Prisavski Alamo

Sjećanje na Ivana Šibla, HTV 1

Teško je o Ivanu Šiblu napraviti loš dokumentarac, pa to nije uspjelo ni Srećku Jurdani, koji je o legendarnom skojevcu, partizanskom generalu i komesaru X. Zagrebačkog korpusa posložio pitak, anegdotalan film iz kojega je šira javnost saznala mnoštvo zanimljivih povijesnih trivija. Nakon iskustva izbacivanja iz Partije i s društvene scene, neki je radoznalac, doznajemo, Šibla upitao: ‘Biste li, nakon svega, ponovno išli u šumu?’ ‘Ni u park’, uzvratio je general. Na pitanje pak neke novinarke koliko ljudi radi na televiziji, Šibl je rekao: ‘Oko pola.’ Tako je i danas, jer da nije ne bi se ovakvi dokumentarci morali uzimati iz koprodukcija ili vanjskih produkcija, to bi morala raditi matična kuća – desetak takvih filmova godišnje bio bi solidan doseg koji ne bi ubio ni polovicu osoblja koje radi.Šibl, Bakarić, Blažević, Ivo Politeo, Krleža, Krunoslav Draganović, Stevo Krajačić, Maček, Pavelić, Gavella… Naše dvadeseto stoljeće vrvi filmičnim egzistencijama. Šteta što je malo onih koji su zainteresirani da tu činjenicu pretvore u produkciju. Iz filma smo doznali i to da je upravo Šibl iz Skoplja vratio maestra Lovru pl. Matačića, koji je dolje poslan po kazni jer je za vrijeme NDH dirigirao u uniformi, a mogli smo čuti i kako je Ivan Šibl svojim sinovima dao srpska imena, Dušan i Milovan, što dosta govori o njegovoj širini, ili veličini, kako hoćete. Inače, Jurdana u filmu nije posvetio pažnju Šiblovoj suradnji s Tončijem Vrdoljakom. Bez Šiblovih memoara, briljantnog, poštenog i dramatično ispisanog egzemplara naše ratne memoaristike u kojoj se lik narodnog heroja Vasilja Gaćeše pomalja u silovitoj grandioznosti, Vrdoljak ne bi snimio dva svoja ponajbolja filma, ‘U gori raste zelen bor’ i ‘Kad čuješ zvona’. Vrdoljak je bez Šibla nekompletan, ali nije ni film o Šiblu bez Vrdoljaka potpun. Vrlo dobar, četiri.

Bilo jednom u Sarajevu, Al Jazeera

Al Jazeerina dopisnica Jacky Rowland, koja je godinama radila kako BBC-jeva dopisnica s Balkana, pokušala je – fascinirana ‘Top listom nadrealista’ – spojiti trojicu klasika nadrealizma, Đuru, Neleta i Zenita, pa se upustila u dugotrajno nagovaranje od Sarajeva, preko Ljubljane, do Beograda. Sva trojica ispričala su joj svoje priče, oko kojih su se koncentrirale najveće tragedije ovog vremena. Priče doživljavaju tužni postklimaks u skeču u Sarajevu, gdje danas s dvije strane umjetnog zida glumci raspravljaju o tome tko je u svom kontejneru našao manje trulu naranču, za napraviti vitaminski sok djeci. Ta dosjetka jučer je spadala u new primitives nadrealizam, danas je sasvim realistična. Film Jacky Rowland vrijedi pogledati u prvom narednom repriznom terminu, kojih na Al Jazeeri ima, bogu hvala, dovoljno.

RTL

U Osijek se vraća čovjek koji je osuđen kao ratni zločinac. Zove se Branimir Glavaš, a na dočeku mu pjevaju Miroslav Škoro, Mate Bulić, Šima Jovanovac, Šokci i Štef. Lako za Matu Bulića, Šokce i Štefa, još lakše za Šimu Jovanovca, ali Miroslav Škoro postao je zaštitni znak RTL kuće. Postavlja se pitanje bi li, u analognoj situaciji, neki njemački pjevač, koji pjeva na povratku nekog njemačkog ratnog zločinca iz zatvora, mogao voditi Bingo i zabavljati njemačku naciju? Bi – recimo na jeziku te zemlje – malo morgen…

RTL Danas

U RTL-ovu Dnevniku, jedinom među svim informativnim emisijama nacionalnih televizija, ljudi su se sjetili nečega što se zove arhiva, pa su pustili mjesec dana staru izjavu Kolinde Grabar Kitarović. Kandidatkinja za predsjednicu rekla je: ‘Kao predsjednica preselit ću rezidenciju i to u Visoku ulicu, gdje sam i počela raditi 1993. godine. Smatram da je to sasvim primjerena lokacija za predsjednicu Hrvatske jer je Vlada ionako i sada plaća, a ne koristi se i zjapi prazna. To će znatno smanjiti troškove mog Ureda. Pantovčak ću otvoriti za građane, za potrebe osoba s invaliditetom, djecu s poteškoćama u razvoju, odnosno za neku sličnu funkciju ili namjenu. Rezidencija na Pantovčaku je prevelika, državnici samo prođu kroz nju i ne vide taj prekrasni kompleks koji ima 200 hektara. To socrealističko zdanje je sada zapravo zapostavljeno i ono mora biti otvoreno građanima isto kao i Brijuni.’ Šalim se u Visoku ulicu, reklo bi se.

Otvoreno

Neka stvar može biti istinita čak i ako Goran Marić tvrdi da je istinita. HDZ-ov stručnjak za financije – u toj stranci je, inače, malo neupućenih kada je o lovi riječ – tvrdi da javna prodaja dionica HEP-a ne bi imala puno smisla jer novac ne ide i proračun već u HEP, koji će ga, zbog dramatičnog nedostatka projekata, staviti u banke, a banke će nam isti novac prodati uz sedam-osam posto kamata, merhametli po navici… No profesor Slavko Krajcar (FER) tvrdi da bi IPO dijela HEP-a imao smisla ako bi novac poslužio investiranju i pretvaranju HEP-a u regionalnog lidera (ostavimo sada po strani pitanje odnosi li se liderska pozicija na regiju kojoj ne pripadamo). To zvuči jednako logično, a iz riječi Ive Jelušića (SDP) vidimo da Vlada doista kani prodavati dionice HEP-a građanima. Zoran Milanović posljednjih tjedana izgleda kao razjareni bik: ratuje s bankama, a čini se da se neće libiti posegnuti i za prodajom HEP-a. Ivan Šuker kaže da nijedna vlada ne bi prodavala dionice kada su najjeftinije. No baš o tome se i radi: ako Milanović hrvatskim građanima proda dionice sada kada su najjeftinije, oni će na tome zaraditi, a HEP dobiti novac – kud ćeš bolje od toga? Stanove su kupovali kada su bili najskuplji, pa bi bio red da se država malo oduži.

Pola ure kulture

‘Pola ure kulture’ je prisavski Alamo, zadnji bedem obrane ugroženog hrvatstva napadnutog od aveti prošlosti! U emisiji redovito vidimo Ivu Banca – to je Bujanec za bogate – kako goloruk brani dubrovačku književnost od srpskih bašibozluka: opisuje pogube iredente, ekspanzionizma, hegemonizma i svih ostalih opasnih antihrvatskih izama, potom u sličnoj ulozi vidimo S. P. Novaka, za kojega se Vladimir iz Dugopolja kune kako ima jedno ‘P’ viška u srednjem imenu, koji isto juriša na neke zle istočnjačke knjige, a kao šećer na kraju dolazi Hloverka Novak Srzić koja promovira veterana hrvatskog glumišta Božidara Alića, čovjeka koji bi bio za osudu kada ne bi bio za liječenje. S ovakvim kulturtregerima čovjeku u današnjoj Hrvatskoj život se doimlje kao film ‘Noć u muzeju’: gdje god se okreneš, spopadnu te čudovišta iz Jurskog parka. U ‘Pola ure kulture’ nedostaju još neki dragi i simpatični likovi poput dr. Tomca i dr. Mabusea, pa bi uredništvo moglo malo razmisliti o popunidbenoj ponovi, nije red da sav teret reprize Domovinskog rata padne samo na Hlo i društvo.