Sustav prije rođenja žensko tijelo vidi kao nacionalni resurs, nakon smrti žrtvu kao političku valutu, a između toga građane kao birače
„Pametniji popušta
Pa glupljem kormilo prepušta
Eto začas karnevala
Na brodu budala!“
Antonije Pušić
Prošlog je tjedna objavljena fotografija s potpisivanja sporazuma Ministarstva demografije i useljeništva s hrvatskim sveučilištima. Obična protokolarna vijest. Naizgled. Još jedan sastanak, sporazum. A ustvari savršena alegorija hrvatske javne politike. I društva.
Na fotografiji sve ozbiljni ljudi. Tamna odijela, kravate, sveučilišne karijere. Ozbiljne rečenice o znanosti, demografskim trendovima, održivim javnim politikama. Ozbiljnost bi bila uvjerljiva, naravno, da već na prvi pogled nije karikaturalna. Jer na fotografiji demografske „budućnosti“ Domovine sve sami muškarci. Većinom sijedi. Rijetke kose. Samo među njima nema nitko tko bi pripadao toj budućnosti o kojoj govore. Kojom bi se trebali baviti. Futurologija hrvatskog društva stiže ravno iz muzeja.
Nije, jasno, problem samo u spolu i dobi potpisnika. To je samo najvidljiviji dio fotografije. Dublji je problem i prozaičniji. Fotografija pokazuje kako Hrvatska zamišlja javne politike. Kao ceremoniju koju osmišljavaju i provode oni koji su već „unutra“. Dogovor s onima koji su se već dogovorili. Davno se dogovorili, na sve pristaju. Pa se protokolarno slikaju. Sporazum institucija koje jedna drugoj „posuđuju“ ozbiljnost. Samohvala na autopilotu. Država dobiva pečat znanstvenog, ali dekora, ne i sadržaja. Sveučilišta se „griju“ uz skute vlasti. Javnost vidi fotografiju. Jedino društvo ne dobiva ništa. Osim još jednog demografskog mjehura koji se prodaje kao supstanca nacionalne ozbiljnosti.
Zašto karikatura? Zato što posve izvan kadra ostaju oni zbog kojih bi demografska politika trebala postojati. Njih nema nigdje. Žene, mladi, podstanari, roditelji koji improviziraju, znanstvenice na nesigurnim projektima, radnici koji odlaze, građani koji bi se možda i vratili kada bi ih Hrvatska dočekala poslom, vrtićem ili institucijom u koju se ne ulazi „preko veze“. Za njih hrvatska demografija ne nudi ništa. Možda ta demografija zbog njih ni ne postoji. I zato ova fotografija nije samo slika jednog potpisivanja. Ona je slika politike koja o životu govori bez onih koji taj život žive, rađaju, organiziraju, plaćaju i iz njega odlaze.
Ideja države, vjerujem, trebala bi počivati na vrijednostima. Ne kao ustavnoj dekoraciji, već vrijednosnoj arhitekturi i statici zajednice. Kad vrijednosti nestanu, ne ostaje samo prazan prostor. Nastaje vakuum koji brzo ispune lojalnost i strah, interes i prilagodba. Najstrašniji scenarij raspada društva nije onaj u kojem se vrijednosti otvoreno odbacuju, osporavaju ili negiraju. Ne, katastrofičnija je stvarnost u kojoj se vrijednosti neprestano zazivaju, zagovaraju, ističu. Ali nikoga ni na što ne obvezuju. Ne znače ništa. U Hrvatskoj su vrijednosti postale baš to. Mjehuri. Balončići. Obitelj, život, narod, znanje, žrtva, Domovina, budućnost. Sjajno zvuče u javnom govoru. Samo što prsnu čim dotaknu stvaran život. Obitelj bez stambene politike. Život bez autonomije. Znanje koje se ne vrednuje. Žrtvu bez istine. Domovinu bez javnog interesa.
Demografija je „najljepši“ od tih mjehura. Najsjajniji i najskuplji. O njoj se može govoriti svečano, blagoglagoljiti je liturgijski. Tu „ponosno“ stoje nacija, obitelj, djeca, povratak, selo, opstanak, budućnost. Dovoljno je dramatičnosti da izgleda moralno. Dovoljno statistike da se čini znanstveno. Dovoljno novca da sve bude i politički zanimljivo. Jasno, dovoljno i neuspjeha da se uvijek i nanovo može tražiti još mjera, „važnih“ savjeta i sporazuma. I još više para.
Problem, naravno, nije demografija kao znanost. Problem je „industrija demografije“, proračunski efikasan sustav patetične zabrinutosti, programa, savjeta, konferencija. I svečanih fotografija. Sustav koji proizvodi ozbiljnost bez ikakvih rezultata. U toj industriji akademske i društvene elite ne moraju ništa lažno reći. Dovoljno je da budu prisutne. Njihova funkcija i nije sadržajna. Samo legitimacijska. One vlasti posuđuju i potvrđuju ozbiljnost. A vlast njima uzvraća bliskošću, „toplinom“, uvažavanjem. I potvrdom pripadnosti krugu koji se poziva, konzultira i fotografira. Zato demografski mjehur ima dvije osobito zahvalne granice. Onu prije rođenja i nakon smrti. Tu je stvarnog čovjeka najlakše pretvoriti u simbol.
Nacionalna demografska politika najčešće se javlja kao briga za život. Demografija prije rođenja. No ta briga lako klizi u nadzor nad ženom. Ne pita kako žene žive, rade, stanuju, napreduju, skrbe. Ključno je pitanje smiju li žene odlučiti o rađanju. Ili, naprosto, moraju rađati. Žene prestaju biti subjekti prava i postaju nositeljice nacionalnog manjka. Deficita za koji su, navodno, osobno odgovorne. Društvo koje se sjeti djeteta prije rođenja, a zaboravi majku nakon poroda, ne vodi politiku života. Vodi politiku moralnog pritiska. Terminologija je fina, funkcija prljava. Ne govori se protiv slobode, već za život. Ne protiv jednakosti, nego za obitelj. Ne protiv prava, no za narod. Demokratske riječi su u opticaju, ali se upotrebljavaju protiv pojedinca, jednakosti i slobode. Protiv žena koje se u tom poretku ne promatraju kao osobe za sebe.
Nakon smrti ista ta politika prelazi na drugi kraj. Država koja za života ne štiti čovjeka od mrtvih, proizvodi politički kapital. Žrtve, posebno žrtve nakon Drugog svjetskog rata, zaslužuju istinu, pijetet i povijesnu preciznost. Ali ih politika pretvara u valutu. Ne radi se tu o poštovanju žrtava, već o njihovu političkom uvećavanju, ritualiziranju i upotrebi kao dokaz čistoće „nacionalnog bića“. Umjesto kulture sjećanja, mi njegujemo stočni sajam. Sjećanja.
Logika resantimana osobito se razvidi. Društvo koje se prikazuje kao europska demokracija, ali ne uspijeva proizvesti kvalitetne institucije, nemoć nadoknađuje mitovima identiteta. Kad ne može ponuditi dostojanstven život, nudi „veliku“ povijest. Kad ne može zadržati mlade, govori o narodu. Kad ne zna urediti budućnost, upravlja prošlošću.
A između rođenja i smrti nalazi se ono što demografska politika promašuje. Stvaran život. Demografija nije pitanje nagovaranja ljudi da rađaju, već smanjivanja životnog rizika. Stambenog, radnog, zdravstvenog, financijskog. Ako je dijete životni hazard, tad nikakva retorika o obitelji, narodu i opstanku ne može proizvesti demografsku obnovu. Djeca se ne rađaju iz nacionalne pedagogije, nego iz predvidivosti života. A predvidivosti nema u društvu u kojem se stan ne može platiti, posao može nestati s trudnoćom, vrtić je lutrija, zdravstvo ponižava, škola reproducira nejednakost, rad i znanje vrijede manje od lojalnosti, a javni prostor pripada onima koji su već raspoređeni po mrežama moći. Tu se demografija susreće s pravim hrvatskim ustavom. S klijentelizmom. Tu prestaje simbolika i počinje poredak.
Klijentelizam je opasniji od korupcije. Korupcija kupuje odluku, klijentelizam proizvodi poredak. Korupcija može biti kuverta, pogodba, namješten natječaj. Ali klijentelizam određuje tko će biti važan, kog se poziva, tko dobiva projekt, napreduje… Tko šuti i tko je društveno legitiman. U takvom sustavu ne pobjeđuju najbolji, najpošteniji ni najsposobniji. Pobjeđuju najprilagodljiviji. Darwin. Socijalni. Hrvatska politička selekcija nije meritokratska, nego prilagodljivosti. Ne preživljavaju oni koji znaju, već oni koji znadu šutjeti. Ne oni koji imaju karakter, nego oni koji se pristaju saviti. Ne oni koji stvaraju vrijednost, već oni koji prepoznaju plijen i hijerarhiju. Darwin bi ovdje teško prepoznao prirodu. Prije politički zoološki vrt.
Zato demografski sporazumi ne moraju biti besmisleni da bi bili simptomatični. Njihova formalna razumnost čini ih opasnima. Tko može biti protiv suradnje države i sveučilišta, znanosti, djece, obitelji i budućnosti? Nitko ozbiljan. No pitanje nije što u sporazumu piše, već kakvom poretku daje patinu ozbiljnosti. Ako isti sustav prije rođenja žensko tijelo vidi kao nacionalni resurs, nakon smrti žrtvu kao političku valutu, a između toga građane kao birače, klijente i subjekte prilagodbe, tad nikakav sporazum ne može proizvesti životnu vjerodostojnost. Takva politika nije samo neuspješna, ona je simptom države koja se životom bavi prije rođenja i nakon smrti. Jedino ne dok se živi.
Djeca se ne rađaju iz mjehura. Ne rađaju se iz zabrana, povorki, ministarskih strategija i rektorskih fotografija. Rađaju se iz povjerenja, sigurnosti i osjećaja da budućnost nije unaprijed podijeljena među onima koji na fotografiji stoje. Svi odreda ozbiljni. I muški. A ondje gdje je budućnost već podijeljena, demografija nije politika života. Samo još jedan mjehur u političkom zoološkom vrtu.
