Najprije blagi uvod. Kad slušaš šlagere i ljubavne pjesme, u uho ti se uvuče neka melodija koju pjevušiš i koja ti ne ide iz glave. Pjesma ti se svidi i odzvanja dok miješaš boje, režeš luk ili guliš krumpire.
Svaki ljubavni par ima svoju pjesmu koja podsjeća na romantičnu večer, poljupce i zavjete o vjernosti. Međutim, ako netko voli šlagere, blues ili polke, strašno je razočaranje kad ozbiljno počne misliti o tekstu.
Tekstovi su jadni, patetični, pretjerani. Očka ima dva konjića – pa šta? Dim ide u oči – pa zašto pušiš. Afrika paprika. Mara Bubamara. Jedan mali brodić nasrid je kanala.
Strašni su tekstovi dance pjesama, bluesa i pivske budnice. Svatko tko počne racionalno razmišljati o sadržaju propušta bit: pjesme često nemaju nikakav razuman sadržaj, misli su banalne, riječi bez poruke, često izmišljene da stvore privid ritma, harmonije ili zvučnosti. Sadržaja nažalost nema.
Nema tu logike. U pitanju je potreba za zadovoljenjem emocija, za sigurnosti i pripadanju gomili ili zajednici, u pitanju je obožavanje uzora. Da su tekstovi banalni, poruke često nejasne, uopće nije važno.
Često me u ljeto uhvati razmišljanje o ideologijama i političkom platformama. Nisam ni jedini ni prvi koji tvrdi da su ideologije maske, manipulacija i konstrukcija svijeta u kojem se ne teži istini, već površnom emocionalnom efektu.
Pozivanje na političku jednakost sasvim je prozirno prikrivanje činjenice da ljudi nisu jednaki, ni ekonomski ni intelektualno.
Vikati o bratstvu ne tiče se svih ljudi u svemiru, nego se radi o solidarnosti nas protiv njih, koji ne samo da nisu braća već su gnjide, smradovi i neprijatelji jer slave druge bogove, imaju drukčiji kalendar ili pak govore neznatno različit jezik.
Sloboda je riječ koja pokreće kad je nema, ali koji je njen sadržaj nije uvijek jasno. Jest da su ideologije mreže manipulacija i zabluda, ali se u njih ljudi lako uhvate.
Društva funkcioniraju uz neku dozu licemjerstva i lažne svijesti, pa sve svesti na manipulaciju jednostavno nije dosta. Svaka politička ideologija je jednostrana, a time i lažna svijest o stvarnosti.
Ovo je svijet u kojem je umrla, nestaje i zaboravlja se lijeva ideologija. Na scenu se vraćaju desne ideologije supremacije, nacionalizma, elita, kritike reprezentativne i bilo koje demokracije, ideje koje su prezreno spavale dok je vladao liberalizam, socijalizam ili teorija socijalne države.
Postalo je pomodno biti desničar. Oni su često u krivu. Imaju pravo biti u krivu. Imam pravo ne slagati se s njima, imam pravo na svoj stav, no i oni imaju pravo na svoj.
Oni mogu kritizirati Vladu i biti jedina oporba Plenkoviću, no glasat će za HDZ.
Često je dio te mode koristiti uvredljive izraze i osporavati prava drugih. Oni su manjina, ali su glasni i ponašaju se kao većina.
Nisu tolerantni. Stavove ne mijenjaju zbog činjenica, a nisu spremni mijenjati mišljenje ni obrazovanjem niti uopće primjećuju kako se njihovi stavovi mijenjaju.
Imaju pravo na svoje stavove i osjećaje, nemaju pravo misliti da ih mogu nametnuti svima ili manjinama.
Lako se vrijeđaju, još lakše vrijeđaju druge (idite odakle ste došli, vlade su lakeji europskih gospodara). Na rubu komedije je bratstvo ekstremnih desničara koji, premda nacionalisti, rado imaju derneke i šire simpatije prema onima koji ih stvarno preziru i mrze (derneci s mađarskim fašistima, bijelim supremacionistima, isticanje nacionalnog katoličanstva).
No ne treba ih bahato ponižavati, smatrati ih primitivnima i neobrazovanima, jer oni to kod sebe ne vide. Nema govora o logici, radi se o osjećajima i stavovima.
Ne znam zašto se taj paštroč (oprostite na dijalektu) prikazuje kao jedinstvena ideologija. No sve to nije važno; nelogičnost i paradoksi osobitost su ideologija.
Tvrdnje izmiču racionalnom tumačenju, nije važno što se tvrdi, već često tko nešto tvrdi. Nerazumijevanje svega toga pokriva se konvencionalnim floskulama (postoji ekstremna ljevica i ekstremna desnica, ljevica je desnica).
Ne znam zašto bi kupanje bez grudnjaka bilo ljevičarska, a zagovaranje kupaćeg kostima koji pokriva pupak desničarska ideologija.
Sjećam se kako se jednog od samozvanih desničara slikalo kao nudista, kako je tvrdio da je to jedini normalni način kupnja, a sjećam se i jedne drage osobe koja je, premda ljevičarka i komunjara, srameći se, jedva skinula grudnjak u pustoj uvali.
Još su mi manje razumljive teze da ljevičari vole Arsena Dedića i Vicu Vukova, a da mrze Thompsona i Vucu. Desničari rado posjećuju narodnjačke klubove i znaju tekstove pjesama, ne izbjegavaju pjevati ekavicom i plešu kola sasvim nalik Kozaračkom kolu (a hrvatski kulturni identitet?).
Možda se samo radi o tome da neki (ljevičari i komunjare, a bome i desničari!) preziru kič u umjetnosti i estetici, a da mu se neki dive.
Kad dođemo na polje ekonomije, paradoksi su još luđi. Desničari još uvijek Ruse smatraju Sovjetima, premda njihove banke, nafta i plin teku žilama kapitalizma, a zaboravljaju da su talijanski, njemački i francuski komunisti bili demokratski pokreti koji su prevladali ideju diktature proletarijata, da su zemlje društva blagostanja imale socijalističke vlade i uspješne tržišne ekonomije.
Desničari vole Trumpa, iako on ne skriva (America first) da će uništavati konkurenciju, poticati američki izvoz proizvoda i problema, prodavati skupo oružje i huškati susjede na susjede. Još i ovo: nema klimatskih promjena, uvijek je bilo vrućina, monsuna i oluja, uvijek su se otapali ledenjaci. Zašto desničari ne bi protestirali štiteći okoliš (dragovoljci na Plitvicama?), tražili redukciju opasnih plinova i zagađenja?
Desničarska ideologija širi svoja područja – od revizije povijesti i zagovora reda i totalitarizma, rada i eksploatacije sada se širi na pitanja estetike i mode, kulture i kazališta, demografije i obiteljskih vrijednosti.
Sad je pitanje kada nastaje i što je život, kao da se ne čita Monod i ne sluša biologija. Osporava se Darwin, a spokoj donose vjera, predrasude i osjećaj izabranog naroda.
Iz iskustva znamo da takva zagriženost potiče sukobe. Nije više u pitanju politika i nacija, već stil života. Ne dozvoljavam da se dira u moje svetinje.
No, sve te nelogičnosti, gluposti i nedostatak razuma nisu važni. Važno je smo to da se brojni ljudi, slojevi i područja država proglašavaju desničarima.
Nije važna nikakva argumentacija, razum i prosvjećenost, već osjećaji. ”Mi” i ”oni” nisu kategorije neke objektivne činjenice, već osjećaja.
Ne tvori naciju ni jezik ni povijest, ni državna vlast, ni zajednička budućnost, već svakodnevni referendum što smo to mi, što nas veže i tko su oni drugi.
Kao što je idiotski preispitivati logiku popularnih pjesama, tako i ovdje ne treba razum i koherentne tvrdnje. Radi se o osjećajima novih slojeva ”prezrenih na svijetu” koji traže svoju različitost, ista prava i slobode. Reći da sloboda izražavanja ne daje pravo da se govore gluposti ovdje ne vrijedi, jer izmiče razgovor o činjenicama, a o vrijednostima je rasprava besmislena.
Kad se radi o osjećajima, ne pomaže hladna analiza. Ovdje je u pitanju ovisnost, iskazana kao želja za ponosom i poštovanjem (”ne dirajte u numinozne simbole”).
Pušači uvijek imaju opravdanje za svoj porok, pijanci tvrde da uvijek mogu prestati, ovisnici o kockanju žive u nadi dobitka i ništa od hladne analize ne pomaže.
To nisu ni glupi ni neobrazovani ljudi, samo u hladnom svijetu znanja i sposobnosti oni kao ljudi nemaju mjesta. Ponosni su na svoja uvjerenja, plemenito se za njih žele žrtvovati, a reći da se njih ne može ni liječiti ni odgojiti smo podsjeća na to da je to nadmen stav protiv kojeg oni zapravo i stoje.
Zato zaboravimo hladne analize poskočica i rapa, nesuvisle refrene i zavijanja samoglasnika u pjesmama.
Ideologije su lažna svijest i emocionalna potreba. Vrijeme nije na strani konzervativnih reakcionara niti na strani utopističkih revolucionara; modernizacija društva melje svoje protivnike i čini ideologije gnojivom za vrijednosti sljedeće generacije. Svatko neka zadrži svoje dostojanstvo i ponos, ali ideje obično umru prije svojih proponenata.
Nitko nije u krivu niti je drugi u pravu ako se ne mijenja i ne preispituje te trpi drugačije. Zato su ideologije mrtve i okrenute prošlosti, a ispravni i pametni ljudi ipak ne kraju pobjeđuju. Ne zbog toga što su pametni, superiorni i plemeniti, već zato što stvarnost gledaju oštrim pogledom.
Ne smatrajte da tražim da znalci glazbe dođu na vlast, no to nije loša ideja, a svakako je bolja od toga da vladaju oni koja znaju jednu pjesmu.
autograf
Svaki ljubavni par ima svoju pjesmu koja podsjeća na romantičnu večer, poljupce i zavjete o vjernosti. Međutim, ako netko voli šlagere, blues ili polke, strašno je razočaranje kad ozbiljno počne misliti o tekstu.
Tekstovi su jadni, patetični, pretjerani. Očka ima dva konjića – pa šta? Dim ide u oči – pa zašto pušiš. Afrika paprika. Mara Bubamara. Jedan mali brodić nasrid je kanala.
Strašni su tekstovi dance pjesama, bluesa i pivske budnice. Svatko tko počne racionalno razmišljati o sadržaju propušta bit: pjesme često nemaju nikakav razuman sadržaj, misli su banalne, riječi bez poruke, često izmišljene da stvore privid ritma, harmonije ili zvučnosti. Sadržaja nažalost nema.
Nema tu logike. U pitanju je potreba za zadovoljenjem emocija, za sigurnosti i pripadanju gomili ili zajednici, u pitanju je obožavanje uzora. Da su tekstovi banalni, poruke često nejasne, uopće nije važno.
Često me u ljeto uhvati razmišljanje o ideologijama i političkom platformama. Nisam ni jedini ni prvi koji tvrdi da su ideologije maske, manipulacija i konstrukcija svijeta u kojem se ne teži istini, već površnom emocionalnom efektu.
Često me u ljeto uhvati razmišljanje o ideologijama i političkom platformama. Nisam ni jedini ni prvi koji tvrdi da su ideologije maske, manipulacija i konstrukcija svijeta u kojem se ne teži istini, već površnom emocionalnom efektu
Pozivanje na političku jednakost sasvim je prozirno prikrivanje činjenice da ljudi nisu jednaki, ni ekonomski ni intelektualno.
Vikati o bratstvu ne tiče se svih ljudi u svemiru, nego se radi o solidarnosti nas protiv njih, koji ne samo da nisu braća već su gnjide, smradovi i neprijatelji jer slave druge bogove, imaju drukčiji kalendar ili pak govore neznatno različit jezik.
Sloboda je riječ koja pokreće kad je nema, ali koji je njen sadržaj nije uvijek jasno. Jest da su ideologije mreže manipulacija i zabluda, ali se u njih ljudi lako uhvate.
Društva funkcioniraju uz neku dozu licemjerstva i lažne svijesti, pa sve svesti na manipulaciju jednostavno nije dosta. Svaka politička ideologija je jednostrana, a time i lažna svijest o stvarnosti.
Ovo je svijet u kojem je umrla, nestaje i zaboravlja se lijeva ideologija. Na scenu se vraćaju desne ideologije supremacije, nacionalizma, elita, kritike reprezentativne i bilo koje demokracije, ideje koje su prezreno spavale dok je vladao liberalizam, socijalizam ili teorija socijalne države.
Postalo je pomodno biti desničar. Oni su često u krivu. Imaju pravo biti u krivu. Imam pravo ne slagati se s njima, imam pravo na svoj stav, no i oni imaju pravo na svoj.
Oni mogu kritizirati Vladu i biti jedina oporba Plenkoviću, no glasat će za HDZ.
Često je dio te mode koristiti uvredljive izraze i osporavati prava drugih. Oni su manjina, ali su glasni i ponašaju se kao većina.
Nisu tolerantni. Stavove ne mijenjaju zbog činjenica, a nisu spremni mijenjati mišljenje ni obrazovanjem niti uopće primjećuju kako se njihovi stavovi mijenjaju.
Imaju pravo na svoje stavove i osjećaje, nemaju pravo misliti da ih mogu nametnuti svima ili manjinama.
Vikati o bratstvu ne tiče se svih ljudi u svemiru, nego se radi o solidarnosti nas protiv njih, koji ne samo da nisu braća već su gnjide, smradovi i neprijatelji jer slave druge bogove, imaju drukčiji kalendar ili pak govore neznatno različit jezik
Lako se vrijeđaju, još lakše vrijeđaju druge (idite odakle ste došli, vlade su lakeji europskih gospodara). Na rubu komedije je bratstvo ekstremnih desničara koji, premda nacionalisti, rado imaju derneke i šire simpatije prema onima koji ih stvarno preziru i mrze (derneci s mađarskim fašistima, bijelim supremacionistima, isticanje nacionalnog katoličanstva).
No ne treba ih bahato ponižavati, smatrati ih primitivnima i neobrazovanima, jer oni to kod sebe ne vide. Nema govora o logici, radi se o osjećajima i stavovima.
Ne znam zašto se taj paštroč (oprostite na dijalektu) prikazuje kao jedinstvena ideologija. No sve to nije važno; nelogičnost i paradoksi osobitost su ideologija.
Tvrdnje izmiču racionalnom tumačenju, nije važno što se tvrdi, već često tko nešto tvrdi. Nerazumijevanje svega toga pokriva se konvencionalnim floskulama (postoji ekstremna ljevica i ekstremna desnica, ljevica je desnica).
Ne znam zašto bi kupanje bez grudnjaka bilo ljevičarska, a zagovaranje kupaćeg kostima koji pokriva pupak desničarska ideologija.
Sjećam se kako se jednog od samozvanih desničara slikalo kao nudista, kako je tvrdio da je to jedini normalni način kupnja, a sjećam se i jedne drage osobe koja je, premda ljevičarka i komunjara, srameći se, jedva skinula grudnjak u pustoj uvali.
Još su mi manje razumljive teze da ljevičari vole Arsena Dedića i Vicu Vukova, a da mrze Thompsona i Vucu. Desničari rado posjećuju narodnjačke klubove i znaju tekstove pjesama, ne izbjegavaju pjevati ekavicom i plešu kola sasvim nalik Kozaračkom kolu (a hrvatski kulturni identitet?).
Možda se samo radi o tome da neki (ljevičari i komunjare, a bome i desničari!) preziru kič u umjetnosti i estetici, a da mu se neki dive.
Kad dođemo na polje ekonomije, paradoksi su još luđi. Desničari još uvijek Ruse smatraju Sovjetima, premda njihove banke, nafta i plin teku žilama kapitalizma, a zaboravljaju da su talijanski, njemački i francuski komunisti bili demokratski pokreti koji su prevladali ideju diktature proletarijata, da su zemlje društva blagostanja imale socijalističke vlade i uspješne tržišne ekonomije.
Ovo je svijet u kojem je umrla, nestaje i zaboravlja se lijeva ideologija. Na scenu se vraćaju desne ideologije supremacije, nacionalizma, elita, kritike reprezentativne i bilo koje demokracije, ideje koje su prezreno spavale dok je vladao liberalizam, socijalizam ili teorija socijalne države
Desničari vole Trumpa, iako on ne skriva (America first) da će uništavati konkurenciju, poticati američki izvoz proizvoda i problema, prodavati skupo oružje i huškati susjede na susjede. Još i ovo: nema klimatskih promjena, uvijek je bilo vrućina, monsuna i oluja, uvijek su se otapali ledenjaci. Zašto desničari ne bi protestirali štiteći okoliš (dragovoljci na Plitvicama?), tražili redukciju opasnih plinova i zagađenja?
Desničarska ideologija širi svoja područja – od revizije povijesti i zagovora reda i totalitarizma, rada i eksploatacije sada se širi na pitanja estetike i mode, kulture i kazališta, demografije i obiteljskih vrijednosti.
Sad je pitanje kada nastaje i što je život, kao da se ne čita Monod i ne sluša biologija. Osporava se Darwin, a spokoj donose vjera, predrasude i osjećaj izabranog naroda.
Iz iskustva znamo da takva zagriženost potiče sukobe. Nije više u pitanju politika i nacija, već stil života. Ne dozvoljavam da se dira u moje svetinje.
No, sve te nelogičnosti, gluposti i nedostatak razuma nisu važni. Važno je smo to da se brojni ljudi, slojevi i područja država proglašavaju desničarima.
Nije važna nikakva argumentacija, razum i prosvjećenost, već osjećaji. ”Mi” i ”oni” nisu kategorije neke objektivne činjenice, već osjećaja.
Ne tvori naciju ni jezik ni povijest, ni državna vlast, ni zajednička budućnost, već svakodnevni referendum što smo to mi, što nas veže i tko su oni drugi.
Kao što je idiotski preispitivati logiku popularnih pjesama, tako i ovdje ne treba razum i koherentne tvrdnje. Radi se o osjećajima novih slojeva ”prezrenih na svijetu” koji traže svoju različitost, ista prava i slobode. Reći da sloboda izražavanja ne daje pravo da se govore gluposti ovdje ne vrijedi, jer izmiče razgovor o činjenicama, a o vrijednostima je rasprava besmislena.
Kad se radi o osjećajima, ne pomaže hladna analiza. Ovdje je u pitanju ovisnost, iskazana kao želja za ponosom i poštovanjem (”ne dirajte u numinozne simbole”).
Pušači uvijek imaju opravdanje za svoj porok, pijanci tvrde da uvijek mogu prestati, ovisnici o kockanju žive u nadi dobitka i ništa od hladne analize ne pomaže.
To nisu ni glupi ni neobrazovani ljudi, samo u hladnom svijetu znanja i sposobnosti oni kao ljudi nemaju mjesta. Ponosni su na svoja uvjerenja, plemenito se za njih žele žrtvovati, a reći da se njih ne može ni liječiti ni odgojiti smo podsjeća na to da je to nadmen stav protiv kojeg oni zapravo i stoje.
Sjećam se kako se jednog od samozvanih desničara slikalo kao nudista, kako je tvrdio da je to jedini normalni način kupnja, a sjećam se i jedne drage osobe koja je, premda ljevičarka i komunjara, srameći se, jedva skinula grudnjak u pustoj uvali
Zato zaboravimo hladne analize poskočica i rapa, nesuvisle refrene i zavijanja samoglasnika u pjesmama.
Ideologije su lažna svijest i emocionalna potreba. Vrijeme nije na strani konzervativnih reakcionara niti na strani utopističkih revolucionara; modernizacija društva melje svoje protivnike i čini ideologije gnojivom za vrijednosti sljedeće generacije. Svatko neka zadrži svoje dostojanstvo i ponos, ali ideje obično umru prije svojih proponenata.
Nitko nije u krivu niti je drugi u pravu ako se ne mijenja i ne preispituje te trpi drugačije. Zato su ideologije mrtve i okrenute prošlosti, a ispravni i pametni ljudi ipak ne kraju pobjeđuju. Ne zbog toga što su pametni, superiorni i plemeniti, već zato što stvarnost gledaju oštrim pogledom.
Ne smatrajte da tražim da znalci glazbe dođu na vlast, no to nije loša ideja, a svakako je bolja od toga da vladaju oni koja znaju jednu pjesmu.
autograf
