Foto: REUTERS Kacper Pempel
Da nema tih oko 600 pripadnika hrvatske vojničke elite „mirovno“ razasutih od Litve i Poljske do Afganistana, Kosova…, koje pod američko-njemačkim zapovjedništvom plaćaju debelim deviznim milijunima hrvatski porezni obveznici radi zaštite, jelte, ne imperijalnih interesa korporativnog zapadnog kapitala, nego baš hrvatske nacionalne sigurnosti (sic), demokracija bi, „naš način života“ made in USA i svjetski mir odavno već otišli u vražju mater. Hrvatska, koja drži svoje građane na kruhu i vodi, natalitetno izumire i trajno iseljava radno sposobno stanovništvo zajedno s obiteljima, ne zna što će s Agrokorom, kako otkupiti Inu od MOL-a, omogućiti ljudima osnovno liječenje i školovanje, nema se što gurati u posije, gdje će je svinje pojesti. Koliko se lijekova može kupiti, izgraditi škola i bolnica, zbrinuti starih i nemoćnih, otvoriti novih radnih mjesta… za tri milijarde kuna poreznih obveznika što ih HDZ-ova vlada kani spiskati na polovne avione F-16?
Marijan Vogrinec
Jens Stoltenberg, glavni tajnik ratobornog NATO-a, te vojne toljage korporativnog zapadnog imperijalizma pod zapovjedništvom SAD-a, gotovo ultimativno traži od država članica (29) drastično povećanje proračunskih troškova za vojsku. Da se pacifisti baš ne bi previše naljutili te – zašto ne? – izveli miroljubive porezne obveznike prosvjedovati na ulice i trgove radi rušenja promilitantnih vlasti, jer žele trošiti njihov novac na ubijanja ljudi koji ih, uostalom, ničim ne ugrožavaju, povećanje vojnih izdataka licemjerno se zamotava u celofan, pazi sad: potreba obrane zemlje. Troje vodećih u RH deklarirano promilitantnih poklonika SAD/NATO-ovih ratnih igara – predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ministar obrane Damir Krstičević, ali i premijer Andrej Plenković – više i ne kriju to da im je enorman državni trošak za oružje preči i od suzbijanja demografske bijele kuge i od slobodnog pada zemlje na prosjački štap.
Grabar-Kitarović je još lani na summitu NATO-a i u drugim prigodama „državničkog“ koketiranja s viđenijim poslovođama zapadnih moćnika velikodušno obećavala vojno jačanje RH (npr. proračunsko izdvajanje za vojsku najmanje dva posto BDP-a bruto, do 2024. godine), a nakon uzastopnih i vrlo grubih Trumpovih prijetnji pacifističkim članicama Sjevernoatlantskog vojnog saveza i nedavnog Plenkovićevog susreta sa samim Stoltenbergom, premijer je i njemu i domaćoj javnosti potvrdio sve što su prethodno govorili državna predsjednica i ministar rata, kao o prijekoj potrebi jačanja hrvatske obrane, nacionalne sigurnosti i participacije RH u očuvanju demokracije i mora u svijetu. Sic. Komarac na slonovom uhu. Baulja pijani miš šumom i dere se iz svega glasa: „Izađi, medvjede, prebit ću te namrtvo!“
Rame uz rame sramote
Prispodobi o pijanom mišu hrvatskog ratobornog politikantstva s najvišeg državnog vrha osobit je doprinos koncem tjedna u zagrebačkoj vojarni Croatia dala Grabar-Kitarović na proslavi 25. obljetnice osnovanja Antiterorističke vojne policije RH. Rekla je da je „nakon Domovinskog rata postalo jasno da se interesi RH ne mogu braniti samo na granicama naše zemlje, što je dovelo do međunarodnog angažmana vojske u čemu je vojna policija imala predvodničku ulogu“. Glupost na ikstu. Interesi RH su sigurnost unutar zemlje i obrana državnih granica s nacionalnog teritorija, a nikako iz tuđih zemalja, desecima tisuća kilometara udaljenim odakle (Afganistan, npr.) nitko ne prijeti niti će ikad prijetiti građanima RH. Hrvatski su vojnici u tim tuđim, suverenim zemljama okupatori koji po diktatu i pod vrhovnim zapovjedništvom SAD/NATO-a krše temeljna ljudska prava, sramote svoju zemlju čuvajući o svom trošku (sic) dupe „partnerskim“ Amerima. Smiješno, beskorisno podaništvo, a ne interes RH.
AP Photo/ Risto Bozovic
„U rotacijama koje traju 15 godina“, nastavila je farbati tunele, „dokazana je zrelost i izvrsnost naših Oružanih snaga. Svim pripadnicima koji su nosili hrvatsku zastavu u Afganistanu i u drugim kriznim žarištima (što RH ima s tim krizama; niti ih je izazvala, niti je pozvana niti ih je kadra riješiti – op. M.V.) pripadaju zahvala i priznanje. Ali nije gotovo. Hrvatska je s partnerima preuzela odgovornost za budućnost Afganistana. U toj obvezi ostajemo ustrajni i nastavit ćemo naš angažman koliko bude potrebno – rame uz rame s našim partnerima.“ Među svom silom velikih i malih gluposti što ih je gaf-predsjednica izvaljivala u prošle tri godine mandata, upravo je za Guinnessa ova budalaština nad budalaštinama da je „Hrvatska preuzela odgovornost za budućnost Afganistana“. Treba zaista biti pri sebi, pa vjerovati da je to istina.
Pa, RH s njom na Pantovčaku i HDZ-ovim mudracima što se štafetno smjenjuju od anonimnih zaselaka u kamenitim krajevima do parlamenta i Banskih dvora, Hrvatska nije u stanju obnašati minimalnu odgovornost za samu sebe s vjerojatno već i manje od četiri milijuna žitelja ili se odgovorno odnositi prema prvim susjedima Sloveniji, BiH i Srbiji, a gaf-predsjednica neovlašteno, bez pitanja navaljuje na pleća sugrađanima odgovornost za 35 milijuna Afganistanaca!? Neka si „partnere“ vodi kući, pa s njima radi što želi, ali podilaziti im po svijetu u ime i na trošak svih žitelja RH – nema pravo.
Da nema tih oko 600 pripadnika hrvatske vojničke elite „mirovno“ razasutih od Litve i Poljske do Afganistana, Kosova…, koje pod američko-njemačkim zapovjedništvom plaćaju debelim deviznim milijunima hrvatski porezni obveznici radi zaštite, jelte, ne imperijalnih interesa korporativnog zapadnog kapitala, nego baš hrvatske nacionalne sigurnosti (sic), demokracija bi, „naš način života“ made in USA i svjetski mir odavno već otišli u vražju mater. Da parafraziramo onog nacionalista iz susjedstva koji je od analfabeta dogurao do jezičnog reformatora: Hrvati svi i svuda. Stoga su Kolindi Grabar-Kitarović, ministru Damiru Krstičeviću i oktavu niže Andreju Plenkoviću dnevno prepuna usta međunarodnih ugroza, opasnosti iz bližeg susjedstva (Srbija i BiH?), ljutih islamskih terorista, izbjegličko-migrantskih rizika, „partnerskih“ obaveza u „mirovnim misijama“ (mirovnim, sic) i tako to. Patološki folklor? Opet danse macabre?
Ovih će dana HDZ-ova državna vlast objaviti od koga će i po kojim uvjetima i cijeni kupiti u nacionalnom interesu (sic) eskadrilu višenamjenskih lovaca-bombardera, za koju se mjesecima unaprijed politikantski tapacira javno mnijenje ne bi li otupjelo na bačenih u vjetar tri milijarde kuna iz džepova građana. Samo za goli roh bau sustav zračne obrane, koji uključuje najmanje još toliko novca poreznih obveznika za ono što se zove – ključ u ruke. Od obuke pilota, trenažera, naoružanja, rezervnih dijelova, itsl. do zemaljske infrastrukture s odgovarajućim elektronskim sustavima. Među četiri zapadna ponuđača višenamjenskih letećih sijača smrti, javna je tajna, proamerička će se vlast RH najvjerojatnije – glupo pitanje: zašto? – odlučiti upravo za uvelike već izraubane američke F-16 iz izraelskih hangara.
Platit ćemo ih možda neku lipu manje od cijene ponuđenih ganc-novih švedskih JAS-39 Gripena, koje Šveđani prodaju za 45-50 milijuna dolara po komadu, a čak su i boljih performansi. Važno je da Banski dvori i Pantovčak udovolje sve redikuloznijem Donaldu Trumpu, a sad, jelte, manje-više za to što će o gubitku posla u Zagrebu reći Plenkovićev kolega iz Stockholma Stefan Löfven ili sam kralj Carl XVI. Gustaf koji su ponudili kvalitetniju robu. S gledišta hrvatskih obrambenih interesa, suvremene bi protuzračne snage, višenamjenski helikopteri i učinkoviti balistički sustavi zemlja-zemlja kao kompatibilna komponenta kopnenoj i morskoj vojnoj sili morali biti preča strateška varijanta od borbenih aviona u možebitnoj obrani zemlje od napada izvana.
Nečasna afganistanska avantura
Hrvatska ima nezgodan oblik tankog kiflića (pereca, s navodne londonske salvete Franje Tuđmana na večeri s Paddyjem Ashdownom), stiješnjena među šest susjeda, pa takorekuć čim uzleti, nadzvučna borbena letjelica već zadire u tuđi zračni prostor. Kamoli da se u svom natjeruje s najvjerojatnije jačim i tehnički naprednijim uljezom, a potencijalni – na koji Grabar-Kitarović, Krstičević i Plenković misle, ali ga ne imenuju, jer bi izazvali međunarodni diplomatski skandal – jest jači i tehnički napredniji. Zagreb pak nije jednom opomenut iz Ljubljane zbog nesmotrenih izleta svojih MIG-ova 21 preko obližnje granice s Deželom. Ne radi se samo o tome da rabljena vojna tehnika podrazumijeva i skupu ovisnost o još skupljem servisiranju i logistici – znače li kome u državnom vrhu išta loša ukrajinska iskustva s prapovijesnom eskadrilom MIG-ova 21, kojima u zraku otpadaju dijelovi, pa si piloti katapultiranjem spašavaju gole živote? – nego je riječ i o olakom dilanju teško skucanih milijardi kuna za tuđe opasne vojne performanse po svijetu. To dilanje nije „obrana“ RH iz Afganistana.
Koja je zrela ekonomska, politička ili mirotvorna korist hrvatskih građana od toga što RH godinama već drži naoružani kontingent u Afganistanu, gdje kao na tekućoj vrpci masovno ginu nedužni domaći civili, gdje je vojno zaglavio moćni SSSR i potom se raspao i lančano izazvao pad komunizma u istočnoj Europi i gdje SAD/NATO sa zapadnim saveznicima nema baš nikakvih izgleda pobijediti talibane? A godinama prije 1989. su ih sami proizvodili, naoružavali i uvježbali protiv Sovjeta. Crvena armija je u tom najkrvavijem ratu u zapisanoj ljudskoj povijesti imala oko 20.000 poginulih, oko sedam milijuna Afganistanaca je izbjeglo iz zemlje ili raseljeno, a milijun ih je ubijeno. Smrt je nastavila masovno kositi tu najsiromašniju zemlju na svijetu, koju su 2001. godine napali SAD i Velika Britanija pod izlikom „rata protiv terorizma“.
Samo je lani, po UN-ovim podacima, u Afganistanu ubijeno i osakaćeno 10.453 ili 17 posto više civila, nego 2016. Nepoznat je broj žrtava na teritorijima pod talibanskom kontrolom. To je godišnji rekord otkad je 2009. godine UN počeo dokumentirati žrtve i najočitiji je dokaz da sukobi eskaliraju i da „partneri“ SAD/NATO i saveznici, zajedno s RH, nemaju nikvog uspjeha. Ako je RH odgovoran za Afganistan, što tvrdi Grabar-Kitarović, oni koji su poslali „nositi hrvatsku zastavu“ tim stratištem, moraju odgovarati za ubijene, ranjene, raseljene i izbjegle Afganistance.
Na taj humanitarni užas i poprište nezamislivih ratnih zločina u razdoblju 2001. – 2018., za koje još nitko nije odgovarao, kao ni za talibanske u kratkom razdoblju njihove fundamentalističke vlasti i kasnije, agresori SAD/NATO i saveznici i dalje njeguju laž, izmišljotinu Georgea W. Busha mlađeg o tzv. ratu protiv terorizma. Prvotno protiv Bin Ladenove Al Quaide, a poslije neselektivno, protiv svih islamskih terorista koje SAD takvima proglasi. Američka je izmišljotina/floskula o ratu protiv terorizma poput virusa svinjske kuge ili ebole, a zapravo je smokvin list za nasilno uklanjanje nepoćudnih vođa i režima naftom i inim prirodnim resursima (pre)bogatih zemalja i korporativno pljačkanje tuđe imovine. Već viđeni scenariji – nakon okupacije Afganistana i Iraka – također u Libiji, Egiptu, Jemenu, Siriji… Krvavi danse macabre nastavlja orgijati.
Sramota je za RH da zajedno sa SAD/NATO-om sudjeluje u okupaciji Afganistana, pa i nudi vojsku – za Libanon. Sic. HDZ-ova kasta na vlasti – kao Donald Trump u SAD-u, kao rigidno desničarski vođe Mađarske, Poljske i Slovačke u Uniji – ne žele čuti za azil i jednom izbjeglici iz Afganistana. Nepoželjni su, licemjerno ih nazivaju ekonomskim migrantima. Baš kao i nesretnike iz Sirije, Iraka, Libije i inih zemalja Srednjeg i Bliskog istoka te Afrike, gdje zapadni korporativni kapital vojnom cokulom i totalnom korupcijom, jelte, „širi demokraciju i čuva naš način života“. Sic. Digitalno je doba omogućilo cijelom globusu vidjeti/čuti mladog Afganistanca ovih dana usred Pariza koji na polarnoj hladnoći, s desecima izbjegličkih supatnika među okruglim tzv. psećar-šatorima, kaže, prezren, opet gleda smrti u oči. Nesretni ljudi bez hrane, lijekova i toplije odjeće, lože drvne otpatke na asfaltu i – čekaju Godota.
RH ne samo što nečasno drži fenjer „partnerima“ u pljačkanju i destrukciji suverenih zemalja, sudjeluje u tome i vojnom potporom, sramoti se nečovječnim stajalištima u UN-u o pravu Palestinaca na državu i slobodu, nego i skupo plaća svoju poltronsku ulogu u agresivnom i za civilizaciju pogubnom zapadnom dehumaniziranju svijeta. I za to dobiva pohvale upravo glavnih krivaca za zlo, onih što otimačinu i kapitalističku gramzljivost, nečovječnost i gaženje temeljnih ljudskih prava i sloboda pakiraju u lažni celofan „širenja demokracije i čuvanja našeg načina života“. To je „demokracija“ koja ustavno proklamira slobodu i svakog munjenog u glavu da si kupi jurišnu pušku u prvoj samoposluzi u svom kvartu i onda pobije školarce na nastavi. „Demokracija“ je to psihijatrijskog naputka učiteljima da revolveraški opasani dolaze na nastavu eda bi se onaj munjeni u glavu uplašio i odustao od škole kao streljane sa živim metama. Takvo nešto može smisliti valjda samo najblistaviji američki um.
„Cijenimo vašu snažnu predanost NATO-u i doprinos Hrvatske našoj zajedničkoj sigurnosti“, kazao je neki dan Jens Stoltenberg premijeru Andreju Plenkoviću za njihova susreta u Bruxellesu uoči neformalnog sastanka čelnika zemalja EU-a, zadovoljan reportom o hrvatskoj kupnji borbenih aviona, povećanju vojnih izdataka i spremnosti za daljnje sudjelovanje RH u NATO-ovim „misijama“ u svijetu. „Cijenimo vaš doprinos u raspoređivanju hrvatskih vojnika u Litvi i Poljskoj, i to što imate svoje postrojbe u obje NATO-ve misije, u Afganistanu i na Kosovu, te ulogu koju imate u suočavanju s izazovima na zapadnom Balkanu.“ Plenković je, cvjetajući od ponosa, podsjetio da će početkom travnja biti devet godina otkako je RH u NATO-u: „Mislim da smo u tom razdoblju pokazali solidarnost s našim saveznicima“.
Ideje naše – novac vaš
A ta solidarnost ima više nego opipljiv novčani ekvivalent, uključujući članstvo u Uniji, zbog kojeg je životni standard kontejnerskog naroda u RH – ne političara, branitelja i katoličkog klera – godišnje kraći za brat-bratu jednu godišnju bruto plaću svih 250.000 državnih činovnika ili dug zdravstvenog sustava puta tri. Budući da će proračun EU-a zbog Brexita ostati bez više od devet milijardi eura godišnje, neophodno je zatrpati tu rupu, a Plenković je već dao bjanko obećanje vodećima u Bruxellesu: računajte na nas, Hrvate. Lako je tuđim k….m gloginje mlatiti, ironizirao bi mudar puk. Očito je RH političarima do te mudrosti i tzv. nacionalnih interesa – izraženih nekim materijalnim i moralnim determinantama – stalo kao do lanjskog snijega. Tuđi novac – moj džep, zapravo prepravljena licencija originala Ostapa Bendera ideje naše – benzin vaš, u RH je od 1990-ih godina nacionalni sport No. 1.
Varijanta, pak, ideje vaše – novac naš vrijedi za participaciju RH u „partnerstvima“ i misijama“ SAD/NATO/EU-a radi, kako Stoltenberg znade lijepo reći, „doprinosa Hrvatske našoj zajedničkoj sigurnosti“. Jer, „širenje demokracije i očuvanje našeg načina života“ nemaju alternativu. „Nastojat ćemo u mandatu ove vlade učiniti iskorake koji će obrambene sposobnosti Hrvatske i općenito sigurnosti podignuti na razinu pouzdanog, učinkovitog i brzog interoperabilnog partnera u međunarodnoj zajednici“, bio je premijer Plenković izravan na Drugoj međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji u organizaciji HDZ-ove Zaklade hrvatskog državnog zavjeta i Zaklade Konrad Adenauer. Da ne bude zabune o lojalnosti i skočiti na svaki zapadni aport.
„Želimo da naša Hrvatska bude sigurna“, dopunio ga je vladin potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević. „Ulaganje u obranu je ulaganje u vlastitu sigurnost i vjerujem da će ova vlada zaustaviti negativne trendove u vezi s obrambenim proračunom. Godine 2008. je proračun MORH-a iznosio 5,2 milijarde kuna, a šest godina kasnije 4,2 milijarde ili 26 posto manje. NATO-ov je uvjet dva posto BDP-a bruto, što sada ultimativno od svih članica zahtijevaju američki predsjednik Donald Trump i njegov poslovođa u Sjevernoatlantskom savezu Jens Stoltenberg. Inače, tvrde, uskratit će NATO-ove usluge neposlušnima. RH je sada na 1,23 posto BDP-a za vojne potrebe. Pristanak na dva posto znači uzeti nekome više od dvije milijarde proračunskih kuna i dati vojsci – za obranu. Ili, posegnuti dublje u džep građana?
Koja vražja obrana? Od koga, i zašto? Već bliže pola stoljeća nema ni Varšavskog pakta, ni Berlinskog zida niti SSSR-a kojem je Varšavski pakt u blokovskoj podjeli svijeta (komunizam – kapitalizam, strogo razdvojeni tzv. željeznom zavjesom) služio nakon Drugog svjetskog rata na isti način i u istu militantnu svrhu kao NATO SAD-u i zapadnim saveznicima. Hladnoratovski impregniran antagonizam suprotstavljenih ekonomskih i ideoloških sustava, kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, po diktatu SAD-a i SSSR-a, kulminirao je listopada 1962. u 38 dana tzv. kubanske raketne krize kada se prvi put u ljudskoj povijesti čovječanstvo našlo pred potpunim uništenjem. Armagedonom. Svi su znaci da se svijet opet kreće u tom smjeru.
Da se u zadnji tren ipak nije našlo kritično zrno pameti američkog predsjednika Johna F. Kennedyja i sovjetskog Nikite Hruščova te – na intervenciju katolika Kennedyja – posredništva pape Ivana XXIII., nuklearni rat ne bi preživjeli ni štakori. To je bila i povijesna prekretnica u hladnom ratu, jer su se obje velesile poslije dogovorile da će smanjivati i međusobno nadzirati arsenale sudnjeg dana. Danas, kad najmanje 11 zemalja na raznim stranama svijeta raspolaže nuklearnim oružjem, pojedinačno stoput razornijim od Fat Mana kojeg je Harry S. Truman 1945. bacio na Nagasaki. Ratnozločinački, na nedužne japanske civile. Kao u slučaju Hirošime, bez ikakvog, pogotovo ne vojnog opravdanja. Samo radi pokazivanja nadmoći na uznapredovalom već početku hladnoratovskog nadmetanju SAD-a i kapitalističkog Zapada sa SSSR-om i komunističkim Istokom. Glupo do neba, ali bolno istinito.
US Central Command photo
Pretpovijest za dlaku izbjegnutog armagedona, sudnjeg dana čovječanstva, sve je sličnija hladnoratovskom folkloru koji NATO/SAD demonstrira otkako se – a liječnici kažu da je psihički zdrav – Donald America First Trump uselio u Bijelu kuću, udario u neke nove ratne bubnjeve (ne samo) na Bliskom istoku te nesmotreno počeo gaziti kurje oči i svjetskim velesilama Moskvi i Pekingu. Na užas čak mnogim razumnim Europljanima, koji zaziru od Uncle Samovog ratnohuškačkog komplota s nekoliko bivših zemalja Varšavskog pakta, jer pod američkim generalima izazivaju vraga na samim ruskim granicama. Zajedno s dvjestotinjak hrvatskih vojnika koji će, bude li zagrmjelo – kao i sunarodnjaci im iz Pavelićeve 369. pojačane pješačke pukovnije, zimi 1942. pod Staljingradom – prvi biti izbrisani s liste živih.
„Ruska Federacija posjeduje nova oružja kakva zasad nema ni jedna druga zemlja u svijetu“, prenijela je Hina tvrdnju predsjednika Vladimira Putina iz godišnjeg izvješća prošlog četvrtka zastupnicima obaju domova ruske Dume, koju su objavili svi svjetski mediji. „Mi smo počeli razvijati te nove vrste strateškog oružja, koje uopće ne koriste balističku putanju leta prema cilju. To znači da je proturakezni sustav u borbi protiv takvog oružja beskoristan i besmislen. Nova krstareća raketa s nuklearnom bojevom glavom pokusno je lansirana u prosincu 2017. godine. Domet je skoro neograničen i ona može manevrirati koliko god treba. Jednom će vjerojatno i drugi u svijetu imati to oružje, ali do tada će naši momci smisliti nešto novo i još bolje.“
Kišobran s rupama
Putin je također izvijestio da je „u Rusiji uspješno završeno testiranje hipersoničnog raketnog sustava te da je on postavljen na jugu zemlje“ 1. prosinca 2017. „Raketa, čija brzina deset puta premašuje brzinu zvuka, može izbjeći protuzračnu obranu i proturaketne sustave i doletjeti do mete udaljene do 2000 kilometara s običnim i nuklearnim bojevim glavama. U Rusiji su razvijena bespilotna podvodna plovila koja se mogu kretati na jako velikoj dubini, imaju međukontinentalni domet i to brzinom višestruko većom od brzine podmornica, najsuvremenijih torpeda i svih vrsta, čak i najbržih brodova“, kazao je ruski predsjednik. Iz SAD-a je smjesta stigao odgovor: „Spremni smo!“
Iz ruskog se vojnog vrha moglo čuti i posprdnicu o SAD/NATO-ovom raketnom štitu u Europi od Baltičkog mora preko Poljske i Češke do Rumunjske kao o kišobranu s rupama i, budu li izazvani, ruski će projektili kroz te rupe pogoditi svaki cilj na neprijateljskom teritoriju. Službena SAD/NATO-ova mantra glasi da raketni štit služi za obranu EU-a od balističkih napada iz Irana i Sjeverne Koreje (sic). Te dvije zemlje, koje Donald Trump ne može zamisliti da uopće postoje, istina, niti imaju razloga niti prijete europskom Zapadu na takvim su pozicijama na globusu da bi njihove rakete morale prelijetati Rusiju, pa je – jelte – logično da je i proturaketni štit okrenut prema zemlji (Rusiji) iz kojeg smjera prijeti opasnost. I hrvatski vojnici su na ruskoj granici zbog prijetnje Uniji – iz Irana i Sjeverne Kporeje!? Kretenizam prve vrsti. Kao da su u Kremlju sve sami debili, pa vjeruju Amerima na riječ da vojno ne prijete baš njima.
Dijelom jest riječ o znanstvenoj fantastici u objema hladnoratovskim porukama – iz Moskve o novom nuklearnom oružju „koje nitko drugi u svijetu nema“, odnosno iz Washingtona da je „SAD spreman“, ali tajming i težina prijetnji gospodara života i smrti na Plavom planetu moraju se najozbiljnije uzeti u obzir. Dovoljno je da neka budala u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu pritisne pogrešno dugme ili da neki još veći luđak iz korporativno-vojnog interesnog kruga na Zapadu pomisli da je ruska jabuka zrela za ubrati. I tada je kraj.
Povijest, koja luđacima nikad nije bila učiteljica života, uči da Ruse nijedan agresor u povijesti nikad nije pobijedio na njihovom tlu, ali i bez obzira na samoubilačke avanture Napoleona i Hitlera, treba imati defekt u mozgu, pa misliti da su bivše desne ruke američkih predsjednika za nacionalnu sigurnost i geostrateški fantasti Henry Kissinger i Zbigniew Brzezinski u pravu svojim teorijama o tzv. novom svjetskom poretku, američkom (21.) stoljeću i euroazijskoj šahovskoj ploči Lisabon-Vladivostok. Račun bez krčmara u kojem RH ne bi smio biti ni sporedna stavka. Dok je Vladimir Vladimirovič gazda u Kremlju, CIA i kupljeni domaći špicli džaba kreče oko Alekseja Navaljnog. Ruska Federacija nije Ukrajina. Još manje Irak, Libija, Sirija.
Hrvatska, koja drži svoje građane na kruhu i vodi, natalitetno izumire i trajno iseljava radno sposobno stanovništvo zajedno s obiteljima, ne zna što će s Agrokorom, kako otkupiti Inu od MOL-a, omogućiti ljudima osnovno liječenje i školovanje, nema se što gurati u posije, gdje će je svinje pojesti. Koliko se lijekova može kupiti, izgraditi škola i bolnica, zbrinuti starih i nemoćnih, otvoriti novih radnih mjesta… za tri milijarde kuna poreznih obveznika što ih HDZ-ova vlada kani spiskati na polovne avione F-16? Koje par ruskih MIG-ova 35 poskida kao vrapce, a da ih ovi ni ne vide. Kao što američki piloti nevidljivih (sic) aviona za NATO-ova napada na Beograd, ali i nedaleko od Međugorja nisu ni vidjeli srpske projektile sa zemlje, koji su ih oborili – kroz oblake.
RH je u situaciji gladnog kojem kobasica mora biti preča od Shakespearea. Tragično je samo što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ministar što se igra rata Damir Krstičević i premijer Andrej Plenković – a vidi im se to na prvi pogled – nisu gladni niti uopće imaju pojma što znači biti gladan, ne imati za režije i djeci dati bar jedan topli obrok dnevno. Primanja su im boli glava, pa ajmo na teret poreznih obveznika, što košta – košta, glumatati „iskorake koji će obrambene sposobnosti Hrvatske i općenito sigurnosti podignuti na razinu pouzdanog, učinkovitog i brzog interoperabilnog partnera u međunarodnoj zajednici“. Socijalna neosjetljivost i političko-upravljačka svijest vrijedni su im Nobela, da Švedska kraljevska akdemija respektira kategoriju društvenog djelovanja u korist štete vlastitih građana.
Foto: nacional.h
„Članstvo u Sjevernoatlantskom savezu za Hrvatsku će značiti sigurnost i manje troškove za vojsku“, govorio je prije 14 godina tadašnji premijer Ivo Sanader, a odobravajući sekundirao predsjednik RH Stjepan Mesić. Najavljivalo se snažan i unosan proboj domaće vojne industrije, koja će NATO-u prodavati oružje i opremu. Obećanje ludom radovanje. RH je prisiljen kupovati rabljene borbene avione na Zapadu, osjetno povećati vojni proračun, sudjelovati u nečasnim SAD/NATO/EU-ovim „mirovnim“ avanturama u inozemstvu, a sasvim je zanemariva zarada od nekoliko stotina milijuna kuna godišnje na prodaji vojnih kaciga (Šestan Bush) i hrvatskih samokresa (HS Produkt). Ta je vrst profita u drastičnoj neravnoteži već i s afganistanskim troškom – navodno većim od tri milijarde kuna otkad je tamo hrvatski kontingent – a gdje su tek svi ostali. I koji slijede od ove godine nadalje.
Što hrvatski građani imaju od toga? Ama baš ništa. To je ništa još veće kad mu se pribroje veliki devizni troškovi putovanja i dnevnica predsjednici RH, ministru obrane i kojekomu još iz državnog vrha i pratnje kad požele uživo vidjeti tu uništenu zemlju u kojoj hrvatska puška na hrvatskom ramenu, jelte, pod njemačkim zapovjedništvom, a njemačko pod američkim – „širi demokraciju i brani naš način života“. Kao da narod tamo, svoj na svome, nema pravo na svoj način života, a taj je jednako svetinja kao američki ili hrvatski. Afganistanci imaju pravo na svoje viđenje demokracije koje, pak, ni u čemu ne mora biti – i zašto bi bilo? – istovjetno američkom ili hrvatskom kao goloj imitaciji američkog. Kapitalistički neokolonijalnog i krajnje bešćutnog.
Šteta veća od koristi
Svaka zemlja ima isto pravo koje zapadni imperijalisti traže za sebe, kod kuće i po svijetu, i imaju na svaki način pravo – bez tutorstva sa strane i lažnog paternalizma – braniti svoj način života i svoje viđenje demokracije. Amerikanci su od doseljenja na tuđe u Novi svijet potvrđivali svu nakaznost svog prakticiranja demokracije, ljudskih prava i sloboda, genocidan smisao za uvažavanje drugih i drukčijih, revolverašku sebičnost u stjecanju imovine… I taj obrazac „demokracije, slobodnog svijeta i našeg načina života“ nasiljem žele nametnuti cijelom svijetu. America First! Bez obzira na cijenu, jer ju ionako plaćaju drugi. I uvijek je najveća u danim okolnostima.
Budući da se NATO nije iskazao kao iole vrijedan ulagač u hrvatsku vojnu industriju (industriju, sic?), jer moćan američki ratni lobi ima svoje zašto i zato u svijetu trgovine oružjem i vojnom opremom, ministar je Krstičević bio prisiljen spašavati od utapanja domaće sitne proizvođače nedavnim sklapanjem ugovora s 26 tvrtki radi opremanja vojske nekim manje važnim potrepštinama. Nitko više ne spominje da se obećavalo tu opremu prodavati NATO-u i saveznicima. Kad ono… od NATO-a veća šteta, nego korist. Navodno, pišu neki mediji, „RH plaća najjačem vojnom savezu na svijetu 3,5 milijuna eura godišnje, a istodobno hrvatska djeca umiru jer nema novca za tzv. skupe lijekove, umirovljenici koji su pošteno zaradili svoje mirovine danas njima ne mogu kupiti ni najosnovnije…“
Američki predsjednik Donald Trump je za svog posjeta NATO-u lani bio sasvim jasan i izravan u odnosu na zemlje članice, koje ne plaćaju traženih dva posto BDP-a bruto: „Morate platiti! NATO neće braniti članice koje to ne budu činile!“ Hrvatska državna trojka – Grabar-Kitarović, Plenković i Krstičević – krajnje je ozbiljno shvatila poruku, jer je njezin smisao i uvjet američke potpore gradnji LNG terminala za ukapljeni plin na otoku Krku. Samo neka nam je Uncle Samu srce na mjestu, a to što hrvatski građani dišu na škrge u vlastitoj domovini ili bježe iz nje s cijelim obiteljima – nije važno.
tacno
Da nema tih oko 600 pripadnika hrvatske vojničke elite „mirovno“ razasutih od Litve i Poljske do Afganistana, Kosova…, koje pod američko-njemačkim zapovjedništvom plaćaju debelim deviznim milijunima hrvatski porezni obveznici radi zaštite, jelte, ne imperijalnih interesa korporativnog zapadnog kapitala, nego baš hrvatske nacionalne sigurnosti (sic), demokracija bi, „naš način života“ made in USA i svjetski mir odavno već otišli u vražju mater. Hrvatska, koja drži svoje građane na kruhu i vodi, natalitetno izumire i trajno iseljava radno sposobno stanovništvo zajedno s obiteljima, ne zna što će s Agrokorom, kako otkupiti Inu od MOL-a, omogućiti ljudima osnovno liječenje i školovanje, nema se što gurati u posije, gdje će je svinje pojesti. Koliko se lijekova može kupiti, izgraditi škola i bolnica, zbrinuti starih i nemoćnih, otvoriti novih radnih mjesta… za tri milijarde kuna poreznih obveznika što ih HDZ-ova vlada kani spiskati na polovne avione F-16?
Marijan Vogrinec
Jens Stoltenberg, glavni tajnik ratobornog NATO-a, te vojne toljage korporativnog zapadnog imperijalizma pod zapovjedništvom SAD-a, gotovo ultimativno traži od država članica (29) drastično povećanje proračunskih troškova za vojsku. Da se pacifisti baš ne bi previše naljutili te – zašto ne? – izveli miroljubive porezne obveznike prosvjedovati na ulice i trgove radi rušenja promilitantnih vlasti, jer žele trošiti njihov novac na ubijanja ljudi koji ih, uostalom, ničim ne ugrožavaju, povećanje vojnih izdataka licemjerno se zamotava u celofan, pazi sad: potreba obrane zemlje. Troje vodećih u RH deklarirano promilitantnih poklonika SAD/NATO-ovih ratnih igara – predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ministar obrane Damir Krstičević, ali i premijer Andrej Plenković – više i ne kriju to da im je enorman državni trošak za oružje preči i od suzbijanja demografske bijele kuge i od slobodnog pada zemlje na prosjački štap.
Grabar-Kitarović je još lani na summitu NATO-a i u drugim prigodama „državničkog“ koketiranja s viđenijim poslovođama zapadnih moćnika velikodušno obećavala vojno jačanje RH (npr. proračunsko izdvajanje za vojsku najmanje dva posto BDP-a bruto, do 2024. godine), a nakon uzastopnih i vrlo grubih Trumpovih prijetnji pacifističkim članicama Sjevernoatlantskog vojnog saveza i nedavnog Plenkovićevog susreta sa samim Stoltenbergom, premijer je i njemu i domaćoj javnosti potvrdio sve što su prethodno govorili državna predsjednica i ministar rata, kao o prijekoj potrebi jačanja hrvatske obrane, nacionalne sigurnosti i participacije RH u očuvanju demokracije i mora u svijetu. Sic. Komarac na slonovom uhu. Baulja pijani miš šumom i dere se iz svega glasa: „Izađi, medvjede, prebit ću te namrtvo!“
Rame uz rame sramote
Prispodobi o pijanom mišu hrvatskog ratobornog politikantstva s najvišeg državnog vrha osobit je doprinos koncem tjedna u zagrebačkoj vojarni Croatia dala Grabar-Kitarović na proslavi 25. obljetnice osnovanja Antiterorističke vojne policije RH. Rekla je da je „nakon Domovinskog rata postalo jasno da se interesi RH ne mogu braniti samo na granicama naše zemlje, što je dovelo do međunarodnog angažmana vojske u čemu je vojna policija imala predvodničku ulogu“. Glupost na ikstu. Interesi RH su sigurnost unutar zemlje i obrana državnih granica s nacionalnog teritorija, a nikako iz tuđih zemalja, desecima tisuća kilometara udaljenim odakle (Afganistan, npr.) nitko ne prijeti niti će ikad prijetiti građanima RH. Hrvatski su vojnici u tim tuđim, suverenim zemljama okupatori koji po diktatu i pod vrhovnim zapovjedništvom SAD/NATO-a krše temeljna ljudska prava, sramote svoju zemlju čuvajući o svom trošku (sic) dupe „partnerskim“ Amerima. Smiješno, beskorisno podaništvo, a ne interes RH.
AP Photo/ Risto Bozovic
„U rotacijama koje traju 15 godina“, nastavila je farbati tunele, „dokazana je zrelost i izvrsnost naših Oružanih snaga. Svim pripadnicima koji su nosili hrvatsku zastavu u Afganistanu i u drugim kriznim žarištima (što RH ima s tim krizama; niti ih je izazvala, niti je pozvana niti ih je kadra riješiti – op. M.V.) pripadaju zahvala i priznanje. Ali nije gotovo. Hrvatska je s partnerima preuzela odgovornost za budućnost Afganistana. U toj obvezi ostajemo ustrajni i nastavit ćemo naš angažman koliko bude potrebno – rame uz rame s našim partnerima.“ Među svom silom velikih i malih gluposti što ih je gaf-predsjednica izvaljivala u prošle tri godine mandata, upravo je za Guinnessa ova budalaština nad budalaštinama da je „Hrvatska preuzela odgovornost za budućnost Afganistana“. Treba zaista biti pri sebi, pa vjerovati da je to istina.
Pa, RH s njom na Pantovčaku i HDZ-ovim mudracima što se štafetno smjenjuju od anonimnih zaselaka u kamenitim krajevima do parlamenta i Banskih dvora, Hrvatska nije u stanju obnašati minimalnu odgovornost za samu sebe s vjerojatno već i manje od četiri milijuna žitelja ili se odgovorno odnositi prema prvim susjedima Sloveniji, BiH i Srbiji, a gaf-predsjednica neovlašteno, bez pitanja navaljuje na pleća sugrađanima odgovornost za 35 milijuna Afganistanaca!? Neka si „partnere“ vodi kući, pa s njima radi što želi, ali podilaziti im po svijetu u ime i na trošak svih žitelja RH – nema pravo.
Da nema tih oko 600 pripadnika hrvatske vojničke elite „mirovno“ razasutih od Litve i Poljske do Afganistana, Kosova…, koje pod američko-njemačkim zapovjedništvom plaćaju debelim deviznim milijunima hrvatski porezni obveznici radi zaštite, jelte, ne imperijalnih interesa korporativnog zapadnog kapitala, nego baš hrvatske nacionalne sigurnosti (sic), demokracija bi, „naš način života“ made in USA i svjetski mir odavno već otišli u vražju mater. Da parafraziramo onog nacionalista iz susjedstva koji je od analfabeta dogurao do jezičnog reformatora: Hrvati svi i svuda. Stoga su Kolindi Grabar-Kitarović, ministru Damiru Krstičeviću i oktavu niže Andreju Plenkoviću dnevno prepuna usta međunarodnih ugroza, opasnosti iz bližeg susjedstva (Srbija i BiH?), ljutih islamskih terorista, izbjegličko-migrantskih rizika, „partnerskih“ obaveza u „mirovnim misijama“ (mirovnim, sic) i tako to. Patološki folklor? Opet danse macabre?
Ovih će dana HDZ-ova državna vlast objaviti od koga će i po kojim uvjetima i cijeni kupiti u nacionalnom interesu (sic) eskadrilu višenamjenskih lovaca-bombardera, za koju se mjesecima unaprijed politikantski tapacira javno mnijenje ne bi li otupjelo na bačenih u vjetar tri milijarde kuna iz džepova građana. Samo za goli roh bau sustav zračne obrane, koji uključuje najmanje još toliko novca poreznih obveznika za ono što se zove – ključ u ruke. Od obuke pilota, trenažera, naoružanja, rezervnih dijelova, itsl. do zemaljske infrastrukture s odgovarajućim elektronskim sustavima. Među četiri zapadna ponuđača višenamjenskih letećih sijača smrti, javna je tajna, proamerička će se vlast RH najvjerojatnije – glupo pitanje: zašto? – odlučiti upravo za uvelike već izraubane američke F-16 iz izraelskih hangara.
Platit ćemo ih možda neku lipu manje od cijene ponuđenih ganc-novih švedskih JAS-39 Gripena, koje Šveđani prodaju za 45-50 milijuna dolara po komadu, a čak su i boljih performansi. Važno je da Banski dvori i Pantovčak udovolje sve redikuloznijem Donaldu Trumpu, a sad, jelte, manje-više za to što će o gubitku posla u Zagrebu reći Plenkovićev kolega iz Stockholma Stefan Löfven ili sam kralj Carl XVI. Gustaf koji su ponudili kvalitetniju robu. S gledišta hrvatskih obrambenih interesa, suvremene bi protuzračne snage, višenamjenski helikopteri i učinkoviti balistički sustavi zemlja-zemlja kao kompatibilna komponenta kopnenoj i morskoj vojnoj sili morali biti preča strateška varijanta od borbenih aviona u možebitnoj obrani zemlje od napada izvana.
Nečasna afganistanska avantura
Hrvatska ima nezgodan oblik tankog kiflića (pereca, s navodne londonske salvete Franje Tuđmana na večeri s Paddyjem Ashdownom), stiješnjena među šest susjeda, pa takorekuć čim uzleti, nadzvučna borbena letjelica već zadire u tuđi zračni prostor. Kamoli da se u svom natjeruje s najvjerojatnije jačim i tehnički naprednijim uljezom, a potencijalni – na koji Grabar-Kitarović, Krstičević i Plenković misle, ali ga ne imenuju, jer bi izazvali međunarodni diplomatski skandal – jest jači i tehnički napredniji. Zagreb pak nije jednom opomenut iz Ljubljane zbog nesmotrenih izleta svojih MIG-ova 21 preko obližnje granice s Deželom. Ne radi se samo o tome da rabljena vojna tehnika podrazumijeva i skupu ovisnost o još skupljem servisiranju i logistici – znače li kome u državnom vrhu išta loša ukrajinska iskustva s prapovijesnom eskadrilom MIG-ova 21, kojima u zraku otpadaju dijelovi, pa si piloti katapultiranjem spašavaju gole živote? – nego je riječ i o olakom dilanju teško skucanih milijardi kuna za tuđe opasne vojne performanse po svijetu. To dilanje nije „obrana“ RH iz Afganistana.
Koja je zrela ekonomska, politička ili mirotvorna korist hrvatskih građana od toga što RH godinama već drži naoružani kontingent u Afganistanu, gdje kao na tekućoj vrpci masovno ginu nedužni domaći civili, gdje je vojno zaglavio moćni SSSR i potom se raspao i lančano izazvao pad komunizma u istočnoj Europi i gdje SAD/NATO sa zapadnim saveznicima nema baš nikakvih izgleda pobijediti talibane? A godinama prije 1989. su ih sami proizvodili, naoružavali i uvježbali protiv Sovjeta. Crvena armija je u tom najkrvavijem ratu u zapisanoj ljudskoj povijesti imala oko 20.000 poginulih, oko sedam milijuna Afganistanaca je izbjeglo iz zemlje ili raseljeno, a milijun ih je ubijeno. Smrt je nastavila masovno kositi tu najsiromašniju zemlju na svijetu, koju su 2001. godine napali SAD i Velika Britanija pod izlikom „rata protiv terorizma“.
Samo je lani, po UN-ovim podacima, u Afganistanu ubijeno i osakaćeno 10.453 ili 17 posto više civila, nego 2016. Nepoznat je broj žrtava na teritorijima pod talibanskom kontrolom. To je godišnji rekord otkad je 2009. godine UN počeo dokumentirati žrtve i najočitiji je dokaz da sukobi eskaliraju i da „partneri“ SAD/NATO i saveznici, zajedno s RH, nemaju nikvog uspjeha. Ako je RH odgovoran za Afganistan, što tvrdi Grabar-Kitarović, oni koji su poslali „nositi hrvatsku zastavu“ tim stratištem, moraju odgovarati za ubijene, ranjene, raseljene i izbjegle Afganistance.
Na taj humanitarni užas i poprište nezamislivih ratnih zločina u razdoblju 2001. – 2018., za koje još nitko nije odgovarao, kao ni za talibanske u kratkom razdoblju njihove fundamentalističke vlasti i kasnije, agresori SAD/NATO i saveznici i dalje njeguju laž, izmišljotinu Georgea W. Busha mlađeg o tzv. ratu protiv terorizma. Prvotno protiv Bin Ladenove Al Quaide, a poslije neselektivno, protiv svih islamskih terorista koje SAD takvima proglasi. Američka je izmišljotina/floskula o ratu protiv terorizma poput virusa svinjske kuge ili ebole, a zapravo je smokvin list za nasilno uklanjanje nepoćudnih vođa i režima naftom i inim prirodnim resursima (pre)bogatih zemalja i korporativno pljačkanje tuđe imovine. Već viđeni scenariji – nakon okupacije Afganistana i Iraka – također u Libiji, Egiptu, Jemenu, Siriji… Krvavi danse macabre nastavlja orgijati.
Sramota je za RH da zajedno sa SAD/NATO-om sudjeluje u okupaciji Afganistana, pa i nudi vojsku – za Libanon. Sic. HDZ-ova kasta na vlasti – kao Donald Trump u SAD-u, kao rigidno desničarski vođe Mađarske, Poljske i Slovačke u Uniji – ne žele čuti za azil i jednom izbjeglici iz Afganistana. Nepoželjni su, licemjerno ih nazivaju ekonomskim migrantima. Baš kao i nesretnike iz Sirije, Iraka, Libije i inih zemalja Srednjeg i Bliskog istoka te Afrike, gdje zapadni korporativni kapital vojnom cokulom i totalnom korupcijom, jelte, „širi demokraciju i čuva naš način života“. Sic. Digitalno je doba omogućilo cijelom globusu vidjeti/čuti mladog Afganistanca ovih dana usred Pariza koji na polarnoj hladnoći, s desecima izbjegličkih supatnika među okruglim tzv. psećar-šatorima, kaže, prezren, opet gleda smrti u oči. Nesretni ljudi bez hrane, lijekova i toplije odjeće, lože drvne otpatke na asfaltu i – čekaju Godota.
RH ne samo što nečasno drži fenjer „partnerima“ u pljačkanju i destrukciji suverenih zemalja, sudjeluje u tome i vojnom potporom, sramoti se nečovječnim stajalištima u UN-u o pravu Palestinaca na državu i slobodu, nego i skupo plaća svoju poltronsku ulogu u agresivnom i za civilizaciju pogubnom zapadnom dehumaniziranju svijeta. I za to dobiva pohvale upravo glavnih krivaca za zlo, onih što otimačinu i kapitalističku gramzljivost, nečovječnost i gaženje temeljnih ljudskih prava i sloboda pakiraju u lažni celofan „širenja demokracije i čuvanja našeg načina života“. To je „demokracija“ koja ustavno proklamira slobodu i svakog munjenog u glavu da si kupi jurišnu pušku u prvoj samoposluzi u svom kvartu i onda pobije školarce na nastavi. „Demokracija“ je to psihijatrijskog naputka učiteljima da revolveraški opasani dolaze na nastavu eda bi se onaj munjeni u glavu uplašio i odustao od škole kao streljane sa živim metama. Takvo nešto može smisliti valjda samo najblistaviji američki um.
„Cijenimo vašu snažnu predanost NATO-u i doprinos Hrvatske našoj zajedničkoj sigurnosti“, kazao je neki dan Jens Stoltenberg premijeru Andreju Plenkoviću za njihova susreta u Bruxellesu uoči neformalnog sastanka čelnika zemalja EU-a, zadovoljan reportom o hrvatskoj kupnji borbenih aviona, povećanju vojnih izdataka i spremnosti za daljnje sudjelovanje RH u NATO-ovim „misijama“ u svijetu. „Cijenimo vaš doprinos u raspoređivanju hrvatskih vojnika u Litvi i Poljskoj, i to što imate svoje postrojbe u obje NATO-ve misije, u Afganistanu i na Kosovu, te ulogu koju imate u suočavanju s izazovima na zapadnom Balkanu.“ Plenković je, cvjetajući od ponosa, podsjetio da će početkom travnja biti devet godina otkako je RH u NATO-u: „Mislim da smo u tom razdoblju pokazali solidarnost s našim saveznicima“.
Ideje naše – novac vaš
A ta solidarnost ima više nego opipljiv novčani ekvivalent, uključujući članstvo u Uniji, zbog kojeg je životni standard kontejnerskog naroda u RH – ne političara, branitelja i katoličkog klera – godišnje kraći za brat-bratu jednu godišnju bruto plaću svih 250.000 državnih činovnika ili dug zdravstvenog sustava puta tri. Budući da će proračun EU-a zbog Brexita ostati bez više od devet milijardi eura godišnje, neophodno je zatrpati tu rupu, a Plenković je već dao bjanko obećanje vodećima u Bruxellesu: računajte na nas, Hrvate. Lako je tuđim k….m gloginje mlatiti, ironizirao bi mudar puk. Očito je RH političarima do te mudrosti i tzv. nacionalnih interesa – izraženih nekim materijalnim i moralnim determinantama – stalo kao do lanjskog snijega. Tuđi novac – moj džep, zapravo prepravljena licencija originala Ostapa Bendera ideje naše – benzin vaš, u RH je od 1990-ih godina nacionalni sport No. 1.
Varijanta, pak, ideje vaše – novac naš vrijedi za participaciju RH u „partnerstvima“ i misijama“ SAD/NATO/EU-a radi, kako Stoltenberg znade lijepo reći, „doprinosa Hrvatske našoj zajedničkoj sigurnosti“. Jer, „širenje demokracije i očuvanje našeg načina života“ nemaju alternativu. „Nastojat ćemo u mandatu ove vlade učiniti iskorake koji će obrambene sposobnosti Hrvatske i općenito sigurnosti podignuti na razinu pouzdanog, učinkovitog i brzog interoperabilnog partnera u međunarodnoj zajednici“, bio je premijer Plenković izravan na Drugoj međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji u organizaciji HDZ-ove Zaklade hrvatskog državnog zavjeta i Zaklade Konrad Adenauer. Da ne bude zabune o lojalnosti i skočiti na svaki zapadni aport.
„Želimo da naša Hrvatska bude sigurna“, dopunio ga je vladin potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević. „Ulaganje u obranu je ulaganje u vlastitu sigurnost i vjerujem da će ova vlada zaustaviti negativne trendove u vezi s obrambenim proračunom. Godine 2008. je proračun MORH-a iznosio 5,2 milijarde kuna, a šest godina kasnije 4,2 milijarde ili 26 posto manje. NATO-ov je uvjet dva posto BDP-a bruto, što sada ultimativno od svih članica zahtijevaju američki predsjednik Donald Trump i njegov poslovođa u Sjevernoatlantskom savezu Jens Stoltenberg. Inače, tvrde, uskratit će NATO-ove usluge neposlušnima. RH je sada na 1,23 posto BDP-a za vojne potrebe. Pristanak na dva posto znači uzeti nekome više od dvije milijarde proračunskih kuna i dati vojsci – za obranu. Ili, posegnuti dublje u džep građana?
Koja vražja obrana? Od koga, i zašto? Već bliže pola stoljeća nema ni Varšavskog pakta, ni Berlinskog zida niti SSSR-a kojem je Varšavski pakt u blokovskoj podjeli svijeta (komunizam – kapitalizam, strogo razdvojeni tzv. željeznom zavjesom) služio nakon Drugog svjetskog rata na isti način i u istu militantnu svrhu kao NATO SAD-u i zapadnim saveznicima. Hladnoratovski impregniran antagonizam suprotstavljenih ekonomskih i ideoloških sustava, kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, po diktatu SAD-a i SSSR-a, kulminirao je listopada 1962. u 38 dana tzv. kubanske raketne krize kada se prvi put u ljudskoj povijesti čovječanstvo našlo pred potpunim uništenjem. Armagedonom. Svi su znaci da se svijet opet kreće u tom smjeru.
Da se u zadnji tren ipak nije našlo kritično zrno pameti američkog predsjednika Johna F. Kennedyja i sovjetskog Nikite Hruščova te – na intervenciju katolika Kennedyja – posredništva pape Ivana XXIII., nuklearni rat ne bi preživjeli ni štakori. To je bila i povijesna prekretnica u hladnom ratu, jer su se obje velesile poslije dogovorile da će smanjivati i međusobno nadzirati arsenale sudnjeg dana. Danas, kad najmanje 11 zemalja na raznim stranama svijeta raspolaže nuklearnim oružjem, pojedinačno stoput razornijim od Fat Mana kojeg je Harry S. Truman 1945. bacio na Nagasaki. Ratnozločinački, na nedužne japanske civile. Kao u slučaju Hirošime, bez ikakvog, pogotovo ne vojnog opravdanja. Samo radi pokazivanja nadmoći na uznapredovalom već početku hladnoratovskog nadmetanju SAD-a i kapitalističkog Zapada sa SSSR-om i komunističkim Istokom. Glupo do neba, ali bolno istinito.
US Central Command photo
Pretpovijest za dlaku izbjegnutog armagedona, sudnjeg dana čovječanstva, sve je sličnija hladnoratovskom folkloru koji NATO/SAD demonstrira otkako se – a liječnici kažu da je psihički zdrav – Donald America First Trump uselio u Bijelu kuću, udario u neke nove ratne bubnjeve (ne samo) na Bliskom istoku te nesmotreno počeo gaziti kurje oči i svjetskim velesilama Moskvi i Pekingu. Na užas čak mnogim razumnim Europljanima, koji zaziru od Uncle Samovog ratnohuškačkog komplota s nekoliko bivših zemalja Varšavskog pakta, jer pod američkim generalima izazivaju vraga na samim ruskim granicama. Zajedno s dvjestotinjak hrvatskih vojnika koji će, bude li zagrmjelo – kao i sunarodnjaci im iz Pavelićeve 369. pojačane pješačke pukovnije, zimi 1942. pod Staljingradom – prvi biti izbrisani s liste živih.
„Ruska Federacija posjeduje nova oružja kakva zasad nema ni jedna druga zemlja u svijetu“, prenijela je Hina tvrdnju predsjednika Vladimira Putina iz godišnjeg izvješća prošlog četvrtka zastupnicima obaju domova ruske Dume, koju su objavili svi svjetski mediji. „Mi smo počeli razvijati te nove vrste strateškog oružja, koje uopće ne koriste balističku putanju leta prema cilju. To znači da je proturakezni sustav u borbi protiv takvog oružja beskoristan i besmislen. Nova krstareća raketa s nuklearnom bojevom glavom pokusno je lansirana u prosincu 2017. godine. Domet je skoro neograničen i ona može manevrirati koliko god treba. Jednom će vjerojatno i drugi u svijetu imati to oružje, ali do tada će naši momci smisliti nešto novo i još bolje.“
Kišobran s rupama
Putin je također izvijestio da je „u Rusiji uspješno završeno testiranje hipersoničnog raketnog sustava te da je on postavljen na jugu zemlje“ 1. prosinca 2017. „Raketa, čija brzina deset puta premašuje brzinu zvuka, može izbjeći protuzračnu obranu i proturaketne sustave i doletjeti do mete udaljene do 2000 kilometara s običnim i nuklearnim bojevim glavama. U Rusiji su razvijena bespilotna podvodna plovila koja se mogu kretati na jako velikoj dubini, imaju međukontinentalni domet i to brzinom višestruko većom od brzine podmornica, najsuvremenijih torpeda i svih vrsta, čak i najbržih brodova“, kazao je ruski predsjednik. Iz SAD-a je smjesta stigao odgovor: „Spremni smo!“
Iz ruskog se vojnog vrha moglo čuti i posprdnicu o SAD/NATO-ovom raketnom štitu u Europi od Baltičkog mora preko Poljske i Češke do Rumunjske kao o kišobranu s rupama i, budu li izazvani, ruski će projektili kroz te rupe pogoditi svaki cilj na neprijateljskom teritoriju. Službena SAD/NATO-ova mantra glasi da raketni štit služi za obranu EU-a od balističkih napada iz Irana i Sjeverne Koreje (sic). Te dvije zemlje, koje Donald Trump ne može zamisliti da uopće postoje, istina, niti imaju razloga niti prijete europskom Zapadu na takvim su pozicijama na globusu da bi njihove rakete morale prelijetati Rusiju, pa je – jelte – logično da je i proturaketni štit okrenut prema zemlji (Rusiji) iz kojeg smjera prijeti opasnost. I hrvatski vojnici su na ruskoj granici zbog prijetnje Uniji – iz Irana i Sjeverne Kporeje!? Kretenizam prve vrsti. Kao da su u Kremlju sve sami debili, pa vjeruju Amerima na riječ da vojno ne prijete baš njima.
Dijelom jest riječ o znanstvenoj fantastici u objema hladnoratovskim porukama – iz Moskve o novom nuklearnom oružju „koje nitko drugi u svijetu nema“, odnosno iz Washingtona da je „SAD spreman“, ali tajming i težina prijetnji gospodara života i smrti na Plavom planetu moraju se najozbiljnije uzeti u obzir. Dovoljno je da neka budala u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu pritisne pogrešno dugme ili da neki još veći luđak iz korporativno-vojnog interesnog kruga na Zapadu pomisli da je ruska jabuka zrela za ubrati. I tada je kraj.
Povijest, koja luđacima nikad nije bila učiteljica života, uči da Ruse nijedan agresor u povijesti nikad nije pobijedio na njihovom tlu, ali i bez obzira na samoubilačke avanture Napoleona i Hitlera, treba imati defekt u mozgu, pa misliti da su bivše desne ruke američkih predsjednika za nacionalnu sigurnost i geostrateški fantasti Henry Kissinger i Zbigniew Brzezinski u pravu svojim teorijama o tzv. novom svjetskom poretku, američkom (21.) stoljeću i euroazijskoj šahovskoj ploči Lisabon-Vladivostok. Račun bez krčmara u kojem RH ne bi smio biti ni sporedna stavka. Dok je Vladimir Vladimirovič gazda u Kremlju, CIA i kupljeni domaći špicli džaba kreče oko Alekseja Navaljnog. Ruska Federacija nije Ukrajina. Još manje Irak, Libija, Sirija.
Hrvatska, koja drži svoje građane na kruhu i vodi, natalitetno izumire i trajno iseljava radno sposobno stanovništvo zajedno s obiteljima, ne zna što će s Agrokorom, kako otkupiti Inu od MOL-a, omogućiti ljudima osnovno liječenje i školovanje, nema se što gurati u posije, gdje će je svinje pojesti. Koliko se lijekova može kupiti, izgraditi škola i bolnica, zbrinuti starih i nemoćnih, otvoriti novih radnih mjesta… za tri milijarde kuna poreznih obveznika što ih HDZ-ova vlada kani spiskati na polovne avione F-16? Koje par ruskih MIG-ova 35 poskida kao vrapce, a da ih ovi ni ne vide. Kao što američki piloti nevidljivih (sic) aviona za NATO-ova napada na Beograd, ali i nedaleko od Međugorja nisu ni vidjeli srpske projektile sa zemlje, koji su ih oborili – kroz oblake.
RH je u situaciji gladnog kojem kobasica mora biti preča od Shakespearea. Tragično je samo što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ministar što se igra rata Damir Krstičević i premijer Andrej Plenković – a vidi im se to na prvi pogled – nisu gladni niti uopće imaju pojma što znači biti gladan, ne imati za režije i djeci dati bar jedan topli obrok dnevno. Primanja su im boli glava, pa ajmo na teret poreznih obveznika, što košta – košta, glumatati „iskorake koji će obrambene sposobnosti Hrvatske i općenito sigurnosti podignuti na razinu pouzdanog, učinkovitog i brzog interoperabilnog partnera u međunarodnoj zajednici“. Socijalna neosjetljivost i političko-upravljačka svijest vrijedni su im Nobela, da Švedska kraljevska akdemija respektira kategoriju društvenog djelovanja u korist štete vlastitih građana.
Foto: nacional.h
„Članstvo u Sjevernoatlantskom savezu za Hrvatsku će značiti sigurnost i manje troškove za vojsku“, govorio je prije 14 godina tadašnji premijer Ivo Sanader, a odobravajući sekundirao predsjednik RH Stjepan Mesić. Najavljivalo se snažan i unosan proboj domaće vojne industrije, koja će NATO-u prodavati oružje i opremu. Obećanje ludom radovanje. RH je prisiljen kupovati rabljene borbene avione na Zapadu, osjetno povećati vojni proračun, sudjelovati u nečasnim SAD/NATO/EU-ovim „mirovnim“ avanturama u inozemstvu, a sasvim je zanemariva zarada od nekoliko stotina milijuna kuna godišnje na prodaji vojnih kaciga (Šestan Bush) i hrvatskih samokresa (HS Produkt). Ta je vrst profita u drastičnoj neravnoteži već i s afganistanskim troškom – navodno većim od tri milijarde kuna otkad je tamo hrvatski kontingent – a gdje su tek svi ostali. I koji slijede od ove godine nadalje.
Što hrvatski građani imaju od toga? Ama baš ništa. To je ništa još veće kad mu se pribroje veliki devizni troškovi putovanja i dnevnica predsjednici RH, ministru obrane i kojekomu još iz državnog vrha i pratnje kad požele uživo vidjeti tu uništenu zemlju u kojoj hrvatska puška na hrvatskom ramenu, jelte, pod njemačkim zapovjedništvom, a njemačko pod američkim – „širi demokraciju i brani naš način života“. Kao da narod tamo, svoj na svome, nema pravo na svoj način života, a taj je jednako svetinja kao američki ili hrvatski. Afganistanci imaju pravo na svoje viđenje demokracije koje, pak, ni u čemu ne mora biti – i zašto bi bilo? – istovjetno američkom ili hrvatskom kao goloj imitaciji američkog. Kapitalistički neokolonijalnog i krajnje bešćutnog.
Šteta veća od koristi
Svaka zemlja ima isto pravo koje zapadni imperijalisti traže za sebe, kod kuće i po svijetu, i imaju na svaki način pravo – bez tutorstva sa strane i lažnog paternalizma – braniti svoj način života i svoje viđenje demokracije. Amerikanci su od doseljenja na tuđe u Novi svijet potvrđivali svu nakaznost svog prakticiranja demokracije, ljudskih prava i sloboda, genocidan smisao za uvažavanje drugih i drukčijih, revolverašku sebičnost u stjecanju imovine… I taj obrazac „demokracije, slobodnog svijeta i našeg načina života“ nasiljem žele nametnuti cijelom svijetu. America First! Bez obzira na cijenu, jer ju ionako plaćaju drugi. I uvijek je najveća u danim okolnostima.
Budući da se NATO nije iskazao kao iole vrijedan ulagač u hrvatsku vojnu industriju (industriju, sic?), jer moćan američki ratni lobi ima svoje zašto i zato u svijetu trgovine oružjem i vojnom opremom, ministar je Krstičević bio prisiljen spašavati od utapanja domaće sitne proizvođače nedavnim sklapanjem ugovora s 26 tvrtki radi opremanja vojske nekim manje važnim potrepštinama. Nitko više ne spominje da se obećavalo tu opremu prodavati NATO-u i saveznicima. Kad ono… od NATO-a veća šteta, nego korist. Navodno, pišu neki mediji, „RH plaća najjačem vojnom savezu na svijetu 3,5 milijuna eura godišnje, a istodobno hrvatska djeca umiru jer nema novca za tzv. skupe lijekove, umirovljenici koji su pošteno zaradili svoje mirovine danas njima ne mogu kupiti ni najosnovnije…“
Američki predsjednik Donald Trump je za svog posjeta NATO-u lani bio sasvim jasan i izravan u odnosu na zemlje članice, koje ne plaćaju traženih dva posto BDP-a bruto: „Morate platiti! NATO neće braniti članice koje to ne budu činile!“ Hrvatska državna trojka – Grabar-Kitarović, Plenković i Krstičević – krajnje je ozbiljno shvatila poruku, jer je njezin smisao i uvjet američke potpore gradnji LNG terminala za ukapljeni plin na otoku Krku. Samo neka nam je Uncle Samu srce na mjestu, a to što hrvatski građani dišu na škrge u vlastitoj domovini ili bježe iz nje s cijelim obiteljima – nije važno.
tacno
