Svi hrvatski premijeri iz 1990-ih kao da su potpuno zaboravili pljačkašku privatizaciju, čije posljedice i danas osjećamo. Nitko od njih o tome nije rekao nijednu suvislu riječ, nitko od njih nije u tome sudjelovao
Prijetećim tonom javnog tužioca iz američkih serija Mislav Togonal je pitao: ‘Vi hoćete reći da je nekada bilo bolje?’ Prozvani sudionik emisije ‘Otvoreno’ odmah se počeo braniti: ‘Ne, ne… Ja samo iznosim podatke…’ Ali voditelj je dobro nanjušio opasnost. Podatak na koji je on reagirao morao se poklonicima vladajuće nacionalističko-klerikalne dogme činiti kao tempirana mina. U godini 2015. prosječni osobni dohodak bio je realno 27 posto manji nego u godini 1989! Onaj tko to iznosi na javnoj televiziji mogao bi uskoro osjetiti bijes svih brojnih lovaca na vještice, koje veže zajednički nazivnik – šatoraši. Ni cijela politička klasa nije tolerantnija kad je riječ o rezultatima njene četvrtstoljetne vlasti. Togonalov prijeteći ton zapravo je zvučao komično, pa se gledatelju u prvi čas moglo učiniti da se on šali. Ali nema tu šale. Bolje je biti smiješan nego potiho smijenjen. Za javnost, vlast glumi silnu demokratičnost i objektivnost, dok je istovremeno sklona propisanim, dakle jedino dozvoljenim istinama. Pa ipak, vjerojatno ne treba uskoro očekivati osnivanje nekog visokostručnog povjerenstva koje će utvrditi službenu istinu i kad je riječ o ekonomiji. Neko ministarstvo istine iz distopijske beletristike Georgea Orwella, na koje podsjeća i hrvatska suvremena praksa propisivanja istine o bivšim totalitarnim režimima. Razlog je jednostavan. Još uvijek je previše živih sjećanja, a zbivanja u proteklih četvrt stoljeća dio su svijesti suvremenih generacija. Zasad preostaje samo korištenje svake prilike za poželjnu interpretaciju ekonomske prošlosti, odnosno za njeno tumačenje po špranci po kojoj bi radilo zamišljeno ministarstvo istine.
Javna je televizija povukla vraga za rep serijom o hrvatskim premijerima, od Stjepana Mesića sredinom 1990. (bio je u uredu samo tri mjeseca, nakon čega je postao kratkotrajni zadnji predsjednik Jugoslavije) do današnjih dana. Za razliku od doba od prije 1990., koje ubrzano tone u zaborav, to je vrijeme urezano u kožu sadašnjih generacija, a Hrvatska kakvu imamo danas djelo je političara novog kova. Kako oni danas objašnjavaju svoje ekonomske aktivnosti? Započinjao je rat i mi smo se trudili da sve što je vojsci potrebno proizvodi domaća industrija, tvrde Franjo Gregurić i Nikica Valentić, pokazujući tako da dobro znaju koja im je bolna točka. Jer istina je točno obratna. Na opremanju vojske debelo su zarađivali uvoznici, dok se domaća privreda raspadala u privatizacijskoj pljački. Metalska industrija, koja je prva trebala raditi za vojsku, svedena je na samo 14 posto predratne. Prvomajska, koja je u ono vrijeme proizvodila linije alatnih strojeva, koje su bez ijednog radnika izbacivale sve što bi na upravljačkom računalu bilo programirano, propala je prva. Jasno je i zašto. Zato da ne kvari uvozne poslove. Uz Prvomajsku Hrvatska nije morala uvesti nijedan kalašnjikov, a uvezla ih je sve do jednoga. Zagreb, koji je poslije Züricha i Birminghama bio treći grad u Europi po proizvodnji alatnih strojeva, postao je grad nezaposlenih. I to u ratu koji po definiciji dovodi do pune zaposlenosti.
Svi hrvatski premijeri iz 1990-ih kao da su potpuno zaboravili pljačkašku privatizaciju, čiji su temelji postavljeni još 1990. i 1991., u vrijeme Josipa Manolića. Nitko od njih o tome nije rekao nijednu suvislu riječ, nitko od njih nije u tome sudjelovao, svi kao da su oboljeli od iste bolesti. Amnezije, odnosno gubitka sjećanja. Projekt privatizacije koji je za vladu izradio Ekonomski institut Zagreb predviđao je unutrašnje vlasništvo, odnosno pretvaranje samoupravljača u dioničare. Isto je predlagao i američki nobelovac Milton Friedman, tvrdeći da je to jedini način bezbolne privatizacije, koji će sačuvati proizvodnju i zaposlenost. Prema svjedočenju ljudi iz instituta, Manolić je to prihvatio, ali vrh HDZ-a nije. U Kanadi, u Norvalu, smišljeno je drugo rješenje, čije posljedice imamo danas, a Manolić, kao vojnik nacionalističke revolucije, nije se protivio. Kao ni njegovi nasljednici na čelu vlade.
Nikica Valentić diči se zaustavljanjem inflacije (u 1994.), ali zaboravlja da je istovremeno, suprotno svim prethodnim računicama, uspostavljena prejaka kuna (3,7 umjesto 4,44 tada još hrvatskih dinara za njemačku marku), što je uništavalo izvoz i proizvodnju, ali pogodovalo uvoznicima i novopečenim bogatašima koji su ugrabljeni novac pretvarali u devize i iznosili ga iz zemlje. On također kaže da je zaustavljanje brzog rasta cijena dovelo do normalnog punjenja proračuna, jer inflacija više nije obezvređivala državne prihode. Međutim, nijedna država, pa ni Hrvatska, nikad nije dozvoljavala da joj se to događa, već je razrezivala porezne stope prilagođene inflaciji. Zato se nakon njenog zaustavljanja dogodilo nešto sasvim drugo od onog što tvrdi Valentić. Prihodi države narasli su znatno preko iznosa koji je izglasao Sabor. To se, inače, zove Tanzijev efekt, po ekonomistu koji je prvi opisao posljedice sličnih poremećaja na državne prihode, i smatra se svojevrsnim ekonomskim zakonom. Zato se poslije zaustavljanja inflacije moraju odmah smanjiti porezne stope kako državna potrošnja ne bi gušila privredu. U Hrvatskoj to nije napravljeno, s posljedicama koje se osjećaju i danas. Zato je smanjivanje poreznog opterećenja i sad jedna od reformi koje se stalno najavljuju, ali nikako da se dogode. Postoji, naime, i pravilo koje kaže da ono što jednom uđe u budžet, iz njega više nikad ne izlazi.
Tanzijev efekt bio je još jednom na djelu četiri godine poslije (1998.), kad je vlada s premijerom Zlatkom Matešom, ali istim ministrom financija, Borislavom Škegrom, uvela porez na dodanu vrijednost. Riječ o obliku naplate poreza na promet kakav postoji u Europi, za razliku od Amerike gdje ga država naplaćuje na način kakav poznajemo još od davnih jugoslavenskih vremena. Prednost PDV-a je da se porez ne plaća tek na kraju, kad finalni proizvod uđe u promet (kad ga netko kupi na tržištu), već ga svi sudionici u proizvodnji plaćaju posebno, uz pravo na povrat iznosa koji je plaćen u prethodnoj fazi (povrat pretporeza). Tako, istovremeno, prijavljuju i sve druge, što bitno otežava utaju poreza. Ali i tu se upleo Tanzi sa svojim efektom. PDV se plaća unaprijed i to i na zalihe. To dovodi do znatnog povećanja poreznih prihoda, ali samo jednokratno. Čim se novi sustav ustali, i prihodi se vraćaju na staro. Pametna i poštena vlast vratila bi privredi iznos uzet u fazi prelaska na novi sustav i tako spriječila čak i samo jednokratni poremećaj.
Što je, međutim, napravila vlada Zlatka Mateše i Borislava Škegre? Rebalansom sredinom 1998. godine povećala je proračun, odnosno državne rashode za cijelu trećinu, tvrdeći kako je PDV pokazao da je hrvatski BDP znatno veći od onoga koji iskazuje državna statistika. Kako to nije bila istina, uskoro su se morali povećati porezi. Tako je namiren povećani proračun, ali je istovremeno sasvim zaustavljen privredni rast. Usprkos silnom novcu u proračunu, koji je korišten u predstojećoj kampanji, HDZ je početkom 2000. prvi put izgubio izbore.
Serija o premijerima se nastavlja. Sigurno u skladu s onom tvrdnjom Tristana Bernarda da su ljudi uvijek iskreni. Jedino što se ta iskrenost stalno mijenja.
Prijetećim tonom javnog tužioca iz američkih serija Mislav Togonal je pitao: ‘Vi hoćete reći da je nekada bilo bolje?’ Prozvani sudionik emisije ‘Otvoreno’ odmah se počeo braniti: ‘Ne, ne… Ja samo iznosim podatke…’ Ali voditelj je dobro nanjušio opasnost. Podatak na koji je on reagirao morao se poklonicima vladajuće nacionalističko-klerikalne dogme činiti kao tempirana mina. U godini 2015. prosječni osobni dohodak bio je realno 27 posto manji nego u godini 1989! Onaj tko to iznosi na javnoj televiziji mogao bi uskoro osjetiti bijes svih brojnih lovaca na vještice, koje veže zajednički nazivnik – šatoraši. Ni cijela politička klasa nije tolerantnija kad je riječ o rezultatima njene četvrtstoljetne vlasti. Togonalov prijeteći ton zapravo je zvučao komično, pa se gledatelju u prvi čas moglo učiniti da se on šali. Ali nema tu šale. Bolje je biti smiješan nego potiho smijenjen. Za javnost, vlast glumi silnu demokratičnost i objektivnost, dok je istovremeno sklona propisanim, dakle jedino dozvoljenim istinama. Pa ipak, vjerojatno ne treba uskoro očekivati osnivanje nekog visokostručnog povjerenstva koje će utvrditi službenu istinu i kad je riječ o ekonomiji. Neko ministarstvo istine iz distopijske beletristike Georgea Orwella, na koje podsjeća i hrvatska suvremena praksa propisivanja istine o bivšim totalitarnim režimima. Razlog je jednostavan. Još uvijek je previše živih sjećanja, a zbivanja u proteklih četvrt stoljeća dio su svijesti suvremenih generacija. Zasad preostaje samo korištenje svake prilike za poželjnu interpretaciju ekonomske prošlosti, odnosno za njeno tumačenje po špranci po kojoj bi radilo zamišljeno ministarstvo istine.
Javna je televizija povukla vraga za rep serijom o hrvatskim premijerima, od Stjepana Mesića sredinom 1990. (bio je u uredu samo tri mjeseca, nakon čega je postao kratkotrajni zadnji predsjednik Jugoslavije) do današnjih dana. Za razliku od doba od prije 1990., koje ubrzano tone u zaborav, to je vrijeme urezano u kožu sadašnjih generacija, a Hrvatska kakvu imamo danas djelo je političara novog kova. Kako oni danas objašnjavaju svoje ekonomske aktivnosti? Započinjao je rat i mi smo se trudili da sve što je vojsci potrebno proizvodi domaća industrija, tvrde Franjo Gregurić i Nikica Valentić, pokazujući tako da dobro znaju koja im je bolna točka. Jer istina je točno obratna. Na opremanju vojske debelo su zarađivali uvoznici, dok se domaća privreda raspadala u privatizacijskoj pljački. Metalska industrija, koja je prva trebala raditi za vojsku, svedena je na samo 14 posto predratne. Prvomajska, koja je u ono vrijeme proizvodila linije alatnih strojeva, koje su bez ijednog radnika izbacivale sve što bi na upravljačkom računalu bilo programirano, propala je prva. Jasno je i zašto. Zato da ne kvari uvozne poslove. Uz Prvomajsku Hrvatska nije morala uvesti nijedan kalašnjikov, a uvezla ih je sve do jednoga. Zagreb, koji je poslije Züricha i Birminghama bio treći grad u Europi po proizvodnji alatnih strojeva, postao je grad nezaposlenih. I to u ratu koji po definiciji dovodi do pune zaposlenosti.
Svi hrvatski premijeri iz 1990-ih kao da su potpuno zaboravili pljačkašku privatizaciju, čiji su temelji postavljeni još 1990. i 1991., u vrijeme Josipa Manolića. Nitko od njih o tome nije rekao nijednu suvislu riječ, nitko od njih nije u tome sudjelovao, svi kao da su oboljeli od iste bolesti. Amnezije, odnosno gubitka sjećanja. Projekt privatizacije koji je za vladu izradio Ekonomski institut Zagreb predviđao je unutrašnje vlasništvo, odnosno pretvaranje samoupravljača u dioničare. Isto je predlagao i američki nobelovac Milton Friedman, tvrdeći da je to jedini način bezbolne privatizacije, koji će sačuvati proizvodnju i zaposlenost. Prema svjedočenju ljudi iz instituta, Manolić je to prihvatio, ali vrh HDZ-a nije. U Kanadi, u Norvalu, smišljeno je drugo rješenje, čije posljedice imamo danas, a Manolić, kao vojnik nacionalističke revolucije, nije se protivio. Kao ni njegovi nasljednici na čelu vlade.
Nikica Valentić diči se zaustavljanjem inflacije (u 1994.), ali zaboravlja da je istovremeno, suprotno svim prethodnim računicama, uspostavljena prejaka kuna (3,7 umjesto 4,44 tada još hrvatskih dinara za njemačku marku), što je uništavalo izvoz i proizvodnju, ali pogodovalo uvoznicima i novopečenim bogatašima koji su ugrabljeni novac pretvarali u devize i iznosili ga iz zemlje. On također kaže da je zaustavljanje brzog rasta cijena dovelo do normalnog punjenja proračuna, jer inflacija više nije obezvređivala državne prihode. Međutim, nijedna država, pa ni Hrvatska, nikad nije dozvoljavala da joj se to događa, već je razrezivala porezne stope prilagođene inflaciji. Zato se nakon njenog zaustavljanja dogodilo nešto sasvim drugo od onog što tvrdi Valentić. Prihodi države narasli su znatno preko iznosa koji je izglasao Sabor. To se, inače, zove Tanzijev efekt, po ekonomistu koji je prvi opisao posljedice sličnih poremećaja na državne prihode, i smatra se svojevrsnim ekonomskim zakonom. Zato se poslije zaustavljanja inflacije moraju odmah smanjiti porezne stope kako državna potrošnja ne bi gušila privredu. U Hrvatskoj to nije napravljeno, s posljedicama koje se osjećaju i danas. Zato je smanjivanje poreznog opterećenja i sad jedna od reformi koje se stalno najavljuju, ali nikako da se dogode. Postoji, naime, i pravilo koje kaže da ono što jednom uđe u budžet, iz njega više nikad ne izlazi.
Tanzijev efekt bio je još jednom na djelu četiri godine poslije (1998.), kad je vlada s premijerom Zlatkom Matešom, ali istim ministrom financija, Borislavom Škegrom, uvela porez na dodanu vrijednost. Riječ o obliku naplate poreza na promet kakav postoji u Europi, za razliku od Amerike gdje ga država naplaćuje na način kakav poznajemo još od davnih jugoslavenskih vremena. Prednost PDV-a je da se porez ne plaća tek na kraju, kad finalni proizvod uđe u promet (kad ga netko kupi na tržištu), već ga svi sudionici u proizvodnji plaćaju posebno, uz pravo na povrat iznosa koji je plaćen u prethodnoj fazi (povrat pretporeza). Tako, istovremeno, prijavljuju i sve druge, što bitno otežava utaju poreza. Ali i tu se upleo Tanzi sa svojim efektom. PDV se plaća unaprijed i to i na zalihe. To dovodi do znatnog povećanja poreznih prihoda, ali samo jednokratno. Čim se novi sustav ustali, i prihodi se vraćaju na staro. Pametna i poštena vlast vratila bi privredi iznos uzet u fazi prelaska na novi sustav i tako spriječila čak i samo jednokratni poremećaj.
Što je, međutim, napravila vlada Zlatka Mateše i Borislava Škegre? Rebalansom sredinom 1998. godine povećala je proračun, odnosno državne rashode za cijelu trećinu, tvrdeći kako je PDV pokazao da je hrvatski BDP znatno veći od onoga koji iskazuje državna statistika. Kako to nije bila istina, uskoro su se morali povećati porezi. Tako je namiren povećani proračun, ali je istovremeno sasvim zaustavljen privredni rast. Usprkos silnom novcu u proračunu, koji je korišten u predstojećoj kampanji, HDZ je početkom 2000. prvi put izgubio izbore.
Serija o premijerima se nastavlja. Sigurno u skladu s onom tvrdnjom Tristana Bernarda da su ljudi uvijek iskreni. Jedino što se ta iskrenost stalno mijenja.
