Radovi Predraga Fincija, filozofa, pisca i esejista, prepoznatljivi su po svojoj kombinaciji erudicije, filozofskih i estetskih uvida i osobnoga iskustva. Predrag Finci bio je dekan i profesor estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tijekom rata seli u London, gdje nastavlja raditi kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University College London, do odlaska u mirovinu 2011. godine. Knjige objavljuje u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Velikoj Britaniji.
Neki od naslova Predraga Fincija su: „Umjetnost i iskustvo egzistencije“ (Svjetlost, Sarajevo, 1986.), „Poetozofski eseji“ (Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 2004.), „Kratka, a tužna povijest uma“ (IKB Rabic, Sarajevo, 2016.), „Umjetnost uništenog: estetika, rat i Holokaust“ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.), „Priroda umjetnosti“ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.), „Djelo i nedjelo: umjetnost, etika i politika“ (Demetra, Zagreb, 2008.), „Imaginacija“ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009.), „Osobno kao tekst“ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2011.), „Čitatelj Hegelove estetike“ (Naklada Breza, Zagreb, 2014.) i „Estetska terminologija“ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2014.).
Povod za ovaj razgovor je Fincijeva nedavno objavljena knjiga teorijsko filozofskih promišljanja „Elektronička špilja“ (ART Rabic Sarajevo, 2017.). Kao filozof, estetičar, Finci je osjetio potrebu pozabaviti se temom medija, pomnom, analitičkom obradom osmotriti njihov značaj, utjecaj, posljedice koje vrše na čovjekov život. Upravo mediji jedna su od bolnih točaka hrvatskog društva, polje u kojem Hrvatska još nije dostigla najviše demokratske standarde, stoga je i logično da s Fincijem najviše razgovaramo o medijima te ga, među ostalim, upitamo i da povuče paralelu između hrvatskih medija i medija u razvijenim zemljama Europske unije.
"Ne očekujete da nam promotori šunda postanu mjerilo estetskih vrijednosti?" - Predrag Finci (FOTO: Privatni album)
„Mediji govore o tome kakvo je društveno biće i kako se pod utjecajem medija mijenja“, kažete na početku knjige. Kako to, da jedno zdravorazumsko biće, po vašem mišljenju, ne može posjedovati i zdravorazumski odmak od onoga što mu i kako prezentiraju mediji? Što je dovelo do toga da je današnja masovna svijest gotovo posve oblikovana i oblikuje se i dalje medijskim slikama? Ovim se pitanjima, na svoj način, bavi i vaša knjiga…
- Pokušat ću odgovoriti na vaša pitanja tako da ne ponavljam ono što sam napisao u knjizi. Neće mi to biti lako, ali i to može biti dokaz kompleksnosti pitanja medija. U knjizi „Elektronička špilja“ govorim o raznim medijima, ali ću se ovdje najviše koncentrirati na medije informiranja. Da počnem ovako - medijima manipulira vladajuća ideologija. Točnije, dominantna politička snaga. A otuda nam se ne nudi „slika svijeta“, nego slika koju o svijetu nameće ta politička moć. Zato se u susretu s medijima najprije moramo upitati kakav je to medij? A u slučaju informativnog medija - kakva je politička orijentacija i motivacija onih koji nas informiraju? Ne očekujete od nekog ekstremnog desničarskog glasila da kaže nešto dobro, a ni istinito o izbjeglicama, o obespravljenima, čak ni o ljudima iz druge nacije ili zastupnicima ljevičarskih ideja, zar ne? Ili da nam promotori šunda postanu mjerilo estetskih vrijednosti? Oni kojima su takvi mediji relevantni legitimiraju sami sebe.
Mislite li da su mediji jedan kompromisni način da čovjek pobjegne od sebe, a da istovremeno ima opravdanje da čini nešto korisno, jer se informira, dakle „ulaže u sebe“, u tijeku je s događanjima, povezuje se s drugima… Površinski se možda može činiti da je tako, ali u konačnici često vidimo da informiranje po čovjeka može djelovati jednako destruktivno kao neke druge vrste bjegova ili ovisnosti.
- Mnogi danas neprekidno bulje u svoje „nove igračke“. Ima to i dobru stranu, jer se ljudi mogu zabaviti, naći kakvu korisnu informaciju, biti u kontaktu s drugima, neka istraživanja pokazuju da su takve „spravice“ čak i dobra zamjena za droge, ali opasno je što odvlače pažnju od stvarnih vrijednosti i istinske komunikacije, a i zato što osoba koja suviše vremena provodi s takvom „zabavom“ može postati o njoj ovisna. Ali, opet, oni kojima je do vlastitog razvoja neće postati robovi ovih igračaka. Oni koji to jesu često ništa bolje nisu ni mogli biti.
Iluzija da je stvarnost ono što se kroz medije pokazuje i interpretira je poput gustoga mrežnoga polja koje kao očna mrena prekriva naše današnje vidokruge. Svatko tko želi vidjeti dublje mora prvo uložiti trud da tu mrenu rastrga. Ta iluzija na mnoge ljude, na njihovu kreativnost i razvoj osobito, na osjećaj samopoštovanja, djeluje sputavajuće. Čini se kao da su mediji tu više kako bi u čovjeku stvorili osjećaj nesposobnosti i manje vrijednosti, kako bi ga zastrašili, ubili povjerenje u vlastite snage. Govorim o medijima koje najviše ovdje poznajemo, u Hrvatskoj. Profesionalnost, odgovornost za jedan tako važan posao kojim se utječe na ljudsku svijest i opće kvalitete života, kao važni maniri novinarskog posla, gotovo da nestaju, hlape. Što govore vaša iskustva kada promotrite medije u Hrvatskoj i u BiH, recimo, i usporedite ih s onima u nekim razvijenim zemljama Europske unije, recimo u Velikoj Britaniji?
- Teško je praviti paralelu, jer je demokratska tradicija i tradicija „slobode tiska“ mnogo, mnogo duža u Velikoj Britaniji. A i naklada im je mnogo veća, reklame koje objavljuju bolje plaćene, pa su u ekonomskom pogledu mnogo manje ovisni o sponzorima, a i o volji svoje publike. U nas, u Hrvatskoj, a i BiH, tek neka glasila imaju ozbiljan profesionalni nivo, ne dopuštaju objavljivanje neprovjerenih informacija i drže do etičkih normi u vlastitom radu. Ali, većina medija koji su skloni senzacionalizmu i ovdje i tamo imaju jednu zajedničku osobinu - dodvoravanje svojoj publici. Što je siguran put u banalnost, a ni laž im nije strana.
"Medijima manipulira vladajuća ideologija" (FOTO: Art Rabic)
U knjizi postavljate pitanje „Može li išta više u doba elektroničkih medija biti neosporno djelo, ili je sve prepušteno trenutku, potrošnji i relativiziranju svih vrijednosti?“ Koji bi odgovor dali na ovo pitanje?
- Paradoks naše situacije jest u tome da mi kritiku medija možemo iznijeti na efikasan način samo u medijima. A i samo umjetničko djelo postaje poznato ako je u medijima spominjano i promovirano. I njegova recepcija ovisi o medijskim prikazima i „recepciji publike“, koja u medijima nalazi svoje zrcalo.
Postoji jedna misao iz vaše knjige koja se već nadaje kao istinita – „Moguće je da će dijaloško biće nestati. Kontakt će sve više biti sa sobom i sa svojim odrazom.“ Mi danas uz pomoć tehničkih sredstava gledamo da što vještije izmaknemo živome kontaktu. Neke vrste dijaloga vode se putem tehničkih sredstava. Je li to onako strašno i zabrinjavajuće kako se može činiti, ili je nešto što je dio prirodnoga slijeda izmjena kroz vrijeme? Vi kažete da je moguće da će možda ono od prije sasvim nestati i biti zaboravljeno, kao što je „specijalizirana osoba“ industrijskog doba zaboravila na renesansnog „homo universalisa“. Ali svijet bez komunikacije više nije ljudski svijet, kako zaključujete…
- Ideali renesansnog doba su sada konačno ugušeni. Ne teži se univerzalnom, napuštena je želja za stjecanjem novih uvida, duhovne vrijednosti su obezvrijeđene, čak je i sam život prestao biti na cijeni. Živimo u tužnom dobu preživljavanja, borbe za opstanak, u svijetu nasilja, a bez novih ideja, u svijetu bez perspektive. Takvo je trenutno stanje, koje će brzo tražiti promjenu i otvaranje novih horizonata.
Mediji oblikuju kolektivno mišljenje, koje uništava kritičko mišljenje, individualnost. Može li čovjek danas živjeti bez medija, može li se utjecati na reduciraniji utjecaj medijske slike na svijest, po vama?
- Medij dominira općim stanjem svijesti, „prosječnim“, ali ne može oblikovati istinsku individuu. Naprotiv, većina istinskih umjetničkih i filozofskih djela nastaje usprkos i nasuprot vladajućim trendovima, posebno nasuprot onome što promoviraju senzacionalistički mediji.
Vi kažete da je ponekad dobro ne biti vijest i shvatiti da postoje značajne informacije za kojima moramo sami tragati, osobito kada su u pitanju djela kulture i estetske vrijednosti. No, na neki način se ipak mora saznati za postojanje takvih informacija. Kako, ukoliko ne uz pomoć medija, koji često prešućuju, ignoriraju? Vjerujete li još uvijek u „usmenu predaju“, preporuke poznanika, slučajnost, ili sudbinski prst koji nas vodi do nekih informacija i djela koja bi nam mogla nešto značiti?
- Nije se loše prisjetiti „samizdata“, što je bio uobičajen način da se u nekadašnjem Sovjetskom Savezu promoviraju „nepoželjna djela“. I upravo su ta djela označila artističku scenu Rusije, a uveliko i Europe. Prave vrijednosti se uvijek probiju. Koji ima istinski interes, za njih sazna. Svaki čas na nekom portalu pronađem neki tekst vrijedan pažnje. Rekao bih da je danas situacija mnogo lakša nego ranije, jer društvene mreže učine mnogo na promoviranju novih djela i njihovih autora. To je uveliko demokratiziralo promociju svih vrsta djelatnosti.
"Mediji ne smiju stvarati istinu. Istina nije u medijima: oni su transmisija, prijenosnik, posrednik između onog što jest i onoga kome se obraćaju." (FOTO: sanjamknjige.hr)
Zaključiti ćete na jednome mjestu kako se „informacija brka sa znanjem“. Vrlo je važno uspostavljanje te distinkcije. Možete li je još malo pojasniti, produbiti ovdje?
- Postoji temeljna razlika između informiranosti i znanja. Mnoštvo nepotrebnih podataka zamara našu svijest, uništava našu misaonu pažnju i teško može rezultirati sintezom, koja je dokaz da smo misaono ovladali nekim problemom ili da smo shvatili o čemu je riječ u onome što nas interesira. Osoba koja je samo „informirana“ može vam pobrojati sve događaje u političkom životu kojemu svjedoči, a da ne shvaća što je priroda politike koja te događaje proizvodi. Ili drugi primjer: posjetilac kina vam može nabrojati sve filmove koje je gledao, a da mu fenomen filma i dalje nije jasan. Ma ne samo fenomen, nego ni film koji je netom gledao.
„Publika ne traži istinu u medijima, nego vlastitu sliku svijeta – svoju iluziju, privid“, ipak, određene nas stvari i u medijima mogu približiti istini, rijetko, ali moguće je…
- Ja bih rekao ovako - čitatelj uvijek traži u medijima svog „zastupnika“, traži ono što je on ili ona, hoće svoje vlastito stajalište, hoće „svoje“. Mediji ne smiju stvarati istinu. Istina nije u medijima: oni su transmisija, prijenosnik, posrednik između onog što jest i onoga kome se obraćaju.
Kažete da samo oni mediji koji imaju dugoročniju strategiju drže do istine, a da takvi obično imaju manje publike - navodite kao primjer britanski Guardian ili izraelski Haartez, ali da se oni drže etičkih i profesionalnih načela i nastoje služiti istini. Ali čovjek ne bi smio zaboraviti, ukoliko tome teži, istinu tražiti i drugdje, osobito danas, kada se stvari i na području umjetnosti vrlo relativiziraju, pa se niti u nju ne može sasvim pouzdati… Međutim, činjenica je da većina ljudi istini niti ne teži, već sasvim obrnuto...
- Ipak ovakav tisak ima puno više utjecaja nego više čitane, a lažima ili barem iskrivljavanju istine sklone novine. Daily Mail je postao pojam novina koje izmišljaju i izvrću činjenice, pa se nitko ozbiljan neće pozvati na njih kao „izvor informacije“, nego ih samo spomenuti kao desničarsko stajalište. I novine i stavove njihovih čitatelja.
Kako vi kao filozof dolazite do svoje publike, napisali ste brojna, značajna djela, međutim, ta vrsta autorstva teško nalazi šire odjeke u takozvanoj službenoj javnosti… Čini li vas to, u doba vladavine masovnih medija, potištenim, ili vjerujete da je tako ispravno i u redu?
- Teško. Ima naravno i onih u kojima nikako ne bih želio biti spomenut. Bilo je nekoliko portala, novina i časopisa koji su imali razumijevanja za moj rad. Bilo je, nažalost, još više onih koji su moj rad nastojali ignorirati ili ga ispotiha podcjenjivali. Neka su. Ja sam uradio svoje i moj opus je sada dobro znana činjenica. U slučaju stvaralačkog rada, pa i filozofije, to je jedina relevantna činjenica.
lupiga
Neki od naslova Predraga Fincija su: „Umjetnost i iskustvo egzistencije“ (Svjetlost, Sarajevo, 1986.), „Poetozofski eseji“ (Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 2004.), „Kratka, a tužna povijest uma“ (IKB Rabic, Sarajevo, 2016.), „Umjetnost uništenog: estetika, rat i Holokaust“ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.), „Priroda umjetnosti“ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.), „Djelo i nedjelo: umjetnost, etika i politika“ (Demetra, Zagreb, 2008.), „Imaginacija“ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009.), „Osobno kao tekst“ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2011.), „Čitatelj Hegelove estetike“ (Naklada Breza, Zagreb, 2014.) i „Estetska terminologija“ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2014.).
Povod za ovaj razgovor je Fincijeva nedavno objavljena knjiga teorijsko filozofskih promišljanja „Elektronička špilja“ (ART Rabic Sarajevo, 2017.). Kao filozof, estetičar, Finci je osjetio potrebu pozabaviti se temom medija, pomnom, analitičkom obradom osmotriti njihov značaj, utjecaj, posljedice koje vrše na čovjekov život. Upravo mediji jedna su od bolnih točaka hrvatskog društva, polje u kojem Hrvatska još nije dostigla najviše demokratske standarde, stoga je i logično da s Fincijem najviše razgovaramo o medijima te ga, među ostalim, upitamo i da povuče paralelu između hrvatskih medija i medija u razvijenim zemljama Europske unije.
"Ne očekujete da nam promotori šunda postanu mjerilo estetskih vrijednosti?" - Predrag Finci (FOTO: Privatni album)
„Mediji govore o tome kakvo je društveno biće i kako se pod utjecajem medija mijenja“, kažete na početku knjige. Kako to, da jedno zdravorazumsko biće, po vašem mišljenju, ne može posjedovati i zdravorazumski odmak od onoga što mu i kako prezentiraju mediji? Što je dovelo do toga da je današnja masovna svijest gotovo posve oblikovana i oblikuje se i dalje medijskim slikama? Ovim se pitanjima, na svoj način, bavi i vaša knjiga…
- Pokušat ću odgovoriti na vaša pitanja tako da ne ponavljam ono što sam napisao u knjizi. Neće mi to biti lako, ali i to može biti dokaz kompleksnosti pitanja medija. U knjizi „Elektronička špilja“ govorim o raznim medijima, ali ću se ovdje najviše koncentrirati na medije informiranja. Da počnem ovako - medijima manipulira vladajuća ideologija. Točnije, dominantna politička snaga. A otuda nam se ne nudi „slika svijeta“, nego slika koju o svijetu nameće ta politička moć. Zato se u susretu s medijima najprije moramo upitati kakav je to medij? A u slučaju informativnog medija - kakva je politička orijentacija i motivacija onih koji nas informiraju? Ne očekujete od nekog ekstremnog desničarskog glasila da kaže nešto dobro, a ni istinito o izbjeglicama, o obespravljenima, čak ni o ljudima iz druge nacije ili zastupnicima ljevičarskih ideja, zar ne? Ili da nam promotori šunda postanu mjerilo estetskih vrijednosti? Oni kojima su takvi mediji relevantni legitimiraju sami sebe.
Mislite li da su mediji jedan kompromisni način da čovjek pobjegne od sebe, a da istovremeno ima opravdanje da čini nešto korisno, jer se informira, dakle „ulaže u sebe“, u tijeku je s događanjima, povezuje se s drugima… Površinski se možda može činiti da je tako, ali u konačnici često vidimo da informiranje po čovjeka može djelovati jednako destruktivno kao neke druge vrste bjegova ili ovisnosti.
- Mnogi danas neprekidno bulje u svoje „nove igračke“. Ima to i dobru stranu, jer se ljudi mogu zabaviti, naći kakvu korisnu informaciju, biti u kontaktu s drugima, neka istraživanja pokazuju da su takve „spravice“ čak i dobra zamjena za droge, ali opasno je što odvlače pažnju od stvarnih vrijednosti i istinske komunikacije, a i zato što osoba koja suviše vremena provodi s takvom „zabavom“ može postati o njoj ovisna. Ali, opet, oni kojima je do vlastitog razvoja neće postati robovi ovih igračaka. Oni koji to jesu često ništa bolje nisu ni mogli biti.
Iluzija da je stvarnost ono što se kroz medije pokazuje i interpretira je poput gustoga mrežnoga polja koje kao očna mrena prekriva naše današnje vidokruge. Svatko tko želi vidjeti dublje mora prvo uložiti trud da tu mrenu rastrga. Ta iluzija na mnoge ljude, na njihovu kreativnost i razvoj osobito, na osjećaj samopoštovanja, djeluje sputavajuće. Čini se kao da su mediji tu više kako bi u čovjeku stvorili osjećaj nesposobnosti i manje vrijednosti, kako bi ga zastrašili, ubili povjerenje u vlastite snage. Govorim o medijima koje najviše ovdje poznajemo, u Hrvatskoj. Profesionalnost, odgovornost za jedan tako važan posao kojim se utječe na ljudsku svijest i opće kvalitete života, kao važni maniri novinarskog posla, gotovo da nestaju, hlape. Što govore vaša iskustva kada promotrite medije u Hrvatskoj i u BiH, recimo, i usporedite ih s onima u nekim razvijenim zemljama Europske unije, recimo u Velikoj Britaniji?
- Teško je praviti paralelu, jer je demokratska tradicija i tradicija „slobode tiska“ mnogo, mnogo duža u Velikoj Britaniji. A i naklada im je mnogo veća, reklame koje objavljuju bolje plaćene, pa su u ekonomskom pogledu mnogo manje ovisni o sponzorima, a i o volji svoje publike. U nas, u Hrvatskoj, a i BiH, tek neka glasila imaju ozbiljan profesionalni nivo, ne dopuštaju objavljivanje neprovjerenih informacija i drže do etičkih normi u vlastitom radu. Ali, većina medija koji su skloni senzacionalizmu i ovdje i tamo imaju jednu zajedničku osobinu - dodvoravanje svojoj publici. Što je siguran put u banalnost, a ni laž im nije strana.
"Medijima manipulira vladajuća ideologija" (FOTO: Art Rabic)
U knjizi postavljate pitanje „Može li išta više u doba elektroničkih medija biti neosporno djelo, ili je sve prepušteno trenutku, potrošnji i relativiziranju svih vrijednosti?“ Koji bi odgovor dali na ovo pitanje?
- Paradoks naše situacije jest u tome da mi kritiku medija možemo iznijeti na efikasan način samo u medijima. A i samo umjetničko djelo postaje poznato ako je u medijima spominjano i promovirano. I njegova recepcija ovisi o medijskim prikazima i „recepciji publike“, koja u medijima nalazi svoje zrcalo.
Postoji jedna misao iz vaše knjige koja se već nadaje kao istinita – „Moguće je da će dijaloško biće nestati. Kontakt će sve više biti sa sobom i sa svojim odrazom.“ Mi danas uz pomoć tehničkih sredstava gledamo da što vještije izmaknemo živome kontaktu. Neke vrste dijaloga vode se putem tehničkih sredstava. Je li to onako strašno i zabrinjavajuće kako se može činiti, ili je nešto što je dio prirodnoga slijeda izmjena kroz vrijeme? Vi kažete da je moguće da će možda ono od prije sasvim nestati i biti zaboravljeno, kao što je „specijalizirana osoba“ industrijskog doba zaboravila na renesansnog „homo universalisa“. Ali svijet bez komunikacije više nije ljudski svijet, kako zaključujete…
- Ideali renesansnog doba su sada konačno ugušeni. Ne teži se univerzalnom, napuštena je želja za stjecanjem novih uvida, duhovne vrijednosti su obezvrijeđene, čak je i sam život prestao biti na cijeni. Živimo u tužnom dobu preživljavanja, borbe za opstanak, u svijetu nasilja, a bez novih ideja, u svijetu bez perspektive. Takvo je trenutno stanje, koje će brzo tražiti promjenu i otvaranje novih horizonata.
Mediji oblikuju kolektivno mišljenje, koje uništava kritičko mišljenje, individualnost. Može li čovjek danas živjeti bez medija, može li se utjecati na reduciraniji utjecaj medijske slike na svijest, po vama?
- Medij dominira općim stanjem svijesti, „prosječnim“, ali ne može oblikovati istinsku individuu. Naprotiv, većina istinskih umjetničkih i filozofskih djela nastaje usprkos i nasuprot vladajućim trendovima, posebno nasuprot onome što promoviraju senzacionalistički mediji.
Vi kažete da je ponekad dobro ne biti vijest i shvatiti da postoje značajne informacije za kojima moramo sami tragati, osobito kada su u pitanju djela kulture i estetske vrijednosti. No, na neki način se ipak mora saznati za postojanje takvih informacija. Kako, ukoliko ne uz pomoć medija, koji često prešućuju, ignoriraju? Vjerujete li još uvijek u „usmenu predaju“, preporuke poznanika, slučajnost, ili sudbinski prst koji nas vodi do nekih informacija i djela koja bi nam mogla nešto značiti?
- Nije se loše prisjetiti „samizdata“, što je bio uobičajen način da se u nekadašnjem Sovjetskom Savezu promoviraju „nepoželjna djela“. I upravo su ta djela označila artističku scenu Rusije, a uveliko i Europe. Prave vrijednosti se uvijek probiju. Koji ima istinski interes, za njih sazna. Svaki čas na nekom portalu pronađem neki tekst vrijedan pažnje. Rekao bih da je danas situacija mnogo lakša nego ranije, jer društvene mreže učine mnogo na promoviranju novih djela i njihovih autora. To je uveliko demokratiziralo promociju svih vrsta djelatnosti.
"Mediji ne smiju stvarati istinu. Istina nije u medijima: oni su transmisija, prijenosnik, posrednik između onog što jest i onoga kome se obraćaju." (FOTO: sanjamknjige.hr)
Zaključiti ćete na jednome mjestu kako se „informacija brka sa znanjem“. Vrlo je važno uspostavljanje te distinkcije. Možete li je još malo pojasniti, produbiti ovdje?
- Postoji temeljna razlika između informiranosti i znanja. Mnoštvo nepotrebnih podataka zamara našu svijest, uništava našu misaonu pažnju i teško može rezultirati sintezom, koja je dokaz da smo misaono ovladali nekim problemom ili da smo shvatili o čemu je riječ u onome što nas interesira. Osoba koja je samo „informirana“ može vam pobrojati sve događaje u političkom životu kojemu svjedoči, a da ne shvaća što je priroda politike koja te događaje proizvodi. Ili drugi primjer: posjetilac kina vam može nabrojati sve filmove koje je gledao, a da mu fenomen filma i dalje nije jasan. Ma ne samo fenomen, nego ni film koji je netom gledao.
„Publika ne traži istinu u medijima, nego vlastitu sliku svijeta – svoju iluziju, privid“, ipak, određene nas stvari i u medijima mogu približiti istini, rijetko, ali moguće je…
- Ja bih rekao ovako - čitatelj uvijek traži u medijima svog „zastupnika“, traži ono što je on ili ona, hoće svoje vlastito stajalište, hoće „svoje“. Mediji ne smiju stvarati istinu. Istina nije u medijima: oni su transmisija, prijenosnik, posrednik između onog što jest i onoga kome se obraćaju.
Kažete da samo oni mediji koji imaju dugoročniju strategiju drže do istine, a da takvi obično imaju manje publike - navodite kao primjer britanski Guardian ili izraelski Haartez, ali da se oni drže etičkih i profesionalnih načela i nastoje služiti istini. Ali čovjek ne bi smio zaboraviti, ukoliko tome teži, istinu tražiti i drugdje, osobito danas, kada se stvari i na području umjetnosti vrlo relativiziraju, pa se niti u nju ne može sasvim pouzdati… Međutim, činjenica je da većina ljudi istini niti ne teži, već sasvim obrnuto...
- Ipak ovakav tisak ima puno više utjecaja nego više čitane, a lažima ili barem iskrivljavanju istine sklone novine. Daily Mail je postao pojam novina koje izmišljaju i izvrću činjenice, pa se nitko ozbiljan neće pozvati na njih kao „izvor informacije“, nego ih samo spomenuti kao desničarsko stajalište. I novine i stavove njihovih čitatelja.
Kako vi kao filozof dolazite do svoje publike, napisali ste brojna, značajna djela, međutim, ta vrsta autorstva teško nalazi šire odjeke u takozvanoj službenoj javnosti… Čini li vas to, u doba vladavine masovnih medija, potištenim, ili vjerujete da je tako ispravno i u redu?
- Teško. Ima naravno i onih u kojima nikako ne bih želio biti spomenut. Bilo je nekoliko portala, novina i časopisa koji su imali razumijevanja za moj rad. Bilo je, nažalost, još više onih koji su moj rad nastojali ignorirati ili ga ispotiha podcjenjivali. Neka su. Ja sam uradio svoje i moj opus je sada dobro znana činjenica. U slučaju stvaralačkog rada, pa i filozofije, to je jedina relevantna činjenica.
lupiga
