Od početka mandata Kolinde Grabar-Kitarović njezin način vladanja i politički diskurs jednaki su diskursu krajnje desnice, bliski čak i onoj ekstremnoj filoustaškoj desnici koja, čini se, tvori pozamašan rezervoar njezinih birača. Predsjednica je po tome političarka s krajnje desnog političkog pola, ona taj svijet osjeća svojim, to je njezin sentiment
Tadašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO-a Kolinda Grabar-Kitarović svoju je predizbornu kampanju kao predsjednička kandidatkinja HDZ-a lansirala u rujnu 2014. gostovanjem u emisiji ‘Bujica’ Velimira Bujanca, medijskog glasnogovornika ekstremne desnice. ‘Nije tajna da sebe definiram kao političarku desnog centra, dakle moderni konzervativizam’, govorila je, između ostalog, Grabar-Kitarović. Dan nakon pobjede u drugom krugu predsjedničkih izbora 12. siječnja 2015., svoj prvi televizijski intervju dala je opet istoj emisiji, a premda je Bujanec u veljači te godine bio već pravomoćno osuđen za plaćanje seksualnih usluga kokainom, novoizabrana predsjednica počastila ga je mjestom među visokim uzvanicima na svojoj inauguraciji. Bujanec je i lani dobio predsjedničin poziv na tradicionalni božićni domjenak na Pantovčaku. Upravo je emisija Velimira Bujanca poslužila predsjednici da prošlog tjedna poruči javnosti kako neće podržati tzv. Marakeški sporazum Ujedinjenih naroda, odnosno Globalni sporazum za sigurnu, uređenu i reguliranu migraciju, kojem je cilj urediti pravna pitanja oko rastućeg problema izbjeglica i migranata. Sporazum bi trebao biti usvojen na međunarodnoj konferenciji u marokanskom gradu Marakešu 10. i 11. prosinca ove godine, što je ovdašnjim desničarima poslužilo kao sjajan povod za lansiranje antiimigrantske kampanje, za koju se klima već neko vrijeme stvarala. Krajnja se desnica odmah digla na noge, a zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović nazvao je taj globalni sporazum najvećom opasnošću jer tobože značajno liberalizira i olakšava migracije te pozvao na angažiranje vojske u zaštiti granica od migranata.
Premda je predsjednica ljetos podržala sporazum i radosnim pismom najavila glavnom tajniku UN-a Antoniju Guterresu dolazak u Marakeš na njegovo usvajanje, stav je promijenila čim je postalo primjetno kako se posljednjih tjedana počela razvijati antiimigrantska histerija, u čijem raspirivanju pored radikalne desnice sudjeluju i stranke poput Mosta i Živog zida. Antiimigrantsko raspoloženje zahvatilo je i dio građana koji prijavljuju policiji ljude koji se preko Hrvatske žele domoći nekog novog, sretnijeg života. Raspredaju se lažne priče da migranti siluju i kradu, a prezreni su i od dijela hrvatskih svećenika koji pozivaju svoje župljane da zatečenim migrantima uskrate vodu i hranu te da ih nipošto ne primaju u kuće.
Svoj opći stav o migrantima predsjednica je objavila već tri godine ranije, kada je dala do znanja da je sklonija sistemu ‘bodljikave žice’ Viktora Orbana. Tako je u listopadu 2015. u intervjuu američkoj televizijskoj kući CNBC kazala da Hrvatska ne isključuje mogućnost postavljanja ograde kako bi se zaustavio val, kako je rekla, uglavnom ekonomskih migranata. Nije bila nesklona ni ideji o slanju vojske na granice. ‘Željela bih izbjeći situaciju u kojoj bih morala postaviti bilo kakvu vrstu fizičke zapreke na granici. Ne isključujem tu mogućnost u budućnosti, sve ovisi o tome kako će se stvari razvijati’, kazala je pritom predsjednica Republike.
Nakon predsjedničine promjene stava o Marakeškom sporazumu, brojni su političari, analitičari i mediji ocijenili da se Kolinda Grabar-Kitarović služi desničarenjem kao ključnom metodom za osvajanje novog mandata. Piše se da se njezino djelovanje može promatrati kroz prizmu dodvoravanja i podilaženja krajnjoj desnici. A kada se pretrese politički sadržaj njezinih nastupa, postaje jasno da je od početka mandata njezin način vladanja i politički diskurs jednak diskursu te desnice, da je čak blizak onoj ekstremnoj filoustaškoj desnici koja, čini se, tvori pozamašan rezervoar njezinih birača. Kolinda Grabar-Kitarović po tome je političarka s krajnje desnog pola političkog spektra, ona taj svijet osjeća svojim, to je njezin sentiment. Među tim svijetom doista ima svega i svačega: ljudi poput Bujanca, Zekanovića i njihovih fanova, onih iz proustaške hrvatske dijaspore, onih u crkvenim strukturama, veteranskim udrugama i platformama civilnog društva koji pokušavaju derogirati ustavna i zakonska načela ove zemlje. Hoće li predsjednici njihova podrška biti dovoljna za osvajanje drugog mandata nagodinu, ostaje za vidjeti.
Prošlo je dakle tri godine i deset mjeseci prvog mandata Kolinde Grabar-Kitarović. Izbornu je pobjedu predsjednica proslavila u društvu ratnih veterana na Savskoj cesti 66, gdje su u šatoru tada već mjesecima kampirali, suočavajući društvo s raznim ekscesima, poput mahnitog čina postavljanja plinskih boca duž gradske prometnice. Prilikom stupanja na predsjedničku dužnost uklonila je iz ureda na Pantovčaku bistu Josipa Broza Tita, što je ohrabrilo žestoke desničare da krenu u lov na tzv. Jugoslavene i jugonostalgičare, djecu jugooficira, mrzitelje svega hrvatskog, antifašiste i ostale sumnjive građane. Demone prošlosti revno je budio i tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, čiji je ekstremistički slogan da ‘svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne’ desnica shvatila doista doslovno.
Način političkog djelovanja predsjednice Republike mogao se vidjeti i prije točno dvije godine, kada se u sklopu službenog puta u Kanadi fotografirala u društvu grupe hrvatskih iseljenika, držeći s njima hrvatsku trobojnicu sa šahovnicom s prvim bijelim poljem. Ne, nije bila riječ ni o kakvoj zabuni, kazao je torontski sveučilišni profesor Tihomir Janjiček, stijeg s prvim bijelim poljem (kakav se koristio u NDH) postavio je na internet uz osobno dopuštenje predsjednice. Premda je iz predsjedničkog ureda stigla promptna obavijest da u svemu nema ničeg spornog jer je takva zastava ispred Hrvatskog sabora visjela 1990. godine, razumniji dio javnosti upozoravao je da predsjednica ne promovira službenu hrvatsku zastavu već se nastoji dodvoriti radikalnoj iseljeničkoj desnici.
Na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj u lipnju 2016. hrvatski su navijači ubacili na teren desetak baklji i tako privremeno prekinuli utakmicu između Hrvatske i Češke. Ispad je na svojoj Facebook stranici osudila i Kolinda Grabar-Kitarović, i to još kako: huligane je etiketirala kao neprijatelje Hrvatske, nazvala ih je mrziteljima svoje reprezentacije i države te ‘orjunašima’. Riječ je opet o diskursu ovdašnje radikalne desnice koja terminom orjunaši naziva nerijetko sve one koji se kritički bave mitovima Domovinskog rata, ali i drugim političkim devijacijama današnje Hrvatske.
Iste 2016. godine, u veljači, hrvatska je predsjednica zaprimila pismo saborskog zastupnika srpske nacionalne manjine Milorada Pupovca, koji je imao potrebu upozoriti na rastuću društvenu atmosferu nesnošljivosti, mržnje i netolerancije prema političkim, etničkim i drugim manjinama u zemlji. Pupovac je naveo imena niza javnih osoba, režisera, glumaca, aktivista, pa čak i mitropolita, koji su doživjeli ozbiljne prijetnje i izljeve mržnje. Umjesto da nedvosmisleno osudi divljanje nacionalističke desnice, predsjednica je na Pupovčevo privatno upućeno pismo javno odgovorila da osuđuje takve postupke, ali i da žrtve tih postupaka provociraju svojim djelovanjem: ‘Osuđujem zajedno s Vama takve postupke. Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije.’ Predsjednica je tom prilikom napisala i da posebice smatra potpuno neprihvatljivim izvikivanje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’, koji šteti nacionalnoj koheziji, državljanskom zajedništvu i interesima Republike Hrvatske. No već je lanjskog rujna, u trenutku dok je HOS-ova spomen-ploča s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’ stajala u centru Jasenovca, izrekla posve suprotnu i vrlo opasnu tezu da je to ‘stari hrvatski pozdrav, no nažalost kompromitiran je u vrijeme ustaških dana’. Filoustaška desnica skočila je za trenutak na noge od oduševljenja, da bi desničarski povjesničar Zlatko Hasanbegović poentirao kazavši da je tu doista riječ o ustaškom pozdravu.
Kolinda Grabar-Kitarović s jednakim je žarom nastavila provoditi svoju krajnje desnu političku agendu i ove godine. Prilikom dolaska u argentinski Buenos Aires u ožujku, zahvalila je toj zemlji u kojoj su, kako je rekla, ‘mnogi Hrvati tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje nakon Drugog svjetskog rata.’ Reakcije na njezine izjave bile su dvojake: dok ih je izraelski centar Simon Wiesenthal žestoko osudio, dotle je iseljenik Tomislav Frković, inače unuk ustaškog ministra šumarstva Ivice Frkovića, tokom druženja predsjednice s hrvatskom zajednicom u Argentini zatražio izbacivanje ZAVNOH-a iz hrvatskog ustava. Povjesničar Hrvoje Klasić pojasnio je da Hrvati koji u Argentinu dolaze poslije 1945. dolaze tamo isključivo iz političkih razloga, da se radi isključivo o simpatizerima NDH i ustaškog pokreta, da su tamo bili i Ante Pavelić i drugi ustaški dužnosnici i vojni zapovjednici. Predsjedničine argentinske izjave nisu daleko od izjava onih s radikalne desnice koji antifašističke borce i partizane nazivaju okupacijskom jugoslavenskom vojskom.
Malo prije argentinskog puta Kolinda Grabar-Kitarović uveličala je i promociju knjige desnog publicista Tihomira Dujmovića pod naslovom ‘Tko je ubio Zvonka Bušića?’ Očito je da time predsjednica Republike dijeli stav radikalne desnice o Bušiću kao hrvatskom mučeniku, premda je riječ o osuđenom teroristu, otmičaru aviona sa 76 putnika od čije je bombe, postavljene u njujorškoj podzemnoj željeznici, 11. rujna 1976. poginuo njujorški policajac, a trojica su bila ranjena. Na Dan antifašističke borbe 22. lipnja predsjednica je pak ugostila izaslanstvo Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka (HOZ). Neposredan povod bila je komemoracija kod jame Jazovka i predsjedničina potvrda pokroviteljstva nad tim događajem. Organizatore komemoracije predstavljao je potpredsjednik HOZ-a Andrej Šebalj koji je, kao što smo već pisali, kao član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) i izvršnog odbora časopisa ‘Nezavisna Država Hrvatska’ 1990-ih veličao Antu Pavelića i ustaše.
Zaključimo ovaj tekst ipak malo revijalnije, pa kažimo kako je hrvatska predsjednica, inače ljubiteljica Thompsonovih stihova, omiljena sugovornica stranih medija. Tako je u kontekstu otkazivanja puta u Marakeš prigodno spominje, zajedno s Velimirom Bujancem, i Compact, ‘magazin za suverenitet’ blizak ekstremističkoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD). Hrvatska je predsjednica u magazinu opisana kao ‘zgodna plavuša’ i vatrena navijačica hrvatske nogometne reprezentacije koja je ‘ostala vjerna svojim seoskim korijenima’. Baš kao i radikalno desnoj politici zbog koje iz Hrvatske također, poput migranata s Bliskog istoka, odlaze mladi, ali i cijele obitelji, u potrazi za razumnijim životom.
Tadašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO-a Kolinda Grabar-Kitarović svoju je predizbornu kampanju kao predsjednička kandidatkinja HDZ-a lansirala u rujnu 2014. gostovanjem u emisiji ‘Bujica’ Velimira Bujanca, medijskog glasnogovornika ekstremne desnice. ‘Nije tajna da sebe definiram kao političarku desnog centra, dakle moderni konzervativizam’, govorila je, između ostalog, Grabar-Kitarović. Dan nakon pobjede u drugom krugu predsjedničkih izbora 12. siječnja 2015., svoj prvi televizijski intervju dala je opet istoj emisiji, a premda je Bujanec u veljači te godine bio već pravomoćno osuđen za plaćanje seksualnih usluga kokainom, novoizabrana predsjednica počastila ga je mjestom među visokim uzvanicima na svojoj inauguraciji. Bujanec je i lani dobio predsjedničin poziv na tradicionalni božićni domjenak na Pantovčaku. Upravo je emisija Velimira Bujanca poslužila predsjednici da prošlog tjedna poruči javnosti kako neće podržati tzv. Marakeški sporazum Ujedinjenih naroda, odnosno Globalni sporazum za sigurnu, uređenu i reguliranu migraciju, kojem je cilj urediti pravna pitanja oko rastućeg problema izbjeglica i migranata. Sporazum bi trebao biti usvojen na međunarodnoj konferenciji u marokanskom gradu Marakešu 10. i 11. prosinca ove godine, što je ovdašnjim desničarima poslužilo kao sjajan povod za lansiranje antiimigrantske kampanje, za koju se klima već neko vrijeme stvarala. Krajnja se desnica odmah digla na noge, a zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović nazvao je taj globalni sporazum najvećom opasnošću jer tobože značajno liberalizira i olakšava migracije te pozvao na angažiranje vojske u zaštiti granica od migranata.
Željela bih izbjeći situaciju u kojoj bih morala postaviti bilo kakvu vrstu fizičke zapreke na granici. Ne isključujem tu mogućnost u budućnosti, sve ovisi o tome kako će se stvari razvijati – kazala je još prije tri godine američkom cnbc-u
Premda je predsjednica ljetos podržala sporazum i radosnim pismom najavila glavnom tajniku UN-a Antoniju Guterresu dolazak u Marakeš na njegovo usvajanje, stav je promijenila čim je postalo primjetno kako se posljednjih tjedana počela razvijati antiimigrantska histerija, u čijem raspirivanju pored radikalne desnice sudjeluju i stranke poput Mosta i Živog zida. Antiimigrantsko raspoloženje zahvatilo je i dio građana koji prijavljuju policiji ljude koji se preko Hrvatske žele domoći nekog novog, sretnijeg života. Raspredaju se lažne priče da migranti siluju i kradu, a prezreni su i od dijela hrvatskih svećenika koji pozivaju svoje župljane da zatečenim migrantima uskrate vodu i hranu te da ih nipošto ne primaju u kuće.
Svoj opći stav o migrantima predsjednica je objavila već tri godine ranije, kada je dala do znanja da je sklonija sistemu ‘bodljikave žice’ Viktora Orbana. Tako je u listopadu 2015. u intervjuu američkoj televizijskoj kući CNBC kazala da Hrvatska ne isključuje mogućnost postavljanja ograde kako bi se zaustavio val, kako je rekla, uglavnom ekonomskih migranata. Nije bila nesklona ni ideji o slanju vojske na granice. ‘Željela bih izbjeći situaciju u kojoj bih morala postaviti bilo kakvu vrstu fizičke zapreke na granici. Ne isključujem tu mogućnost u budućnosti, sve ovisi o tome kako će se stvari razvijati’, kazala je pritom predsjednica Republike.
Nakon predsjedničine promjene stava o Marakeškom sporazumu, brojni su političari, analitičari i mediji ocijenili da se Kolinda Grabar-Kitarović služi desničarenjem kao ključnom metodom za osvajanje novog mandata. Piše se da se njezino djelovanje može promatrati kroz prizmu dodvoravanja i podilaženja krajnjoj desnici. A kada se pretrese politički sadržaj njezinih nastupa, postaje jasno da je od početka mandata njezin način vladanja i politički diskurs jednak diskursu te desnice, da je čak blizak onoj ekstremnoj filoustaškoj desnici koja, čini se, tvori pozamašan rezervoar njezinih birača. Kolinda Grabar-Kitarović po tome je političarka s krajnje desnog pola političkog spektra, ona taj svijet osjeća svojim, to je njezin sentiment. Među tim svijetom doista ima svega i svačega: ljudi poput Bujanca, Zekanovića i njihovih fanova, onih iz proustaške hrvatske dijaspore, onih u crkvenim strukturama, veteranskim udrugama i platformama civilnog društva koji pokušavaju derogirati ustavna i zakonska načela ove zemlje. Hoće li predsjednici njihova podrška biti dovoljna za osvajanje drugog mandata nagodinu, ostaje za vidjeti.
Njemački Compact, magazin blizak ekstremističkoj stranci AfD, opisuje predsjednicu kao ‘zgodnu plavušu’ i vatrenu navijačicu hrvatske nogometne reprezentacije koja je ‘ostala vjerna svojim seoskim korijenima’
Prošlo je dakle tri godine i deset mjeseci prvog mandata Kolinde Grabar-Kitarović. Izbornu je pobjedu predsjednica proslavila u društvu ratnih veterana na Savskoj cesti 66, gdje su u šatoru tada već mjesecima kampirali, suočavajući društvo s raznim ekscesima, poput mahnitog čina postavljanja plinskih boca duž gradske prometnice. Prilikom stupanja na predsjedničku dužnost uklonila je iz ureda na Pantovčaku bistu Josipa Broza Tita, što je ohrabrilo žestoke desničare da krenu u lov na tzv. Jugoslavene i jugonostalgičare, djecu jugooficira, mrzitelje svega hrvatskog, antifašiste i ostale sumnjive građane. Demone prošlosti revno je budio i tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, čiji je ekstremistički slogan da ‘svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne’ desnica shvatila doista doslovno.
Način političkog djelovanja predsjednice Republike mogao se vidjeti i prije točno dvije godine, kada se u sklopu službenog puta u Kanadi fotografirala u društvu grupe hrvatskih iseljenika, držeći s njima hrvatsku trobojnicu sa šahovnicom s prvim bijelim poljem. Ne, nije bila riječ ni o kakvoj zabuni, kazao je torontski sveučilišni profesor Tihomir Janjiček, stijeg s prvim bijelim poljem (kakav se koristio u NDH) postavio je na internet uz osobno dopuštenje predsjednice. Premda je iz predsjedničkog ureda stigla promptna obavijest da u svemu nema ničeg spornog jer je takva zastava ispred Hrvatskog sabora visjela 1990. godine, razumniji dio javnosti upozoravao je da predsjednica ne promovira službenu hrvatsku zastavu već se nastoji dodvoriti radikalnoj iseljeničkoj desnici.
Na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj u lipnju 2016. hrvatski su navijači ubacili na teren desetak baklji i tako privremeno prekinuli utakmicu između Hrvatske i Češke. Ispad je na svojoj Facebook stranici osudila i Kolinda Grabar-Kitarović, i to još kako: huligane je etiketirala kao neprijatelje Hrvatske, nazvala ih je mrziteljima svoje reprezentacije i države te ‘orjunašima’. Riječ je opet o diskursu ovdašnje radikalne desnice koja terminom orjunaši naziva nerijetko sve one koji se kritički bave mitovima Domovinskog rata, ali i drugim političkim devijacijama današnje Hrvatske.
Iste 2016. godine, u veljači, hrvatska je predsjednica zaprimila pismo saborskog zastupnika srpske nacionalne manjine Milorada Pupovca, koji je imao potrebu upozoriti na rastuću društvenu atmosferu nesnošljivosti, mržnje i netolerancije prema političkim, etničkim i drugim manjinama u zemlji. Pupovac je naveo imena niza javnih osoba, režisera, glumaca, aktivista, pa čak i mitropolita, koji su doživjeli ozbiljne prijetnje i izljeve mržnje. Umjesto da nedvosmisleno osudi divljanje nacionalističke desnice, predsjednica je na Pupovčevo privatno upućeno pismo javno odgovorila da osuđuje takve postupke, ali i da žrtve tih postupaka provociraju svojim djelovanjem: ‘Osuđujem zajedno s Vama takve postupke. Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije.’ Predsjednica je tom prilikom napisala i da posebice smatra potpuno neprihvatljivim izvikivanje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’, koji šteti nacionalnoj koheziji, državljanskom zajedništvu i interesima Republike Hrvatske. No već je lanjskog rujna, u trenutku dok je HOS-ova spomen-ploča s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’ stajala u centru Jasenovca, izrekla posve suprotnu i vrlo opasnu tezu da je to ‘stari hrvatski pozdrav, no nažalost kompromitiran je u vrijeme ustaških dana’. Filoustaška desnica skočila je za trenutak na noge od oduševljenja, da bi desničarski povjesničar Zlatko Hasanbegović poentirao kazavši da je tu doista riječ o ustaškom pozdravu.
Kolinda Grabar-Kitarović s jednakim je žarom nastavila provoditi svoju krajnje desnu političku agendu i ove godine. Prilikom dolaska u argentinski Buenos Aires u ožujku, zahvalila je toj zemlji u kojoj su, kako je rekla, ‘mnogi Hrvati tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje nakon Drugog svjetskog rata.’ Reakcije na njezine izjave bile su dvojake: dok ih je izraelski centar Simon Wiesenthal žestoko osudio, dotle je iseljenik Tomislav Frković, inače unuk ustaškog ministra šumarstva Ivice Frkovića, tokom druženja predsjednice s hrvatskom zajednicom u Argentini zatražio izbacivanje ZAVNOH-a iz hrvatskog ustava. Povjesničar Hrvoje Klasić pojasnio je da Hrvati koji u Argentinu dolaze poslije 1945. dolaze tamo isključivo iz političkih razloga, da se radi isključivo o simpatizerima NDH i ustaškog pokreta, da su tamo bili i Ante Pavelić i drugi ustaški dužnosnici i vojni zapovjednici. Predsjedničine argentinske izjave nisu daleko od izjava onih s radikalne desnice koji antifašističke borce i partizane nazivaju okupacijskom jugoslavenskom vojskom.
Malo prije argentinskog puta Kolinda Grabar-Kitarović uveličala je i promociju knjige desnog publicista Tihomira Dujmovića pod naslovom ‘Tko je ubio Zvonka Bušića?’ Očito je da time predsjednica Republike dijeli stav radikalne desnice o Bušiću kao hrvatskom mučeniku, premda je riječ o osuđenom teroristu, otmičaru aviona sa 76 putnika od čije je bombe, postavljene u njujorškoj podzemnoj željeznici, 11. rujna 1976. poginuo njujorški policajac, a trojica su bila ranjena. Na Dan antifašističke borbe 22. lipnja predsjednica je pak ugostila izaslanstvo Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka (HOZ). Neposredan povod bila je komemoracija kod jame Jazovka i predsjedničina potvrda pokroviteljstva nad tim događajem. Organizatore komemoracije predstavljao je potpredsjednik HOZ-a Andrej Šebalj koji je, kao što smo već pisali, kao član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) i izvršnog odbora časopisa ‘Nezavisna Država Hrvatska’ 1990-ih veličao Antu Pavelića i ustaše.
Zaključimo ovaj tekst ipak malo revijalnije, pa kažimo kako je hrvatska predsjednica, inače ljubiteljica Thompsonovih stihova, omiljena sugovornica stranih medija. Tako je u kontekstu otkazivanja puta u Marakeš prigodno spominje, zajedno s Velimirom Bujancem, i Compact, ‘magazin za suverenitet’ blizak ekstremističkoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD). Hrvatska je predsjednica u magazinu opisana kao ‘zgodna plavuša’ i vatrena navijačica hrvatske nogometne reprezentacije koja je ‘ostala vjerna svojim seoskim korijenima’. Baš kao i radikalno desnoj politici zbog koje iz Hrvatske također, poput migranata s Bliskog istoka, odlaze mladi, ali i cijele obitelji, u potrazi za razumnijim životom.
