Plenkovićev stil vladanja najčišći je makijavelizam. Sam Machiavelli u Vladaru savjetuje da vladar ‘ne smije držati riječ kad mu je to na štetu…’
„Ćutanje je zlato
To zvuči svima poznato
Al’ zašto nam je onda uopšte
Umijeće govora dato?“
Antonije Pušić
Tko je, ili preciznije, što je Andrej Plenković? Banalno pitanje više je od enigmatskog zadatka ljetne političke Kviskoteke. Tiskanog izdanja. Plenković nije rebus. On je osmosmjerka. Nažalost, u svih osam pogrešnih smjerova. Prokleti poraz sveg normalnog u „dečku koji je obećavao“. Ali tamo pred desetak godina. Danas ne nudi ništa dobro. Još su mu gora obećanja. I naša perspektiva s njim.
Ono što je Plenković danas, dobro se vidi. Treba samo gledati. I slušati. Što je bio, nikome više nije bitno. Osim onima koje je razočarao. Dovoljno je pogledati unazad samo mjesec dana. Tri su politička trenutka koja jasnije nego ijedna analiza oslikavaju karakter našeg milog vođe.
Prvi je kadar naslikavanja s Thompsonom u „predigri“ za hipodromski spektakl. Slika je to navodnog Europejca koji još od „Povjerenstva za povijesnu istinu“ sustavno legitimira revizionizam i filoustaštvo.
Drugi je prizor vojnog mimohoda – savršeni prikaz Plenkovićeve snishodljivosti militariziranom europskom narativu, koliko god on bio pogrešan i štetan za Hrvatsku. A jest. Pogotovo kad se na kraju groupie-zbor HDZ-ovih Nestora, s obesmišljenom opozicijom u publici, kičasto drmusa na „Ako ne znaš šta je bilo“, Thompsonov financijski izdašan autoplagijat jednako domoljubno-naplative „Lijepa li si“. Završio je i na Plenkovićevoj playlisti za zavođenje osiromašenih Hrvata koje vodi u antemurales-pastoralu.
Treći je „grijeh“ godišnja scena kninske proslave Dana pobjede. Državni blagdan urešen svake godine iščekivanim, no ne i spriječenim, koračanjem grupica u crnom koji izvikuju povijesno-operetnu zdravicu, pretvoren je u političku mizanscenu oblikovanja hrvatskog društva onako kako to aktualnim vladajućima odgovara. Posveta povijesnih pobjeda i državnih blagdana jednoj politici, čak i ako nije samo usko-stranačka, manipulacija je nacionalnom emocijom i podvala upravo onima koji su se u ratu, za Hrvatsku, ne jednu njenu političku sliku, doista borili. Školski primjer parazitiranja na Domovinskom ratu i domoljublju.
Nije li fascinantno kako jedan političar istodobno može pozirati kao simbol – obnaženi Apolon europskih vrijednosti – a sustavno ih brisati? Ili ih nonšalantno prekrivati listom vinove loze. Kako se predstavljati modernim centristom dok širi autoritarne tendencije koje nagrizaju ionako sirotu domaću demokraciju?
Kvizaško pitanje moglo bi biti: „Može li političar istodobno biti simbol europskih vrijednosti i njihov grobar?“ Točan odgovor glasi: može ako se zove Andrej Plenković. „The political importance of being Andrej.“ Tuđman bi, da kojim slučajem može zaviriti u ovo današnje HOS/KOS-ovskim bojama ofarbano čudo hrvatske naive, pitao: „Je li to Hrvatska zbog koje sam bio Titov Tuđman?“
Plenković je politički kameleon: cheap-and-chic Europejac za Bruxelles, domoljub za Knin, liberal za diplomate, Skejo bez staža u borbenom i neborbenom sektoru za domaće klijentelističke mreže. One državotvornih varalica.
Dobro došli u svijet Andreja Plenkovića, političkog iluzionista koji je beskrupuloznost pretvorio u alat opstanka na vlasti, majstora privida umjerenosti i finoće iza čijih osmijeha leži potpuna odsutnost političkih i moralnih skrupula. Politički glumac kojem je proeuropska retorika samo korisni rekvizit dok iza kulisa bujaju autoritarne tendencije. Plenković je precizno modeliran oportunist. Onaj kojem je jedini istinski cilj ostati na vlasti, neovisno o cijeni. Koju će platiti drugi, to je jasno. Sve ostalo – vladavina prava, demokratske norme, ljudska prava – kolateralne su žrtve njegove gubernature. Što, dakle, znači „biti“ Andrej Plenković? Još važnije: kako raskrinkati iluziju proeuropske pristojnosti iza koje buja autoritarizam?
Plenkovićev stil vladanja najčišći je makijavelizam. Sam Machiavelli u Vladaru savjetuje da vladar „ne smije držati riječ kad mu je to na štetu i kad su razlozi za obećanje nestali“. Plenković je tu rečenicu shvatio kao priručnik, a ne upozorenje, kako ju je Machiavelli zamislio. U njegovoj politici nema crvenih linija, samo kalkulacija. Kad mu Bruxelles nosi korist – poslušno slijedi. A kad je riječ o vladavini prava, Ustavnom sudu ili temeljnim pravima – nema problema s ignoriranjem pravila. On uvijek bira opciju koja jamči ostanak na vlasti. Neovisno o cijeni koju plaćaju podanici, hrvatski paori i „domoroci“.
Plenković je Macbeth. Na hrvatski način. Ambiciozan političar koji svakim korakom prema vlasti sve dublje tone u moralni mrak. Za razliku od Macbetha, Plenković nema unutarnje dileme. On je u svom elementu kada manipulira institucijama, kooptira ekstremnu desnicu ili koristi EU kao smokvin list autoritarnih tendencija. Njegova vještina je u blefiranju pristojnosti, u stvaranju iluzije centrističkog lidera dok ispod te fasade sustavno uništava demokratske temelje države.
Model vladanja jednostavan je i učinkovit: kooptirati desnicu, kontrolirati institucije, manipulirati demokratskim procedurama, sve to umotati u „europske manire“. Kad mu odgovara, brani europske vrijednosti. Kad ne, tolerira ZDS, relativizira revizionizam, ignorira Ustavni sud ili ga pretvara u produženu ruku vlasti. Plenkovićev oportunizam nije samo osobna osobina, postao je obrazac države.
Odnos prema Uniji savršen je primjer „kapitulacije pred autoritarizmom“. Dok javno ističe svoju europsku orijentaciju, zapravo koristi EU kao politički alat za osiguranje vlasti. Bruxelles mu je jamac vanjske legitimacije dok doma selektivno primjenjuje europske norme – kad mu to koristi za unutarnju stabilnost. Tako nastaje opasna iluzija proeuropskog lidera koji, paradoksalno, svojom politikom slabi demokraciju upravo zato što je naučio koristiti Europu kao političku valutu.
Politički pragmatizam s prizvukom moralnog cinizma – Plenković! Na van izgleda kao racionalan državnik, a kad sagledamo unazad, svaki njegov potez imao je samo jedan cilj: očuvati vlast. Dok građanima nudi narativ stabilnosti, sustavno slabi demokratske norme i pretvara ih u gumbe osobne političke kontrole.
Plenkovićev odnos prema simbolima i institucijama najjasnije se vidi u tome što je spreman tolerirati. Višegodišnje kalkuliranje sa „za dom spremni“, toleriranje desnih ekstrema i manipuliranje Ustavnim sudom, pokazuju obrazac ponašanja. Demokratske institucije nisu temelj – one su oruđe. Prava i slobode tek su nuspojava političke trgovine.
I što sad? Kako ga pobijediti?
Plenkovićev makijavelizam opstaje jer mu društvo dopušta. On je simbol političkog oportunizma i kao takav zahtijeva ozbiljan politički odgovor. Sve osim aktivnog suprotstavljanja autoritarizmu znači popuštanje njegovoj politici. Opozicija mora raskrinkati lažnu sliku „Europejca“ i umjerenog lidera, razbiti iluziju da je Plenković jamac demokracije i jasno pokazati da je riječ o političkom oportunistu koji manipulira institucijama kako bi održao vlast. Upravo sada, dok je Europa nesigurna i dok raste globalna nestabilnost, opozicija mora iskoristiti trenutak za osporavanje njegove varljive proeuropske politike. To znači ponuditi stvarnu političku alternativu utemeljenu na vladavini prava i demokratskim standardima.
Još je jedan važan alat u toj borbi – istina. Koliko god Plenković pokušavao prikriti svoju pravu prirodu, istina o njegovu oportunizmu i autoritarnim tendencijama mora izaći na vidjelo. To je najjače političko oružje: stalno podsjećati na kontradikciju njegove retorike i postupaka, raskrinkavati zloupotrebe institucija i selektivnu primjenu prava.
Plenkovića se može pobijediti kad postane žrtva vlastite ambicije – politički izoliran i delegitimiziran zbog manipulacija i ustupaka autoritarnim metodama. On je Macbeth koji se suočava s moralnim padom zbog ambicije. Jer političke iluzije ne traju vječno. Kad se demontira privid proeuropske pristojnosti, Plenković ostaje oportunist čija moć počiva na slabosti demokracije koju sustavno potkopava.
Machiavelli kaže: „Ljudi općenito više sude očima nego rukama jer je svakome dano vidjeti, a malo kome spoznati. Svi vide što se čini, malo tko osjeća što jest.“ Vrijeme je da hrvatsko društvo vidi što Andrej Plenković jest – oportunist koji koristi europske norme i demokratske institucije za vlastitu moć i kojeg može pobijediti samo politička alternativa utemeljena na istinskoj demokraciji i vladavini prava, a ne na politikantstvu i pragmatizmu.
