Iz recenzija:
Pedesetak ogleda, prikaza, kritika (teško je tekstove Darije Mataić Agičić žanrovski odrediti) svjedoče o velikoj čitateljičinoj ljubavi prema napisanom, razotkrivaju osobu koja će toplinom i nježnošću izaći pred članove svoje knjižnice i ostvarenim „pravom na govor“ preporučiti knjigu za čitanje. I pri tome je neće usmjeravati nikakve pripadnosti; strani pisci neće biti u prednosti pred domaćima, regionalni pred nacionalnima, mlađi pred starijima, suvremeni pred zaboravljenima, a ni roman neće u startu biti značajniji od knjige pjesama.
Darija svojim izborom potvrđuje da su nam teme - i kroz povijest i kroz prostor - zajedničke, da ih nasljeđujemo, prepoznajemo, baš onako kako nasljeđujemo i prepoznajemo samoću, ljubav i tugu. Njezina čitateljska fotografija upisana je u štiva koja nam daju nadu, uče nas kako dobrota nema vrijeme. Ponovljivost povijesti lakše je, a možda i jedino moguće, izdržati uz lijepe rečenice. Jasno je da autorica ima i svoje književne favorite, pa su tako pojedini pisci zastupljeni i s više naslova. Na to ona ima pravo. Uostalom, ne želi li nam time suptilno priopćiti da je izbor uvijek vlastiti, da nema tog božanskog instrumentarija kojim bi se moglo objektivno vrednovati književno djelo i načiniti lista koju nitko neće dovesti u pitanje.
Julijana Matanović, književnica
Autorica svojim stilom izlazi iz okvira recentne kritičarske produkcije jer pristaje na utjecaj teksta o kojemu piše do te mjere da konvertira stil njegova jezika u svoj metajezik, spajajući u pisanju autoreferencijalnost, poetičnost i esejističku analitičnost tako da se čitatelju čini kako čita najfiniju refleksivno-kontemplativnu prozu. Upravo tim troangažmanom, kritike Darije Mataić Agičić zrcale Proustovu tezu o sinestezijskoj prirodi čitanja, o čitanju kao komunikaciji koja se nastavlja tamo gdje se čitani autor zaustavi, o umjetnosti što se kroz pisanje o čitanome umnožava, žudeći nova čitanja koja bi cijeli taj proces primopredaje estetskoga ponudila kao metodu funkcioniranja svijeta uopće.
dr. sc. Sanja Jukić, FFOS
Autorica vješto uvlači recipijenta u svoj osebujni diskurs, u naizgled nestašnu komunikaciju, ali ubrzo se ustanovljuje ozbiljnost cjeline. Kao što je već rečeno Darija Mataić Agičić u ovim kratkim tekstovima na maloj površini postiže dubinu iskaza, koji zahtijeva ozbiljnog recipijenta. U svakom se prikazu osjeti i autoričina ozbiljnost i težnja da prodre u srž, u samu svijest teksta. Ona želi dekodirati tekst do maksimuma, a ipak pokazati dimenziju uživanja u tekstu. Za nju je tekst izvorište misli, ideja, zapažanja, emocija i sve to želi rastumačiti i dočarati. Pred recipijentom ona je posrednik koji nudi svoju interpretaciju teksta u svezi s već spomenutom nasušnošću pisanja. U godini čitanja ona je reprezentativan primjer autora koji nagovara na čitanje vodeći dijalog s djelom u svim njegovim aspektima. Njezine subjektivne interpretacije uvijek idu u dubinu, pod površinu, u svevremenske markere, ali zadiru i u ljepotu teksta…
Dr. sc. Vlasta Markasović, književna kritičarka
