Na žalost, imali smo i previše prigoda vidjeti razarajuće efekte prijetvornog domoljublja u naše stožerne državotvorne stranke. Pokradoše državu, a njihovi se vrhovnici odreda prometnuše u vlasteline s raskošnim vilama, impozantnim umjetničkim zbirkama i uspješnim biznisima. Tko to nije odmah uvidio, mogao je s odmakom od desetak-dvadeset godina spoznati kako ni u ratu nisu oklijevali izdati i učiniti sve za profit. Na našem području to se posebno jasno dalo uočiti i prepoznati. Nadobudni dan danas ne odustaju od ukazivanja na te crne dane i njihove najpodlije rabote, nadajući se da će se netko počešati i kazniti ratno profiterstvo. Predvođeni onima s dna kace, ali i iz vrha prethodnog režima, izuzetno brzo su savladali tehnologiju vladanja, obespravljivanja i pljačkanja svojih sugrađana. Kažu mudri ljudi da to nije nimalo iznenađujuće s obzirom na njihovo političko porijeklo.
Ako nas „državotvorci“ nisu trebali i smjeli iznenaditi svojim lošim ponašanjem, jesmo li onda bili krajnje naivni kada smo vjerovali kako su se dojučerašnji „drugovi“, gotovo elita prethodne višedesetljetne diktature, doista preko noći konvertirali u zagrižene demokrate? Zar oni koji su do jučer žarili i palili u komitetima i komesarijatima stvarno mogu samo tako promijeniti svoju ćud i postati borci za ljudska prava i radnike, s kojima nikada nisu imali ništa zajedničko, uz hinjeni osjećaj za jednakost, lažno bratstvo i jedinstvo? Zašto hinjeno, zašto lažno? Pa sjetimo se samo nacionalističkih ispada za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Gotovo svi su kretali iz redova same Partije, nikada se narod nije samo-okupio i pobunio iz nacionalističkih pobuda sve do antibirokratske „jogurt“ revolucije. Istina, pojavile su se u „reformiranoj“ partiji i nove, mlade snage, ali džabe, kada su odgajane i dresirane na istom poltronskom podjarmljujućem parazitskom političkom obrascu koji se bez pogreške replicira kako unutar „reformiranih“ tako i unutar stožerne „državotvorne“ stranke.
Kada već u zemlji imate tako očita dva klona navodno nestalog komunističko-diktatorskog dinosaurusa, bilo bi za očekivati da će sve ostale stranke, koliko god male bile, pod svaku cijenu, neizostavno inzistirati na političkom odmaku od prethodnog režima i istinskom zalaganju za priželjkivane nove vrijednosti: demokraciju, ljudska i građanska prava i ravnopravnost, otvoreno slobodno tržište i ekonomiju, izvrsnost i nagrađivanje prema zaslugama i sposobnostima. Očekivali bi da će promovirati marljivost, preciznost, pravovremenost, znanje, stručnost, transparentnost i sve ostalo što je desetljećima navodno bilo zatomljeno u našem čovjeku, sputano čuvenom „mekom“ diktaturom, onemogućeno partijskom podobnošću. Ali ne, ljudi koji se nisu htjeli učlaniti niti u HDZ niti u SDP, već su htjeli djelovati po nekim drugim obrascima, vještim su manevrima izigrani. Obično bi jedna od dvije jake stranke u vodstvo male stranke infiltrirala svoje ljude, koji bi ju onda priveli jednoj od velikih. U slučaju ranih pravaša nije se prezalo niti od doslovnih fizičkih likvidacija, dok je u svim ostalim slučajevima upotrijebljeno višegodišnje obavještajno i kontra-obavještajno iskustvo. No, u nekim se slučajevima nije moralo niti intervenirati. Vođe malih stranaka, zahvaćeni gravitacijskom silom velikih, žudeći za afrodizijakom moči i vlasti, dolazili su sami i klanjali se nekom od velikih vođa, izdajući pri tome sve vrednote za kojima su žudili članovi njihovih stranaka. Nekada se nije trebalo učiniti ništa, nije bila u pitanju niti moć niti vlast, već jednostavno prirodna ne-inteligencija, tupost i odsutnost svakog talenta za vođenje smišljene politike.
Očekivati kako će se neka od velikih stranaka „popraviti“, pozitivno transformirati, višekratno potvrđeno je „ćorav“ posao, iako nam to pokušavaju podmetnuti svi vodeći mediji, koji su naravno pod nadzorom jedne ili druge velike stranke (Orah je ionako samo trenutna frakcija SDP-a). Slobodoljubivi ljudi moraju zauzeti ekvidistancu, jednaki odmak prema jednoj i drugoj pogubnoj opciji i krenuti takozvanim „trećim putem“, koji može nastati samo jačanjem neke od malih stranaka. No, kako bi se to dogodilo, male stranke moraju tvrdoglavo i nepokolebljivo slijediti svoj put i svoja načela i ne dati se uvući u asimilacijske koalicije i podrške. I opet na žalost, to se ne događa. Svaki dan možemo vidjeti kapitulaciju neke druge male stranke. Čim u građanima zatitra impuls slobode, čim se okupe oko neke vrijedne i pravedne ideje pa osnuju i stranku, sile zla u obličju medija i stožernih stranaka, učine sve kako bi ih dotukli u začetku.
Navedenu situaciju prepoznajemo i kod predstojećih predsjedničkih izbora. Rijetko će koja manja stranka ponuditi svog kandidata. Većinom „podržavaju“ jednog od kandidata stožernih stranaka, pravdajući to svojom političkom „mudrošću“. Naravno, to nema nikakve veze s mudrošću, već isključivo sa političkim kukavičlukom i odustajanjem od svojih načela. Jer ako se imaju snage kandidirati neovisni kandidati, onda valjda i najmanje stranke moraju imati snage i volje građanstvu ponuditi svog kandidata, koji će zastupati njihove ideje i svjetonazor. Podupirući tuđe kandidate, stranke u stvari pokazuju kako nemaju ni ideje ni načela te kako ne drže do ničega, osim sinekura za svoje čelnike. Građanima ostaje potražiti treći put negdje drugdje, možda negdje izvan političkog miljea. Možda se nada nađe kao i obično na mjestu gdje ju nikada ne bi očekivali?
from sb underground
