„Vrlo rado dolazim u Knin, a pogotovo zbog Josipe Rimac“, zborio je prije nekog vremena aktualni premijer i šef vladajuće partije. Inače, mjesto u koje rado dolazi bilo je do zadnjeg rata siva kasaba, s tvornicom vijaka koja je hranila mjesto, a koje danas naravno više nema, s Domom kulture i velikom kasarnom JNA. I malo je tko znao za Knin sve dok 90-ih nije postao uporište pobune krajiških Srba, da bi po završetku sukoba, 1995., bio nazvan „Kraljevskim gradom“ – jer da se tu prije milijun godina okrunio neki kralj Zvonimir – i kultno mjesto otpora srpskom agresoru, ispražnjen od srpskog stanovništva i naseljen „zaslužnim“ veteranima i Hrvatima s Kosova. No, osim prigodnih desničarskih slavlja, Knin kraljevski umire u čamotinji i rapidnom iseljavanju žitelja, mumificiran ispraznom ratnom mitologijom.

A Josipa Rimac, zbog koje premijer „rado dolazi u Knin“? Eh, da je suditi po njoj, Knin bi trebao biti na razini nekog uspješnog evropskog gradića, ali istina je nažalost krajnje banalna, baš koliko i svaki istup hrvatskog premijera. Jer upravo se na toj provincijskoj mudrici – koja se u Partiju upisuje sa 16 godina, vjerno joj služi, vješto se uspinje na stranačkoj ljestvici i postaje višegodišnja gradonačelnica Knina, a potom državna tajnica, na prijedlog premijera – prelama ovih dana sva bijeda, politička i moralna, stranke koja 30 godina vlada i zatire Hrvatsku. Na slučaju žene koja se preko noći bila preobrazila u HDZ-ovu ikonu, zvanu „kraljica Knina“, puneći stranice trash štampe u skupim guči-muči komadima… da bi ovih dana završila u ćeliji zagrebačkog zatvora. Jer da je bila na čelu mafijaške hobotnice, a koja obuhvaća niz važnih faca u državnim institucijama i ministarstvima, sve redom članova vladajuće stranke, koji su se bogatili na račun neke vjetroelektrane, a ona sama davala i uzimala mito, pogodovala sumnjivim likovima, riječju, otkrivena je tobože još jedna strašna korupcijska afera. Sve zahvaljujući odlučnosti premijera da jednom zauvijek stane na kraj korupciji i klijentelizmu koji uništava Hrvatsku.

Pa je „pravna država“, eto slučajno se poklopilo, upravo pred izbore reagirala i pohapsila sve te važne državne činovnike, a nekada omiljena „kninska kraljica“ – za čije se afere zna odavno, pa je sasvim sigurno i premijer znao – pretvorena u prvu damu Cosa nostre. E sad, pametni znaju da je riječ o još jednoj predizbornoj farsi, ali neobična su pojava glasači HDZ-a, koji valjda vjeruju da su recentna hapšenja znak da se partija na vlasti svom snagom bori protiv korupcije. Iako tu nastaje oksimoron, zato jer je upravo ta partija rodonačelnik i provoditelj nezamislive korupcije na svim razinama vlasti, točnije – trava ne raste tamo gdje ugazi hadezeovska noga.

A predvodnik te krvave antikorupcijske bitke imao bi pak u zadnjoj četvrtini utakmice biti upravo premijer koji je u samo tri godine mandata morao, i to zbog pritiska medija, smijeniti čak 13 svojih ministara. Zbog korupcije! Četrnaesti pak, to jest ministar obrane, sam je otišao tobože jer „emotivno“ nije mogao podnijeti pad vojnog helikoptera i smrt dva pilota, no uistinu, njegov se bijeg s funkcije poklopio s medijskim napisima o nelegalnom stjecanju ogromnog stambenog prostora dodijeljenog mu svojevremeno upravo od Ministarstva obrane. Četrnaest ministara smijenjenih zbog korupcije bilanca je vlade koja bi se sada – prokazivanjem vlastita proizvoda; žene koja se odgajala na samom izvoru korupcije, unutar partije koja je rođacima i odanim sljedbenicama, apsolutnim klijentelizmom dakle, premrežila Hrvatsku – imala dokazati kao politički stjegonoša borbe protiv kriminala.

A zapravo najveći grijeh uhapšene dame nije ni ona kuća sa tri stana, protupravno stečena na račun supruga, takozvanog branitelja, nisu ni vikendice, ni zemljišta uz more, nisu ni pare dobivene pogodovanjem kriminalcima koji su se htjeli obogatiti korištenjem vjetra s planine Dinare, iznad Knina. Ne, njen je grijeh bio puno veći i gluplji, onaj kad se svrstala na stranu „krive“ frakcije unutar HDZ–a, one protivne aktualnom premijeru. Pa mu je sada poslužila kao žrtveni pijun uoči skorih izbora.

I opet se, kao i u tolikim hapšenjima raznih kriminalnih skupina, ubrzo puštanih na slobodu, uz suđenja koja se razvlače godinama sve dok javnost ne zaboravi tko je tko u tim značajnim akcijama „pravne države“, opet se dakle pokazala najgora strana priče, ona kobna sprega politike i pravosuđa, onaj signal, trenutak kada politička vlast naredi pravosudnoj: „Počnite hapsiti!“, moment kada se mediji obavijeste da će policija započeti pretrese i privođenja, trenutak sinkronizacije politike i tobože neovisnog pravosuđa. Zato je na samom kraju mandata ova vlada i imenovala „svoju“ državnu tužiteljicu, ženu bez referenci i na sam domak mirovine. Da se bori protiv korupcije. Po nalogu izvršne vlasti. Hoće li onda ovaj zatupljeni narod u grandioznoj „Aferi vjetroelektrane“ ipak prepoznati još jedan hadezeov propuh, još jednu izbornu grotesku, nakon koje će, ako dobiju izbore, korupcija bujati još jače? Ako se još uopće ima što ukrasti, otuđiti, uništiti…

tacno