Koliko god Knjiga postanka u udžbeniku povijesti za osnovne škole pokazuje strahotan upliv Katoličke crkve u sve pore društva, toliko je tek jedna od bezbroj ilustracija katastrofalnog urušavanja hrvatske znanosti
Predloženim kurikulom prapovijest je doslovce izbačena iz škola, s obzirom na to da nema niti jedne teme posvećene tom povijesnom razdoblju. S tim u vezi postavlja se pitanje prema kojim kriterijima učenici petih razreda osnovnih škola uče o životu ljudi u prapovijesti.
Ponovimo i upamtimo to pitanje: ‘Prema kojim kriterijima učenici petih razreda osnovnih škola uče o životu ljudi u prapovijesti?’ Tim riječima, naime, povjesničar dr. sc. Ante Birin iznio je početkom ove godine svoje nezadovoljstvo reformom školstva i novim kurikulom povijesti. Dr. Birin mladi je povjesničar i još u njemu ima entuzijazma i strasti da mijenja svjetsku povijest. Odnosno, ispričavam se, prapovijest. Ili barem njen kurikul. Zato je prošle godine pristupio novom nekakvom pokretu za hrvatsko nešto – da, Pokretu za hrvatsku budućnost – koji je u svom Proglasu pozvao hrvatski narod da ‘ojača odgoj i obrazovanje koji će razvijati sposobnost stjecanja potrebnih znanja i kritičkog rasuđivanja’ te ‘svijest o značenju struke i znanosti’.
Mlad, gnjevan i nezadovoljan ‘izbacivanjem prapovijesti’ iz kurikula povijesti za pete razrede osnovnih škola, dr. sc. Ante Birin okupio je onda ambiciozan tim stručnjaka – Abelinu Finek, Darka Fineka, Evu Katarinu Glazer i Tomislava Šarliju – odlučan da izradi udžbenik iz kojega će hrvatski jedanaestogodišnjaci konačno ‘učiti o životu ljudi u prapovijesti’, sve usput ‘razvijajući kritičko rasuđivanje i svijest o važnosti znanosti’. Tako je već do početka ove školske godine u izdanju zagrebačke Alfe izašao njihov udžbenik Povijest 5, koji u prvom poglavlju – pod naslovom ‘Pojava i prostorno širenje čovjeka’ – učenicima petih razreda približava najnovija znanstvena otkrića i saznanja o nastanku ljudske vrste.
‘Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.’
Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007.)
Tim vidno istaknutim podnaslovom u Alfinom udžbeniku povijesti za peti razred osnovne škole počinje poglavlje o nastanku čovjeka. Sukladno najnovijem kurikulu vatikanske kateheze – prema kojemu kreacionističko tumačenje nastanka svijeta i čovjeka nije u koliziji s teorijom evolucije – autori kasnije tumače djeci kako se to dogodilo u istočnoj Africi, ‘kolijevci čovječanstva’, nastavljajući priču o evoluciji i širenju čovjeka kao da se ništa nije dogodilo, bez ikakvog kritičkog osvrta na uvodni ulomak. Kad kažem ‘kao da se ništa nije dogodilo’, mislim baš doslovno, kao da se prije Jahvine kardiopulmonalne reanimacije Adama – pardon, animacije – ništa nije dogodilo: ‘još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje i još Jahve ne pusti dažda na zemlju’.
Ukratko, barem što se tiče autorskog tima i mladunčadi koja će iz njihova udžbenika ‘učiti o životu ljudi u prapovijesti’, primat čovjeka nastao je tako što je Jahve jedne subote u dokolici – još ne bijaše poljskoga grmlja, Branka Uvodića, ‘Lijepom našom’, Supertalenta i Hrvatske nogometne lige – šetao po istočnoj Africi, pa u Danakilskoj pustinji zagrabio malo praha zemaljskog, pustio vodu, umijesio blato i napravio čovjeka te mu na koncu kroz nosnice udahnuo život.
Strašnijim od ovog prapovijesnog skandala ispostavio se još samo dopis Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje je na ono upamćeno pitanje s početka teksta – ‘prema kojim kriterijima učenici petih razreda osnovnih škola uče o životu ljudi u prapovijesti?’ – novinarima odgovorilo kako je ‘sukladno Zakonu o udžbenicima tročlano povjerenstvo pregledalo udžbenik’ i kako ‘nije imalo primjedbi’. ‘Navedeni citat može poslužiti kao sadržaj za razvoj kompetencija rada s povijesnim izvorima’, dodaju u Ministarstvu, gdje su za svaki slučaj – da ne bi valjda štogod zajebali u tumačenju – za dodatno objašnjenje zamolili i nakladnika. ‘Autori i uredništvo udžbenika nemaju nikakvih zadrški u pogledu evolucije i procesa razvoja čovjeka’, zakleli su se onda u izdavačkoj kući Alfa, autoritativno napominjući kako je ta ‘nastavna jedinica pisana u skladu s dosezima moderne povijesne znanosti’. Što bi bili ti, kako ste rekli, ‘dosezi moderne povijesne znanosti’? ‘Usporedba i sučeljavanje’, odgovaraju nakladnik i autori: ‘Sučeljavanje i donošenje različitih mišljenja i stavova o pojedinim povijesnim procesima i događajima.’
Ponovimo dakle što smo danas naučili. Budalaština o dokonom Bogu koji je čovjeka napravio od afričkog blata samo je jedan – istina, najrelevantniji – od povijesnih izvora o ‘životu ljudi u prapovijesti’. Odnosno samo jedno – istina, najrelevantnije – od različitih mišljenja o povijesnom procesu nastanka čovjeka.
Na stranu sad stručnost autora udžbenika, samog skorupa suvremene hrvatske historiografije, koji su ulomak o Jahvi, prahu zemaljskom i dahu života po kanonima historiografske struke potpisali kao citat ‘Adalberta Rebića, Jerka Fućaka i Bonaventure Dude (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007)’. Tko su uopće Rebić, Fućak i Duda? Je li riječ o eminentnim svjetskim povjesničarima, je li riječ o uglednim arheolozima i antropolozima što su desetljećima izučavali lubanje primata po istočnoj Africi, sve dok na svakoj od njih, do posljednje, nisu otkrili nosne kosti kao nepobitni dokaz božanske rinološke intervencije? Što pak znači ono ‘Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007.’? Je li riječ o knjizi ‘Zagreb’ u izdanju Kršćanske sadašnjosti, znanstvenoj studiji o onom prijelomnom prapovijesnom događaju kad je Jahve ‘zagrebao’ prah zemaljski?
Naravno da nije: ulomak o Jahvi i dahu života citat je, jasno, iz starozavjetne Knjige postanka (2, 4-7), ulomak Jeruzalemske Biblije Kršćanske sadašnjosti iz 2007., u redakciji i prijevodu Rebića, Fućaka i Dude. Zašto onda djeci nije jasno naveden ‘povijesni izvor’, zašto nije napisano da je riječ o Bibliji? Samo su tri moguća objašnjenja: ili su autori udžbenika potpune akademske dileje, koji stvarno misle da su Rebić, Fućak i Duda napisali Bibliju ili su autori udžbenika potpuni akademski diletanti, koji ne znaju ni osnove pravilnog citiranja izvora, ili su – nema četvrte – autori udžbenika prepredeni akademski konjokradice, koji su najvažniji podatak izostavili namjerno, kako bi djeca ulomak shvatila kao znanstveni rad, a biblijsku bajku o svemogućem Geppettu i njegovu Pinocchiju kao kredibilan ‘povijesni izvor’. I lekciju naučili, ono šta se reče, ‘kao Sveto pismo’.
Zašto pak to nije sporno ni Ministarstvu obrazovanja, ni njihovoj tročlanoj komisiji – sastavljenoj valjda od dileje, diletanta i konjokradice – preskočit ćemo kao načelno glupo pitanje.
Cijela umobolna epizoda bila bi dovoljno strašna čak i da je samo izdvojeni incident: koliko god to bilo izdvojeno i incidentno, djeca u Republici Hrvatskoj danas, 2019. godine, u školama i iz udžbenika povijesti uče da je Bog stvorio čovjeka od blata. Koliko god, međutim, Knjiga postanka u udžbeniku povijesti za osnovne škole pokazuje strahotan upliv Katoličke crkve u sve pore društva, toliko je tek jedna od bezbroj ilustracija katastrofalnog urušavanja hrvatske znanosti, napose onih, kako se zovu, ‘dosega moderne povijesne znanosti’.
Rezultat? Eno neki Vinicije Lupis, doktor povijesnih znanosti i znanstveni savjetnik na slavnom Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, ovih dana – nakon pobune Korčulana zbog rehabilitacije nacističkog kolaboracionista fra Bernardina Sokola – javno traži ‘čin egzorcizma vražje nazočnosti među potomcima Sokolovih mučitelja’, predlažući u međuvremenu ‘jednu skupnu molitvu rozarija za umanjenje prisutnosti Zlog na Korčuli’.
Ponavljam, doktor povijesnih znanosti. Ponavljam, znanstveni savjetnik. Ponavljam, na državnom institutu.
Nakon čega nije pravo pitanje kakvi dileje, diletanti i konjokradice uče našu djecu, već je pravo pitanje – shvatili ste – ‘prema kojim kriterijima učenici petih razreda osnovnih škola uče o životu ljudi na donjoj polovici okrugle Zemlje’.
Ili, štajaznam, ‘o životu ljudi u NDH’.
portalnovosti
Predloženim kurikulom prapovijest je doslovce izbačena iz škola, s obzirom na to da nema niti jedne teme posvećene tom povijesnom razdoblju. S tim u vezi postavlja se pitanje prema kojim kriterijima učenici petih razreda osnovnih škola uče o životu ljudi u prapovijesti.
Ponovimo i upamtimo to pitanje: ‘Prema kojim kriterijima učenici petih razreda osnovnih škola uče o životu ljudi u prapovijesti?’ Tim riječima, naime, povjesničar dr. sc. Ante Birin iznio je početkom ove godine svoje nezadovoljstvo reformom školstva i novim kurikulom povijesti. Dr. Birin mladi je povjesničar i još u njemu ima entuzijazma i strasti da mijenja svjetsku povijest. Odnosno, ispričavam se, prapovijest. Ili barem njen kurikul. Zato je prošle godine pristupio novom nekakvom pokretu za hrvatsko nešto – da, Pokretu za hrvatsku budućnost – koji je u svom Proglasu pozvao hrvatski narod da ‘ojača odgoj i obrazovanje koji će razvijati sposobnost stjecanja potrebnih znanja i kritičkog rasuđivanja’ te ‘svijest o značenju struke i znanosti’.
Mlad, gnjevan i nezadovoljan ‘izbacivanjem prapovijesti’ iz kurikula povijesti za pete razrede osnovnih škola, dr. sc. Ante Birin okupio je onda ambiciozan tim stručnjaka – Abelinu Finek, Darka Fineka, Evu Katarinu Glazer i Tomislava Šarliju – odlučan da izradi udžbenik iz kojega će hrvatski jedanaestogodišnjaci konačno ‘učiti o životu ljudi u prapovijesti’, sve usput ‘razvijajući kritičko rasuđivanje i svijest o važnosti znanosti’. Tako je već do početka ove školske godine u izdanju zagrebačke Alfe izašao njihov udžbenik Povijest 5, koji u prvom poglavlju – pod naslovom ‘Pojava i prostorno širenje čovjeka’ – učenicima petih razreda približava najnovija znanstvena otkrića i saznanja o nastanku ljudske vrste.
‘Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.’
Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007.)
Tim vidno istaknutim podnaslovom u Alfinom udžbeniku povijesti za peti razred osnovne škole počinje poglavlje o nastanku čovjeka. Sukladno najnovijem kurikulu vatikanske kateheze – prema kojemu kreacionističko tumačenje nastanka svijeta i čovjeka nije u koliziji s teorijom evolucije – autori kasnije tumače djeci kako se to dogodilo u istočnoj Africi, ‘kolijevci čovječanstva’, nastavljajući priču o evoluciji i širenju čovjeka kao da se ništa nije dogodilo, bez ikakvog kritičkog osvrta na uvodni ulomak. Kad kažem ‘kao da se ništa nije dogodilo’, mislim baš doslovno, kao da se prije Jahvine kardiopulmonalne reanimacije Adama – pardon, animacije – ništa nije dogodilo: ‘još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje i još Jahve ne pusti dažda na zemlju’.
Ukratko, barem što se tiče autorskog tima i mladunčadi koja će iz njihova udžbenika ‘učiti o životu ljudi u prapovijesti’, primat čovjeka nastao je tako što je Jahve jedne subote u dokolici – još ne bijaše poljskoga grmlja, Branka Uvodića, ‘Lijepom našom’, Supertalenta i Hrvatske nogometne lige – šetao po istočnoj Africi, pa u Danakilskoj pustinji zagrabio malo praha zemaljskog, pustio vodu, umijesio blato i napravio čovjeka te mu na koncu kroz nosnice udahnuo život.
Strašnijim od ovog prapovijesnog skandala ispostavio se još samo dopis Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje je na ono upamćeno pitanje s početka teksta – ‘prema kojim kriterijima učenici petih razreda osnovnih škola uče o životu ljudi u prapovijesti?’ – novinarima odgovorilo kako je ‘sukladno Zakonu o udžbenicima tročlano povjerenstvo pregledalo udžbenik’ i kako ‘nije imalo primjedbi’. ‘Navedeni citat može poslužiti kao sadržaj za razvoj kompetencija rada s povijesnim izvorima’, dodaju u Ministarstvu, gdje su za svaki slučaj – da ne bi valjda štogod zajebali u tumačenju – za dodatno objašnjenje zamolili i nakladnika. ‘Autori i uredništvo udžbenika nemaju nikakvih zadrški u pogledu evolucije i procesa razvoja čovjeka’, zakleli su se onda u izdavačkoj kući Alfa, autoritativno napominjući kako je ta ‘nastavna jedinica pisana u skladu s dosezima moderne povijesne znanosti’. Što bi bili ti, kako ste rekli, ‘dosezi moderne povijesne znanosti’? ‘Usporedba i sučeljavanje’, odgovaraju nakladnik i autori: ‘Sučeljavanje i donošenje različitih mišljenja i stavova o pojedinim povijesnim procesima i događajima.’
Ponovimo dakle što smo danas naučili. Budalaština o dokonom Bogu koji je čovjeka napravio od afričkog blata samo je jedan – istina, najrelevantniji – od povijesnih izvora o ‘životu ljudi u prapovijesti’. Odnosno samo jedno – istina, najrelevantnije – od različitih mišljenja o povijesnom procesu nastanka čovjeka.
Na stranu sad stručnost autora udžbenika, samog skorupa suvremene hrvatske historiografije, koji su ulomak o Jahvi, prahu zemaljskom i dahu života po kanonima historiografske struke potpisali kao citat ‘Adalberta Rebića, Jerka Fućaka i Bonaventure Dude (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007)’. Tko su uopće Rebić, Fućak i Duda? Je li riječ o eminentnim svjetskim povjesničarima, je li riječ o uglednim arheolozima i antropolozima što su desetljećima izučavali lubanje primata po istočnoj Africi, sve dok na svakoj od njih, do posljednje, nisu otkrili nosne kosti kao nepobitni dokaz božanske rinološke intervencije? Što pak znači ono ‘Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007.’? Je li riječ o knjizi ‘Zagreb’ u izdanju Kršćanske sadašnjosti, znanstvenoj studiji o onom prijelomnom prapovijesnom događaju kad je Jahve ‘zagrebao’ prah zemaljski?
Naravno da nije: ulomak o Jahvi i dahu života citat je, jasno, iz starozavjetne Knjige postanka (2, 4-7), ulomak Jeruzalemske Biblije Kršćanske sadašnjosti iz 2007., u redakciji i prijevodu Rebića, Fućaka i Dude. Zašto onda djeci nije jasno naveden ‘povijesni izvor’, zašto nije napisano da je riječ o Bibliji? Samo su tri moguća objašnjenja: ili su autori udžbenika potpune akademske dileje, koji stvarno misle da su Rebić, Fućak i Duda napisali Bibliju ili su autori udžbenika potpuni akademski diletanti, koji ne znaju ni osnove pravilnog citiranja izvora, ili su – nema četvrte – autori udžbenika prepredeni akademski konjokradice, koji su najvažniji podatak izostavili namjerno, kako bi djeca ulomak shvatila kao znanstveni rad, a biblijsku bajku o svemogućem Geppettu i njegovu Pinocchiju kao kredibilan ‘povijesni izvor’. I lekciju naučili, ono šta se reče, ‘kao Sveto pismo’.
Zašto pak to nije sporno ni Ministarstvu obrazovanja, ni njihovoj tročlanoj komisiji – sastavljenoj valjda od dileje, diletanta i konjokradice – preskočit ćemo kao načelno glupo pitanje.
Cijela umobolna epizoda bila bi dovoljno strašna čak i da je samo izdvojeni incident: koliko god to bilo izdvojeno i incidentno, djeca u Republici Hrvatskoj danas, 2019. godine, u školama i iz udžbenika povijesti uče da je Bog stvorio čovjeka od blata. Koliko god, međutim, Knjiga postanka u udžbeniku povijesti za osnovne škole pokazuje strahotan upliv Katoličke crkve u sve pore društva, toliko je tek jedna od bezbroj ilustracija katastrofalnog urušavanja hrvatske znanosti, napose onih, kako se zovu, ‘dosega moderne povijesne znanosti’.
Rezultat? Eno neki Vinicije Lupis, doktor povijesnih znanosti i znanstveni savjetnik na slavnom Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, ovih dana – nakon pobune Korčulana zbog rehabilitacije nacističkog kolaboracionista fra Bernardina Sokola – javno traži ‘čin egzorcizma vražje nazočnosti među potomcima Sokolovih mučitelja’, predlažući u međuvremenu ‘jednu skupnu molitvu rozarija za umanjenje prisutnosti Zlog na Korčuli’.
Ponavljam, doktor povijesnih znanosti. Ponavljam, znanstveni savjetnik. Ponavljam, na državnom institutu.
Nakon čega nije pravo pitanje kakvi dileje, diletanti i konjokradice uče našu djecu, već je pravo pitanje – shvatili ste – ‘prema kojim kriterijima učenici petih razreda osnovnih škola uče o životu ljudi na donjoj polovici okrugle Zemlje’.
Ili, štajaznam, ‘o životu ljudi u NDH’.
portalnovosti
