Priča s lektirom logična je posljedica desetljetnog odnosa društva i vlasti prema kulturi

Aktualna rasprava oko lektire zapravo je bura u čaši vode. I zapravo uopće nije rasprava. Ćate iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, ničim posebno izazvani, osim vlastitom beznačajnošću, skrpali su novi popis obavezne lektire za osmoškolce i srednjoškolce, i pritom su s popisa izbacili djela nekih značajnih pisaca, a od živućih pisaca samo su trojica ušla u lektiru.

Riječ je o sukobu beznačajnosti i značajnosti koji traje otkako je ljudi, pri čemu su u najvećem broju slučajeva beznačajni na pozicijama moći i kroje sudbinu značajnima. Riječ je, također, o trivijalizaciji i idiotizaciji kulture i društva koje se sustavno provode od uspostave samostalnosti.

I sad su pisci digli glas, upozoravaju i zgražaju se, digli su popriličnu buku, a ministrica uzvraća da je shvatila poruku i da će uvažiti kritike. Naravno da nije ništa shvatila i da neće uvažiti kritike. Da joj je bilo do shvaćanja i uvažavanja, onda se popis obavezne lektire uopće ne bi radio bez svih zainteresiranih. Ministrica bi u taj posao uključila društva pisaca i profesore, pozvala bi na javnu raspravu o tome... No, ništa od toga nije učinjeno. I zato ovdje nema ni riječi o raspravi, čuju se samo monolozi dvaju strana, a djela izbačena iz obavezne lektire, neće biti vraćena na popis.

Novi, okljaštreni popis obavezne lektire nije pao s neba. On je logična posljedica desetljetnog odnosa ovog društva i vlasti prema kulturi općenito, a posebno prema živućim piscima i književnosti. Koliko je vlasti stalo do kulture pokazuje ulaganje u kulturu - otprilike pola posto proračuna. Jedva da je i društvu u cjelini išta više stalo do kulture – u promilima se računaju oni koji kupe ili pročitaju jednu knjigu godišnje. Kultura čitanja ne postoji, prosječna naklada knjiga je nekoliko stotina primjeraka, ozbiljan kulturni dodatak postoji samo u jednim dnevnim i jednim tjednim novinama, kulture u tragovima ima još na javnoj televiziji, privatni kanali uopće ne poznaju kulturu, knjižare su nestale iz većine hrvatskih gradova...

U Zagrebu je, na mjestu jedne velike knjižare u Ilici 30, danas trgovina odjeće; na mjestu kultne knjižare u Ilici 7, u kojoj je radila pjesnikinja Anka Žagar, danas je slastičarnica; na mjestu knjižare na Cvjetnom trgu u kojoj je osamdesetih radio jedan od utemeljitelja kultne knjižare Moderna vremena, Nenad Bartolčić, danas je mobitelarnica, trgovina mobitelima; i napokon, na mjestu antikvarijata Tin Ujević na Zrinjevcu, danas je pekarnica.

A kad tako stvari stoje, onda čuđenju što su iz obavezne lektire izbačena djela suvremenih hrvatskih pisaca i književnih klasika poput „Ježeve kućice“, „Junaka Pavlove ulice“ ili „Dnevnika Ane Frank“ i nema mjesta. A ako se netko i čudi tome, onda je to samo još jedna manifestacija licemjerja, kukavičluka ovog društva, koje desetljećima pasivno promatra, bolje rečeno aktivno sudjeluje u uništavanju kulture, javnih prostora, javnih dobara, javne televizije...

Što se uvrštavanja djela živućih pisaca u obaveznu lektiru tiče, ne smatram to pitanjem od presudne važnosti. Ovdje dijelim mišljenje američkog pjesnika Robinsona Jeffersa izraženo u pjesmi u kojoj, prepričano, kaže sljedeće: ako je bog bio toliko dobar da vam dade pjesnika, onda ga slušajte; ali ga, zaboga, pustite na miru dok ne umre; bez nagrada i ceremonija, to ubije čovjeka; pjesnik sluša prirodu i svoje srce; i ako buka svijeta oko njega naraste, a on ako je dovoljno čvrst, otrest će se svojih neprijatelja, ali ne i svojih prijatelja; to je osušilo Wordswortha, zagušilo Tennysona, i ubilo Keatsa; to je natjeralo Hemingwaya da glumi budalu, a Faulknera da zaboravi svoju umjetnost.

Dakle, neka ostave pisce na miru, neka ih čitaju i slušaju i kupuju njihova djela, ali neka ih ne gnjave glupostima; neka pisci dovrše svoj opus i svoj život, a onda neka ih razvlače uokolo. S tim u vezi, što se lektire i nastave književnosti tiče, važnije je kako se ona predaje, nego koja se djela i koji pisci uče i predaju.

Inače, u zavjetrini frke oko lektire Ministarstvo kulture latilo se rušenja Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, dosad relativno sigurnog utočišta za pisce slobodnjake koji se nisu najbolje „snašli“ u neoliberalnom hrvatskom raju i koji preživljavaju s minimumom minimuma, to jest s honorarima za knjige i tekstove koje uspiju prodati novinama. Riječ je o Nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti koji, kako upozoravaju iz HZSU-a, nije usuglašeni prijedlog Radne skupine jer u njega nisu uključeni pristigli prijedlozi umjetničkih strukovnih udruga iz travnja 2018. godine, a niti su u Radnu skupinu uključeni predstavnici HZSU-a. Nacrtom prijedloga Zakona stručne i administrativne poslove od HZSU-a preuzima Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uz niz nepovoljnih odredbi za profesionalne samostalne umjetnike i umjetničke strukovne udruge. Iz HZSU-a kažu kako nije sporna potreba za izradom kvalitetnijeg Zakona, ali je sporan nedemokratski, političko autoritarni način na koji se pokušava u kratkom vremenu nametnuti novi Zakon. Kao što ni potreba za novim popisom lektire nije sporna, već je sporan način na koji se to radi.