Premijer, državni problem No. 1?

Hrvatski se premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković neki dan narugao novinarima ironijom kako, eto, nemilosrdno deru po njegovom ministru uprave Lovri Kuščeviću zbog, je li, možebitnih predministarskih grijeha u Nerežišću na Braču, gdje je svojedobno imao neuspješno poduzetništvo i dvojbeno obnašanje dužnosti općinskog načelnika.

Kaže premijer, "to je bilo prije" i to je "deseti, jubilarni ministar" u njegovoj vladi, kojem se traži dlaka u jajetu i ostavka ili smjena. A on ga - ako treba i iz inata oporbi i nesklonim mu medijima - ne dâ, pa ne dâ. Kuščević, koji se ničim osobito nije proslavio ni na ministarskoj dužnosti niti na poziciji političkog tajnika HDZ-a, po Plenkovićevoj izjavi, "odlično obavlja svoj posao".

Obavljao je i Pavo Barišić u resoru znanosti, obrazovanja i sporta i Martina Dalić kao vladina potpredsjednica i ministrica gospodarstva dok nabubrela afera tzv. lex Agrokor, mediji i javnost nisu prisilili premijera da ih makne s radara. Iako nije promijenio uvjerenje o tomu da su "odlično obavljali svoj posao".

Trojica Mostovih brzopotezno najurenih ministara travnja 2017. nisu baš znakoviti za "odlično obavljanje posla", jer je riječ o koalicijskim rogovima u vreći, a ne zazornim imovinskim muljažama, zloporabama političke moći radi velike materijalne koristi.

U pravno uređenim i demokratski/civilizacijski uljuđenim zemljama - što Bijedna Naša nije niti će biti s redaljkom istih političkih metuzalema na vlasti - dosta je i jedna 99,99 posto blaža afera od najblaže među premijerovih "deset jubilarnih", pa leti perje na sve strane, ministar sâm daje neopozivu ostavku ili se ruši cijela vlada kao kula babilonska. Ako ni zbog čega, iz moralnih razloga na koje se u zrelim političkim sustavima itekako pazi. Moralne se grješnike ne cijeni ni kao ljude.

Doduše, nitko nije nepogrešiv, bez slabosti i mane, neotpornosti na kušnju, ali moralan bi i politički validan čovjek - osobito na javnoj dužnosti, gdje je i svojim CV-om odgovoran za opće dobro - morao znati granicu (ne)dopuštenog. Nema vrdanja i glumatanja: "to je bilo prije", jer je političar cjelovita osoba koja se na javnoj dužnosti (ali i u životu) vrjednuje sa svojim i "prije" i "sada". Zašto premijer Plenković to ne želi priznati i držati se reda?

U Bijednoj se Našoj mogu nabrojiti na prste jedne ruke političari na visokoj dužnosti - u 28 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, četvero predsjednika RH, devet saziva Hrvatskog sabora i 14 vlada - koji su podnijeli ostavke iz moralnih razloga.

Sad ispada da je premijer Plenković državni problem No. 1, vlada skupina slučajnih/zalutalih likova problematičnih CV-a ili pod istražnim okom, a ministri Lovro Kuščević, Tomislav Tolušić, Goran Marić, Gabrijela Žalac, bivša vladina potpredsjednica Marina Dalić i ini iz "jubilarne desetorke" paradigma "Hrvatske kakvu želimo". Sic transit.

I onda iz svake saborske paštete programirano pred tv-kamere ili u tematske HRT-ove formate (a čije bi druge?) iskače šef HDZ-ova kluba Branko Bačić, koji će bodulski suflirati hlebincima zašto ni jedna oporbena prozivka ili investigativan medij ne razumiju kako "vlada premijera Plenkovića čini sve" i ima "nultu toleranciju" prema zloporabi političke moći i utjecaja. Dakako, "moramo poštovati princip presumpcije nevinosti" (valjda nedužnosti, je li, nevinost je nešto drugo) i "pustimo institucije da rade svoj posao".


Politički obraz i običan ljudski moral na vladajućim pozicijama, gdje se, je li, preuzima odgovornost za narod i državu . kako se zborilo u ondašnjem "komunističkomu mraku", a nije ta besadržajna popudbina mrska ni ovima što su "upalili svjetlo", endemske su biljke na bespućima hrvatske zbiljnosti. Bio je u pravu umirovljen ćelavi general, pače ušao u legendu, u povijest ratnoprofiterske, krimpretvorbene i koruptivne države svojim besmrtnim zaključkom: "Tko je jamio, jamio je". A besmrtna je i - još itekako aktualna - koruptivna krilatica: "A đe sam ja tute?".

Ergo, ovih se dana cijela zemlja i susjedstvo grohotom smiju zemlji, koja je osudila svog bivšeg premijera za pljačku vlastitog naroda (prvostupanjski i HDZ, jedinu među 150 političkih stranaka u RH) i još protiv njega vodi nekoliko drugih procesa zbog navodne milijunske krađe javnog novca, a sada nije u stanju provesti ovrhu Ive Sanadera.

Zbog inih suđenja u tijeku, a sva zajedno otegnulo se do besvijesti.Prema zastari? I vidi sad: obogatiš se na nezakonit način, pun si kao brod i fasuješ pet godina prdekane, ali država si - po vlastitom smiješnom zakonu, kojeg se drži kao pijana plota - ne može vratiti ukradeno i naplatiti sudske troškove. Osuđenikovu imovinu drži pod blokadom! Sic transit.

Nema toga ni u Zanzibaru. Baš kao ni toga da isti RH, kojim premijer Plenković kormilari već gotovo tri godine - on tvrdi, više no uspješno; samo što to žitelji na osjete, pa masovno traže alternativnu domovinu u svijetu - na pravdi boga gubi milijardu kuna godišnje, jer ne uspijeva (ili ne želi, ZNA SE zašto?) naplatiti milijardu kuna za korištenje, gle vraga, državne imovine. I onda ljudi o političkom poštenju i moralu? Sic transit.

Ako se još 'ko sjeća tih moralnih prstiju jedne ruke, što bi se pogrešno reklo da iznimke potvrđuju pravilo, svojedobna je uspješna ministrica zdravstva Ana Stavljenić-Rukavina (SDP) otišla je zbog smrti pacijenata na dijalizi u aferi Baxter, iako nije bila odgovorna za kupnju loših filtara.

Niko Bulić (HDZ), ministar turizma, dao je ostavku nakon što se saznalo da je na državnom natječaju pobijedila njegova supruga sloganom "Mala zemlja za veliki odmor". Ministrica okoliša Mirela Holy (SDP) ostavila se dužnosti nakon bezvezne afere tzv. lobiranja za zapošljavanje nekog lika po stranačkoj preporuci. Bilo je i nekih drugih ostavki, ali ne zbog osobnog osjećaja moralne odgovornosti griješnika na državnim pozicijama, nego zbog pritiska javnosti na njihove šefove i težine grijeha.

Osobit je slučaj HNS-ova ministra Radimira Čačića, koji je u prometnoj nesreći u Mađarskoj usmrtio stariji bračni par, dopao luksuzne kazne od godine dana u kaznionici otvorenog tipa u Valturi nedaleko od Pule iz koje se vratio u politički mainstream. Eto ga danas, šef je stranke HNS - Reformisti, varaždinski župan i HDZ-ov/Plenkovićev koalicijski partner. Tadašnji premijer Zoran Milanović branio ga je - da ti pamet stane - znatno nebuloznijim "argumentima" od Plenkovićevih u obrani svoje "jubilarne desetorke".

Premijer je u svakom smislu najodgovorniji za stanje zdravlja u zemlji za koju je, kaže, preuzeo odgovornost. Ako Plenković nije državni problem No. 1, tko jest? "Najviše što mrzim u životu su ucjene", poručio je Plenković, prvenstveno zainteresiran za bruxelleske personalne križaljke i osobna pozicioniranja na unosnim/utjecajnim mjestima u europskoj birokraciji. "Plenković je debelo zakasnio reagiranjem na zahtjev oporbe za Kuščevićevom smjenom", kazao je reporter televizije N1 Hrvatska Hrvoje Krešić u Točki na tjedan svoje medijske kuće, gdje je u nedjelju kod urednice Nataše Božić gostovao s novinarom Nove TV Mislavom Bagom.

Okreni, obrni - ostaje premijer Plenković kao državni problem No. 1. I dojam da ga europske birokratske apanaže zanimaju neusporedivo više od stanja zdravlja zemlje za koju je - sic transit - "preuzeo odgovornost". Odlučuje nevjerodostojno i sporo, a kakvoća odluka je poblematična te izaziva razdore u zemlji.

Na 65.000 radnih mjesta nema tko raditi; po UN-ovoj statistici, Bijedna će Naša 2050. godine imati manje od 3,5 milijuna žitelja. Tužna slika tužne zemlje, koja nije zaslužila biti fenjerašicom u Uniji niti polit-ekonomskom sprdnjom u svijetu, krivnjom vlastitih neodgovornih političara gurnutom, je li, na bespuća povijesne zbiljnosti, koja je zbiljnost – nestanak?