Bit će to prosvjed protiv grobara koji su došli s lopatama. Grobari pokušavaju zakopati još uvijek živo novinarstvo. Jest na umoru, ali još uvijek je živo
Na dan kad ova kolumna bude objavljena u Novom listu, hrvatski novinari će izići na prosvjed. Kasno, vjerojatno i prekasno, ali bolje ikad, nego nikad.
Odmah na početku valja reći, hrvatsko novinarstvo samo je iskopalo svoju grobnicu. Grobnica je iskopana devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su u huškačkim objavljotinama poput Slobodnog tjednika objavljivani spiskovi ljudi, navodnih KOS-ovaca, skupa s njihovim adresama. U konkretnoj stvari, koja je ljude sa spomenutih spiskova mogla koštati glave, zdravlja ili stana, glavni urednik Slobodnog tjednika bio je Robert Pauletić.
Isti taj Pauletić pred hrvatskim pravosuđem dobio je prije nekoliko dana nepravomoćnu presudu u svoju korist, protiv Viktora Ivančića, koji je o redakciji što je objavljivala »spiskove za odstrel« nedavno pisao kao o moralnom svinjcu. U vrijeme kad su se događale »novinarske« svinjarije poput ove iz Slobodnog tjednika, zastupnici novinarske struke uglavnom su šutjeli. Bilo je glasova koji su upozoravali na tu neljudsku rabotu, ali oni su u toj šutnji utopljeni. Šutjelo se iz straha, šutjelo se iz konformizma, šutjelo se jer su imena i prezimena objavljivana na spomenutim spiskovima bila srpska.
Neće proći dugo, a hrvatsko novinarstvo dobrovoljno će leći u grobnicu koju je iskopalo samo sebi. U grobnicu smo legli kad smo bili gluhi i nijemi za sudbinu Feral Tribunea, jedinih novina koje su u kontinuitetu stajale na braniku novinarstva u Hrvatskoj. Feral je ubijan dugo i polagano, sudskim tužbama i prešutnom zabranom reklamiranja u novinama koje nisu željele saviti kičmu pred »državotvornom istinom«, istinom koja se u cijelosti sastojala od laži. Splitski satirični tjednik, bogu mio a ni vragu mrzak nije bio, tužili su ljudi koji su kasnije pred sudovima Republike Hrvatske osuđeni upravo zbog stvari o kojima je pisao Feral.
Splitski tjednik te tužbe je mahom gubio, jer u pitanju nije bilo ono »tu su paragrafi pa zagrabi, nek isto je i đavlu i đakonu«. Feral je tužbe gubio jer mu je državni vrh nalijepio etiketu državnih neprijatelja. Naravno, bilo je sporno novinarstvo. Novinarstvo za koje je Feral Tribune dobio više međunarodnih nagrada nego svi ostalih hrvatski mediji zajedno. Novinarska struka zbog Ferala u to vrijeme nije izišla na prosvjede na kakve izlazi danas. Tad smo legli u grobnicu koju smo iskopali sami sebi.
Naravno da na tome nije stalo. Nakladnici su našli zajednički jezik sa svijetom marketinga, a nerijetko i s vladajućim političkim strujama, dok su novinari prepušteni sami sebi. Posljednjih nekoliko godina vrlo je česta praksa da nezadovoljni objavljenim tekstovima tuže novinare i novinarke, a ne nakladnike. Na cijelom nizu internet portala, ispod komentara angažiranih komentatora, stoji rečenica koja kaže da redakcija ne dijeli nužno stavove autora koji su pod tekst potpisani. Ta rečenica simbolički daje do znanja da redakcije iza svojih autora ne stoje.
Hrvatsko pravosuđe posebna je priča. Novinarima izrazito nenaklonjeno, hrvatsko pravosuđe presude protiv novinara u niz navrata donosilo je i kad je neosporno da su novinari napisali istinu. Hrvatski suci i sutkinje počesto su pritom potpuno nekompetentni da sude o novinarskom radu. Oni nisu prošli nikakve edukacije o novinarskim formama, ne razlikuju počesto vijest od komentara, a sudska praksa daje nam za pravo vjerovati da vrlo često i prečesto honoriraju duševne boli i to vrtoglavim iznosima. Posljedica takve sudske prakse vrlo često je cenzura, a još češće autocenzura u hrvatskim medijima. Kad svemu ovom pridodamo i činjenicu da su se praksi tuženja novinara i novinarki pridružili i oni koji bi morali biti najveća snaga u obrani novinarstva, a to je javni servis, Hrvatska radio-televizija, koju pretplatnici, između ostalog, plaćaju da bi bili dobro informirani, a ne da bi podmazivali odvjetničke urede čije tužbe, kako smo objasnili, rezultiraju cenzurom i autocenzurom.
Zbog svega toga, hrvatski novinari i novinarke danas će u prosvjed, ne zato da bi branili medije, nego da bi pokušali obraniti novinarstvo. Da se vratimo slici s početka teksta, bit će to prosvjed iz groba koji smo sami sebi iskopali, u koji smo sami legli. Bit će to prosvjed protiv grobara koji su došli s lopatama, u nakani da zemljom zatrpaju to što u grobu leži, iako je neosporno da u pitanju nije tek truplo. Današnji prosvjed sam po sebi je dokaz da grobari pokušavaju zakopati još uvijek živo novinarstvo. Jest na umoru, ali još uvijek je živo.
Ukoliko ta grobarska nakana uspije, novine će izlaziti, televizije i radio postaje će raditi kao da se ništa nije dogodilo, ali onaj tko se novinarima obrati kao prvoj ili zadnjoj instanci koja bi mogla stati u zaštitu i obranu nekog prava – taj će kucati na vrata iza kojih nema ničega.
novilist
