelo pitate kakve veze ima epizoda s Glavašem i ratnim zločinom u garaži s intervjuom supruge nezavisnog predsjedničkog kandidata? Pa, vidite, pomislio sam kakva je strašna šteta da je Kim Ann Škoro u jesen devedeset prve bila u Pittsburghu, a ne u Osijeku. Jer, da je ona bila u Osijeku kad su Čedomira Vučkovića hapsili, sve bi s njim dobro ispalo. Vučković bi svojim mučiteljima rekao nešto kao: “Ali, oprostite, nemojte me pitati pitanja o vjeri, o rodu, o nacionalnosti. Ta pitanja su nepristojna.
Za mene je najvažnije je li netko pošten, je li netko čovjek, je li marljiv, radišan, plaća li svoje radnike, pomaže li drugima. Tako ja gledam na ljude. A ne je li netko ove ili one vjere, je li ove ili one narodnosti”. Mučitelji bi se na to momentalno posramili, prestali lijevati kiselinu iz akumulatora u kanticu, odvezali bi zarobljenika, rukovali se s njim i pustili ga.
Na kraju krajeva, ako je ta stvar devedeset prve loše ispala, dobro je da se danas, trideset godina prekasno, vremena ipak mijenjaju, da više nismo provincijski šupci kojima je jedino važno kako se čiji ćaća zove, već i uzdanica hrvatske ekstremne desnice na predstojećim predsjedničkim izborima živi s jednom krasnom ženom koja zna da je to nepristojno pitati. I ja gotovo poželim da je ona zaista one krive, znate već koje nacionalnosti, i da Škoro pobijedi, a na Pantovčaku da se opušteno i prirodno slavi krsna slava i piše ćirilicom. Alal vera, za to bih i ja glasao.
Priča se posljednjih mjeseci, potiho i sramežljivo, kako se o tome već govori, u strahovitoj nelagodi kao da je nekakva gljivična infekcija na stvari, ili kao da se tkogod propio, da je supruga nezavisnog predsjedničkog kandidata, nove velike uzdanice naše ekstremne desnice, pogrešne nacionalnosti
Vremena se nepovratno mijenjaju. Jednom davno, prije tridesetak godina, predsjednik je bio Franjo Tuđman, koji je u jednoj prilici otvoreno kazao kako je sretan da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja, a za koji mjesec predsjednik bi mogao biti Miroslav Škoro, koji s utemeljiteljem moderne Hrvatske inače dijeli sva politička mišljenja, ali, kako se čini, samo polovicu sreće izborom bračne družice. Škoro se može skromno pohvaliti tek da se u Americi, huh, Bogu hvala, nije zaljubio u nekakvu Esther Tannenbaum, ili Saru Leibowitz, ili Miriam Schlossberg ili, šta ja znam, Meiru Silverstein.
jutarnji
