Ratnu terminologiju kako bi opisali borbu protiv pandemije novog koronavirusa koriste brojni državnici diljem svijeta. Američki magazin The Atlantic zabilježio je najistaknutije primjere među njima.

Kineski predsjednik Xi Jinping, navode, zakleo se na provođenje “narodnog rata” protiv virusa. Francuski predsjednik Emanuel Macron najavio je “rat protiv nevidljivog neprijatelja”, talijanski posebni povjerenik za koronavirus Angelo Borrelli rekao je da se država mora opremiti kako bi bila spremna za “ratnu ekonomiju”. Britanski premijer Boris Johnson, prije nego li je sam obolio i prebolio Covid-19, poručio je građanima da se “ova bitka ne može dobiti ako svatko od nas nije direktno unovačen”. Još prije mjesec dana američki predsjednik Donald Trump, proglasio se “ratnim predsjednikom”.

Ratne terminologije ne nedostaje ni u Hrvatskoj.

Predsjednik Zoran Milanović u više navrata naglašavao da nismo u ratu, ali neki članovi njegove bivše stranke istaknuli se posebno slikovitim opisom navodnog ratnog stanja. „Ovo nije film, nije nikakva generalna proba, nije igra. Poštujte mjere i odluke Nacionalnog stožera, ostajte doma, ovo je borba, ovo je rat i nemojte djecu voditi bakama i djedovima jer su oni najosjetljivija grupa“, rekao je Rajko Ostojić, bivši ministar zdravstva i aktualni potpredsjednik SDP-a.

Vlada rata


I ministar zdravstva Vili Beroš služio se ratnom terminologijom. Prije dvadesetak dana ministar je na konferenciji za medije Nacionalnog stožera civilne zaštite ustvrdio da “u svakom ratu postoji peta kolona”. Povod za tu konstataciju bila mu je, kako je rekao, informacija koju je dobio o tome da “pojedini liječnici namjerno sklanjaju opreme s polica da bi lažno prikazali stanje” sa zdravstvenom opremnom u zdravstvenim ustanovama.

Među hrvatskim političarima koji proteklih tjedana barataju ratnom terminologijom ističe se predsjednik Vlade Andrej Plenković. Intervju kojeg je premijer Plenković sredinom ožujka dao Jutarnjem listu opremljen je naslovom “U ratu smo protiv virusa, panike i ekonomske krize” i objavljen 14. ožujka. Riječ je zapravo o minimalno kraćenoj izjavi koju je premijer izgovorio u samom intervjuu: “Mi smo u ratu protiv virusa, u ratu protiv panike i u ratu protiv negativnih društveno-ekonomskih posljedica ove globalne pandemije”. Dan ranije izjavio je da je “cijeli svijet u ratu protiv koronavirusa”.



Tri dana kasnije na sjednici Vlade premijer je istu rečenicu ponovio u Banskim dvorima. Sličnu izjavu ponovio je samo dan kasnije u Hrvatskom saboru. “Ovo je okolnost koja zahtjeva odgovornost i solidarnost, okolnost u kojoj je vrijeme za jedinstvo nacije”, rekao je premijer u Hrvatskom saboru dok je predstavljao paket mjera za pomoć gospodarstvu.

Sinišu Maleševića, profesora sociologije na University College u Dublinu koji se u znanstveno-istraživačkom radu bavi pitanjima rata, nasilja, nacionalizma i etniciteta, pitali smo za komentar korištenja ratne terminologije na primjerima spomenutih izjava ministra Beroša i premijera Plenkovića.

“Političari su skloni upotrebljavati militarističke termine i ratnu terminologiju i kad nema većih kriza. Obično se njima koriste u vrijeme izbora za mobilizaciju vlastitih birača. Međutim u vrijeme velikih kriza, kao što je ova kroz koju sad prolazimo, ratna terminologija se koristi još više. Tim militarističkim metaforama političari nastoje naglasiti temu zajedništva u stilu ‘svi smo isti u ovoj situaciji’ (što naravno nikad nije slučaj), čime bi htjeli homogenizirati stanovništvo protiv imaginarnog ‘neprijatelja’. Isto tako nastoje umanjiti značaj oporbenih i kritičkih stavova onih koji naglašavaju odgovornost vlasti za krizu ili kasnu/neprimjerenu reakciju na krizu”, govori Malešević.

Yasmeen Serhan, autorica citiranog teksta “The Case Against Waging ‘War’ on the Coronavirus” objavljenog u časopisu Atlantic, posebno ističe paradoks korištenja ratne terminologije koja za svoj cilj ima, kako primjećuje i Malešević, mobilizirati građane u trenucima kada se od njih traži upravo suprotno – da budu što pasivniji.

I Senu Puhovski, kliničku psihologinju i psihoterapeutkinju iz Zagrebačkog psihološkog društva, upitali smo za komentar tog paradoksa. Puhovski naglašava da se “takva terminologija može interpretirati i razumijevati na različite načine”.

“S jedne strane može biti jasno zašto se situacija uspoređuje s borbom. Uostalom, ljudi koji se suočavaju s teškim i po život opasnim bolestima često koriste baš tu terminologiju. Isto tako točno je da smo na neki način u akciji i mobilizirani jer moramo reorganizirati vlastite živote i to zahtjeva pokretačku energiju, rad i angažman. Istovremeno, ovakva terminologija može proizvesti efekt dvostruke poruke u kojem se s jedne strane ljude poziva na pasivnost, a s druge koriste termini koji zovu na angažman”, kaže Puhovski.

Novo – staro ratno stanje


Zajedno s dvije kolegice iz Zagrebačkog psihološkog društva Sena Puhovski objavila je prije nekoliko tjedana tekst o aktualnoj zdravstvenoj krizi kao retraumatizaciji; u tekstu se pitaju “kako naša teška iskustva iz prošlosti daju boju, miris i okus trenutnim iskustvima koje prolazimo”. Koliko je poruka premijera da “smo u ratu protiv koronavirusa, ali i panike” zbunjujuća i kontradiktorna, pitali smo kliničku psihologinju Puhovski. Izbor riječi koji koristimo izrazito je važan, poručuje ona.

“Iz pozicije moje struke, važno spomenuti jest da su riječi važne i da ih je potrebno koristiti pažljivo. Tako ih treba koristiti uvijek, a pogotovo u kriznim situacijama koje po svojoj prirodi iziskuju direktivnije, jasne i nedvosmislene poruke kako bi se razina kaosa koju one donose svela na minimum. Ukoliko koristimo riječi kao što su ‘rat’, ‘ratno stanje’ itd. zaista je realistično za očekivati da će ljudi reagirati strahom i panikom. To je očekivana reakcija, a odabir krivih riječi može upropastiti poruku koja je u svojoj suštini možda konstruktivna i dobronamjerna”, kaže Puhovski.

I profesor Malešević smatra da je militaristički diskurs u ovoj situaciji kontraproduktivan. Štoviše, rat protiv panike naziva apsurdnom konstrukcijom.

“U Britaniji i SAD-u mediji skloni vlasti masovno koriste militarističke diskurse i povlače paralele s ratovima u prošlosti (npr. tabloidi u Britaniji povezuju koronavirus sa ‘Blitz Spirit’, borbom protiv Nijemaca za vrijeme Drugog svjetskog rata). Takva militaristička terminologija je, naravno, potpuno neprikladna i često kontraproduktivna jer samo širi paniku i potencijalnu netrpeljivost prema onima koji nisu dio dominantnog diskursa. Apsurdna je formulacija ‘rat protiv panike’ jer upravo takva militaristička konstrukcija izaziva paniku – sugerira nam da smo u ratu i da se trebamo plašiti. U zemljama koje se uspješno bore sa pandemijom kao sto su Novi Zeland, Njemačka ili Južna Koreja političari ne koriste takvu ratnu terminologiju”, govori Malešević.

Sugerira li nam korištenje ratne terminologije da se trebamo bojati, odnosno koji su mogući psihološki efekti, trigerira li retraumatizaciju, upitali smo kliničku psihologinju Puhovski.

“Zaista je važno imati na umu da je Hrvatska zemlja koja je u nedavnoj prošlosti proživjela rat. U tom kontekstu ratna terminologija može (za neke ljude) biti okidač za retraumatizaciju, dakle ponovno pojavljivanje simptoma vezanih uz ratna zbivanja. U tom kontekstu bilo mi je drago vidjeti kako se nedavno u vokabularu kojim se koriste članovi Stožera umjesto riječi ‘rat’ počela pojavljivati riječ ‘utakmica’. Osim toga, uvijek je potrebno da u situacijama kada pozivamo na zajedništvo vodimo računa o tome da posljedica toga ne bude diskriminacija ili nasilje prema onima koji se ne odazovu ili su drugačiji”, kaže Puhovski.

S ratnih riječi na vojna djela


No u zemljama diljem svijeta, ali i regije, jača ne samo spremnost na korištenje ratne terminologije, već i sama ratna sprema. Na snazi su izvanredne mjere, a neke se države ne libe ni kršenja ljudskih prava objavom imena ljudi u samoizolaciji.

U Sloveniji jača uloga vojske, političko vodstvo zaziva njezino veće prisustvo na granicama. Slike naoružanih vojnika pred bolnicama u Srbiji brzo su se proširile u samim počecima krize, a sada je sve više govora o rigoroznim mjerama zabrane kretanja i radikalnom policijskom satu u toj zemlji.

Dok stručnjaci za javno zdravlje upozoravaju da se širenje virusa najuspješnije može suzbiti već stoljećima poznatim metodama izolacije, političari sve češće razmatraju korištenje visokotehnoloških metoda masovnog nadzora i praćenja lokacija građana. U tu trku ubacila se i Hrvatska vlada, prijedlogom izmjena Zakona o elektroničkim komunikacijama koji su kroz Sabor pokušali provući u hitnoj proceduri. Predloženim se zakonodavnim aktom traži mogućnost vrlo širokog praćenja lokacije mobitela građana korištenjem podataka mobilnih operatera.



Profesor Malešević smatra da su opcije kontrole i nadgledanja kakve države danas imaju neprikosnovene, ali i da korona kriza ima sve predispozicije da dodatno poveća utjecaj države na svakodnevni život.

“Mislim da je neupitno da će ova kriza još više ojačati koercivni kapacitet država u svijetu. Ono što ja nazivam kumulativna birokratizacija prisile je u usponu već stoljećima, a s pojavom i širenjem modela država-nacije od 19. stoljeća nadalje taj koercivni kapacitet je naglo porastao. Tako da danas države imaju ingerencije i mogućnost kontrole stanovništva kakve nikad prije nisu imale. Ta moć proizlazi iz legitimnog monopola nad upotrebom nasilja na cjelokupnoj teritoriji države koji nacije-države stječu u potpunosti tek u novije vrijeme. Tradicionalna kraljevstva i druge predmoderne državne strukture nisu posjedovale takav monopolski kapacitet te nisu mogle kontrolirati svoje stanovništvo, pogotovo ne ono koje je živjelo izvan većih gradova. Korona kriza ima sve predispozicije da još više poveća utjecaj države u svakodnevnom životu. To se odnosi i na najnovije tehnologije koje će se vjerojatno još više koristiti za masovna nadgledanja i kontrolu stanovništva”, govori sociolog Malešević.

Unisono je zapažanje da su se države, u jeku korona krize, zatvorile u svoje nacionalne okvire. Zajednice država poput Europske unije, kako to pokazuje ekstenzivna analiza briselskog Politica u svojim su odgovorima bile spore, trome i nekoordinirane. Kako naglašava Politico, rezultat je to ne samo ozloglašene tromosti briselske birokracije, već i sebičnih reakcija država članica.

Nacionalističke reakcije brojnih državnika na globalnu pandemiju, čak i kada naglašavaju da virus ne poznaje granice ili da je cijeli svijet u ratu protiv istog virusa, potiču analitičare na zaključak da bi svijet, usprkos pozivima na zajedništvo, nakon što prebrodi ovu krizu mogao biti zatvoreniji nego dosad. Strahuje se od uspona nacionalističkih autoritarnih vođa.



Podsjetili smo profesora Maleševića da je u nedavnom razgovoru za portal TRT komentirao kako je zanimljivo primijetiti da se diskurs “nacionalnog jedinstva/zajedništva” brzo raširio dominantnim medijima, ali i društvenim mrežama. Pitamo ga na što mu to ukazuje?

“Velike društvene krize nam uvijek jasno pokazuju kolika je moć država-nacija i nacionalnih diskursa u suvremenom svijetu. Samo prije pet-šest godina većina društvenih znanstvenika je zastupala stav da je globalizacija smanjila utjecaj država te da je nacionalizam rezidualna kategorija iz prošlosti koji još jedino ima utjecaja u manje razvijenim dijelovima svijeta. Val populizma od prije nekoliko godina je srušio ove iluzije. Većina historijskih sociologa koji se bave ovim temama je kontinuirano naglašavala da institucije nacije-države i nacionalizmi nikako ne slabe, nego jačaju već desetljećima. Globalizacija nije smanjila utjecaj država-nacija i nacionalizama. Upravo suprotno, veća globalna interakcija je pojačala organizacijske i ideološke kapacitete država. Korona kriza je samo još upečatljivije pokazala kolika je dominacija država-nacija u modernosti. U tom smislu društvene mreže reflektiraju dominantne stavove i prakse jer mi svi, željeli to ili ne, i dalje smo uglavnom socijalizirani i djelujemo kroz institucije kojima dominiraju nacio-centrični diskursi. To se ne odnosi samo na obrazovne sustave, službene medije ili javnu sferu – nego jednako tako i na privatnu svakodnevicu gdje spadaju i društvene mreže koje uglavnom promoviraju još radikalnije verzije nacio-centričnih diskursa. Korona kriza je samo učinila bjelodanim ono što se odvija već dugo vremena”, kaže Malešević.

A u budućnosti? O njoj nas uči povijest


Profesor Malešević opširno je pisao o netočnosti teze da je stopa nasilja u stalnom opadanju. Pitali smo ga kako će pandemija koronavirusa u budućnosti utjecati na koncept nasilja? Budućnost donosi više (polu)autoritarnih država i manje građanskih prava, odgovara Malešević.

“Organizirano nasilje je u porastu već stoljećima, a vrhunac tog nasilja je bilo 20. stoljeće u kojem je po procjeni nekoliko povjesničara stradalo između 150 i 200 milijuna ljudi. Kako objašnjavam u knjizi iz 2017. (‘The Rise of Organised Brutality’), osnovicu tog porasta treba tražiti u procesima koji se nadopunjuju i rastu u modernosti kao što su jačanje organizacijskog kapaciteta država, sve veća ideološka penetracija države u društvo, te sve intenzivnija povezanost dominantnih ideoloških narativa i organizacijskih aparata države sa svakodnevnim životom. Velika je vjerojatnost da će ova kriza, ako potraje duže, znatno ojačati državne aparate represije (vojska, policija, sigurnosni sustav, sudstvo itd.) koje se poslije mogu koristiti za ratove ili za različite tipove nasilja nad vlastitim stanovništvom (od represije oporbenih grupa do nasilnih privođenja štrajkaša i slično). To se ne odnosi samo na autoritarne države nego i na demokracije”, upozorava Malešević i nastavlja:

“Inicijalno se može očekivati privremeno zaustavljanje nekoliko ratova kao što su oni u Jemenu, Siriji ili Libiji dok traje period izolacije po cijelom svijetu, ali nakon toga sasvim je moguće da ti ratovi postanu još intenzivniji. U situacijama velikih kriza države su u mogućnosti da pojačaju svoj koercivni aparat zato što građani u strahu često prihvaćaju argumente da je neophodan snažniji državni aparat te tako legitimiraju ove radikalne promjene. Međutim povijest pokazuje da su vladari rijetko spremni vratiti poluge moći kad krize završe. Sasvim je izvjesno da će poslije korona krize biti više autoritarnih i poluautoritarnih država, a i u nekim demokratskim državama građani će imati manje prava nego danas”.