Kad je u svom osvrtu na događanja povezana s proslavom Dana domovinske zahvalnosti u Kninu i Zagrebu tehnički ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić iznova nakon incidenata u Srbu u pomoć pozvao historiografiju, otklonio je svaku sumnju da je riječ o jasnom stavu koji ne želi do kraja izreći, ali ga uporno naglašava.
Preciznije govoreći, Vlaho Orepić posve jasne stvari i činjenice uporno proglašava kontroverznima da bi opravdao njegovo osobno postupanje, kao i postupanje policije.
Ministar je, naime, izjavio kako zakon ne pozicionira jasno je li pozdrav ”Za dom, spremni” kazneno djelo, naglasivši kako odgovor na to pitanje trebaju dati povjesničari koji se trebaju jasno odrediti prema pozdravu, kao i pravosuđe, dok će policija postupati u skladu sa zakonom.
S obzirom na to da se praktično na isti način postavio prema događajima u Srbu, kad je pozvao akademsku zajednicu, HAZU te ministarstva znanosti i kulture da jasno kažu narodu što je bilo u Srbu 1941. i što tamošnji spomenik danas znači, jasno je kako se sad, kao što je već naznačeno, radi o sistemu.
Zanemarimo li ovdje očiti populistički moment, vidljiv u pozivanju na struku i narod s jedne strane, te u izbjegavanju zauzimanja jasnog stava s druge strane, suočit ćemo se s pitanjem u kojoj je to zemlji živio ministar Orepić i kroz koji je to obrazovni sustav prošao ukoliko mu ove stvari zaista nisu jasne?
Krenemo li od posljednjeg slučaja i njegove navodne kontroverznosti, očito je da se neumorno ponavljana laž počela uzimati ozbiljno u dobrom dijelu javnosti, što sad već poprima zabrinjavajuće razmjere.
Samo zahvaljujući tome potrebno je svaki put iznova ponavljati da je ”Za dom, spremni” pozdrav koji se isključivo koristio za vrijeme NDH te unutar ustaškog pokreta prije osnutka te države. Sve ostale tvrdnje, uključujući onu najpopularniju o libretu iz opere ”Nikola Šubić Zrinjski”, naprosto nisu točne i nije potrebno uložiti nikakav veliki trud da se to provjeri.
No, puno veći problem od ovoga odnosi se na hinjenu naivnost kojom se koriste jednako Orepić, kao i svi drugi koji pokušavaju sakriti očito. Naime, čak i kad bi teza o tome da je to nekakav stari hrvatski pozdrav bila točna, kao što nije, svakome je u ovoj zemlji jasno da se taj pozdrav u današnje vrijeme koristi isključivo kao identificiranje s Pavelićevom državom i ideologijom i ni zbog čega drugoga.
Zašto pak oni koji to rade ne žele priznati vlastitu motivaciju odvelo bi nas u ozbiljnu psihoanalizu za koju nemamo ni prostora ni kompetencije.
Potražimo li pak neku paralelu nemuštom traženju izlike da se ne prizna ono što je svakome jasno, doći ćemo do primjera brojnih gradova i općina koji su devedesetih godina po Mili Budaku nazivale svoje ulice, pravdajući to činjenicom da je riječ o hrvatskom književniku, iako su svi znali da mu se ulica dodjeljuje samo zato što je bio ustaški ministar.
Isto vrijedi i na primjeru Srba, u kojem je pokrenut klasičan općenarodni ustanak protiv nacističkog zločinačkog režima, motiviran željom za fizičkim preživljavanjem. Nedopustiva odmazda koju je dio ustanika izvršio nad civilnim hrvatskim stanovništvom neće promijeniti ovu činjenicu.
No, s obzirom na to da se i ovdje radi tek o formalnom pokriću, koje bi trebalo zamagliti činjenicu kako oni kojima taj ustanak smeta zapravo ne trpe antifašističku tradiciju u cjelini, nema smisla da se na tom detalju zadržavamo.
Vratimo li se pak na temu Orepićevih istupa, suočit ćemo se s potpunim paradoksom, u kojem se ministar unutarnjih poslova postavlja u ulogu historiografskog arbitra, umjesto da osigurava provođenje zakona. To konkretno znači osiguravanje jednakosti svih građana pred zakonom i onemogućavanje govora mržnje.
Drugim riječima, ministar unutarnjih poslova bi trebao svim građanima koji ne pozivaju na nasilje i ne ugrožavaju nikoga, a ponajmanje zakone Republike Hrvatske, omogućiti pravo na mirno protestno okupljanje, jednako u Zagrebu, Srbu ili u Kninu.
Kako se umjesto toga suočavamo s činjenicom da ministar nekima to pravo, motiviran političkim razlozima, bez ikakvog zakonskog uporišta uskraćuje, dok ga drugima, primjerice u Srbu, omogućava tako da ih svrsta u istu ravan s nasilnicima koje skrnave spomenike i konstantno koriste govor mržnje ili trećima dopušta da u crnim uniformama marširaju Kninom pjevajući ustaške pjesme, očito je kako je riječ o krivom shvaćanju vlastite uloge.
To što je Orepić prije pravilo nego iznimka ne zvuči pretjerano ohrabrujuće, ali svakako svjedoči o potpuno krivoj percepciji uloge ministara i državnih institucija.
Oni, naime, nisu birani da bi se postavljali kao arbitri, nego da upravljaju državom kao servisom građana i osiguravaju jednakost svih pred zakonom.
Dosezanje te vrste zrelosti koja bi ovo smatrala neupitnim znatno bi više pridonijelo normalizaciji društva od upornih ponavljanja o tome kako se trebamo riješiti podjela iz prošlosti i pokrenuti neke imaginarne reforme.
autograf
Preciznije govoreći, Vlaho Orepić posve jasne stvari i činjenice uporno proglašava kontroverznima da bi opravdao njegovo osobno postupanje, kao i postupanje policije.
Ministar je, naime, izjavio kako zakon ne pozicionira jasno je li pozdrav ”Za dom, spremni” kazneno djelo, naglasivši kako odgovor na to pitanje trebaju dati povjesničari koji se trebaju jasno odrediti prema pozdravu, kao i pravosuđe, dok će policija postupati u skladu sa zakonom.
S obzirom na to da se praktično na isti način postavio prema događajima u Srbu, kad je pozvao akademsku zajednicu, HAZU te ministarstva znanosti i kulture da jasno kažu narodu što je bilo u Srbu 1941. i što tamošnji spomenik danas znači, jasno je kako se sad, kao što je već naznačeno, radi o sistemu.
S obzirom na to da se praktično na isti način postavio prema događajima u Srbu, kad je pozvao akademsku zajednicu, HAZU te ministarstva znanosti i kulture da jasno kažu narodu što je bilo u Srbu 1941. i što tamošnji spomenik danas znači, jasno je kako se sad, kao što je već naznačeno, radi o sistemu
Zanemarimo li ovdje očiti populistički moment, vidljiv u pozivanju na struku i narod s jedne strane, te u izbjegavanju zauzimanja jasnog stava s druge strane, suočit ćemo se s pitanjem u kojoj je to zemlji živio ministar Orepić i kroz koji je to obrazovni sustav prošao ukoliko mu ove stvari zaista nisu jasne?
Krenemo li od posljednjeg slučaja i njegove navodne kontroverznosti, očito je da se neumorno ponavljana laž počela uzimati ozbiljno u dobrom dijelu javnosti, što sad već poprima zabrinjavajuće razmjere.
Samo zahvaljujući tome potrebno je svaki put iznova ponavljati da je ”Za dom, spremni” pozdrav koji se isključivo koristio za vrijeme NDH te unutar ustaškog pokreta prije osnutka te države. Sve ostale tvrdnje, uključujući onu najpopularniju o libretu iz opere ”Nikola Šubić Zrinjski”, naprosto nisu točne i nije potrebno uložiti nikakav veliki trud da se to provjeri.
No, puno veći problem od ovoga odnosi se na hinjenu naivnost kojom se koriste jednako Orepić, kao i svi drugi koji pokušavaju sakriti očito. Naime, čak i kad bi teza o tome da je to nekakav stari hrvatski pozdrav bila točna, kao što nije, svakome je u ovoj zemlji jasno da se taj pozdrav u današnje vrijeme koristi isključivo kao identificiranje s Pavelićevom državom i ideologijom i ni zbog čega drugoga.
Zašto pak oni koji to rade ne žele priznati vlastitu motivaciju odvelo bi nas u ozbiljnu psihoanalizu za koju nemamo ni prostora ni kompetencije.
Zanemarimo li ovdje očiti populistički moment, vidljiv u pozivanju na struku i narod s jedne strane, te u izbjegavanju zauzimanja jasnog stava s druge strane, suočit ćemo se s pitanjem u kojoj je to zemlji živio ministar Orepić i kroz koji je to obrazovni sustav prošao ukoliko mu ove stvari zaista nisu jasne?
Potražimo li pak neku paralelu nemuštom traženju izlike da se ne prizna ono što je svakome jasno, doći ćemo do primjera brojnih gradova i općina koji su devedesetih godina po Mili Budaku nazivale svoje ulice, pravdajući to činjenicom da je riječ o hrvatskom književniku, iako su svi znali da mu se ulica dodjeljuje samo zato što je bio ustaški ministar.
Isto vrijedi i na primjeru Srba, u kojem je pokrenut klasičan općenarodni ustanak protiv nacističkog zločinačkog režima, motiviran željom za fizičkim preživljavanjem. Nedopustiva odmazda koju je dio ustanika izvršio nad civilnim hrvatskim stanovništvom neće promijeniti ovu činjenicu.
No, s obzirom na to da se i ovdje radi tek o formalnom pokriću, koje bi trebalo zamagliti činjenicu kako oni kojima taj ustanak smeta zapravo ne trpe antifašističku tradiciju u cjelini, nema smisla da se na tom detalju zadržavamo.
Vratimo li se pak na temu Orepićevih istupa, suočit ćemo se s potpunim paradoksom, u kojem se ministar unutarnjih poslova postavlja u ulogu historiografskog arbitra, umjesto da osigurava provođenje zakona. To konkretno znači osiguravanje jednakosti svih građana pred zakonom i onemogućavanje govora mržnje.
Drugim riječima, ministar unutarnjih poslova bi trebao svim građanima koji ne pozivaju na nasilje i ne ugrožavaju nikoga, a ponajmanje zakone Republike Hrvatske, omogućiti pravo na mirno protestno okupljanje, jednako u Zagrebu, Srbu ili u Kninu.
Kako se umjesto toga suočavamo s činjenicom da ministar nekima to pravo, motiviran političkim razlozima, bez ikakvog zakonskog uporišta uskraćuje, dok ga drugima, primjerice u Srbu, omogućava tako da ih svrsta u istu ravan s nasilnicima koje skrnave spomenike i konstantno koriste govor mržnje ili trećima dopušta da u crnim uniformama marširaju Kninom pjevajući ustaške pjesme, očito je kako je riječ o krivom shvaćanju vlastite uloge.
Ministar unutarnjih poslova bi trebao svim građanima koji ne pozivaju na nasilje i ne ugrožavaju nikoga, a ponajmanje zakone Republike Hrvatske, omogućiti pravo na mirno protestno okupljanje, jednako u Zagrebu, Srbu ili u Kninu
To što je Orepić prije pravilo nego iznimka ne zvuči pretjerano ohrabrujuće, ali svakako svjedoči o potpuno krivoj percepciji uloge ministara i državnih institucija.
Oni, naime, nisu birani da bi se postavljali kao arbitri, nego da upravljaju državom kao servisom građana i osiguravaju jednakost svih pred zakonom.
Dosezanje te vrste zrelosti koja bi ovo smatrala neupitnim znatno bi više pridonijelo normalizaciji društva od upornih ponavljanja o tome kako se trebamo riješiti podjela iz prošlosti i pokrenuti neke imaginarne reforme.
autograf
