Njemački ministar gospodarstva Robert Habeck je nedavno kazao da je „nepošteno da nam prijatelji prodaju plin po neprijateljskim cijenama“ te kasnije u Berlinu: „Morat ćemo i dalje očekivati visoke cijene, jer država ne može potpuno apsorbirati povećanje cijena energije ni za tvrtke niti za građane. To je gorka i teška istina“. Pa, ako je to „gorka i teška istina“ u jednoj Njemačkoj, ekonomskoj lokomotivi i EU-a i cijelog kontinenta, koju zbog energetskog sljepila kancelarije Olafa Scholza i skupog uplitanja u ukrajinski rat već trese recesijska groznica, što od 1. travnja 2023. u Bijednoj Našoj može biti vladino „rješenje kojim će izaći ususret građanima“? Jedna prosjakinja pred bruxelleskim staklenjakom koja čak nije sposobna pametno utrošiti dobivenu milostinju za obnovu Banije i Zagreba od razornih potresa prije dvije godine?
Marijan Vogrinec
Za razliku od državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva Ive Milatića, koji nakon odluke EU-a o ograničenju cijene plina na 180 eura za MWh i 13 eura višoj od referentne cijene ukapljenoga prirodnog plina (LNG) ne može izbjeći priznati da će hrvatski potrošači od 1. travnja 2023. plaćati više taj energent tvrdi kako „naša vlada ima do tada dovoljno vremena za pronaći rješenje kojim će izaći ususret građanima“, zdrava ekonomska logika u grubom sudaru s političkom kameleonštinom sugerira suprotno. Razumljivo, držani tajnik s bedžem vladajuće ZNA SE državne opcije, je li, mora po službenoj dužnosti tako kako se izrazio u emisiji Hrvatskog radija „U mreži Prvog“. Bez obzira što osobno misli i znâ o tom problemu, zapravo energetskoj omči što ju je nesposobno/neodgovorno činovništvo bruxelleskog staklenjaka pod nadzorom Ursule Röschen/Ružice von der Leyen i Charlesa Michela navuklo ekonomski suicidnim tzv. sankcijama Rusiji na vrat Eurounjanima i gospodarstvu Starog kontinenta, a hrvatski im mali od kužine pak svojim sugrađanima i ionako rudimentarnom CRO gospodarstvu. Cijene plina, kolateralno električne struje, hrane, benzina i svih proizvoda tzv. široke potrošnje, usluga svih vrsti, etc. od 1. travnja 2023. odletjet će u nebo tako da ih ni premijerska pepeloposivačka, je li, larpurlartologija sklizavih političkih alata neće biti kadra zauzdati.
Kamoli da je i u snu vjerojatno kako će se obistiniti državnotajničke fraze po službenoj dužnosti o tomu kako „naša vlada ima dovoljno vremena za izaći ususret građanima“. Prvo, nema vremena zato, jer u tom području energetske politike odlučuju veliki i moćni, ne premijer Andrej Plenković ili kojim slučajem neki ministar, iako Plenkovićeva mozga. Von der Leyen i Michel imaju slušati „pospanog Joea“ (Donald Trump) iz Ovalnog ureda, a ovaj pak svoj megakorporativni establishment što ga je instalirao na tu adresu. Drugo, hrvatska vlada nema nikakav program zakonitoga, tzv. intervencionističkog upliva na tržište u kriznim okolnostima, koji bi upliv bio socijalno i ekonomski prispodobiv potrebama građana i gospodarstva te njihovim platežnim mogućnostima. Zakonitosti ponude i potražnje, ali i slobode profita su determinirani kapitalističkim duhom nejednakosti, gdje pitanje pravednosti i socijalne empatije nije ni prvo niti najvažnije. Nitko u Bijednoj Našoj – osim političke oporbe u svom balonu izvan prostora i vremena, pa je se HDZ uopće ne mora plašiti – ne pita je li Plenkovićeva vlada zrela, hrabra i sposobna isprsiti nacionalni energetski interes RH ispred tzv. zajedničke EU politike pune razlika, iznimaka, nesuglasica i sebičnosti, ako u nečemu važnom šteti vlastitim građanima i ekonomiji.
Milatićeva „utjeha“
Recimo, vladinim intervencijama u maržu radi niže cijene benzina u par zadnjih tjedana jako se digao tlak opskrbljivačima – osobito slovenskom Petrolu koji drži blizu 50 posto hrvatskog tržišta derivatima i tvrdi da već trpi gubitak od blizu 50 milijuna kuna te se sprema tužiti vladu RH – tako da nestašice (i ne samo nekih goriva), obustave prodaje, itsl. više nisu tek verbalne prijetnje. Prosvjedna obustava točenja goriva na crpkama nekih manjih distributera bili su upozorenje kako su mogući i dramatični poremećaji tržišta, jer „nestašica nekih roba gora je od poskupljenja“. Je li, iako poskupljenje električne struje također slijedi od 1. travnja 2023., potrošači E.ON Energije d.o.o iz Zagreba dobili su ovih dana obavijest o „novoj cijeni za kućanstva“ od tog nadnevka, a ta je najmanje 45 posto viša od aktualne pod vladinom stegom. E.ON Energija d.o.o već cijeli zadnji kvartal 2022. godine ne očitava brojila radi obračuna potrošnje, ne odgovara na e-mailove zašto to ne čini i zašto ne šalje građanima nove akontacijske uplatnice, pa cijela priča vonja na – neugodna iznenađenja. Tko se pak ne slaže s predloženim 30-postotnim poskupljenjem struje može zahtijevati prekid opskrbe do 10. siječnja, 10. veljače ili do 10. ožujka te istekom tih mjeseci automatski prelaze na usluge HEP Elektre. A je li tko pitao HEP Elektru može li s obzirom na svoje kapacitete i hoće li primiti primiti razočarane E.ON-ove potrošače k sebi? Nije, pa…
Slično je stanje u području opskrbe građana i industrije plinom, gdje je priličan nered prigodom promjene opskrbljivača, pa npr. samo Zagreb ima problem s oko 70.000 potrošača koji zbog skupoće žele ostaviti privatne opskrbljivače radi priključenja Gradskoj plinari, a ova kuburi s nedostatnim kapacitetima. Što će globalno u Bijednoj Našoj biti s plinom kada od 1. travnja 2023. cijena MWh odleti u nebo, a vrlo se neugodno pokaže da Plenkovićeva vlada uopće nije u stanju zadržati u rukama uzicu tog balona? Zasad nitko ne znâ, a Milatićeva „utjeha“ – osobito iritantno EU-podanička i ekonomski neuka njegova šefa, ministra Davora Filipovića, koji na sva usta hvali plinski dogovor u Uniji kao manu s neba koja će nahraniti uvjerljivošću odustajanje EU/RH od ruskog plina i nafte, sic transit – zvuči kao uspavanka djetetu bajkom o zločestoj vještici. Npr. Plenković-vladina politika tipa hrusti se šaka mala rezultirala je time da je Bijedna Naša samo u 2022. godini povećala uvoz iz SAD-a osam puta, a više od 90 posto tog uvoza čini ukapljeni prirodni plin iz škriljevaca, 10 puta skuplji od ruskog i četiri puta skuplji no što ga Ameri prodaju svojim građanima. Po onoj: ako smo mi braća, kese nam nisu sestre?
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Njemački ministar gospodarstva Robert Habeck je nedavno kazao da je „nepošteno da nam prijatelji prodaju plin po neprijateljskim cijenama“ te kasnije u Berlinu: „Morat ćemo i dalje očekivati visoke cijene, jer država ne može potpuno apsorbirati povećanje cijena energije ni za tvrtke niti za građane. To je gorka i teška istina“. Pa, ako je to „gorka i teška istina“ u jednoj Njemačkoj, ekonomskoj lokomotivi i EU-a i cijelog kontinenta, koju zbog energetskog sljepila kancelarije Olafa Scholza i skupog uplitanja u ukrajinski rat već trese recesijska groznica, što od 1. travnja 2023. može biti vladino „rješenje kojim će izaći ususret građanima“ jedna prosjakinja pred bruxelleskim staklenjakom koja čak nije sposobna pametno utrošiti dobivenu milostinju?
„Hrvatska je zadovoljna time što je u EU postignut dogovor (tko u RH, otkud jednom HDZ-ovu državnom tajniku pravo govoriti u ime – Hrvatske, op. a.) da se mehanizam za ograničavanje cijene plina aktivira kad cijena dosegne 180 eura za MWh i 35 eura više od referentne cijene LNG-a u razdoblju od tri dana uzastopno, jer se samo djelovanjem cijele Europe stvari mogu polako staviti pod kontrolu“, ustvrdio je Milatić. „ Kada bi ta uredba možda činila stanovite probleme u sigurnosti opskrbe, točno je predviđeno kako se odustaje od mehanizma da ne dođe do poremećaja. Znamo da se cijena plina proporcionalno odražava na cijenu električne energije, pa postoji li tu ta psihološka granica koju tržišta vrlo izvjesno polako više neće prelaziti, imamo jednu stabilnost da cijena struje neće prelaziti 400 i nešto eura za MWh. Bitno je da se može računati s tim.“ E sad, doda li se tom računu bez krčmara službeno zadovoljstvo aktualne vlasti u Banskim dvorima time što Bijedna Naša troši „cca 70 posto plina upravo iz LNG-a – bez da je premijer Plenković pitao građane smije li im tako duboko zavlačiti državnu ruku u siromaški džep zato, jer tako žele Ursula Röschen/Ružica von der Leyen i Charles Michel na mig Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr.! – tsunami prvotravanjskih poskupljenja neće ni slučajno sličiti – prvoaprilskoj šali. Dapače.
„Dalje prste, državo…“
Za udar na životni standard nešto manje od 3,9 milijuna još neiseljenih tzv. običnih/malih „Hrvatica i Hrvata i svih inih građanski i građana RH“ (sic transit) znat će se krivci. Punim imenom, prezimenom i obiteljskom genealogijom: od „stoljeća sedmog“ i epizode tzv. komunističkog mraka do cjelokupne „nacionalno osviještene“ polit-ideološke kameleonštine u „proeuropskoj“ Bijednoj Našoj. Nikakvi Rusi, kremaljski diktator ili SAD-ov rat protiv Ruske Federacije do posljednjeg Ukrajinca u njihovoj domovini neće im biti učinkoviti deterdžent za oprati se od odgovornosti. Teško da je itko od tzv. običnih/malih ljudi pod HDZ-Plenkovićevim premijerskim tretmanom spreman pristati na to da plaća tridesetak posto skuplji ceh za iće i piće što su ih gurmanski potrošili „draga Ursula“ i „dragi Charles“ (iz Plenkovićeve službene prepiske s gazdama EU-a) na SAD-Bidenovom banketu pod lažnom iluminacijom „ničim izazvane ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (sic transit, ničim izazvane!?) što traje, eto, uskoro već punu godinu. Po Milatićevoj radijskoj „utjesi“ zabrinutoj domaćoj javnosti, LNG terminal u akvatoriju otoka Krka kapaciteta 2,9 milijardâ m³ plina i već planirana proširenja na 6,1 milijardu m³ (što ga premijer Plenković, je li, sanja kao regionalno energetsko čvorište, sic transit) „napravljen je tako da ne smije imati praznog hoda ni jedan sat“.
Premijer se pak neki dan pred tv-okom hvalio podatkom da se „Hrvatska već sada 100 posto opskrbljuje plinom s krčkoga LNG terminala“, ali je „zaboravio“ reći po kojoj cijeni, gdje završava više od 30 posto prirodnog plina s domaćih nalazišta, otkad je to ekonomski opravdano da hrvatska kućanstva i gospodarstvo moraju kupovati neusporedivo skuplji američki plin od ruskog i koliko će taj američki plin stajati domaće potrošače od 1. travnja 2023. kada više ne vrijede sadašnja vladina ograničenja cijene te kada ni HEP, ni Prvo plinarsko društvo (PPD) niti manji opskrbljivači više neće željeti poslovati s profitima na državnoj uzdi. Premijer nije rekao ni abera o tomu tko će, ako će, kada i kako nadoknaditi plinarima dio profita izgubljenog za trajanja vladina/državnog intervencionizma. Á propos, 28. prosinca 2022. je blizu 300 benzinskih crpki Petrola i Croduxa u RH iz tih razloga prosvjedno jedan sat prestalo prodavati gorivo, a ministar Davor Filipović se ostao čuditi pred tv-okom bezazlenom pokaznom vježbom toga što znači prometni kaos zbog nestašice motornih goriva. Zasad je to bila samo pokazna vježba, upozorenje premijeru Plenkoviću/vladi: „Dalje prste, državo, od slobode tržišta, gdje cijene diktiraju ponuda i potražnja!“ Istog je dana i Putin izveo pokaznu vježbu Ursuli Röschen/Ružici von der Leyen i Charlesu Michelu, posredno i „pospanom Joeu“ u Washingtonu, time što je zbog zapadnog (EU, skupina G-7 i Australija) ograničenja cijene ruske sirove nafte 5. prosinca 2022. na 60 dolara za barel udario kontru: zabranio je izvoz sirove nafte morskim putem svim državama što su podržale ograničenje. Zapadna Europa, koja i dalje ne može sasvim bez ruskoga tzv. crnog zlata – našla se u sranju, pa…
Premijer i njegov ministar Filipović, baš kao i kolega mu u financijama Marko Primorac, u teškoj energetskoj, prehrambenoj i inflacijskoj krizi ne drže stranu svojim sugrađanima, nego su na strogi aport Bruxellesu i to je ključna sastavnica loše, nesamostalne i nimalo suverenističke politike koja ne može Bijednoj Našoj donijeti ništa dobro. Građani, već izluđeni dnevnim poskupljenjima baš svega i svačega, inflacijom blizu službenih 14 posto i temeljito ustrašeni skorašnjom neslanom prvoaprilskom šalom koju objektivno neće moći platiti, pa još zatečeni javnim marifetlucima u prijelazu s kune na euro, osjetno gube povjerenje u aktualnu vlast, što pak tzv. mainstream mediji pod kontrolom režima kriju kao zmija noge. Jer im „naša vlada“ – unatoč tomu što je „do tada imala vremena“ – neće do 1. travnja 2023. „pronaći rješenje za izaći ususret“ kada se raspukli balon državnog intervencionizma bučno strovali na grubi kamenjar nepodnošljive životne zbílje u kojoj će prosječne plaće i mirovine biti od 1. travnja 2023. prava sprdnja, a jednokratne socijalne mjere za građane tzv. pedeset petog reda pokvarene kapi za oči?
Naravno da to „Hrvatice i Hrvati i sve ine građanke i građani RH“ (sic transit) nisu zaslužili nakon 30 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – kada su napokon svoji na svomu, kada je hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, a hrvatska puška na hrvatskom ramenu u zemlji ostvarenoga tisućljetnoga državnog sna – ali tko ih pita? Koga briga? Tih nesposobnih činovnika/birokrata u Bruxellesu ponajmanje, jer su se oni tzv. prvobrzinci iz tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo (povijesno tek kao izvor svekolikih resursa i topovsko meso u tuđim ratovima) još za ratnih dana pobrinuli za pokupiti u bescjenje hrvatsko obiteljsko srebro: banke, trgovinu, koncesije na brze ceste, turističke dragulje, kreditno zasužnjili zemlju do vrag zna koliko budućih naraštaja, instalirali si upravljačke u gospodarstvu i političke poslovođe, zakaparili poljoprivredno zemljište (s kojega se masovno iseljava žitelje i zatire domaća proizvodnja hrane), puzeći zaposjelo prirodne resurse, vrednosno se preodgaja mlade, ruši stoljetne kulturne/duhovne tradicije u folklorne zabrane…
Da je bilo pameti…
Državna zastava, grb i himna simboličan su fosil, nekakav vidljiviji znak nacionalne samosvijesti koju, eto, s vremena na vrijeme rasplamsaju do apsurda „vatreni“ nogometaši u nekoj Rusiji ili Katru, pa onda pojedinci iz časne momčadi zaseru sjaj notornim ustašlukom, koji oštro dijeli RH na „našu“ i „njihovu“, pa Lijepe Naše ni od korova. Nije ugodno čuti da je tek sjajan put do brončanog „zlata“ iz Katra na par tjedana masama izbilo iz glava zastrašujuće kriznu svakodnevicu te ujedinilo narod kao što nitko od aktualnih vladajućih i oporbenih političara/stranaka neće biti u stanju dok je svijeta i vijeka. Ni svi zajedno. Božić i Nova godina blagdanska su premosnica između raspamećenosti nacije zbog nogometnog „zlata“ u bronci, što je kratkotrajno rasplamsalo opći nacionalni ponos i snažnog potresa koji će, očekuje se, temeljito poljuljati, ako ne i većini ljudi srušiti životni standard poskupljenjima energenata, kolateralno svega i svačega od 1. travnja 2023.
Da je bar prije godinu dana bilo pameti u Bruxellesu kao što nije – da jest, logikom bi je političke poniznosti bilo i u Banskim dvorima – politička bi, ekonomska i sigurnosna priča imala drukčiji, prihvatljiv svršetak. Ovako, svršetak krize nije na vidiku. Ako ga i bude u kakav su hlebinci uvjereni: Amerikanci i Rusi će se pomiriti, kao što su se i dosad uvijek dogovorili u najopasnijim situacijama, na obnovi Ukrajine najviše će se obogatiti baš najgorljiviji ratni zagovornici, zakrpat će se minirani megaplinovodi Sjeverni tok 1 i 2, energija će nužno pozelenjeti više no što se misli, a rat se pak seli nekamo drugamo… Naprosto, čovječanstvo ne može i ne bi imalo smisla bez ratova? Kao ni ratovi bez pomirenja.
