Pojeftinio je benzin. Zato što tehnička vlada nema ovlasti propisivati fiskalne namete. Razmislite o tome dok se još uvijek vozite po povoljnoj cijeni i zaključite sami kakva vlada nam treba. Taj blagotvoran predah ubrzo će prekinuti novoformirana koalicija dviju političkih nepogoda od kojih je HDZ manje zlo. HDZ zna što želi i zna kako postići što želi. To je jedna dosljedna i rijetko uspješna stranka. Sve što je ikada zamislio HDZ je i ostvario, a posljedice njegovih zamisli bilo je jednostavno predvidjeti od samog početka: zbunjeno, demokratski insuficijentno, katkad i po život opasno, osiromašeno društvo. S HDZ-om nema neizvjesnosti. Most je logična nuspojava te tragične konfuzije, nezavisna lista neznanja, diletantizma, moralističkih i populističkih budalaština, naivnih predodžbi i nepredvidivih hirova. Most ne zna što želi i ne zna što bi uopće trebao htjeti i znati. Upravo takav Most prirodni je saveznik HDZ-a. Autoritarnost, naime, počiva na neznanju. Inzistiranje na 'jedinstvu' i totalitarna parola o 'javnom interesu iznad privatnog' stoji u savršenom skladu s ideologijom koja zahtijeva od individue da svoju svakodnevnicu, svoje interese, emocije, pa i sam život, podredi čudovištu kakvo je nacija. Ako je građanska demokracija vladavina razuma i prava te poredak čiji središnji javni interes ima biti zaštita pojedinca, njegovih interesa, vlasništva i ljudskih prava, HDZ i Most utjelovljuju potpunu negaciju građanske demokracije i njenih vrijednosti.
Istodobno, nova koalicija pati od mnogih proturječja. Bezbroj puta ponovljena mantra o 'stručnoj vladi' demagoška je floskula kojom se pokušava stvoriti predodžba o upravljanju državom kao o misterioznom poslu s kojim se mogu nositi samo ljudi upućeni u mistična otajstva 'stručnosti'. Tom floskulom prikriva se i uzrok hrvatske ekonomske krize i sugerira kako joj treba pristupati kao kvantnoj fizici ili infinitezimalnom računu, iako je uzrok očit svima osim tvrdoglavim ljevičarima i nacionalistima koji su strastveno odani državnoj intervenciji, državnom vlasništvu, nepodnošljivim fiskalnim teretima i nepotrebnim javnim troškovima.
Hrvatskoj ne treba stručnjak na čelu Vlade, nego samozatajni i savjesni, sivi birokrat koji bi nadgledao demontažu i demistifikaciju državne, po mnogo čemu socijalističke ekonomije. Ipak, HDZ-u i Mostu doista je potreban spretan štreber koji će stvoriti privid provođenja reformi, ali istodobno dobro paziti da postojeća etatistička ekonomija i na njoj utemeljena struktura političke moći ostanu netaknute. S tako teškim, zapravo nemogućim zadatkom ukoštac se može uhvatiti samo alkemičar.
Nevjerojatno je to da bi HDZ demontirao uzroke ekonomske krize jer bi time demontirao sebe samog. Zato mu je potreban ekvilibrist koji će kozmetičkim popravcima s kratkoročnim učinkom kupovati vrijeme ili će zabludi da u Hrvatskoj postoji slobodno tržište dati novu (propagandnu) kvalitetu. Dade se naslutiti da bi u tom procesu mogla smrtno stradati neovisnost središnje banke, jedinog racionalnog i zdravog segmenta državne vlasti.
Također, teško je vjerovati da bi HDZ odabrao mandatara koji će zastupati interese 'krupnog kapitala'. Kamo sreće da je tako. Kapital je racionalan i teži razvoju, za razliku od etnonacionalne države koja počiva na iracionalnostima i teži entropiji. Gdje ima kapitala, ima i posla, a zapošljavanje je najučinkovitija socijalna mjera. Može li se od čovjeka, koji je svoju karijeru i biografiju odlučio upropastiti suradnjom sa strankama kakve su HDZ i Most, očekivati da će sagledati sav užas hrvatske etatističke ekonomije i založiti se za suštinske liberalne reforme? Može li uopće kadar HDZ-a biti iskren demokrat? Ako usprkos tome bude postupao kao osoba od moralnog i intelektualnog integriteta, HDZ-u i Mostu se to neće svidjeti pa će potražiti nekog drugog 'stručnjaka'. Građanin Tihomir Orešković ne raspolaže političkom moći. Njegov mandat je plod krhkog dogovora HDZ-a i Mosta. Neovisno o ideološkoj bliskosti tih stranaka, ne treba zaboraviti da je Most kapriciozna skupina neznalica i gnjavatora koja neće propustiti nijednu priliku da se svidi svjetini. Takva skupina ne može biti demokratski korektiv. Čovjeku gotovo da dođe žao Tomislava Karamarka kad pomisli s kime će svakodnevno surađivati u Vladi. Zamislimo hipotetski scenarij po kojem će HDZ uvidjeti da je voda došla do grla i poželjeti suštinske liberalne reforme. Ako bi kojim čudom i došlo do takvog preokreta – koji bi po svojoj magnitudi nalikovao na Hruščovljevo odricanje od Staljina – demagozi u Mostu (ali i tvrdolinijaši HDZ-a) jamačno bi mu pružili otpor i koalicija bi se raspala. Koliko god je uložio u stvaranje slike o svojoj posvećenosti reformama – kojim i kakvim reformama? – Most je zapravo njihov najveći protivnik, upravo zato što klasično ideološko pitanje kakvo je dvojba između državnog intervencionizma i slobodnog tržišta pokušava deideologizirati. Kada ih je i moguće prepoznati u konfuznom i proturječnom programu, Mostove reformske zamisli svode se na puke fraze ili bizarne eksperimente.
Optimizam koji se u dijelu javnosti širi u očekivanju formiranja takve vlade izaziva sažaljenje i tjeskobu.
Ako je suditi po pristupnom govoru novoizabranog predsjednika Sabora, koji je usred parlamenta jedne (nominalno) sekularne i demokratske republike zazivao ideologeme iz klerikalno-nacionalističkog imaginarija, čeka nas obilno zagađivanje javnog prostora, a možda i izravna ugroza ljudskih prava. Slične nedemokratske prijetnje, osim što su same sebi svrha, bit će korisno propagandno sredstvo u pothvatu 'stručnog' spašavanja etatističke ekonomije.
Ipak, postoji slabašna nada da bi takva politika mogla naići na artikuliran otpor. Do sada se uloga SDP-a svodila na to da svojim pukim postojanjem održava privid toga da u Hrvatskoj postoji višestranačje. No najnovije izjave Zorana Milanovića ukazuju na to da bi Hrvatska, po prvi puta u povijesti, mogla dobiti beskompromisnu i demokratsku opoziciju, točku organiziranog okupljanja demokratskog (i antifašističkog) potencijala hrvatskog društva. To je najvažnija i najvrednija posljedica izbora godine 2015. Zašto se Milanović probudio tek sada, zasebno je pitanje, ali bolje ikad nego nikad. Njegovi bezobrazluci, njegova veličanstvena nepristojnost prema građanki Grabar Kitarović – što je jedina moralna i razumna reakcija na tu heroinu antidemokratskih političkih skupina – i nedvosmislena osuda rasističko-nacionalističkih ispada HDZ-ove koalicije u ovom trenutku jedina su nit o kojoj visi budućnost demokracije u Hrvatskoj.
tportal
Istodobno, nova koalicija pati od mnogih proturječja. Bezbroj puta ponovljena mantra o 'stručnoj vladi' demagoška je floskula kojom se pokušava stvoriti predodžba o upravljanju državom kao o misterioznom poslu s kojim se mogu nositi samo ljudi upućeni u mistična otajstva 'stručnosti'. Tom floskulom prikriva se i uzrok hrvatske ekonomske krize i sugerira kako joj treba pristupati kao kvantnoj fizici ili infinitezimalnom računu, iako je uzrok očit svima osim tvrdoglavim ljevičarima i nacionalistima koji su strastveno odani državnoj intervenciji, državnom vlasništvu, nepodnošljivim fiskalnim teretima i nepotrebnim javnim troškovima.
Hrvatskoj ne treba stručnjak na čelu Vlade, nego samozatajni i savjesni, sivi birokrat koji bi nadgledao demontažu i demistifikaciju državne, po mnogo čemu socijalističke ekonomije. Ipak, HDZ-u i Mostu doista je potreban spretan štreber koji će stvoriti privid provođenja reformi, ali istodobno dobro paziti da postojeća etatistička ekonomija i na njoj utemeljena struktura političke moći ostanu netaknute. S tako teškim, zapravo nemogućim zadatkom ukoštac se može uhvatiti samo alkemičar.
Nevjerojatno je to da bi HDZ demontirao uzroke ekonomske krize jer bi time demontirao sebe samog. Zato mu je potreban ekvilibrist koji će kozmetičkim popravcima s kratkoročnim učinkom kupovati vrijeme ili će zabludi da u Hrvatskoj postoji slobodno tržište dati novu (propagandnu) kvalitetu. Dade se naslutiti da bi u tom procesu mogla smrtno stradati neovisnost središnje banke, jedinog racionalnog i zdravog segmenta državne vlasti.
Također, teško je vjerovati da bi HDZ odabrao mandatara koji će zastupati interese 'krupnog kapitala'. Kamo sreće da je tako. Kapital je racionalan i teži razvoju, za razliku od etnonacionalne države koja počiva na iracionalnostima i teži entropiji. Gdje ima kapitala, ima i posla, a zapošljavanje je najučinkovitija socijalna mjera. Može li se od čovjeka, koji je svoju karijeru i biografiju odlučio upropastiti suradnjom sa strankama kakve su HDZ i Most, očekivati da će sagledati sav užas hrvatske etatističke ekonomije i založiti se za suštinske liberalne reforme? Može li uopće kadar HDZ-a biti iskren demokrat? Ako usprkos tome bude postupao kao osoba od moralnog i intelektualnog integriteta, HDZ-u i Mostu se to neće svidjeti pa će potražiti nekog drugog 'stručnjaka'. Građanin Tihomir Orešković ne raspolaže političkom moći. Njegov mandat je plod krhkog dogovora HDZ-a i Mosta. Neovisno o ideološkoj bliskosti tih stranaka, ne treba zaboraviti da je Most kapriciozna skupina neznalica i gnjavatora koja neće propustiti nijednu priliku da se svidi svjetini. Takva skupina ne može biti demokratski korektiv. Čovjeku gotovo da dođe žao Tomislava Karamarka kad pomisli s kime će svakodnevno surađivati u Vladi. Zamislimo hipotetski scenarij po kojem će HDZ uvidjeti da je voda došla do grla i poželjeti suštinske liberalne reforme. Ako bi kojim čudom i došlo do takvog preokreta – koji bi po svojoj magnitudi nalikovao na Hruščovljevo odricanje od Staljina – demagozi u Mostu (ali i tvrdolinijaši HDZ-a) jamačno bi mu pružili otpor i koalicija bi se raspala. Koliko god je uložio u stvaranje slike o svojoj posvećenosti reformama – kojim i kakvim reformama? – Most je zapravo njihov najveći protivnik, upravo zato što klasično ideološko pitanje kakvo je dvojba između državnog intervencionizma i slobodnog tržišta pokušava deideologizirati. Kada ih je i moguće prepoznati u konfuznom i proturječnom programu, Mostove reformske zamisli svode se na puke fraze ili bizarne eksperimente.
Optimizam koji se u dijelu javnosti širi u očekivanju formiranja takve vlade izaziva sažaljenje i tjeskobu.
Ako je suditi po pristupnom govoru novoizabranog predsjednika Sabora, koji je usred parlamenta jedne (nominalno) sekularne i demokratske republike zazivao ideologeme iz klerikalno-nacionalističkog imaginarija, čeka nas obilno zagađivanje javnog prostora, a možda i izravna ugroza ljudskih prava. Slične nedemokratske prijetnje, osim što su same sebi svrha, bit će korisno propagandno sredstvo u pothvatu 'stručnog' spašavanja etatističke ekonomije.
Ipak, postoji slabašna nada da bi takva politika mogla naići na artikuliran otpor. Do sada se uloga SDP-a svodila na to da svojim pukim postojanjem održava privid toga da u Hrvatskoj postoji višestranačje. No najnovije izjave Zorana Milanovića ukazuju na to da bi Hrvatska, po prvi puta u povijesti, mogla dobiti beskompromisnu i demokratsku opoziciju, točku organiziranog okupljanja demokratskog (i antifašističkog) potencijala hrvatskog društva. To je najvažnija i najvrednija posljedica izbora godine 2015. Zašto se Milanović probudio tek sada, zasebno je pitanje, ali bolje ikad nego nikad. Njegovi bezobrazluci, njegova veličanstvena nepristojnost prema građanki Grabar Kitarović – što je jedina moralna i razumna reakcija na tu heroinu antidemokratskih političkih skupina – i nedvosmislena osuda rasističko-nacionalističkih ispada HDZ-ove koalicije u ovom trenutku jedina su nit o kojoj visi budućnost demokracije u Hrvatskoj.
tportal
