Životna drugarica moja mi je kazala kako joj je moja (i njena) ambulantna doktorica, jednom, u vrijeme moga žaljenja na pečenje jezika, u povjerenju kazala kako smatra da sam malo žešći slučaj umišljenog bolesnika. Profesorica Ksenija Jorgić Srdjak je, golim okom uz pomoć galvanometra, u dvadesetak minuta pokazala da nisam
Profesoricu Kseniju Jorgić Srdjak vidio sam samo dvaput, početkom decembra 1996. u dvorani za vježbe Stomatološkog fakulteta u Zagrebu i početkom juna ove godine, u kafeu u Bogovićevoj ulici. Prvi put je naš susret trajao dvadesetak minuta, drugi dva sata. Profesorica Jorgić Srdjak će iz ovoga što slijedi saznati da na krajevima mojih dvaju hipohondrijskih perioda stoji ona. Moj prvi hipohondrijski period bio je smatran hipohondrijskim u današnjem značenju riječi, a drugi je bio takav u antičkom značenju.
Počelo je na Pešteri, u selu Žitniću, 4. jula 1996. Za vrijeme ručka kod mojih rođaka počne da me peče jezik. Nisam jeo ništa što inače ne jedem, ni pio što inače ne pijem. Jabuka na kraju ručka, i kafa nakon jabuke udese da se pečenje krene pojačavati. Sa mnom su ručali i moja drugarica životna i naša djeca blizanci, ali jezik je pekao samo mene. Stvar se dovrši u autu, tako što ne prođe, nego dostigne vrijednost koja se više ne spušta. S takvim jezikom stignem iz Žitnića u Grab.
U Grabu se odmah isplazim pred ogledalom, ne vidim ništa. To jest, ne znam ima li kakve promjene na mome palacalu, jer se baš i ne plazim pred ogledalom. Sutra, prekosutra, isto. Petnaest dana, peče i ne prolazi. Probudim se, peče. Kafa i jabuka su već upisane u najveće dušmane. Od trešanja me ne peče. Ni od jagoda. Jabuka mi nema rašta peći jezik, osim zbog zakrivljenosti svemira.
Vozim iz Pazara za Zagreb, cio put me peče jezik. U Zagrebu stanem pred ogledalo, uzmem lupu i vidim da ima nekoliko mjesta drukčije boje, malo crvenije. Vidim i nešto kao brazdu, ne znam je li to nastalo od pečenja ili je moj jezik takav. Nakon nekoliko dana moj me jezik odvede mojoj ambulantnoj doktorici. Sve joj izložim koncizno, pazeći da u opisu smetnji ne budem nepotrebno podroban, i da zametnem svaki trag čitanja ‘Svetih izvještaja’ autora po imenu Ajlije Aristid. Uzaman, na licu doktorice vidim zapanjenost, koju ona pokušava sakriti rekavši, dobro, sad smo čuli, hajde da sada vidimo. Naglasila je čuli i vidimo. Uzela je u ruku gazu, prihvatila mi jezik, gledala malo, tražila da kažem e, i, a, da bi mi nakon dvije minute, rekla nešto kao onaj mačak što je rekao mišu kod Ršumovića: sa moje tačke gledišta, nije ti ništa. Ali, valjda ju je iskustvo sa hipohondrima podučilo da ih ne valja ostavljati bez razumijevanja, prepisala mi je neku kremu protiv gljivica. Nanosio sam ovu na jezik desetak dana, bez ikakva boljitka ili goritka. Jezik peče, a zejtin pliva na vodi.
Otišao sam na more, morska voda je pojačavala pečenje. Početkom septembra došao sam na kontrolu. Opet gaza, opet onaj pogled doktorski na hipohondra. I pitanje: gospon Gudžević, a jeste li imali gubitaka u ovom ratu? Odgovorim da nije bilo baš bez ništa, ali da mene jezik ne peče zbog ratnih gubitaka. Nemojte biti tak sigurni, jezik hoće zbog toga da peče, itekako hoće. Pozdravili smo se i dogovorili da za mjesec dana opet dođem. I došao sam, ne bih joj bio došao da me jezik nije i dalje pekao. Vidio sam da je doktorica sita moje priče o jeziku. Nakon pregleda rekla je da se kod mene očito, da očitije ne može biti, radi o nečemu psihosomatskom, a što je uzrokovao stres koji mi je oslabio imunitet. Na moju primjedbu da je i smrt psihosomatska pojava, doktorica je rekla kako svakako jest, a i tu pojavu često uzrokuju stres i pad imuniteta. Izišao sam i odlučio da me svaki predstavnik medicinske zajednice kome dijagnostičko umijeće počiva na stresu, imunitetu i psihosomatskom može samo jedanput povući za jezik.
Ovaj me pak pekao, bez prestanka. Prestao sam piti kafu, oni koji sa mnom žive znaju koja je to za mene žrtva. Oktobar, novembar, peče me jezik. Prvi dani decembra, peče. Jedno popodne, bio je dan utorak, nevolja me nagna da preko telefonskih informacija dobijem broj Klinike za bolesti usta u Gundulićevoj. Dobar dan, biste li me mogli povezati s nekim specijalistom za bolesti usta? Evo, imate sreće, upravo je u dvoranu ušla profesorica oralne patologije Ksenija Jorgić Srdjak, spajam vas odmah, za minutu joj počinju vježbe sa studentima. Profesorica predusretljivo, kao da se poznajemo, pita bih li mogao doći do pet popodne, do tada je ona tu sa studentima. Odmah sjednem u auto, stignem u Gundulićevu, parkiram ispred klinike, onda se tu i moglo i smjelo parkirati. Uđem u dvorišnu dvoranu desno, desetak studentica i tri četiri studenta rade oko pacijenata. Javim se profesorici Jorgić Srdjak, ona me posadi na jednu stolicu, isplazim jezik, kaže pa kako ovo trpite, ovo je sve jako iritirano i upaljeno. Ne daj bože šta se trpjet može, progovori seljak iz mene. Profesorica kaže dvjema studenticama da donesu galvanometar, one ga donesu, stave mi neke elektrode na usnu i na desni, mjere nešto, tajac, pa čujem kako profesorica kaže pa da i spominje neku cifru od pet stotina nečega. Kaže kako je moj jezik napala glossitis exfoliativa areata sa zahtjevnom kliničkom slikom. Grupi postavi pitanje o toj glossitis i jedna studentica iz rukava izrekne sve što treba, te i ja bogme nešto znanja užicam. Onda se profesorica obrati meni i kaže kako smatra da se elektricitet koji je kolegica studentica spomenula stvara između amalgamskih ispuna i iritira površinu jezika. I kaže kako to nije stopostotna dijagnoza, ali bi mogla biti. Upozori me da je određivanje uzroka takvih pojava jako zahtjevno. Tih je plombi u mojoj ogradi zubnoj tada bilo pet, dvije lijevo i tri desno. I kaže mi da se sutra javim docentici koja će mi u dva dana iz zuba ukloniti amalgamske ispune i zamijeniti ih bijelim.
Došao sam sutradan i prekosutradan na mjesto gdje se odstranjuju amalgami iz zuba. U dva dana su ostranjeni svi, i zamijenjeni bijelim, za koje sam na licu mjesta saznao da se sastoje od kompozitnih smola. Pečenje na mom jeziku je nestalo sa nestankom posljednjog amlagamskog ispuna iz moje ograde zubne. I nije se vratilo više nikada.
Tako se u dvorani za oralnu patologiju Stomatološkog fakulteta u Gundulićevoj okončao moj status umišljenog bolesnika. Životna drugarica moja mi je, tek mjesec dana nakon što me jezik nije više pekao, kazala kako joj je moja (i njena) ambulantna doktorica, jednom, u vrijeme moga žaljenja na pečenje jezika, u povjerenju kazala kako smatra da sam malo žešći slučaj umišljenog bolesnika. Profesorica Ksenija Jorgić Srdjak je u dvadesetak minuta, golim okom uz pomoć galvanometra, pokazala da nisam. Oni koji me bolje poznaju, znaju da evo skoro četvrt stoljeća dijagnostički postupak kojim je profesorica Jorgić Srdjak riješila moju muku smatram najsvjetlijim primjerom za Goetheovu riječ da je tražiti ljudski, a naći da je božanski.
Početkom juna ove godine, nakon 24 godine, napokon se ispunila moja želja da se sretnem sa profesoricom Jorgić Srdjak. Došla je, ista ona jednostavnost kao i onda, vedra i opuštena, ovaj put je i ona sjela u stolicu. Odmah mi je rekla da sam, sve u svemu, s dijagnozom imao sreće, jer danas objašnjenje o strujama između ispuna nije više in. Neka nije, profesorice, kod mene je bilo! Iza mene je tih dana opet, igrom demona zaduženog za ponavljanje prizora, bio mjesec dana medicinskih pretraga. Na njih su me nagnali višemjesečni bolovi između rebara i prepona. To je ono područje koje se u grčkoj medicini zvalo riječju hypochondrion, a označavalo je stvarne bolove u podrebarju, u slezeni ili u donjem stomaku. Podrobne bolničke pretrage nisu našle kod mene ništa, a bolovi su nestali tek nakon mjesec dana hodanja uzbrdo i nizbrdo po planini Goliji. Nešto se mnim: da nisam opet sreo profesoricu Kseniju Jorgić Srdjak, još bi mene mučio moj višemjesečni mučitelj hypochondrion.
portalnovosti
Profesoricu Kseniju Jorgić Srdjak vidio sam samo dvaput, početkom decembra 1996. u dvorani za vježbe Stomatološkog fakulteta u Zagrebu i početkom juna ove godine, u kafeu u Bogovićevoj ulici. Prvi put je naš susret trajao dvadesetak minuta, drugi dva sata. Profesorica Jorgić Srdjak će iz ovoga što slijedi saznati da na krajevima mojih dvaju hipohondrijskih perioda stoji ona. Moj prvi hipohondrijski period bio je smatran hipohondrijskim u današnjem značenju riječi, a drugi je bio takav u antičkom značenju.
Počelo je na Pešteri, u selu Žitniću, 4. jula 1996. Za vrijeme ručka kod mojih rođaka počne da me peče jezik. Nisam jeo ništa što inače ne jedem, ni pio što inače ne pijem. Jabuka na kraju ručka, i kafa nakon jabuke udese da se pečenje krene pojačavati. Sa mnom su ručali i moja drugarica životna i naša djeca blizanci, ali jezik je pekao samo mene. Stvar se dovrši u autu, tako što ne prođe, nego dostigne vrijednost koja se više ne spušta. S takvim jezikom stignem iz Žitnića u Grab.
U Grabu se odmah isplazim pred ogledalom, ne vidim ništa. To jest, ne znam ima li kakve promjene na mome palacalu, jer se baš i ne plazim pred ogledalom. Sutra, prekosutra, isto. Petnaest dana, peče i ne prolazi. Probudim se, peče. Kafa i jabuka su već upisane u najveće dušmane. Od trešanja me ne peče. Ni od jagoda. Jabuka mi nema rašta peći jezik, osim zbog zakrivljenosti svemira.
Vozim iz Pazara za Zagreb, cio put me peče jezik. U Zagrebu stanem pred ogledalo, uzmem lupu i vidim da ima nekoliko mjesta drukčije boje, malo crvenije. Vidim i nešto kao brazdu, ne znam je li to nastalo od pečenja ili je moj jezik takav. Nakon nekoliko dana moj me jezik odvede mojoj ambulantnoj doktorici. Sve joj izložim koncizno, pazeći da u opisu smetnji ne budem nepotrebno podroban, i da zametnem svaki trag čitanja ‘Svetih izvještaja’ autora po imenu Ajlije Aristid. Uzaman, na licu doktorice vidim zapanjenost, koju ona pokušava sakriti rekavši, dobro, sad smo čuli, hajde da sada vidimo. Naglasila je čuli i vidimo. Uzela je u ruku gazu, prihvatila mi jezik, gledala malo, tražila da kažem e, i, a, da bi mi nakon dvije minute, rekla nešto kao onaj mačak što je rekao mišu kod Ršumovića: sa moje tačke gledišta, nije ti ništa. Ali, valjda ju je iskustvo sa hipohondrima podučilo da ih ne valja ostavljati bez razumijevanja, prepisala mi je neku kremu protiv gljivica. Nanosio sam ovu na jezik desetak dana, bez ikakva boljitka ili goritka. Jezik peče, a zejtin pliva na vodi.
Otišao sam na more, morska voda je pojačavala pečenje. Početkom septembra došao sam na kontrolu. Opet gaza, opet onaj pogled doktorski na hipohondra. I pitanje: gospon Gudžević, a jeste li imali gubitaka u ovom ratu? Odgovorim da nije bilo baš bez ništa, ali da mene jezik ne peče zbog ratnih gubitaka. Nemojte biti tak sigurni, jezik hoće zbog toga da peče, itekako hoće. Pozdravili smo se i dogovorili da za mjesec dana opet dođem. I došao sam, ne bih joj bio došao da me jezik nije i dalje pekao. Vidio sam da je doktorica sita moje priče o jeziku. Nakon pregleda rekla je da se kod mene očito, da očitije ne može biti, radi o nečemu psihosomatskom, a što je uzrokovao stres koji mi je oslabio imunitet. Na moju primjedbu da je i smrt psihosomatska pojava, doktorica je rekla kako svakako jest, a i tu pojavu često uzrokuju stres i pad imuniteta. Izišao sam i odlučio da me svaki predstavnik medicinske zajednice kome dijagnostičko umijeće počiva na stresu, imunitetu i psihosomatskom može samo jedanput povući za jezik.
Ovaj me pak pekao, bez prestanka. Prestao sam piti kafu, oni koji sa mnom žive znaju koja je to za mene žrtva. Oktobar, novembar, peče me jezik. Prvi dani decembra, peče. Jedno popodne, bio je dan utorak, nevolja me nagna da preko telefonskih informacija dobijem broj Klinike za bolesti usta u Gundulićevoj. Dobar dan, biste li me mogli povezati s nekim specijalistom za bolesti usta? Evo, imate sreće, upravo je u dvoranu ušla profesorica oralne patologije Ksenija Jorgić Srdjak, spajam vas odmah, za minutu joj počinju vježbe sa studentima. Profesorica predusretljivo, kao da se poznajemo, pita bih li mogao doći do pet popodne, do tada je ona tu sa studentima. Odmah sjednem u auto, stignem u Gundulićevu, parkiram ispred klinike, onda se tu i moglo i smjelo parkirati. Uđem u dvorišnu dvoranu desno, desetak studentica i tri četiri studenta rade oko pacijenata. Javim se profesorici Jorgić Srdjak, ona me posadi na jednu stolicu, isplazim jezik, kaže pa kako ovo trpite, ovo je sve jako iritirano i upaljeno. Ne daj bože šta se trpjet može, progovori seljak iz mene. Profesorica kaže dvjema studenticama da donesu galvanometar, one ga donesu, stave mi neke elektrode na usnu i na desni, mjere nešto, tajac, pa čujem kako profesorica kaže pa da i spominje neku cifru od pet stotina nečega. Kaže kako je moj jezik napala glossitis exfoliativa areata sa zahtjevnom kliničkom slikom. Grupi postavi pitanje o toj glossitis i jedna studentica iz rukava izrekne sve što treba, te i ja bogme nešto znanja užicam. Onda se profesorica obrati meni i kaže kako smatra da se elektricitet koji je kolegica studentica spomenula stvara između amalgamskih ispuna i iritira površinu jezika. I kaže kako to nije stopostotna dijagnoza, ali bi mogla biti. Upozori me da je određivanje uzroka takvih pojava jako zahtjevno. Tih je plombi u mojoj ogradi zubnoj tada bilo pet, dvije lijevo i tri desno. I kaže mi da se sutra javim docentici koja će mi u dva dana iz zuba ukloniti amalgamske ispune i zamijeniti ih bijelim.
Došao sam sutradan i prekosutradan na mjesto gdje se odstranjuju amalgami iz zuba. U dva dana su ostranjeni svi, i zamijenjeni bijelim, za koje sam na licu mjesta saznao da se sastoje od kompozitnih smola. Pečenje na mom jeziku je nestalo sa nestankom posljednjog amlagamskog ispuna iz moje ograde zubne. I nije se vratilo više nikada.
Tako se u dvorani za oralnu patologiju Stomatološkog fakulteta u Gundulićevoj okončao moj status umišljenog bolesnika. Životna drugarica moja mi je, tek mjesec dana nakon što me jezik nije više pekao, kazala kako joj je moja (i njena) ambulantna doktorica, jednom, u vrijeme moga žaljenja na pečenje jezika, u povjerenju kazala kako smatra da sam malo žešći slučaj umišljenog bolesnika. Profesorica Ksenija Jorgić Srdjak je u dvadesetak minuta, golim okom uz pomoć galvanometra, pokazala da nisam. Oni koji me bolje poznaju, znaju da evo skoro četvrt stoljeća dijagnostički postupak kojim je profesorica Jorgić Srdjak riješila moju muku smatram najsvjetlijim primjerom za Goetheovu riječ da je tražiti ljudski, a naći da je božanski.
Početkom juna ove godine, nakon 24 godine, napokon se ispunila moja želja da se sretnem sa profesoricom Jorgić Srdjak. Došla je, ista ona jednostavnost kao i onda, vedra i opuštena, ovaj put je i ona sjela u stolicu. Odmah mi je rekla da sam, sve u svemu, s dijagnozom imao sreće, jer danas objašnjenje o strujama između ispuna nije više in. Neka nije, profesorice, kod mene je bilo! Iza mene je tih dana opet, igrom demona zaduženog za ponavljanje prizora, bio mjesec dana medicinskih pretraga. Na njih su me nagnali višemjesečni bolovi između rebara i prepona. To je ono područje koje se u grčkoj medicini zvalo riječju hypochondrion, a označavalo je stvarne bolove u podrebarju, u slezeni ili u donjem stomaku. Podrobne bolničke pretrage nisu našle kod mene ništa, a bolovi su nestali tek nakon mjesec dana hodanja uzbrdo i nizbrdo po planini Goliji. Nešto se mnim: da nisam opet sreo profesoricu Kseniju Jorgić Srdjak, još bi mene mučio moj višemjesečni mučitelj hypochondrion.
portalnovosti
