Guše nas informacijama o Liniću i linićima, Milanoviću i milanovićima, podmetanjima, spletkama i treniranju strogoće. Za to vrijeme Karamarko i karamarkovići u tišini trljaju ruke, čekajući povoljan trenutak kako bi iskoristili šansu za dolazak na vlast. Dok u politici svako za sebe očekuju političku pobjedu, prosječan građanin poražen je i niti jedna njihova pobjeda to ne može promijeniti.
Što su dnevno-politička zbivanja glasnija, građanima postaje jasnije koliko su uzaludne godine životarenja na osiguranju osnovnih egzistencijalnih potreba, utrošenog truda i vremena u odgoju djece i odricanja za njihovo školovanje kako bi postali vrijedni članovi društva i akademske zajednice. Iz javnih istupanja mladi uče nešto sasvim drugo.
A nisu samo političari glasni. Sindikati u školstvu i zdravstvu još su glasniji, brane svoj socijalni status, štiteći status spremačica, domara i ostalog pratećeg osoblja. Kažu kako ih žele spasiti od ralja privatnog sektora. Kao da nam se time smiju u lice, jer za što smo mi školovali djecu? Ne mogu svi raditi u državnim službama i državnim institucijama. Mladi ljudi moraju pronaći način za radno mjesto na kojem će graditi karijeru, jedan od putova je privatni sektor.
Znaju li sindikati, dok skupljaju potpise za novi referendum na teret građanskih sredstava, kako u Europi i pretežno u svijetu jeste sve privatno, kako se potiče poduzetništvo, samozapošljavanje i osiguravaju uvjeti za zaradu u privatnom sektoru? Kako u drugim državama nastoje smanjiti poreze, doprinose i neporezna davanja s ciljem razvoja poduzetništva, jer jedino ono stvara dohodak od kojih državni aparat, školske i ostale institucije mogu egzistirati.
Korisnici državnog proračuna i potpisnici kolektivnih ugovora sebično su odlučni u odbijanju prihvaćanja stvarnosti. Nije im važno koliko štete donose, koliko usporavaju procese za donošenje zakona koji je neophodan za funkcioniranje privrede i državnog aparata iz kojeg im se osigurava novac za plaću.
Na teret proračunskog financiranja egzistiraju i mnogi drugi: od sportskih klubova, sportaša, udruga civilnog društva, socijalno potrebitih do samih političkih stranaka. Međutim, ni političke stranke koje obnašaju vlast ili sudjeluju u kreiranju vlasti, manjak u državnoj blagajni ne sprečava da prekomjerno troše, da se sukobljavaju s zakonom te plaćaju visoke kazne kada im se utvrdi nezakonitost u radu.
Sve nam se to prezentira javno i bez srama, za što se brine novinarska struka koja je također, izravno ili neizravno, potpomognuta proračunskim novcem. Svima treba novac. Odgovornost za trošenje tog novca ne postoji, postoji jedino javno prozivanje, traženje i prebacivanje odgovornosti na druge.
Pitam se što bi bilo kada bi se građani prestali truditi, raditi i zarađivati, čime bi se onda korisnici novca iz državne blagajne imali razbacivati? Možda bi konačno shvatili da rad u javnim službama i politika sama, mogu biti časni poslovi koji se obavljaju iz uvjerenja a ne osobne koristi, ali … to više nisu priče ni za malu djecu.
Što su dnevno-politička zbivanja glasnija, građanima postaje jasnije koliko su uzaludne godine životarenja na osiguranju osnovnih egzistencijalnih potreba, utrošenog truda i vremena u odgoju djece i odricanja za njihovo školovanje kako bi postali vrijedni članovi društva i akademske zajednice. Iz javnih istupanja mladi uče nešto sasvim drugo.
A nisu samo političari glasni. Sindikati u školstvu i zdravstvu još su glasniji, brane svoj socijalni status, štiteći status spremačica, domara i ostalog pratećeg osoblja. Kažu kako ih žele spasiti od ralja privatnog sektora. Kao da nam se time smiju u lice, jer za što smo mi školovali djecu? Ne mogu svi raditi u državnim službama i državnim institucijama. Mladi ljudi moraju pronaći način za radno mjesto na kojem će graditi karijeru, jedan od putova je privatni sektor.
Znaju li sindikati, dok skupljaju potpise za novi referendum na teret građanskih sredstava, kako u Europi i pretežno u svijetu jeste sve privatno, kako se potiče poduzetništvo, samozapošljavanje i osiguravaju uvjeti za zaradu u privatnom sektoru? Kako u drugim državama nastoje smanjiti poreze, doprinose i neporezna davanja s ciljem razvoja poduzetništva, jer jedino ono stvara dohodak od kojih državni aparat, školske i ostale institucije mogu egzistirati.
Korisnici državnog proračuna i potpisnici kolektivnih ugovora sebično su odlučni u odbijanju prihvaćanja stvarnosti. Nije im važno koliko štete donose, koliko usporavaju procese za donošenje zakona koji je neophodan za funkcioniranje privrede i državnog aparata iz kojeg im se osigurava novac za plaću.
Na teret proračunskog financiranja egzistiraju i mnogi drugi: od sportskih klubova, sportaša, udruga civilnog društva, socijalno potrebitih do samih političkih stranaka. Međutim, ni političke stranke koje obnašaju vlast ili sudjeluju u kreiranju vlasti, manjak u državnoj blagajni ne sprečava da prekomjerno troše, da se sukobljavaju s zakonom te plaćaju visoke kazne kada im se utvrdi nezakonitost u radu.
Sve nam se to prezentira javno i bez srama, za što se brine novinarska struka koja je također, izravno ili neizravno, potpomognuta proračunskim novcem. Svima treba novac. Odgovornost za trošenje tog novca ne postoji, postoji jedino javno prozivanje, traženje i prebacivanje odgovornosti na druge.
Pitam se što bi bilo kada bi se građani prestali truditi, raditi i zarađivati, čime bi se onda korisnici novca iz državne blagajne imali razbacivati? Možda bi konačno shvatili da rad u javnim službama i politika sama, mogu biti časni poslovi koji se obavljaju iz uvjerenja a ne osobne koristi, ali … to više nisu priče ni za malu djecu.
