Hrvatski nacionalni projekt novoj stvarnosti suvremenog kapitalizma zna samo reći: Guten Tag, bez efikasnih i pravednih rješenja za ključne izazove s kojima se suočava. Ono što u velikoj mjeri priječi suvisliju raspravu o priljevu stranih radnika je bauk Jugoslavije, koji nas drži zarobljenima u poimanju političkih promjena kroz pojmove “prirodnosti” i “normalnosti”.
Jugoslavija je bila neprirodna tvorevina – takva povijesna dijagnoza u Hrvatskoj uživa status rubnog konsenzusa. Naime, čak i oni koji imaju pozitivan stav o Narodnooslobodilačkoj borbi ili o nekim aspektima socijalne politike u državi nastaloj na toj borbi, prihvaćaju ideju da nešto mora biti neprirodno u državama koje nastanu nakon svjetskih ratova, jer teško da bi se takva ideja primila da je povijest išla “normalnim tokom”. Razmišljanje o društvenim fenomenima kroz kategorije prirodnosti i normalnosti ne tiče se samo teme Jugoslavije, nego je simptomatično za ključne izazove s kojima se suočavamo danas, poput priljeva stranih radnika. Međutim, čim o ljudskim tvorevinama govorimo kao prirodnima ili neprirodnima, a o povijesti kao normalnoj i nenormalnoj, jasno je da ta prirodnost i normalnost nisu lišene ideološkog sadržaja. Naslijeđenim “prirodnostima” i “normalnostima” teško da ćemo doći do efikasnih i pravednih političkih rješenja danas. Zato ćemo početi s malom povijesnom digresijom kako bismo produktivnije pristupili suvremenim političkim problemima.
Izmišljanje Jugoslavije
Kad je o Jugoslaviji i njenoj baštini riječ, deficit prirodnosti uglavnom se “izračunava” uz pomoć tri metode. Prva je najjednostavnija i donekle se naslanja na ratne okolnosti, a glasi ovako: Jugoslavija nije izdržala protok vremena. Ne samo da ga nije izdržala, već su u toj povijesti od 1918. do 1991. prokušani gotovo svi modeli društvenog uređenja, ali nijedan nije uspio poslužiti kao vezivno tkivo. Pri korištenju ove metode nije potrebna nikakva posebna analitika – povijest je odradila svoje. Oponentima na to jedino preostaje odgovoriti da u tom slučaju bilo kakav društveni i politički angažman nemaju posebnog smisla jer povijest ionako uvijek odradi svoje.
Druga se pak metoda tiče socijalizma: propast socijalističkih projekata širom svijeta pokazuje da se radilo o nametnutom i neprirodnom ekonomskom modelu koji se ne podudara s ljudskom prirodom. S tom se prirodom, zaključak glasi, podudara kapitalizam. Ovaj zaključak ne uzima u obzir da je i kapitalizam tek kratka epizoda u povijesti čovječanstva, u kojoj neki ljudi, jednako prirodni kao i ostali, posjeduju prirodu i njene plodove, a drugi ne. Treća se pak metoda oslanja na prirodu nacije. Jugoslavija je bila rigidna rešetka koja je sputavala prirodni razvoj nacija koje su je činile, a snaga eksplozije 1991. godine svjedoči o tome da taj neprirodni okvir nije mogao zaustaviti “prirodnu” bujicu nacija. Međutim, zamišljena anketa o nacionalnoj pripadnosti na području današnje Hrvatske među dominantno seljačkim stanovništvom kakvih 150 godina ranije ne bi baš pripomogla tezi o prirodnosti. Naime, većina ispitanika ne bi ni razumjela što ih se pita.
Problem ideje o (ne)prirodnosti nekog društvenog sustava je taj da se može primijeniti na sve, pa time i gubi svoj smisao. Jugoslavija, kao i svi drugi (nad)nacionalni projekti, “izmišljena” je kao odgovor ili rješenje nekih društvenih i ekonomskih pitanja koja su mučila kulturne i političke elite tog vremena. Po tom pitanju ne razlikuje se u svojoj “prirodnosti” od stvaranja država-nacija u devetnaestom stoljeću. Kao i kod većine takvih projekata, značajnu ulogu igrali su pjesnici i književnici koji su po prirodi posla bili određeni za investicije u fikciju. Samo što su investicije u ovim slučajevima nosile zadatak retoričkog uvjeravanja svih onih koji su živjeli na nekom području da ih veže ista krv iako kartu tog područja ili bilo kakvu drugu kartu vjerojatno nikad u životu nisu vidjeli. No, bilo je i onih koji su mislili i na drugi korak, često također književnika, pogotovo na prostorima istočne i jugoistočne Europe. Oni su se u vremenima posljednjih dekada carstava, Otomanskog i Habsburškog, zalagali za nacionalno samoodređenje, ali su istovremeno znali da male nacije u zamahu kapitalističke globalizacije i modernizacije neće baratati nekim naročitim stupnjem suverenosti. Drugim riječima, da će biti vazali već uspostavljenih i ekonomski razvijenih kapitalističkih nacija. U takvom kontekstu borbe za nacionalno samoodređenje i održivost te samoodređene nacije u kontekstu kapitalističke konkurencije, na prostorima istočne i jugoistočne Europe javljale su se brojne ideje o nadnacionalnim projektima. A među njima i onaj Jugoslavije. Iako je imao i druge aspekte, radilo se o projektu koji je nastojao pomiriti dva cilja: nacionalnu slobodu i ekonomsku neovisnost. U nekim inačicama se težilo stvaranju jugoslavenske nacije, a u nekima nadnacionalnom okviru koji bi pružao neki oblik međunarodno-ekonomske zaštite malim i slabijim nacijama. Epilog znamo i nova jugoslavenska ideja više nije politička tema. Ali bauk Jugoslavije u značajnoj mjeri – i sadržajno i formalno – priječi suvisliju raspravu o sličnom izazovu s kojim se Hrvatska danas suočava. A izazov glasi: je li trenutni koncept nacionalne države održiv u okvirima suvremenog kapitalizma? Može li podnijeti brojne mijene ili ga treba ozbiljno redefinirati?
Turistu s osmijehom, radniku kroz zube
Ključni simptom tog problema odnos je prema migrantima, pogotovo stranim radnicima. Hrvatska već desetljećima gubi stanovništvo, kako emigracijom tako i negativnim prirodnim priraštajem. Da bismo uopće mogli funkcionirati kao ekonomija i društvo neophodni su nam strani radnici. Iako su već prisutni u stotinama tisuća, još nisu zadobili relevantan politički tretman. Možda i bolje da nisu, ali možemo reći da se sada radi o “prirodnom” toku koji rigidna rešetka nacionalne države teško može obuzdati. Vladajući HDZ nastoji pitanje držati po strani kao što su se u aristokratskim kućama držale sobe za služinčad. Lijevo-liberalna oporba nije još sasvim sigurna što bi s njima osim pribjegavanja praznoj retorici o integraciji. I oboje se, valjda, nadaju da će nas turizam spasiti od najgorih ekscesa jer pogled bogatog stranog gosta koji dobro plaća štiti siromašnog stranog radnika kojeg se slabo plaća. Desnica, manje i više ekstremna, postepeno traži i priprema najkonkretniji okvir. U međuvremenu napade na strane radnike, mahom dostavljače, tretiraju kao adolescentsku zabavu. A razlog zbog kojeg se na smišljanju političkog okvira čak i na desnici radi postepeno i bez brzanja krije se u tome što ni oni ne mogu poreći ekonomsku nužnost prisutnosti stranih radnika. Ideološki recept još se kuha, ali mogu se nazrijeti konture.
Prilično je izgledno da bi se kritika navodno pretjeranog uvoza stranih radnika mogla integrirati s kritikom takozvane woke kulture i rodne egalitarnosti, uz inzistiranje na kulturnoj nepodudarnosti. Nedavno je u Saboru Nino Raspudić već načeo taj sklop postavivši zastupnicima i javnosti nekoliko naizgled zdravorazumskih pitanja. U parafraziranoj varijanti: odakle odjednom potreba za tolikim brojem dostavljača? Kao da prije nismo normalno jeli vani ili kuhali doma? Zar nitko više ne kuha? Ne čudi što smo po gojaznosti na vrhu u Europskoj uniji! Prvo pitanje potrebe za dostavljačima sugerira da se ta „potreba“ nedavno izmislila s ciljem da se dovede “previše” radnika. Raspudić je dovoljno pametan da ne barata teorijama zavjere i da ih prepusti pješadiji na društvenim mrežama, kao što zna da je dostava i prije funkcionirala i da se ta “potreba” nije pojavila samo u Hrvatskoj. Razlozi popularnosti dostave su brojni – od komocije do epizodno realiziranih klasnih aspiracija da ti netko na kućni prag donese hranu nakon dva klika – ali sigurno nisu dio šire zavjere. Pitanje o tome kako nitko ne kuha, također ima svoj političko-ideološki cilj: znamo tko bi trebao kuhati. Žene ne samo da više ne žele rađati, već više ne žele ni kuhati. Pritom se izostavlja niz drugih “bivših” kućanskih poslova koji su u međuvremenu postali legitimne usluge na tržištu, a prešućuje se i spomenuti žene koje ne mogu birati hoće li kuhati ili neće. A tek nas, s obzirom na staro društvo, vjerojatno čeka masovniji uvoz radnica u sektoru skrbi i njege. Upravo će se u tom kontekstu antiimigrantska politika integrirati s takozvanom antirodnom. A pritom svoju porciju optužba neće dobiti samo žene nego i muškarci, koji ne samo da su lijeni i gojazni već odbijaju raditi one prave, “muževne” poslove, poput onih na gradilištima, pa smo prisiljeni uvoziti radnike druge boje kože. I njih je woke kultura feminizirala.
Pored ovih toksičnih ideoloških recepata, važnu ulogu na repertoaru antiimigrantske politike igra i teza o apsolutnoj nemogućnosti integracije. I pritom se gotovo uvijek poseže za figurom našeg migrantskog radnika u Njemačkoj u drugoj polovici prošlog stoljeća, mitskog gastarbajtera, za kojeg se kaže da se u potpunosti prilagodio njemačkoj kulturi i da su ih Nijemci zato prihvaćali. O tome kako su ih prihvaćali i koliko su se oni sami željeli prilagoditi dovoljan vam je pokoji razgovor s našim ljudima koji su tamo radili ili s njihovom djecom. Taj su manjak prilagodbe jezgrovito opjevali Peki i Vojko u “Gangi i reri“, varijanti “Gena kamenih” za Gen Z svih političkih profila. Opisujući život u dalmatinskom zaleđu, tom, uz Hercegovinu, navodno mitskom mjestu hrvatstva, Vojko u svom versu kaže:
“Iden srat iza kuće, osim toga ni ne idem vanka
Od pršuta pojedem bilo, od muzike poslušam Marka
Rođen u Biočiću, oženjen u Miočiću
Žena plače, mislila je da ću živit kraće
Kopam grobnicu do ćaće, strinu je zgazia vlak
Pet sestara u Kanadi, svaka ima brkove, a tetak ima tlak
Živi u Njemačkoj trideset godina, zna reć: Guten Tag”
Kao i tetak s tlakom, tako i hrvatski nacionalni projekt novoj stvarnosti suvremenog kapitalizma zna samo reći: Guten Tag. Turistu s osmijehom, radniku kroz zube. Kao što je naučio da u jugoslavenskom političkom projektu nije bilo ništa prirodno i normalno, tako ga strani radnici na biciklama i skelama “uče” i da u nacionalnoj ideji nikad nije bilo ničeg prirodnog i normalnog, jer se ne događa u društvenom i ekonomskom vakuumu. Ta se ideja pod hitno mora apdejtati ako želimo živjeti u iole solidarnom i tolerantnom društvu. Ako se ne apdejta čekaju nas nasilje nad stranim radnicima i toksični konflikti koji će biti samo simptom nepodudaranja nacionalne ideje i globalne podjele rada. Neće nas ni pogled bogatog turista spasiti.
