U Zagrebu je osvanulo lijepo, sunčano, zeleno prvosvibanjsko jutro. Praznično. Dušu dalo za obiteljski bijeg u prirodu, rekreirati se na "zagrebačka mora" Jarun i Bundek ili samo baciti roštilj s prijateljima... Sav je civilizirani svijet tog ponedjeljka slavljenički obilježavao Međunarodni praznik rada Prvi maj ili, kako vole reći nacionalno svjesniji jezični čistunci - Prvi svibnja, koji je u RH službeno neradni dan.
No, papir trpi svašta, pa i formalno neradni dan. Praksa je nešto drugo. Poslodavac divljekapitalističkog RH ne mora bojati ni vlastite savjesti - kad je učas ispere po niskoj cijeni pokore od dva-tri Očenaša ili Zdrave Marije poslije ispovijedi - niti sankcija Inspekcije rada zato što se oglušio o Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima (1996.), izmijenjen i dopunjen 2. studenoga 2001. kada je SDP i Blagdan rada preimenovao u Praznik rada. I danas u državi jedini neradni praznik u šumi neradnih blagdana.
U Jezičnom savjetniku Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje piše kako pojmovi blagdan i praznik ne znače isto - blagdan se odnosi na vjersku svetkovinu, a praznik na dan posvećen važnom za zajednicu ili međunarodnom događaju. Time je postalo razvidnije zašto se od 1990-ih godina imenici praznik, sasvim neopravdano, pripisuje negativna popudbina bivšeg komunističko-socijalističkog sustava, radničko-klasnog, proletersko-internacionalističkog ideološkog naboja. Jednako kao i pojmu radnik, koji je u novohrvatskom jezičnom maninstreamu zamijenjen imenicom zaposlenik iliti djelatnik. Kao da je rad (radnik, raditi...) nešto sramotno, iako je upravo po smislenom radu čovjek čovjekom, inteligentno biće.
Jest da je u tom smislu blesavo imenovati blagdanom Dan antifašističke borbe, Dan državnosti, Dan domovinske zahvalnosti ili Dan neovisnosti, jednako kao Uskrs, Tijelovo, Veliku Gospu, Dan svih svetih ili Božić, ali jezično-ideološki protukomunizam nacionalno osviještene Hrvatske samo Prazniku rada dopušta - praznovanje. Ostalih se neradnih dana valjda samo - blagdanuje? Jezikoslovlje i politika nikad nisu mogli podruku, ali politika si je oduvijek dopuštala grubo povlačiti jezikoslovlje za rukav
Ovogodišnje se praznovanje Praznika rada, bez obzira na degradirane pojmove i aktualno političko licemjerje s državnog vrha, kvalitetom i sadržajno nije razlikovalo od lanjskog, predlanjskog, predpred... Ista meta, isto rastojanje. Bučni sindikalni performansi uz grah i crvene karanfile, ponekog javnog skupljača političkih poena i megafonske tirade već 27 godina istih radničkih tribuna o eutanaziji socijalne države, obespravljenosti (ne)zaposlenih, plaćama i mirovinama od kojih se ne da živjeti i, najnovije - iseljavanju iz zemlje radno najpotentnijeg stanovništva.
Radnički tribuni s decenijskim sindikalnim stažom i plaćama triput višim od državnog prosjeka Vilim Ribić, Krešimir Sever, Mladen Novosel... u Slavonskom su Brodu okupili desetak tisuća što sindikalista, što znatiželjnih građana i žestoko se obrušili na vladajuće. Tvrde, vladajućoj su kasti "na srcu probitci kapitala, poslodavaca i bogate manjine, a ne radnika koji stvaraju novu vrijednost" svojim gazdama i državi. Nitko od njih nije ni pokušao objasniti zašto godinama ne uspijevaju natjerati vlast na socijalni dijalog u kojem će obraniti dignitet rada i radnika, zašto je Zakon o radu ponižavajuće nepravedan prema radnicima i njihovim pravima koja se svode na temeljna ljudska prava i zašto vlast dopušta da 700.000 zaposlenih ili svaki drugi prima plaću nižu od prosječnih 5800, odnosno da ih više od 10.000 radi, a ne prima plaću.
Koliko vladajuća kasta i poslodavci drže do Međunarodnog praznika rada i radnika koji im zarađuju za manje ili više lagodan život, potvrđuje činjenica da taj ponedjeljak i nije bio baš svečarski dan kao što je nekad bio. I u nekim zemljama još jest, osim ove godine u Francuskoj i Turskoj, gdje je pala krv u sukobima prosvjednika protiv vlasti s policijom. Za dobar dio zaposlenika u RH, neradni je Prvi maj - kako ga opet građani najradije nazivaju - bio običan radni dan. Kao svaki drugi radni dan. Radili su svi trgovački lanci, uključujući dužnički uzdrman Konzumov, isto tako ugostiteljski objekti, uobičajeno javne servisne ustanove, policija, zdravstvena dežurstva, dobar dio privatnih tvrtki raznih (ne)proizvodnih profila, itsl. gdje su mahom zaposleni mladi i najbijednije plaćeni radnici.
Na ulicama i trgovima, pa čak i državnim institucijama, uglavnom su izostale zastave i ni po čemu se nije moglo osjetiti neku svečarsku prigodu. Možda se tek po znatno prorijeđenom prometu dalo naslutiti da je neradni dan, da se "nešto slavi". Krnji je državni vrh, predvođen premijerom i predsjednicom RH, bio u Okučanima obilježiti 22. obljetnicu Bljeska, vojno-redarstvene akcije u Domovinskom ratu 1. svibnja 1995. za oslobođenje zapadne Slavonije. Još nesmijenjeni Mostov predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov nije ni došao u Okučane zbog svađe s premijerom Plenkovićem i Mosta s HDZ-om.
Na daljinski je, s osunčane jadranske obale, sipao otrovne poruke u novinarske mikrofone o tome kako HDZ i premijer žele sakriti kriminal u Agrokoru, a on i Most su "odgovorni na svojim dužnostima" i ne žele sudjelovati u "raboti protivnoj interesima građana". Dojam iz one pučke mudrosti o ludom i zbunjenom.
Obljetnica Bljeska, dakako, nije za preskočiti, ali ni Međunarodni praznik rada Prvi maj nije nešto bez veze, jer je danas itekako važno, dapače, civilizacijski neophodno ustrajati na divljekapitalistički temeljito osporavanoj formuli o "tri osmice" od 1. svibnja 1886. u radničkom Chicagu. Sto trideset i jednu godinu kasnije, radnici/e u RH moraju opet na ulice i sindikalne prosvjede zato što im je u vlastitoj zemlji grubo pogaženo krvavom radničkom borbom stečeno pravo ne samo na "osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulture, obrazovanja..." nego i na zasluženu plaću od koje se dade živjeti, reguliran radni odnos i normalan obiteljski život.
Profit, tržište i kapital nisu vrijedniji od čovjeka, ljudskog dostojanstva i humanih radnih odnosa. Praznik je rada dobra prigoda i motiv za tu vrstu građanske zauzetosti. Ma koliko to vladajuća kasta gurala na marginu, a mainstream mediji, poput HRT-a, omalovažavali.
S jedne strane, država je smatrala normalnim/dostatnim da se premijer Plenković rutinskim frazama bez sadržaja obrati javnosti čestitkom u povodu Prvog maja, pa se ode slikati u Okučane i medijski svađati s Mostom i Božom Petrovom, S druge strane će Hrvatski radio pustiti na praznično jutro cvrkutati novinarku Karmelu Vukov Colić o Danu sv. Josipa - Marijinom zaručniku i Isusovom hranitelju - koji se slavi 1. svibnja, a Hrvatski sabor ga je 1687. proglasio zaštitnikom "Hrvatskog Kraljevstva", odnosno, kako je kasnije protumačeno - hrvatskog naroda.
I sad je vrckava novinarka bila u prigodi propitivati uglavnom neinformirane slušatelje, ne o tradiciji Prvog maja i borbi radnika za svoja prava i dostojanstvo rada, nego o svetčevim relikvijama. Sic. Čije podrijetlo uopće nije dokumentirano, kao ni većine inih kršćanskih svetaca, sve do 14 Isusovih "svetih prepucija", što se čuvaju po crkvama i samostanima širom Europe.
Pitam te pitam, a slušatelji HR-a ne znam pa ne znam: gdje se čuva vjenčani prsten sv. Josipa, gdje njegov pojas, gdje zavoji (obojci?) što ih je sv. Josip kao čarape zamatao Djetetu Isusu oko stopala, a gdje se nalazi štap sv. Josipa? Kako to ne bi bilo važnije od nezaposlenosti, maltretiranja radnika istim neljudskim uvjetima zbog kojih su poslije Chicaga buknule sve lijeve revolucije po svijetu, plaća zbog kojih je u tijeku egzodus cijelih obitelji preko državne granice...?
Prvosvibanjsko jutro kao rođeno za praznovanje, ali "stanje radničke nacije" ipak je zrelije za retoričko pitanje: što je 90 posto građana RH dobilo vrijednije od razine ljudskih prava i radničkog dostojanstva iz doba "komunističkog mraka" otkad je državno "osamostaljenje" upalilo kapitalističko svjetlo?
Od 83,56 posto izašlih 19. svibnja 1991. na referendum o osamostaljenju RH, 94,17 posto ZA nije se izjasnilo za asocijalnu/asekularnu državu u kojoj će ljudska prava i slobode biti demokratska ljuska za mazanje očiju civiliziranom svijetu i predizborne političke statistike. Jedini ozakonjen praznik rada koji, za razliku od civiliziranog svijeta, RH smatra komunističkim reliktom pa ga ignorira, zapravo je praznik državne sramote.
