Marko Strpić, pokretač izdavačke kuće “Što čitaš?”: Problematično je što su anarhisti i anarhistkinje, poput autoritarne ljevice, počeli govoriti o antiimperijalističkom otporu i pravu Ukrajine na samoodređenje, što smatram problematičnom i nacionalističkom pozicijom. Kao što sam protiv ruske, jednako sam i protiv ukrajinske i svake druge države, ali sam i protiv rata, i uvijek ću biti na strani onoga tko strada, i to na svim stranama.
U petak, 13. rujna počinje Zagrebački anarhistički sajam knjiga. Tim povodom razgovarali smo s Markom Strpićem, pokretačem izdavačke kuće Što čitaš? i istoimene, za sada jedine anarhističke knjižare i antikvarijata, trenutno na adresi Frankopanska 22. Marko strpljivo, već 30-ak godina živi i gradi anarhističke prakse, svjedok je smjene generacija, jačanja i opadanja interesa za anarhističke ideje i vrijednosti, mijene tema i strategija… Razgovarali smo sjedeći ispred knjižare, dok su potencijalni kupci ulazili u nju i razgledali izložene knjige, razglednice, naljepnice. Atmosfera potpunog povjerenja, nema panike zbog moguće krađe. Dvije djevojke u jednom trenutku izlaze i kažu da bi htjele platiti razglednice koje su izabrale. Marko im kaže cijenu, transakcija se obavlja brzo i opušteno, a mi nastavljamo razgovor.
Koji je ovo anarhistički sajam po redu? Kad je organiziran prvi?
Počelo je zapravo kao Balkanski anarhistički sajam knjiga (BASK), koji je prvi put organiziran 2003. u Ljubljani, u organizaciji Balkanske anarhističke mreže solidarnosti, kako se danas zove. Radi se o neformalnoj mreži koja je nastala upravo oko organizacije tih sajmova knjiga. Mreža okuplja anarhiste i anarhistkinje od Grčke do Slovenije, kasnije i Austrije i Rumunjske i Bugarske, ali i ljude iz svijeta koji na neki način imaju veze s Balkanom. Sajam se organizira svake godine u drugom gradu i organizator je uvijek lokalna ekipa, uz podršku mreže. Ideja je da se na taj način osnaži lokalna priča i da se ljudi vide, druže, razgovaraju, a uz to se održi i sajam knjiga, mada prodaja knjiga nije primarni moment, za razliku od komercijalnih sajmova knjiga. Ove godine u srpnju je BASK organiziran u Prištini, a godinu prije u Ljubljani.
Ako si financijski ovisan, nema tu prostora za kritiku okvira unutar kojih djeluješ. Proces NGO-izacije uvezen je sa Zapada kao gotov model i sada je uglavnom završen
Svidjelo nam se to iskustvo kao nešto što možemo lokalno raditi, pa smo odlučili nastaviti kao Zagrebački anarhistički sajam koji je kao drugi Balkanski sajam organiziran 2005. Godinu prije trebao se održati u Beogradu, ali nije. Mi smo nakon toga nastavili nekih petnaestak godina…
Kad kažeš “mi” o kome se točno radi?
Radi se zapravo o grupi afiniteta. ZAP (Zagrebački anarhistički pokret) više nije postojao, ali oko sajma se okupila grupa ljudi koji nisu nužno tokom godine sudjelovali u istim aktivnostima. Grupa je bila otvorena i nastala je organski. Zanimljivo je da smo tek kasnije skužili sličnost s grčkim oblicima anarhističkog organiziranja koje oni zovu assembly / skupštine, pa tako imaju skupštine sajma, skupštine socijalnog centra, kvartovske skupštine… Radi se o otvorenim organizacijskim formama, a ne zatvorenim političkim organizacijama s čvrstim strukturama. Te otvorene skupštine oformljavaju se ovisno o potrebama, s obzirom na određeni događaj, prostor ili demonstracije. Meni je zanimljivo da smo autonomno došli do takve organizacije, iako ju nikad nismo tako zvali. Bili smo otvoreni kolektiv koji je na sastanke pozivao različite ljude koji su na bilo koji način povezani s anarhističkom pričom. Zagrebački sajmovi knjiga održavali su se redovno sve do kovida i zapravo se već pred kraj tog razdoblja počela događati smjena generacija. Taj posljednji 16. sajam se nije dogodio, prvenstveno zbog kovida, ali i zbog osipanja ljudi. Neki su otišli van, preselili se, a malo je pao i interes da se to radi. Budući da se taj kolektiv rastočio, odlučili smo da to više nećemo raditi dok se ne pokaže potreba ili dok netko ne odluči ponovo pokrenuti priču.
Kako je došlo do ponovnog oživljavanja zagrebačkog sajma?
Na jednoj Hrane, ne oružje akciji, bilo nas je par koji smo prije bili uključeni i razgovarali smo, a netko je rekao: “Hej, ima tu grupa mlađih ljudi zainteresiranih za Sajam, hoće netko organizirati?” Odgovorili smo “Cool, možemo vam reći kako smo to radili, na koji način, nije to ništa komplicirano, de facto par ljudi to može organizirati.” Onda su oni odlučili krenuti u to. Radi se o novim ljudima, ne samo po godinama. Rado smo im to sve prepustili, jer smo mislili da je dobro da ne unosimo svu našu prtljagu, sve te ideje i koncepcije, koje smo možda i potrošili. Nismo više znali kako bismo dali nešto novo, friško cijeloj priči. I zadnje dvije godine sajam organizira ta nova ekipa, koja je samo malo promijenila ime. Nije više Anarhistički sajam u Zagrebu, nego je sad Zagrebački anarhistički sajam knjiga (ZASK), tako da bude jasno da je došlo do neke promjene. Mislim da su dobre takve smjene i generacijske i koncepcijske.
U trenutku dok razgovaramo, na Facebook stranici Sajma još nije objavljen točan program. Najavljene su diskusije, tribine i radionice, no vidljiva je samo tema nultog dana kojim se otvara ZASK, a to je anarha queer. Moram priznati da me to pomalo iznenadilo. Naime, nakon ovogodišnjeg Eurosonga, pa zatim otvorenja Olimpijskih igara u Parizu, nije li queer u dobroj mjeri već integriran u mainstream? Svjesna sam da je situacija drugačije ovdje, no ipak… U situaciji kada imamo dva rata koja eskaliraju i potencijalno se mogu pretvoriti u nuklearnu katastrofu, kada znanstvenici objavljuju da smo prešli dogovorenih 1.5ºC globalnog zagrijavanja, do tema koje su nam tu, u vlastitom dvorištu, a to je korporativno zaposjedanje preostalih prirodnih resursa, te sada već gotovo svakodnevni napadi na strane radnike i jačanje desnice, što dijelimo s ostatkom Europe, ne bi li anarhistička ljevica trebala barem pokušati otvoriti diskusiju i ponuditi neke odgovore? Čini se da i anarhisti slijede putanju šire ljevice fokusiranjem na identitetska pitanja?
Što se tiče programa sajma, poziv je otvoren. To nema veze samo s ljudima koji organiziraju sajam, nego i s ljudima koji dolaze na sajam i predlažu što će biti u programu. Ne znam koje diskusije su planirane, jer program još nije objavljen. Ne mislim da identitetska pitanja nisu bitna i postoje različiti načini na koje se možemo baviti njima, tako da mi je OK da im se anarhisti posvećuju. I mi u knjižari imamo gomilu queer literature, i to je tema koju treba sagledavati iz različitih kuteva, ali pokrivamo i brojne druge teme.
Jedna od svakako važnih tema je rat, i u jednom trenutku sam pomislio da je upravo zbog rata u Ukrajini došlo do još jednog spektakularnog kraja anarhističkog pokreta u svijetu. Odnosno do podjele koja je urušila brojne lijeve pokrete. Uvlačenje Ukrajine u rat polariziralo je pokrete na jednostavno ili/ili. Ili si za Ukrajinu, ili si za Rusiju. To se dogodilo i na anarhističkoj sceni koja bi trebala biti antiratna u svakom slučaju. Problematično je to što su anarhisti i anarhistkinje, poput autoritarne ljevice, počeli govoriti o antiimperijalističkom otporu i pravu Ukrajine na samoodređenje, što smatram problematičnom i nacionalističkom pozicijom. To je sukob dviju država, ali i puno više od toga. Ovo je sukob svjetskih razmjera između dva bloka. Iz moje perspektive, svaki teritorij koji okupira neka država jest okupacija. No, kao što sam protiv ruske države, jednako sam i protiv ukrajinske i svake druge države, ali sam i protiv rata, i uvijek ću biti na strani onoga tko strada u datom trenutku, i to na svim stranama.
Mogu li se povući neke paralele između “našeg” rata i ovoga u Ukrajini?
Nakon rata na području Jugoslavije, gledam ponovo vijesti koje govore samo o ruskim zločinima i ukrajinskim žrtvama. No, što je s ljudima u Donjecku i Lugansku, koji se smatraju “ljudima s druge strane”? Nisu svi oni na Putinovoj strani, ali nisu ni za Zelenskog.
Zanimljivo je da se ruski i bjeloruski anarhisti bore na ukrajinskoj strani zato što misle da je to način borbe protiv Putinovog režima. Problem je što ne vide da se time bore za neki drugi režim. Istovremeno u Rusiji napadaju regrutne centre, rade razne sabotaže, konkretan antiratni angažman koji nije pacifistički i koji smatram legitimnim.
Svaki vojnik će ti reći da je najgore kada oružje stoji na skladištu i “propada”. U ratu se oružje troši, obnavlja, industrija radi, proizvodi se. To je čista ekonomska računica
Osobno nisam ni za jednu stranu u sukobu. Mogu biti samo na strani ljudi koji stradaju i protiv svih uključenih strana, odnosno moćnika koji su organizirali taj rat i protiv vojnoindustrijskog kompleksa, koji na kraju stoji iza toga zato što zarađuju ogromnu lovu na tom ratu. Gurnuli su ljude u Ukrajini u rat u kojem pogibaju stotine tisuća ljudi i tko zna kolike će te brojke biti na kraju. Tih brojeva sada nema. Kad sve završi čut ćemo da je poginulo nekoliko milijuna ljudi, a za što? Za to da bi netko prodavao ovaj plin, a ne onaj, ovo žito, a ne ono. Zato da bi se presložile pozicije u svijetu, jer je rat najbolje sredstvo za takvo preslagivanje. Mislim da su anarhisti to izgubili iz vida. Osjećao sam se poraženim zato što je u jednom jednostavnom trenutku ono što smatram bazičnom pozicijom, palo u vodu. A to je da smo protiv rata koji organizira država, bilo koja država. Država to ne radi zbog naroda, nego u interesu kapitala. I nije mi važno je li to ruski, američki, ukrajinski ili kineski kapital. Znam tko će izaći poražen iz tog rata, a to će biti obični ljudi koji se desetljećima neće oporaviti od toga. Kad samo pogledamo što se dogodilo ovdje, vidimo da su se oporavili veliki gradovi koji imaju neku perspektivu, dok gomila manjih mjesta još uvijek žive tu ratnu realnost i nikad se neće oporaviti od toga. Neka se mjesta nisu oporavila još od 2. svjetskog rata, i to je ono što će se dogoditi i Ukrajini, koja je i ovako bila labave perspektive, a sad su je unazadili za sto godina.
Kako gledaš na situaciju u Palestini/Izraelu?
Vezano za bliskoistočni sukob, nije se dogodila takva polarizacija scene, jer je to sukob koji se odvija desetljećima i pozicije su puno jasnije. Ipak me živcira ta full pro-palestinska podrška, s palestinskim zastavama i idejom palestinske države, bezrezervnom podrškom koja uključuje i podršku Hamasu. Mislim da je to jako sklizak teren, zato što se Hamasovo djelovanje opravdava kao legitiman oblik otpora. Mislim da Hamas nije rješenje. Bio mi je zanimljiv razgovor palestinskog sociologa Mohammeda Bamyeha i izraelskog politologa Urija Gordona, organiziran u siječnju ove godine, na temu “No State Solution“. Obojica žive vani i anarhisti su. U razgovoru kažu da je u ovom trenutku jedino bitno da sukob stane, da ljudi prestanu stradavati. Njihov prijedlog je rješenje bez države, ni izraelske ni palestinske. Smatraju da je to u ovom trenutku jednako moguće rješenje kao i trenutne opcije o dvije države, palestinske i izraelske, i opcije jedne države. S obzirom na razinu sukoba, sva ta rješenja su trenutno nemoguća, pa zašto onda ne uzeti u obzir i rješenje bez države, kao i sve ostale nemogućnosti. Svoja razmišljanja temelje na tome da mora postojati veza među ljudima, solidarnost, i da rat mora stati. Stanje kontinuiranog rata nema smisla i nikome neće donijeti ništa dobro.
Država ne vodi ratove zbog naroda, nego u interesu kapitala. I nije mi važno je li to ruski, američki, ukrajinski ili kineski kapital
Nije li u ovom trenutku teško govoriti o sukobu, odnosno ratu, uzimajući u obzir omjer snaga? Čak je i Međunarodni sud pravde (ICJ) zaključio da postoji dovoljno indicija da se u Gazi događa genocid.
Trenutno da. Iako mi nije bitno što misli tamo neki sud, niti mislim da je bitno zove li se to genocid, pokolj, masakr, brisanje s lica zemlje ili već kako god. To su samo pravne smicalice i terminologija koju pravnici pišu za centre moći i time stvaraju legalnost i daju legitimitet svojim ratovima.
Ali mislim da bi politička elita koja vodi Palestince u Gazi radila potpuno istu stvar kao i Izrael, samo da imaju mogućnost. Taj upad u Izrael 7. listopada prošle godine govori samo o razini brutalnosti koja bi se dogodila i koja je obostrana. Naravno, ta situacija nije od jučer. Omjer žrtava, naoružanja, međunarodne podrške svakako nije isti. Ali kada bi Hamas dobio oružje, mislim da bi napravio istu stvar koju sada radi Netanyahu: izbrisali bi Izrael s lica zemlje, i sve Židove, i to je ono što je strašno. Nažalost, trenutno je rat opcija, a ne mir, kao što je slučaj i u Ukrajini. I to će tako biti dok god veliki igrači koji vuku konce ne zaključe da je dosta, i natjeraju sukobljene strane na pregovore. Kao što je, uostalom, bio slučaj i ovdje. To je ona iluzija koju ljudi imaju u trenutku kad se huška na rat i obećava pobjeda. Svi ratovi su završili za pregovaračkim stolom, pa je čak i Drugi svjetski rat završio potpisivanjem kapitulacije, nakon čega je vojska položila oružje. Samo je pitanje koliko će biti žrtava prije nego se to dogodi.
Nije li indikativno da se daljnji tijek i rata u Ukrajini i rata u Izraelu/Palestini dovodi u izravnu vezu s rezultatima izbora u SAD-u?
Naravno, ako je to zemlja koja ima najveći vojni budžet i vojnu industriju na svijetu, onda znaš gdje je taj kapital koji se mora okrenuti. Svaki vojnik će ti reći da je najgore kada oružje stoji na skladištu i “propada”. U ratu se oružje troši, obnavlja, industrija radi, proizvodi se. To je čista ekonomska računica. To dakako ne znači da “igrači na terenu” nemaju svoje partikularne interese. Zato je meni bitna anarhistička priča koja prepoznaje moć u svi odnosima i na svim razinama. Ne samo na razini države, saveza država, korporacija, nego i mikro-odnosi među ljudima, prijateljima… Zato mislim da je svaki način na koji se nešto radi i male kao i velike, masovne akcije mogu mijenjati te odnose moći.
Mogu biti samo na strani ljudi koji stradaju i protiv svih uključenih strana, odnosno moćnika koji su organizirali rat u Ukrajini, i protiv vojnoindustrijskog kompleksa
Koliko god se možemo osjetiti mali i nemoćni, važno je da se fokusiramo na to što ja mogu ovdje i sada napraviti i tako raditi male pomake u sredini u kojoj živim, na što sigurno mogu utjecati. Zato se družim s ljudima iz cijelog svijeta i sudjelujem u stvarima za koje mislim da ima smisla u njima sudjelovati, i to širi i moju perspektivu, i učim… Često se zapletemo u tim velikim temama u kojima smo bespomoćni. Ti ne možeš zaustaviti rat. Prva rečenica koju bih 1990-ih rekao ljudima iz drugih dijelova svijeta bila je: “Jednom kad počne rat, ne možeš napraviti ništa protiv tog rata.” Možeš gledati kako sanirati posljedice toga što se događa. A cijeli svijet je u kontinuiranom, tihom ratu koji mrvi i melje. Pitanje je što mi možemo tu napraviti i na koji način se nositi s time.
Da, strategija antiratnih grupa 1990-ih bila je usmjerena na to “kapilarno” djelovanje odozdo. Tada su i mnogi anarhisti bili uključeni u antiratne grupe i organizacije koje su, s druge strane, bile organizirane kao nehijerarhijske, participativne, direktno-demokratske strukture, što je svakako olakšavalo suradnju. Tih godina izlazili su brojni anarhistički fanzini s tekstovima koji su promišljali tadašnju ratnu realnost, nacionalizam s antiratnih i antinacionalističkih pozicija. Postoji li slična produkcija danas?
Anarhizam je i onda velikim dijelom imao subkulturni karakter. I ja sam kroz punk čuo za anarhizam, iako sam neke od tih ideja otkrio i ranije, ali sam kroz punk skužio da one imaju ime, odnosno da postoji politička ideja mnogo starija i od mene i od punka. Počeo sam otkrivati knjige i produbljivati ta znanja, i tako sam na neki način izašao iz subkulturnog koda, koji je po prirodi promjenjiv i površniji. Danas je svakako lakše doći do brojnih tekstova, tome je možda najveći doprinos dala Anarhistička biblioteka, gdje se nalazi na stotine i tisuće tekstova i knjiga anarhističke tematike. Osim toga, lokalno imamo dvije anarhističke izdavačke kuće, prijateljsku izdavačku kuću DAF i ovo što mi radimo.
Danas vidim problem u kontaminiranosti scene NGO strukturama, sa svim paketima koji idu uz to. A i sustavno se radilo na tome. Ta ideja stvaranja nezavisne kulture, novih terminologija, vlastitih fondacija, promoviranja te vrste organiziranja kao nečeg alternativnog. Zapravo se unutar kapitalističke strukture i države samo stvorila niša u kojoj taj tip aktivizma može funkcionirati. I s tim procesom je nestala i kritička refleksija. Ako si financijski ovisan, nema tu prostora za kritiku okvira unutar kojih djeluješ. Proces NGO-izacije uvezen je sa Zapada kao gotov model i sada je uglavnom završen. Danas kad razgovaram s nekim ljudima, nađem se u situaciji da uopće ne razumiju što govorim, kao da pričamo dva različita jezika, a zapravo se ne vidi ništa izvan zadanih okvira.
Gdje je onda anarhizam u Hrvatskoj danas?
Ne mislim da identitetska pitanja nisu bitna i postoje različiti načini na koje se možemo baviti njima, tako da mi je OK da im se anarhisti posvećuju
Teško je uopće govoriti o tome u okvirima nacionalnih granica. Ne znam što bi one značile i zašto se ograničiti na područje koje okupira ova ili ona država. Osim možda zato jer država polaže pravo “vlasništva” na sve nas koji se rodimo na nekom području, pa onda tako uvjetovani možemo govoriti o tom zatvoru otvorenog tipa unutar kojeg se nešto odvija. Još davno je Pietro Gori napisao stihove “domovina naša cijeli je svijet”, anarhističku pjesmu koja govori o nadilaženju svih granica.
Kad govorimo o ovom području, koje je uvijek bilo negdje na periferiji, izvor sirovina i ljudi za popunjavanje nedostatka radne snage u centrima moći, to se donekle odrazilo i na anarhističku scenu, mnogi su otišli živjeti drugdje. Egzistencijalni problemi, strukturalna i društvena nepravda, ljubav, nemogućnost znanstvenog rada, širina područja borbe, sve to je odvelo ljude na različite strane svijeta. S jedne strane je to dobro, jer odražava taj sentiment da je cijeli svijet domovina, no onda to znači rast i pad anarhističke scene lokalno, svojevrsne “valove” u kojima se sve događa. Gdje smo danas lokalno? Vjerojatno negdje nisko u tom valu, no vjetar i morske struje su i dalje tu.
Pogled izvan mašine
Kako bi za tebe izgledao idealan, uvjetno rečeno anarhistički način života?
I dalje bih htio raditi knjige, jer volim pripremati knjige, uvezivati ih. Volim raditi u vrtu, uzgajati hranu. Idealno bi bilo raditi 2-3 sata dnevno, koliko je normalno raditi u životu, pa se onda družiti s ljudima, šetati s psom, skupljati bilje, otići se okupati, pa pomoći susjedima što treba, opušteno i solidarno, da nemamo nikakvo vlasništvo i da sva ta hrana koja se uzgaja, da svatko može doći i uzeti koliko mu treba i da će svatko doći pomoći i dat ruku koliko treba.
Idealno bi bilo raditi 2-3 sata dnevno, koliko je normalno raditi u životu, pa se onda družiti s ljudima, šetati s psom, skupljati bilje, otići se okupati, pa pomoći susjedima što treba, opušteno i solidarno…
Naravno pričam o nekakvom idealnom načinu životu za koji mislim da bi ga mnogi voljeli živjeti, samo smo svi sputani egzistencijalnim problemima i teško vidimo izvan mašine koja nas melje. Iako mi na ovim prostorima imamo historijsko iskustvo kućnih zadruga, ne-vlasništva i zajedničkog i komunalnog života, doduše više na selu, ali mislim da je primjenjivo i u gradovima na razini kvartova i susjedstva. U tom smislu sam pesimistično optimističan: nisam siguran da će se to ikad ostvariti, ali to ne znači da ne mogu raditi sve što mislim da treba ne bi li svijet bio bolje mjesto, koliko god moje djelovanje može ostaviti traga.
