Kao da prošla godina nije bila dovoljno surova, nova je nastavila u istom tonu pa tako s jednakom nevjericom s kojom nas je zatekla nedavna vijest o smrti Alema Ćurina, čitamo jutros vijest o odlasku Mire Furlan. Bila je velika glumica s čitavim nizom uloga u kultnim predstavama i filmovima i nakon svega se možemo praviti da će ostati samo to. Samo je problem što neće. Bilo bi, naravno, sjajno da sada nakon svega možemo razgovarati isključivo o njezinim ulogama, ali nemoguće je zaobići činjenicu da je praktično u naponu glumačke snage bila prisiljena otići iz vlastitog grada i zemlje zbog toga što nije pristala na novu nacionalističku stvarnost. Ostala je bez posla i bez stana u Zagrebu, otišla u američki egzil, a da se svih tih devedesetih godina nitko u Hrvatskoj nije zapitao što se i zašto se dogodilo. Ili se eventualno pobunio protiv te činjenice. Kad kažem nitko, ne mislim doslovno nitko, ali to što su feralovci i rijetki pojedinci osim njih spašavali savjest društva i otvarali sve teme koje su gurane pod tepih, ne znači da je to imalo ikakvog utjecaja u mainstream javnosti ili u onome što se podrazumijevalo pod hrvatskom kulturom. Glumicu koja je bila simbol čitave zemlje, a ne samo vlastitog teatra i grada uspjeli su toliko temeljito izbrisati iz javnosti i kolektivne svijesti da se početkom dvijetisućitih kad su se stvari počele minimalno mijenjati, a Mira Furlan i Rade Šerbedžija se iznova ukazivati u javnosti i van getoiziranih medija su mnogi prvi put osvijestili da su ti ljudi još uvijek tu. No, dok je Rade bio i jeste spreman stoički podnijeti svu silu uvreda i podmetanja, jer je želja da se vrati u Hrvatsku te živi i radi u njoj kod njega bila jača od toga, Mira je ostala u egzilu zauvijek. Tek joj je riječki HNK na isteku Frljićevog mandata otvorio svoja vrata i ona se u ožujku 2016. tako jedva primjetno i zaobilaznim putem vratila u hrvatski teatar. Ali nikad više u matični zagrebački HNK. Glumila je u ‘Kasandri’ Christe Wolf, koju je režirala Nada Kokotović i kao da se s tom suradnjom pokušalo vratiti zlatno vrijeme teatra osamdesetih koje je tako naglo prekinuto. Svi naši nacionalizmi su te ‘91. nasilno zaustavili nekoliko generacija u naponu snage, na polju kulture, umjetnosti pa i sporta. Mnogi se od toga nisu uspjeli nikad oporaviti, čak i ako su poput Dine Dvornika ostali u zemlji. U egzil su de facto otjerani i Šerbedžija i Mira Furlan i Darko Rundek i Džoni Štulić, pa i Predrag Matvejević, Rajko Grlić, Lordan Zafranović i Goran Babić u Hrvatskoj, a popis bi naravno bio mnogo duži kad bismo uključili i druge jugoslavenske republike. Svi su oni bili proskribirani godinama i prisutni tek na margini, u medijima i izdavačkim kućama koje su njegovale kulturu otpora. Većina je pak kao i uvijek oportunistički šutjela, praveći se da svi ti iznimno talentirani ljudi u ovoj kulturi nisu nikada postojali. Mira Furlan je o svemu tome u više navrata govorila, pa i u intervjuu kojeg je Heni Erceg radila s njom za Mladinu, ali kao ključno svjedočanstvo vremena i onoga što smo kao društvo pogonjeno nacionalizmom napravili jednoj talentiranoj umjetnici najbolje svjedoči njeno pismo vlastitim sugrađanima koje je objavljeno 5.11.1991. u tjedniku Danas, a iz kojega ću za kraj teksta prenijeti tek dio. Iz njega je sve jasno i u nekoj idealnoj viziji moderne zemlje ušlo bi u srednjoškolski kurikulum iz povijesti da se ovakvo što više nikad ne ponovi: „Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. lako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život (…) Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljivi broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju „masakr na srpski način“ i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam. Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molijera, Turgenjeva i Showa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspostavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je u samoj svojoj biti profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.“
