Sorta najboljih je bila ona. Čista, svijetla, jednostavna, dobro joj je ime dala majka. Hrabra, svi đavli u njoj. Nije se rodio taj baja koji bi nju potkupio. Jao i uh. Ma vidiš, otišla je točno pred Dan mrtvih, onako kako je o svemu pisala uvijek u pravo vrijeme, tako je urarski nagodila i svoju smrt
U ponedjeljak je komemoracija. Doći će kojetko, važno je biti tamo jer tako ćemo pokazati da smo na pravoj strani. A Jasna Babić jest prava strana novinarstva.
Nećemo valjda nizati ovdje zašto. Neke stvari ne treba objašnjavati jer su same sebe, sasvim i svima, jednoznačno objasnile. Ona spada u te. Moraš piti vodu da bi živio. Sloboda ti je kao kruh nasušni. Obraz nije na prodaju. To je tako i šlus. Što se tu ima argumentirati.
Hajmo, onda. Kupi bijelu ružu za 12 kuna, ogrni tamni sako i pojavi se obješena lica.
Rukuj se smrknuto sa svima koji tuguju za Jasnom, kao i ti. Istisni nešto lirično. A još bolje ako imaš za prepričati nešto osobno s njom, kakav sentimentalni fragment iz zajebanog novinarskog života, da istakneš kako ti i ona niste nikad bili od jučer.
Sorta najboljih je bila ona. Čista, svijetla, jednostavna, dobro joj je ime dala majka. Hrabra, svi đavli u njoj. Nije se rodio taj baja koji bi nju potkupio. Jao i uh. Ma vidiš, otišla je točno pred Dan mrtvih, onako kako je o svemu pisala uvijek u pravo vrijeme, tako je urarski nagodila i svoju smrt. I bit će lijepo, osjećat ćemo se dobro jer smo je dolično ispratili. Savjest će biti obojena u ružičasto. A poslije možemo na kavu.
Mali problem s Jasnom i sa svima nama bit će jedino u tome što smo čekali da umre pa da je se sjetimo sa svim ovim superlativima.
Jasna je, naime, ako me pamćenje ne vara, skoro deset godina bila bez posla. Nije imala od čega živjeti. U međuvremenu je sjela u invalidska kolica. Da nije bilo prijatelja koji su bili uz nju, možda bismo se i ranije njome pozdravljali.
Nijedan veći izdavač u Hrvatskoj nije u tih deset godina rekao svom glavnom uredniku: Sutra zovi Jasnu Babić. Neki su je, doduše, znali povremeno cimnuti da im popuni neku prazninu, za sitan honorar, jasno, ponekad na koncu i neisplaćen.
Nitko joj nije ponudio kompjutor, radni stol, sigurno mjesto u redakciji i plaću, a samo nebo zna da njoj nikad nije bilo do velikoga novca. Priče tipa »Melanija Trump plijeni elegancijom i outfitom« nisu bile za nju, a one koje jesu, više nisu bile potrebne.
Zato neka se ti u ponedjeljak suzdrže od narikanja, njihova bijela ruža treba njima, da se operu, a Jasni ne. A pogotovo neka se za nju sada ne lijepe oni s kojima nije imala ništa zajedničko jer ovu vitešku profesiju prodaju na rate i zvone joj smrtnim zvonom.
Nedavno sam, povod je bio neshvatljivi otkaz jednoj drugoj sjajnoj novinarki, spontano počela brojiti. U jednom dahu naredala sam 47 imena, redom časnih ljudi i odličnih profesionalaca koji su polugladni ili sasvim gladni jer za njih u našim medijskim kućama više nema posla.
Rado bih napisala sva ta imena, da sami vidite, ali neću da ih ne povrijedim. Mnogi novinari rade za svoj rang ponižavajuće poslove jer izbor ne postoji. Ima ih koji peru advokatske kancelarije i stubišta. Nikola Šolić, jedan od uvjerljivo najboljih hrvatskih fotoreportera, morao je nedavno odseliti u Dansku jer je ovom novinarstvu suvišan.
Jasni ćemo sada dati ulicu? Nazvat ćemo po njoj neku nagradu? Fino i krasno. Zaslužnom čovjeku društvo treba dati takav spomen, samo šuft će to osporiti. Ali gdje smo bili prije nego što je trebalo stati u cvjećarnici da uzmemo tu prljavu, bijelu ružu za Jasnu Babić.
novilist
