Dodik je odlučio zgaziti ili razvodniti sve što je u vezi Srebrenice ustanovio Haški sud i što je utvrdilo pravosuđe BiH. Je li to učinio samo zbog prikupljanja glasova na predstojećim izborima? To svakako jest primarni motiv, ali tu je i pomoć Aleksandru Vučiću, kojem treba skretanje pažnje s definitivnog srpskog pozdravljanja s Kosovom
Predsjednik Republike Srpske i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik opet je oborio vlastiti neslavni rekord u zapaljivosti i malignosti predizbornog titranja nacionalističkim i anticivilizacijskim stremljenjima svog biračkog tijela: nagovijestio je da se Republika Srpska upušta u službeno poricanje ili, u najmanju ruku, relativiziranje genocida u Srebrenici. To je ujedno i praktički jedina točka političkog koncepta s kojim Dodik i njegova partija izlaze na opće izbore u Bosni i Hercegovini koji će se održati 7. listopada. Kao što je jedina točka svih njegovih predizbornih programa u proteklih dvanaest godina bilo zveckanje odcjepljenjem Republike Srpske i propašću Bosne i Hercegovine garnirano primitivizmom i bahatošću seoskog gazde koji ‘zna napraviti pare’. Od rujna 2006. Dodik, koji se profiterskom nacionalizmu odao tek početkom ovog milenija, pobjeđuje na izborima obećavajući da će bosanskohercegovački Srbi živjeti izvan Bosne i Hercegovine, a to se, eto, nije dogodilo, pa je sad morao podignuti letvicu užasa. Vlada Republike Srpske u subotu je, na zahtjev Narodne skupštine, odbacila izvještaj posebne komisije koju je vlast u tom entitetu osnovala krajem 2003. da istraži događaje ‘u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.’: izvještaj je objavljen u lipnju 2004., kad je Dodikova opcija bila u opoziciji u RS-u, a na vlasti je bila Srpska demokratska stranka predvođena Draganom Čavićem, predsjednikom RS-a, dok je premijer bio Dragan Mikerević. ‘Vlada RS-a uspostavlja neovisno međunarodno povjerenstvo koje će na objektivan i nepristran način utvrditi stradanja svih naroda na području srebreničke regije u razdoblju od 1992. – 1995.’, piše u subotnjem saopćenju Vlade RS-a, a usput će se druga posebna komisija pozabaviti i stradanjem Srba na području Sarajeva od 1991. do 1995. godine.
Dodikov degutantni predizborni manevar smjesta su osudile Sjedinjene Američke Države, Europska unija i Ujedinjene nacije, što mu je, uz ostalo, valjda i bio cilj. Službeni Beograd, službeni Zagreb i službena Moskva ostali su nijemi. Bošnjački politički predstavnici u RS-u uložili su veto na ovu odluku, pozivajući se na ugrožavanje svog vitalnog nacionalnog interesa, pa će na kraju presuditi entitetski Ustavni sud, koji je lojalan Dodiku. Hrvatski političari u RS-u i u ostatku BiH nisu se pobunili protiv najnovijeg iživljavanja banjalučkog kabadahije nad istinom, elementarnom ljudskošću i patnjom žrtava.
U čemu se sastoji važnost izvještaja o Srebrenici iz 2004. koji je Republika Srpska prošlog tjedna poništila? Četiri su ključna elementa koji taj dokument čine bitnim, pri čemu jedan od njih nije samo ‘papirnat’. To je element otkrivanja lokacija masovnih grobnica u srebreničkog regiji: komisija je, u samo četiri-pet mjeseci djelovanja, prikupila informacije o lokalitetima trideset i dviju dotad nepoznatih masovnih grobnica, od čega su četiri bile primarne, a dvadeset i osam sekundarnih i tercijarnih. Drugi element je broj ubijenih bošnjačkih zarobljenika, muškaraca i dječaka, u razdoblju od sedam dana sredine srpnja 1995.: kaže se da je ‘likvidirano više hiljada Bošnjaka, na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava’, a konstatira se da je nestalih 7779, uz ogradu da to zacijelo nije konačan broj, kao što se i pokazalo da nije. Preostale dvije važne točke sadržane su u dvjema rečenicama smještenima pri početku i na kraju tekstualnog dijela izvještaja, koji ima nešto više od četrdeset stranica. Prva: ‘Rad Komisije istorijski je čin i kao takav podliježe sudu istorije. Formiranje Komisije i njen rad dokaz su zrelosti srpskog naroda u RS, suočavanja sa sobom, istorijom i Drugim.’ Valja dodati da je i međunarodna zajednica, naravno, imala utjecaja na osnivanje i aktivnosti rečenog tijela, što nimalo ne umanjuje utemeljenost onoga što je napisano u izvještaju. Druga: ‘Prihvatanje i suočavanje sa činjenicom da su neki pripadnici srpskog naroda počinili zločin u Srebrenici u julu 1995. može povoljno uticati na kreiranje uslova za istraživanje svih drugih zločina počinjenih na prostorima Bosne i Hercegovine i kažnjavanje počinilaca.’ Drugoj rečenici, naravno, mora se uputiti prigovor da sužava odgovornost na skupinu pojedinaca, premda se radilo o angažmanu najviših oficira i legalnih trupa Vojske Republike Srpske, ali ipak je bila riječ o ozbiljnom iskoraku, naročito u svjetlu ranijih događaja i kasnijeg razvoja političke situacije u RS-u.
Sedmeročlana komisija Republike Srpske – čiji je šef bio Milan Bogdanić, a u kojoj je bio i Gordon Bacon, izaslanik Visokog predstavnika u BiH – u svojim nalazima i zaključcima uvelike se oslonila na podatke o genocidu koje je dotad bio prikupio Haški tribunal, ponajprije u procesu protiv generala Radislava Krstića, komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. Kasnije su došli još teži i bitniji haški procesi i presude u slučaju srebreničkog pokolja. General Zdravko Tolimir, pomoćnik zapovjednika Glavnog štaba VRS generala Ratka Mladića za obavještajno-sigurnosne poslove, osuđen je na doživotnu robiju, kao i pukovnik Ljubiša Beara, šef sigurnosnog odjela u Glavnom štabu, te potpukovnik Vujadin Popović, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa. Haška osuda Ratka Mladića na doživotnu robiju zasad je prvostupanjska. Te presude, između ostalih dokaza i svjedočenja, temelje se na priznanju krivnje trojice direktno uključenih u genocid. To su Dražen Erdemović, pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a, major Dragan Obrenović, načelnik Štaba Zvorničke brigade VRS-a, i poručnik Momir Nikolić, šef sigurnosti Bratunačke brigade. Kasnije su došle i brojne osuđujuće presude bosanskohercegovačkog Suda protiv uglavnom nižerangiranih ubojica u vojnim i policijskim odredima bosanskih Srba.
Milorad Dodik sad je odlučio zgaziti ili razvodniti sve što je pravomoćnim presudama ustanovio Haški sud i što je utvrdilo pravosuđe Bosne i Hercegovine. Je li to učinio samo zbog prikupljanja glasova na predstojećim izborima, na kojima mu izlazi na megdan relativno ozbiljna opozicija, to jest zbog očuvanja vlasti kao poligona za daljnje privatno bogaćenje, pogodovanje odabranim poduzetnicima i zaštitu vlastite nedodirljivosti u pogledu policijsko-pravosudnih istraga? To svakako jest primarni motiv, jer se isti princip predvidivo ponavlja iz jednog u drugi izborni ciklus, ali u njegovom aktualnom bezobzirnom radikalizmu ima i drugih primjesa. Prije svega, tu je pomoć predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, kojem treba skretanje pažnje s unutrašnje situacije i definitivnog srpskog pozdravljanja s Kosovom. Dok ide prema priznavanju kosovske realnosti, Vučiću treba stvaranje dojma o jačanju srpskih interesa i pozicija u regiji te vojne moći Srbije, a treba mu i stalna proizvodnja problema e da bi onda pred međunarodnom zajednicom mogao nastupati kao čovjek koji gasi požare i iz kojeg progovaraju razum i dobre namjere. Zato Beograd odobravajuće šuti o divljačkim provokacijama banjalučkog šerifa: vrh srpske politike očito smatra strateški korisnom štetu i destrukciju, koje Dodik neprestano producira, što je još jedan dokaz tridesetogodišnje – više-manje kontinuirane – nesposobnosti srpske politike da se ponaša racionalno, odgovorno i na dobrobit najširih slojeva vlastitog stanovništva.
Zašto šuti Zagreb? Zato što je političko vodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata – dakle HDZ BiH i prirepci – u formalno neproglašenom, ali aktivnom savezu s Miloradom Dodikom: povezuje ih politika obesmišljavanja države Bosne i Hercegovine kao nefunkcionalne tvorevine, što se potom ispostavlja argumentom za daljnju unutrašnju dezintegraciju te zemlje. HDZ-ovoj vlasti u Hrvatskoj, koja je pokrovitelj Dragana Čovića i hrvatske politike u BiH, ne pada na pamet, primjerice, da proglasi Dodika personom non grata zbog ruganja srebreničkim žrtvama, a poseže za tom mjerom kad je riječ o više-manje nevažnom Vučićevom lutku Aleksandru Vulinu i njegovim budalastim izjavama. Dodik je partner bez kojeg bi ovakva hrvatska politika u BiH bila brzo poražena, pa ga treba čuvati kao malo vode na dlanu i žmiriti na njegove neukusne i opasne ispade.
Godine 2007. u tjedniku Feral Tribune objavio sam članak o Dodikovom političkom profilu koji završava ovako: ‘Dodiku treba ovako zacementirana Republika Srpska, odnosno ne treba mu Bosna i Hercegovina čija bi javna poduzeća funkcionirala na razini centralne države i kontrolirala glavne resurse na čitavom teritoriju, čija bi tijela vodila sve privatizacijske procese i čija bi jedinstvena policija možda slušala i nekog drugog osim gazdu Milu. On će i dalje povremeno izlaziti s radikalnim izjavama, bavit će se dodatnom dekonstrukcijom Bosne, prijetit će povlačenjem kardinalnih poteza, zatezat će i popuštati, a sve stoga da bi stvari ostale onakve su sad, to jest da bi se u njegovu privatnom entitetu mogao razvijati biznis bez državnoga upliva. Igrom slučaja i aktualnih političkih okolnosti, nastojanje Milorada Dodika da sačuva moć koju ima podudarilo se s borbom za spas srpskih interesa na Balkanu: tako je seoski trgovac, kojeg je oduvijek zanimao samo privatni šićar, dospio u kožu obožavanog narodnog vođe. No on može igrati ulogu koja je veća od njega zato što zna da međunarodna zajednica među Srbima u Bosni nema boljeg i zato što osjeća da će taj isti svijet u suočenju sa strahom od zaoštravanja pristati da BiH i dalje bude nefunkcionirajući eksperiment s vegetirajućim središnjim institucijama.’
Nažalost, gotovo ništa nije se promijenilo u proteklih jedanaest godina, osim što se među bosanskohercegovačkim Srbima ipak pojavio poneki političar koji bi, iz perspektive razjedinjene međunarodne politike, mogao biti prihvatljiviji od Dodika. I osim što postoji mala mogućnost da je Dodik u međuvremenu sebe zaista počeo doživljavati jednim od glavnih zaštitnika ugroženog srpstva na Balkanu, da mu je sijanje mržnje i međunacionalnih napetosti postalo više od pukog sredstva za manipulaciju i održavanje na vlasti, da mu je dugotrajno uživanje svemoći i prakticiranje samovolje prekinulo dodir sa stvarnošću. U tom slučaju, moglo bi se raditi o početku kraja.
Predsjednik Republike Srpske i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik opet je oborio vlastiti neslavni rekord u zapaljivosti i malignosti predizbornog titranja nacionalističkim i anticivilizacijskim stremljenjima svog biračkog tijela: nagovijestio je da se Republika Srpska upušta u službeno poricanje ili, u najmanju ruku, relativiziranje genocida u Srebrenici. To je ujedno i praktički jedina točka političkog koncepta s kojim Dodik i njegova partija izlaze na opće izbore u Bosni i Hercegovini koji će se održati 7. listopada. Kao što je jedina točka svih njegovih predizbornih programa u proteklih dvanaest godina bilo zveckanje odcjepljenjem Republike Srpske i propašću Bosne i Hercegovine garnirano primitivizmom i bahatošću seoskog gazde koji ‘zna napraviti pare’. Od rujna 2006. Dodik, koji se profiterskom nacionalizmu odao tek početkom ovog milenija, pobjeđuje na izborima obećavajući da će bosanskohercegovački Srbi živjeti izvan Bosne i Hercegovine, a to se, eto, nije dogodilo, pa je sad morao podignuti letvicu užasa. Vlada Republike Srpske u subotu je, na zahtjev Narodne skupštine, odbacila izvještaj posebne komisije koju je vlast u tom entitetu osnovala krajem 2003. da istraži događaje ‘u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.’: izvještaj je objavljen u lipnju 2004., kad je Dodikova opcija bila u opoziciji u RS-u, a na vlasti je bila Srpska demokratska stranka predvođena Draganom Čavićem, predsjednikom RS-a, dok je premijer bio Dragan Mikerević. ‘Vlada RS-a uspostavlja neovisno međunarodno povjerenstvo koje će na objektivan i nepristran način utvrditi stradanja svih naroda na području srebreničke regije u razdoblju od 1992. – 1995.’, piše u subotnjem saopćenju Vlade RS-a, a usput će se druga posebna komisija pozabaviti i stradanjem Srba na području Sarajeva od 1991. do 1995. godine.
Dodikov degutantni predizborni manevar smjesta su osudile Sjedinjene Američke Države, Europska unija i Ujedinjene nacije, što mu je, uz ostalo, valjda i bio cilj. Službeni Beograd, službeni Zagreb i službena Moskva ostali su nijemi. Bošnjački politički predstavnici u RS-u uložili su veto na ovu odluku, pozivajući se na ugrožavanje svog vitalnog nacionalnog interesa, pa će na kraju presuditi entitetski Ustavni sud, koji je lojalan Dodiku. Hrvatski političari u RS-u i u ostatku BiH nisu se pobunili protiv najnovijeg iživljavanja banjalučkog kabadahije nad istinom, elementarnom ljudskošću i patnjom žrtava.
Zato šuti Beograd? Vrh srpske politike očito smatra strateški korisnom štetu i destrukciju, koje Dodik neprestano producira, što je još jedan dokaz nesposobnosti srpske politike da se ponaša odgovorno i na dobrobit najširih slojeva stanovništva
U čemu se sastoji važnost izvještaja o Srebrenici iz 2004. koji je Republika Srpska prošlog tjedna poništila? Četiri su ključna elementa koji taj dokument čine bitnim, pri čemu jedan od njih nije samo ‘papirnat’. To je element otkrivanja lokacija masovnih grobnica u srebreničkog regiji: komisija je, u samo četiri-pet mjeseci djelovanja, prikupila informacije o lokalitetima trideset i dviju dotad nepoznatih masovnih grobnica, od čega su četiri bile primarne, a dvadeset i osam sekundarnih i tercijarnih. Drugi element je broj ubijenih bošnjačkih zarobljenika, muškaraca i dječaka, u razdoblju od sedam dana sredine srpnja 1995.: kaže se da je ‘likvidirano više hiljada Bošnjaka, na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava’, a konstatira se da je nestalih 7779, uz ogradu da to zacijelo nije konačan broj, kao što se i pokazalo da nije. Preostale dvije važne točke sadržane su u dvjema rečenicama smještenima pri početku i na kraju tekstualnog dijela izvještaja, koji ima nešto više od četrdeset stranica. Prva: ‘Rad Komisije istorijski je čin i kao takav podliježe sudu istorije. Formiranje Komisije i njen rad dokaz su zrelosti srpskog naroda u RS, suočavanja sa sobom, istorijom i Drugim.’ Valja dodati da je i međunarodna zajednica, naravno, imala utjecaja na osnivanje i aktivnosti rečenog tijela, što nimalo ne umanjuje utemeljenost onoga što je napisano u izvještaju. Druga: ‘Prihvatanje i suočavanje sa činjenicom da su neki pripadnici srpskog naroda počinili zločin u Srebrenici u julu 1995. može povoljno uticati na kreiranje uslova za istraživanje svih drugih zločina počinjenih na prostorima Bosne i Hercegovine i kažnjavanje počinilaca.’ Drugoj rečenici, naravno, mora se uputiti prigovor da sužava odgovornost na skupinu pojedinaca, premda se radilo o angažmanu najviših oficira i legalnih trupa Vojske Republike Srpske, ali ipak je bila riječ o ozbiljnom iskoraku, naročito u svjetlu ranijih događaja i kasnijeg razvoja političke situacije u RS-u.
Sedmeročlana komisija Republike Srpske – čiji je šef bio Milan Bogdanić, a u kojoj je bio i Gordon Bacon, izaslanik Visokog predstavnika u BiH – u svojim nalazima i zaključcima uvelike se oslonila na podatke o genocidu koje je dotad bio prikupio Haški tribunal, ponajprije u procesu protiv generala Radislava Krstića, komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. Kasnije su došli još teži i bitniji haški procesi i presude u slučaju srebreničkog pokolja. General Zdravko Tolimir, pomoćnik zapovjednika Glavnog štaba VRS generala Ratka Mladića za obavještajno-sigurnosne poslove, osuđen je na doživotnu robiju, kao i pukovnik Ljubiša Beara, šef sigurnosnog odjela u Glavnom štabu, te potpukovnik Vujadin Popović, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa. Haška osuda Ratka Mladića na doživotnu robiju zasad je prvostupanjska. Te presude, između ostalih dokaza i svjedočenja, temelje se na priznanju krivnje trojice direktno uključenih u genocid. To su Dražen Erdemović, pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a, major Dragan Obrenović, načelnik Štaba Zvorničke brigade VRS-a, i poručnik Momir Nikolić, šef sigurnosti Bratunačke brigade. Kasnije su došle i brojne osuđujuće presude bosanskohercegovačkog Suda protiv uglavnom nižerangiranih ubojica u vojnim i policijskim odredima bosanskih Srba.
Zašto šuti Zagreb? Zato što je političko vodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata u formalno neproglašenom, ali aktivnom savezu s Dodikom: povezuje ih politika obesmišljavanja države BiH kao nefunkcionalne tvorevine
Milorad Dodik sad je odlučio zgaziti ili razvodniti sve što je pravomoćnim presudama ustanovio Haški sud i što je utvrdilo pravosuđe Bosne i Hercegovine. Je li to učinio samo zbog prikupljanja glasova na predstojećim izborima, na kojima mu izlazi na megdan relativno ozbiljna opozicija, to jest zbog očuvanja vlasti kao poligona za daljnje privatno bogaćenje, pogodovanje odabranim poduzetnicima i zaštitu vlastite nedodirljivosti u pogledu policijsko-pravosudnih istraga? To svakako jest primarni motiv, jer se isti princip predvidivo ponavlja iz jednog u drugi izborni ciklus, ali u njegovom aktualnom bezobzirnom radikalizmu ima i drugih primjesa. Prije svega, tu je pomoć predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, kojem treba skretanje pažnje s unutrašnje situacije i definitivnog srpskog pozdravljanja s Kosovom. Dok ide prema priznavanju kosovske realnosti, Vučiću treba stvaranje dojma o jačanju srpskih interesa i pozicija u regiji te vojne moći Srbije, a treba mu i stalna proizvodnja problema e da bi onda pred međunarodnom zajednicom mogao nastupati kao čovjek koji gasi požare i iz kojeg progovaraju razum i dobre namjere. Zato Beograd odobravajuće šuti o divljačkim provokacijama banjalučkog šerifa: vrh srpske politike očito smatra strateški korisnom štetu i destrukciju, koje Dodik neprestano producira, što je još jedan dokaz tridesetogodišnje – više-manje kontinuirane – nesposobnosti srpske politike da se ponaša racionalno, odgovorno i na dobrobit najširih slojeva vlastitog stanovništva.
Zašto šuti Zagreb? Zato što je političko vodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata – dakle HDZ BiH i prirepci – u formalno neproglašenom, ali aktivnom savezu s Miloradom Dodikom: povezuje ih politika obesmišljavanja države Bosne i Hercegovine kao nefunkcionalne tvorevine, što se potom ispostavlja argumentom za daljnju unutrašnju dezintegraciju te zemlje. HDZ-ovoj vlasti u Hrvatskoj, koja je pokrovitelj Dragana Čovića i hrvatske politike u BiH, ne pada na pamet, primjerice, da proglasi Dodika personom non grata zbog ruganja srebreničkim žrtvama, a poseže za tom mjerom kad je riječ o više-manje nevažnom Vučićevom lutku Aleksandru Vulinu i njegovim budalastim izjavama. Dodik je partner bez kojeg bi ovakva hrvatska politika u BiH bila brzo poražena, pa ga treba čuvati kao malo vode na dlanu i žmiriti na njegove neukusne i opasne ispade.
Godine 2007. u tjedniku Feral Tribune objavio sam članak o Dodikovom političkom profilu koji završava ovako: ‘Dodiku treba ovako zacementirana Republika Srpska, odnosno ne treba mu Bosna i Hercegovina čija bi javna poduzeća funkcionirala na razini centralne države i kontrolirala glavne resurse na čitavom teritoriju, čija bi tijela vodila sve privatizacijske procese i čija bi jedinstvena policija možda slušala i nekog drugog osim gazdu Milu. On će i dalje povremeno izlaziti s radikalnim izjavama, bavit će se dodatnom dekonstrukcijom Bosne, prijetit će povlačenjem kardinalnih poteza, zatezat će i popuštati, a sve stoga da bi stvari ostale onakve su sad, to jest da bi se u njegovu privatnom entitetu mogao razvijati biznis bez državnoga upliva. Igrom slučaja i aktualnih političkih okolnosti, nastojanje Milorada Dodika da sačuva moć koju ima podudarilo se s borbom za spas srpskih interesa na Balkanu: tako je seoski trgovac, kojeg je oduvijek zanimao samo privatni šićar, dospio u kožu obožavanog narodnog vođe. No on može igrati ulogu koja je veća od njega zato što zna da međunarodna zajednica među Srbima u Bosni nema boljeg i zato što osjeća da će taj isti svijet u suočenju sa strahom od zaoštravanja pristati da BiH i dalje bude nefunkcionirajući eksperiment s vegetirajućim središnjim institucijama.’
Nažalost, gotovo ništa nije se promijenilo u proteklih jedanaest godina, osim što se među bosanskohercegovačkim Srbima ipak pojavio poneki političar koji bi, iz perspektive razjedinjene međunarodne politike, mogao biti prihvatljiviji od Dodika. I osim što postoji mala mogućnost da je Dodik u međuvremenu sebe zaista počeo doživljavati jednim od glavnih zaštitnika ugroženog srpstva na Balkanu, da mu je sijanje mržnje i međunacionalnih napetosti postalo više od pukog sredstva za manipulaciju i održavanje na vlasti, da mu je dugotrajno uživanje svemoći i prakticiranje samovolje prekinulo dodir sa stvarnošću. U tom slučaju, moglo bi se raditi o početku kraja.
