Opće podilaženje Trumpu: Tzv. prava strana povijesti razočaravajuće se – onima koji su u nju, ako su, najviše vjerovali!? – sve više očituje kao promiskuitetna, prevrtljiva i globalno potrošena politička dama. Svaki put s čvrstom figom u džepu.
Zoran Šprajc, urednik i voditelj RTL-ovog „Stanja nacije“, najgledanijeg tv formata političke satire u Hrvatskoj, u svomu je ironičnom stilu prošlog petka spomenuo da su hrvatski žitelji u anketama uoči američkih izbora za predsjednika/cu najmoćnije države na svijetu dvotrećinski drukali za demokratsku kandidatkinju Kamalu Devi Harris. Budući da je, je li, više no uvjerljivo pobijedio – čak i u svih sedam tzv. svingerskih saveznih država! – republikanski kandidat Donald John Trump, osvojivši i drugi mandat u Bijeloj kući, „Hrvati su se“, podsmjehuje se Šprajc, „opet našli na pogrešnoj strani povijesti“. I ne samo tzv. obični/mali Hrvati – koje Trump, doduše, nije zarezivao pola posto ni u svomu prvom mandatu, kao ni cijeli zapadni Balkan – već se na tzv. pogrešnoj strani povijesti zatekla i cijela HDZ-Plenkovićeva vlada s arogantnim dirigentom. Koji je uporno učio „povijesno-političkoj pameti“ bidenovsko-bruxelleskog tipa svu domaću javnost, osobito predsjednika RH Zorana Milanovića.
„Trump barem govori o miru, za razliku od Bidena, a ne o sukobu i želji da se Rusiji nanese strateški poraz“Već u američkoj izbornoj noći – unaprijed debelo ustrašeni predosjećjem Trump ante portas – u nebranom su se grožđu obreli eurounijska tzv. obitelj drugomandatne šefice Europske komisije Ursule Röschen/Ružice von der Leyen, žestoki proturski jastreb i tek ustoličen za glavnog tajnika NATO-a Mark Rutte te nedavno resetiran ukrajinski režim Volodimira Zelenskog. U Njemačkoj je pala tzv. semafor koalicijska (crveni, žuti i zeleni) SPD-ova vlada Olafa Scholza zbog nesloge s ministrom financija Christianom Lindnerom (FDP) o materijalnoj pomoći Ukrajini. Uvelike se već iznova miješaju političke karte na proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu, pucaju jedni i uspostavljat će se drugi interesni savezi budući da Trumpa ne zanima Europa kao ekonomski i ini konkurent SAD-u, nego tek kao unosno tržište za američku rubu plus naplatu sigurnosne usluge.
Ta tzv. prava strana povijesti u trećoj na izmaku godini humanitarnog i ratnog pogroma u najvećoj zemlji na Starom kontinentu, Trumpovom se izbornom pobjedom strmoglavila na tzv. pogrešnu stran u povijesti? Što će reći da su te „povijesne strane“ vrlo prevrtljive političke floskule – koje su danas ovakve, sutra onakve, ovisno o tomu tko je, gdje, kada i zašto uzjahao na pobjedničkog pastuha – pa današnji političko-medijski Fidipid nerijetko sutra postaje notorni lažljivac? Ma koliko bila istina da su slabiji Atenjani, uz spartansku pomoć, uvjerljivo pobijedili višestruko moćnije Perzijance. Drugom pobjedom tzv. slona u staklariji, „prevrtljiva trgovca“ i America First! fanatika Donalda Johna Trumpa na izborima – na kojima demokratkinja Harris nije imala šanse među vrlo nezadovoljnim i jako podijeljenim Amerikancima – više ništa neće ostati isto u američkoj politici prema Uniji, NATO-u, ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku.
Nije daleko od pameti već prilično bradata analitička tvrdnja o tomu da će rat u Ukrajini završiti kada to dogovorno odluče Washington i Moskva, a tada Volodimiru Zelenskomu neće biti mjesta u novoj ukrajinskoj vlastiTrumpov će vanjskopolitički tzv. mainstream interes imati (ne)posrednog odjeka i na rovito stanje na europskom Jugoistoku, gdje utjecaj EU-a ne samo nije bio učinkovito osmišljen u sudaru s ruskim, ali i turskim, nego tzv. obitelj sve te godine nakon krvavog rata na zapadnom Balkanu nije zapravo znala bi li najprije piškila ili kakila. Nekritički oslonac na Ameriku i kvarnu, ratnohuškačku i posljedicama vrlo pogubnu – inflacija/recesija, pad životnog standarda, neizdrživa skupoća, prehrambena i energetska kriza, lažni strah od „ruske invazije na Europu“, sic transit, etc. – vanjsku politiku Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr., sada dolazi na naplatu tzv. pravoj strani povijesti. Upravo je bilo degutantno, je li, gledati/slušati ovih dana kako dojučerašnje Bidenove eurounijske pudlice, uključivo kijevske Volodimira Zelenskog pred zapadnim bankomatom, podilaze Trumpu kao da nisu lajale na sami spomen njegova imena još neposredno uoči prijelomne američke izborne noći. E što ti je tzv. politika (ne)mogućeg.
Svijet se nakon te izborne noći zapalio lavinom tzv. analiza, komentara i kojekakvih tumačnja toga što bi bilo da je bilo i što će najvjerojatnije biti kad će biti po Trumpovu useljenju u Ovalni ured Bijele kuće, jer će za svoje slobodne ruke imati većinsku republikansku potporu i u Kongresu i u Senatu. Iz svih medijskih i političkih pora globalno su, pa i u Bijednoj Našoj, izmiljele novodobne Babe Vange, Nostradamusi, Tarabići i takvi baviti se time što unaprijed nitko ne može predvidjeti. Može samo jalovo nagađati što (ne)će i kako (u)činiti impulzivan horoskopski blizanac, je li, dvostruki zodijački znak na tronu najmoćnije države na svijetu. Kad je riječ o Uniji, Trumpovu se ponovnom dolasku na vlast u SAD-u najviše obradovao mađarski premijer Viktor Orbán, čija država upravo predsjeda EU-om, bijela vrana tzv. europske obitelji, koji se nije odrekao jeftinijih ruskih energenata, nije uveo zapadne tzv. sankcije Moskvi, kritičan je prema Bidenovoj politici i ne dopušta naoružavanje ukrajinske vojske…
Tzv. prava strana povijesti pripada zadovoljnim ljudima i njihovim obiteljima, koji mogu pristojno živjeti od svog rada i mirovine, u miru i sigurnostiOrbán je upravo u vrijeme američkih izbora organizirao u Budimpešti summit političkog vrha EU-a na koji su bili pozvani i glavni tajnik NATO-a Rutte i ukrajinski predsjednik Zelenski, pa je probidenovsko čelništvo EU-a očekivalo da će im se video-vezom obratiti već uvjerljivi pobjednik, 47. američki predsjednik Donald Trump. Međutim, ignorirao ih je, što, je li, mora da nešto znači. Nastavi li tzv. slon u staklani svoju već znanu, je li, „ljubav“ prema Uniji, NATO-u, pa i UN-u te još nekima međunarodnim institucijama i asocijacijama, u kojima dominira „članski“ novac SAD-ovih poreznih obveznika, tzv. prava strana povijesti će sigurno promijeniti i lik i sadržaj. Neugodno za sve na proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu.
Nije nikakva tajna da Europa politički, ekonomski, etc. jako ovisi o SAD-u, jer se desetljećima nije suverenistički u tom području resetirala kao respektabilan partner na globalnom tržištu te u geopolitičkim odnosima prema Americi i tzv. azijskim tigrovima. Ta se ovisnost neće smanjiti za nove američke administracije unatoč tomu što je – strahujući unaprijed od toga što se u SAD-u neminovno dogodilo 5. studenoga 2024. – Unija to nakanila preventivno ublažiti nekim „suverenističkijim“ dogovorima (sic transit). Najviše inicijativom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, kojeg je Trump još za svoga prvog mandata u Bijeloj kući ozbiljno nagovarao da tzv. Franxitom (po uzoru na britanski Brexit) njegova zemlja napusti EU. Kao što je za predsjednikovanja Charlesa de Gaullea, nakon što je postala atomskom silom, Francuska 1966. godine napustila NATO, pa ju je 2009. godine predsjednik Nicolas Sarkozy vratio u Alijansu. Iako se, je li, SAD-ova dominacija u međuvremenu još i znatno povećala, pa…
Drčnog će Trumpa sada dočekati politički šef Sjevernoatlantskog saveza – na mjestu glavnog tajnika, koje je, navodno, Nizozemac Rutte „preoteo“ CRO premijer Andreju Plenkoviću – te će mu biti prisiljen „objasniti“ zašto 21 zemlja članica NATO-a još ne izdvaja najmanje dva posto svog BDP-a za obranu kako je zahtijevao još potkraj svoga prvog mandata. „Neću dopustiti da američki porezni obveznici plaćaju Europljanima obranu“, prijetio je. „Ako treba, nagovoriti ću Rusiju da vas napadne!“ Tadašnja CRO gaf-predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović mu je obećavala da će „moja zemlja ispuniti minimum o dva posto BDP-a do 2025. godine“. No, nema šanse. Koliko god se HDZ-Plenkovićeva već trećemandatna vlast hvali „enormno povećanim ulaganjima u obranu zemlje“, sadašnjih cca 1,35 posto BDP-a za obranu – u okolnostima kada cca 750.000 od nešto manje od 3,9 milijuna žitelja RH žive ispod ruba siromaštva – maksimum je proračunske izdržljivosti.
Hoće li Trump to razumjeti? Neće. Hoće li masovno siromašni CRO tzv. obični/mali ljudi razumjeti da HDZ-Plenkovićeva vlada plaća Ukrajincima rat protiv Rusije svojim darovanim oružjem i već cca 300 milijuna eura – Bidenu se i Von der Leyen želi pokazati na tzv. pravoj strani povijesti, sic transit – dok je životni standard u Bijednoj Našoj u slobodnom padu!? Ne, tzv. obični/mali CRO ljudi, o čijem se novcu/znoju zapravo radi, to neće i ne trebaju razumjeti. Nedavno je Nova TV upriličila anketu u središnjem Dnevniku o tomu treba li Hrvatska ulagati u zdravstvo ili kupovati oružje: 82 posto gledatelja se izjasnilo za zdravstvo, a 18 posto za oružje, pa… U degutantno proplenkovićevskom tv-formatu „1 na 1“, je li, u režimskoj medijskoj tzv. javnoj kući HRT-u solidno uhljebljenog Romana Bolkovića, ministar obrane Ivan Anušić – osim što je iskovao u zvijezde svoj ratni put maloljetnika pod puškom i prešutio sudjelovanje u „oslobađanju Mostara“ od njegovih bošnjačkih žitelja (sic transit) – gorljivo je zagovarao kupnju oružja i militarizaciju društva (uzor Švicarska!?) nauštrb i zdravstva i svih inih potreba pristojnoga životnog standarda u RH. Jadno.
Pitanje za milijun eura: hoće li Andrej Plenković zbog radikalne promjene američke politike prema Uniji i NATO-u, prema ratovima u Ukrajini, na Bliskom istoku, u odnosu na Iran, Kinu, Sjevernu Koreju, etc., što će se odraziti na poimanje tzv. prave strane povijesti, posegnuti za pepelom i posipati se po glavi!? Zbog svega što je politikantski zastupao i za čije je interese drukao pod bidenovsko-bruxelleskim skutima u ime, sic transit, „RH i hrvatskog naroda“!? Neće. Samo će javni diskurs popudličiti i vani i kod kuće. Je li, kako pušu tzv. mainstream politički vjetrovi među velikim i moćnim gazdama Kugle, jer samo ga to drži u sedlu.
Kod kuće ga jamačno, kolateralno, sljeduju i neke vrlo zvučne političke pljuske: pobjeda „kršitelja Ustava RH“ (sic transit) Zorana Milanovića nad Draganom Primorcem u utrci za Pantovčak, gubitak Zagreba i Splita na proljetnim izborima, i još štošta vrlo neugodno. Od štrajkova potplaćenih i poniženih radnika do političkih previranja zbog toga što se kreditni rejtinzi svjetskih zelenaša, eurozone i schengenski prostori ne daju staviti u tanjur, kupiti lijekovi, platiti režije… U okolnostima kad premijer samom sebi podiže plaću za 2500 eura na mjesec, retogradno od kolovoza, a penzićima mrvice od 30-40 eura, itsl. To nije tzv. prava strana povijesti na kojoj u CRO premijer i buljuk od cca 700 političara s neopravdano napuhanim plaćama za nevjerojatnih 1500-2500 eura.
Tzv. prava strana povijesti pripada zadovoljnim ljudima i njihovim obiteljima, koji mogu pristojno živjeti od svog rada i mirovine, u miru i sigurnosti. U državi koja skrbi o njima prije i uvjerljivije no o Bruxellesu, Washingtonu, NATO-u, eurozonama, schengenima, rejtinzima ovih ili onih agencija zelenaških predatora tipa Svjetske banke, MMF-a…
Bivši republikanski državni tajnik SAD-a u prvoj Trumpovoj administraciji Michael „Mike“ Richard Pompeo – koji to više neće biti u drugoj postavi – kazaoje neki dan da je „silan američki novac uzalud potrošen u Ukrajini“ te da je to „uzalud izgubljeno vrijeme“. Viši je savjetnik budućem šefu SAD-a i dugogodišnji republikanski strateg Bryan Lanza pak izjavio kako će se nova Trumpova administracija „usredotočiti na postizanje mira u Ukrajini, a ne na teritorijalnu cjelovitost vraćanjem teritorija što ih zauzela Rusija. Imamo vijest za predsjednika Zelenskog: „Krima više nema!“ Pitat ćemo predsjednika Ukrajine za „realističnu viziju mira“, a kaže li da nema primirja dok se Ukrajini ne vrati poluotok Krim, to će pokazati da nije ozbiljan“. Doduše, Trumpov je izborni stožer opovrgao to stajalište, no Lanza nije neiskusan političar koji se tek tako istrčava soliranjem, pa…
Nije daleko od pameti već prilično bradata analitička tvrdnja o tomu da će rat u Ukrajini završiti kada to dogovorno odluče Washington i Moskva, a tada Volodimiru Zelenskomu neće biti mjesta u novoj ukrajinskoj vlasti. On i njegov režim su odradili svoje na tzv. pogrešnoj strani povijesti i više nemaju smisla kao dio mirotvornog rješenja. Izgubili su rat zajedno sa svim ratnohuškačkim mecenama, ali ni Rusija se neće biti pobjednica. Razgolitit će se i trogodišnja već toksična mantra probidenovskoga tzv. kolektivnog Zapada o tomu da će „Putinova Rusija napasti zemlje EU-a dopusti li joj Zapad pregaziti Ukrajinu“. Niti je Kremlj namjeravao takvo što – ne bude li izazvan, kao što je bio neodgovorno izazvan u Ukrajini pokušajem daljnjeg širenja NATO-a na istok, na svoje granice – niti bi Rusija to vojno i ekonomski bila u stanju, pa…
Utjecajni Washington Post je upravo objavio vruću ekskluzivu, koja se tiče Ukrajine. Naime, novoizabrani je američki predsjednik Donald John Trump neki dan nazvao iz svoga raskošnnog odmarališta Mar-a-Laga na Floridi ruskog kolegu Vladimira Vladimiroviča Putina „radi mira u Europi“ te izrazio zanimanje za „dodatne kontakte kako bi razgovarali o skorom rješavanju ukrajinskog rata“. Navodno je 47. predsjednik SAD-a u svomu prvom telefonskom razgovoru s Putinom nakon izbora zatražio od njega da „ne eskalira ruske ratne operacije“ i „upozorio ga na nazočnost snaga SAD-a u Europi“. Moskva je, međutim, opovrgla da je takvog razgovora uopće bilo, pa… E sad, mora da se „Ruski car“ jako uplašio navodnoga Trumpova „svjestan si tko je tamo“ jer, je li, „nije imao pojma“ o tomu da američka vojska i NATO, udarna vojna šaka SAD-a i proameričkog tzv. kolektivnog Zapada nisu u Europi od eskalacije ukrajinske krize.
Tu su od 1945./1946. godine i poslije desetljećima Hladnog rata između kapitalističkog Zapada pod vodstvom SAD-a i komunističkog Istoka pod skutima SSSR-a/Rusije. Trumpov mentalno nezbrojeni prethodnik Biden je – ohrabren ratobornim bez razloga ancilama iz Bruxellesa (na objema adresama), Londona, Canberre i, dakako, Kijeva – zaoštrio vojnu prijetnju Moskvi do te mjere da je borbena gotovost ruskih nuklearnih snaga bila podignuta na gotovo najvišu razinu. U samo mjesec i kusur dana (!) su upriličene čak dvije vojne vježbe oružjem sudnjeg dana, pa je, je li, malo vjerojatna Washington postova o arogancija tipa „svjestan si tko je tamo“, pripisana Trumpu. Spremnom presjeći krvavi ukrajinski gordijski čvor u dogovoru s Putinom, jedinim s kojim je to uopće moguće, a ne prijetiti „Ruskom caru“ nečim čega se on ne boji. Tim više, jer je 47. američki predsjednik i prije formalnog preuzimanja dužnosti i okretanja Putinova telefonskog broja, navodno, razgovarao o okončanju ukrajinskog rata sa 70 svjetskih lidera, uključivo Volodimira Zelenskog.
Očito će se prevrtljiva tzv. prava strana povijesti uskoro pokazati nekim novim determinantama sasvim drukčijom no što su je prikazivali Ursula von der Leyen, Charles Yves Jean Ghislaine Michel, Roberta Metsola, Jens Stoltenberg s buljukom istomišljenika što su – „Slava Ukrajini“!? – napadno bili skakali po Zelenskom, grlili ga i ljubili na svakom koraku. Uključivo tzv. maloga od bruxelleske kužine Andreja Plenkovića koji je, ne budi na repu događaja, na isti način kod kuće probijao uši političkoj oporbi i samom predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću. Mrskima mu, je li, „rusofilima“, „neprijateljima SAD/EU/NATO-a“, „vanjskopolitičkim štetočinama“, etc., itsl. A nije uvijek sve kako se čini. I nije uvijek istina što piše na bruxelleskom ili kojem već – plotu.
Nije sporno da će ukrajinski rat prestati jednog dana, ako ne prije, ali jest sporno koliko (ne)će bitno utjecati na mirovno rješenje i budućnost te uništene zemlje bilo tko izvan zelenog stola za kojim sjede samo Donald John Trump i Vladimir Vladimirovič Putin. Prepredeni trgovac, kojemu je važan samo profit u poslovnom odnosu, te vrlo iskusan i svim političkim mastima premazan bivši agent KGB-a, kojemu je stalo zadržati kontrolu nad „pozitivnim znakovima za poboljšanje odnosa Rusije i SAD-a pod Trumpovim predsjedanjem“. U Moskvi nije prošlo nezapaženo to što je u kampanji govorio novoizabrani američki predsjednik, naime, da može „sklopiti dogovor koji će sve dovesti do mira u Ukrajini“. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Sergejevič Peskov će to komentirati u intervjuu novinaru državnog tv-kanala Pavelu Aleksndrovičz Zarubinu: „Vidjet ćemo. Trump barem govori o miru, za razliku od Bidena, a ne o sukobu i želji da se Rusiji nanese strateški poraz“.
Iz nekih republikanskih insajderkih izvora još za predizborne kampanje se moglo čuti o jedom od navodno Trampovih planova za zamrzavanje rata na određeno vrijeme, što bi podrazumijevalo teritorijalne ustupke Rusiji te odustajanje od članstva Ukrajine u NATO-u. To su Putinu sada jamačno prihvatljivi uvjeti – sasvim suprotni onima za koje su se zalagali Bidenova administracija, EU, NATO i Kijev – pa bi, je li, mogao prihvatiti navodni prijedlog s Floride za stanovitom ruskom deeskalacijom ratnih operacija. U svakom slučaju, Trumpovim dolaskom na vlast u SAD-u, Zelenski može slobodno odložiti u arhiv neostvarenih želja svoj tzv. Plan pobjede s kojim je do neki dan hodočastio urbi et orbi, valjda hrabreći više samoga sebe – u gubitničkoj na bojišnicama i među sugrađanima nevolji zbog beznađa – no svoje mecene i jatake. Koji u zadnje vrijeme primjetno dižu ruke od njega ma koliko formalno telalili o „nepokolebljivoj pomoći Ukrajini koliko i dokle bude trebalo“.
Tzv. prava strana povijesti razočaravajuće se – onima koji su u nju, ako su, najviše vjerovali!? – sve više očituje kao promiskuitetna, prevrtljiva i globalno potrošena politička dama. Svaki put s čvrstom figom u džepu.
