O Bože, kako se samo Predrag Fred Matić radovao kada je golemom većinom glasova u Europskom parlamentu usvojen njegov prijedlog rezolucije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju te o općem pravu na pobačaj! Kao da nije vjerovao da bi se to moglo dogoditi, jer je sve ono što on radi, kako misli i govori, izloženo općoj poruzi agresivnog, isključivog i militantnog dijela zajednice u zemlji iz koje dolazi. Navikne se čovjek, nakon što tolike godine naokolo ide upljuvan, i nakon što po javnim forumima i gradskim trgovima vrijeđaju njega i njegove bližnje, da svijet naprosto nije takav da bi išta njegovo prihvaćao kao svoje, pa još i kao dio zajedničke baštine. A onda se, eto, jednom i to dogodi, premda ne u Hrvatskoj, nego u Europi. Čini mi se da razumijem Freda Matića, jer me je ganulo njegovo radovanje. Ili ni tu stvar nije u razumijevanju, nego o egoizmu i vlastitoj frustriranosti, kakve je, kao i druge oblike svoga jada, čemera i sitnodušja, čovjek rad da sebi protumači kao profinjenu empatiju prema drugom osamljeniku.
Da nije bilo rata, Fred Matić bio bi učitelj negdje u Srijemu, Baranji, Slavoniji. Preciznije rečeno, bio bi nastavnik razredne nastave. I vjerojatno bi se istom onakvom radošću radovao nekoj uspjeloj aplikaciji svoje škole na natječaje europskih fondova, o kojoj bi zatim izvijestile lokalne novine, a možda bi se o njoj čulo i sve do Zagreba. Sve drugo bi, čini mi se, dok ga sa strane gledam, bilo u dlaku isto. Fred Matić nije slavohlepan čovjek. Nikakav je menadžer, kako vlastitih, tako i općenarodnih nevolja. U naravi mu nije da naplaćuje svoje muke i junaštva, svoja vojna odlikovanja i visoki vojni čin. Fred je brigadir Hrvatske vojske, a to je, koliko znam, generalski čin. Ratnik je i logoraš. O prvome se, o ratovanju, koješta može slagati, i bogme se, po potrebi, nadugo i naširoko laže. O koncentracijskom logoru nije, međutim, moguće lagati. A logori u kojima je boravio su, doista, bili koncentracijski, a ne zarobljenički, jer u vrijeme kada je imao tu čast da u njima boravi, neprijatelj nije priznavao njegovu vojničku čast. A nije ga smatrao ni običnim kriminalcem. Fred je, skupa sa svojim supatnicima, bio, po prilici, u onakvom logoraškom statusu u kakvom su ljudi u američkom koncentracijskom logoru Guantanamo. S tom po njega fatalnom razlikom što Amerikanci u taj svoj logor već dvadesetak godina zatočuju strance, ljude o čijoj kulturi, intimi, jeziku i duši ne znaju ništa, dok su Freda u logor zatočili ljudi koji su ga do u dušu znali. To je prva opća karakteristika ratova u bivšoj Jugoslaviji: u njima sudjeluju gotovo isključivo oni koji neprijatelja do u dušu znaju. Ne znam ni za što gore i strašnije nego u takvom ratu, kod takvih neprijatelja, biti logoraš.
Jesu li logor i rat – u kojemu je, kažu, bio junak – na Freda Matića ostavili nekakvog unutarnjeg traga, ja to ne znam. Ne poznajem čovjeka. A zapravo bih volio znati. Jer vanjskog nikakvog traga na njemu nema. Fred je miran čovjek, jedan od takvih koji se nigdje preko reda ne guraju. Baš pravi učitelj. I ništa on nije naplatio: ni svoju muku, ni svoj strah, ni svoj rat. Osim što on time ne trguje, mnogo važnije jest da Fred time nikoga ne ucjenjuje. A to je ono što cijenim. To je ono što je Fredov apsolutno najveći građanski doprinos Hrvatskoj. I drugi su ratovali, nije samo on. I drugi su bili u logoru, nije samo on. Ali ono s čime taj čovjek izlazi pred ljude nisu ni rat, ni logor. A to je, pokazat će se, veliko. To je ono što ga uzdiže do uzora: vidiš, dijete, ono tamo ti je Fred Matić, a čovjek je kao i svi drugi!
U knjizi Antonija Scuratija “M”, fascinantnoj dokumentarno-romansijerskoj rekonstrukciji Mussolinijeva uspona i fašističkog osvajanja vlasti u Italiji, za kojeg je Duce predvodio svoju škvadru, sačinjenu od stvarnih i izmišljenih vojnih veterana, demobiliziranih očajnika i čudaka, te huligana koji nikako nisu bili spremni za život u svijetu slobodnom od ratnih bezakonja, opisuje se osvajanje vlasti koje provodi partija koja prethodno nije imala nikakvu demokratsku podršku. Sve postižu kontinuiranim nasiljem, svakodnevnom destrukcijom demokratskih procedura, ponižavanjem neistomišljenika i političkih protivnika. Riječ je o procesu koji ima svoje faze, a konačni cilj mu je sljedeći: navesti zajednicu da se povinuje nasilju i da okrene glavu u stranu dok se to nasilje provodi. Pritom, vojsci i policiji slobodan je izbor: ili da, kao i svi drugi, gledaju u stranu, ili da pomognu u provođenju nasilja nad građanima, nad njihovom slobodnom voljom i političkim izborom. Veoma je poučna Scuratijeva knjiga. Iz nje čovjek ne nauči samo ono što se zbivalo u Italiji početkom dvadesetih, nego sazna koješta i o onom što se njemu samom nedavno zbivalo. Tu, po Zagrebu.
Kada su njegovi protivnici ispred zgrade Ministarstva branitelja podigli šator, koji su im donirali iz Hrvatskog Crvenog križa, ministar Fred Matić sa svojim je pomoćnikom Bojanom Glavaševićem ostao posve sam. Smisao cijele akcije bio je u njihovom osamljivanju. I u slavljeničkoj noći, u kojoj će Kolinda – istaknuta zastupnica ženskih prava, s kojom svaka viđenija aktivistkinja ima barem po fotografiju – šatorašima doći na poklonjenje. Tada će Fred i Bojan već biti, istina samo simbolično, defenestrirani. Obojica, kao krvav kusur jedne vrlo prljave i kukavičke SDP-ove politike, kojoj su ratni heroj i sin heroja koji je pao na građanskoj i profesionalnoj dužnosti, kao, recimo, i supruga likvidiranog osječkog šefa policije, bili potrebni samo kao žive makete, a na kraju i kao žive mete, nikako kao ljudi koji misle, djeluju i osjećaju. Njihova samoća u zgradi Ministarstva branitelja u tim sezonama kada su ljudi u crnom, s bijelim križevima na grudima, marširali po Zagrebu, e da bi sasvim izmijenili kulturu grada i zajednice, kao i njezino političko raspoloženje, bila je najveća samoća u novijoj hrvatskoj povijesti. Veća, supstancijalno dublja i od samoće Vlade Gotovca iz sedamdeset i neke, ili samoće Ivana Gorana Kovačića, tamo negdje u istočnoj Bosni, istoga ovakvog ljeta 1943. Što su tad mislili Fred i Bojan, čemu su se nadali i što su očekivali, dok je njihov formalni predvodnik i premijer Zoran Milanović pripremao veliku vojnu paradu, kojom je kanio preuzeti šatoraške stečevine i zadržati vlast? Bio je kolovoz 2015, tri je mjeseca još ostalo do parlamentarnih izbora, koji su, međutim, morali biti izgubljeni. Svatko tko se imalo razumije u dramaturgiju, to je morao znati.
Ali nešto je drugo u tom trenutku bilo zanimljivo: dok je Milanović bio na vrhuncu svog militarističkog zanosa, pokušavajući nadratovati Karamarka i njegovu šatorsku i izvanšatorsku kamarilu, Fred Matić je nastupao onako kako nastupa i danas, kao uvjereni i nepopravljivi antimilitarist i pacifist. Poput svih poštovanja doista vrijednih junaka u ukupnoj ratničkoj povijesti, Fred Matić nije 1991. izabrao rat, nego se u ratu zatekao. I poput svakoga pristojnog građanina, kojemu su odbojne musolinijevske metode, prestao je ratovati čim je rat završio.
Danas, Zoran Milanović govori kako smo u Europskoj Uniji zbog novaca, i isključivo zbog novaca. A Fred Matić se raduje rezoluciji čiji je smisao u stvaranju sveeuropskih vrijednosti i normi u poštivanju specifično ženskih prava. Recimo, tvrdnja upisana u prihvaćeni tekst deklaracije da je “potpuna zabrana ili uskraćivanje skrbi u vezi s pobačajem oblik rodno uvjetovanog nasilja”, tiče se normi i vrijednosti zajednice u kojoj bismo željeli živjeti, a u svojoj suštini je tako duboko antimilitaristička, pacifistička, idealistička. I na kraju – učiteljska.
U namjeri da mu se suprotstavi, Karlo Ressler, mladić koji je imao dvije godine kada je Fred ratovao, a tri kada je bivao po koncentracijskim logorima, protiv usvojene rezolucije istaknut će “temeljne vrijednosti na kojima je europska civilizacija ponikla – pravo na savjest, slobodu i dostojanstvo svake ljudske osobe”. Premda je nejasno čime bi pravo na abortus moglo dovesti u pitanje pravo na savjest, slobodu i dostojanstvo, kao i zašto bi prizivom savjesti liječnika koji ne žele vršiti abortuse bilo određeno hoće li se u javnim zdravstvenim ustanovama abortusi uopće obavljati (kao što to jest u mnogim hrvatskim javnim bolnicama), čudno je kako se krupnim frazama služi taj mladi čovjek, dok pokušava obračunati se s Matićem. Barem to je mogao shvatiti iz šatoraške epohe u razvoju Hrvatske: po Matiću valja udarati sitnom i po mogućnosti otrovanom municijom, a ne spominjati savjest, slobodu i dostojanstvo. U sve te tri stvari učitelj je, naime, jak kao zemlja.
jergovic
