Nakon Mamićeva garantiranja sigurnosti glavnom državnom odvjetniku i uspješne akcije Thompsonovih gorila u kojoj su spriječili policiju da priđe njihovu štićeniku, nazivanje Hrvatske banana državom uvreda je za sve čestite primjerke tog voća
Vladimir Šeks ne može u inozemstvo. Srpsko Tužiteljstvo za ratne zločine reaktiviralo je stare optužnice i raspisalo međunarodne tjeralice protiv niza hrvatskih državljana, mahom bivših pripadnika Hrvatske vojske i branitelja Vukovara. Među njima je i otac hrvatskog pravnog sistema. Ne smije se, siromah, ovih toplih dana previše ni opustiti, da ne zabasa preko granice – i to avnojevske! – gdje mu prijeti opasnost od padanja u šake manje uviđavnim policajcima od domaćih. Znamo staru priču o srpsko-hrvatskom sukobu oko suđenja za ratne zločine koji prikriva nespremnost obiju strana da do pravomoćnosti dotjeraju svoje zločince. Srpski spisi, sasvim sigurno, puni su površnosti, kao i svojedobna hrvatska masovna suđenja u odsutnosti, pa su na popisu, vjerojatno, ljudi protiv kojih ne postoje ozbiljne optužbe, ali i Tomislav Merčep te Branimir Glavaš. I, naravno, Šeks, koji poručuje da strepnji nema mjesta jer Srbija ne može raspisati za nekim crvenu tjeralicu bez suglasnosti matične zemlje tražene osobe. A Hrvatska se neće suglasiti s progonom Šeksa, ne može se samostalna i suverena olako odricati svojih umova. U skladu s godišnjim dobom pokušajmo vijest obojiti zrncem optimizma. Sad je lakše djeci objasniti što znači Pirova pobjeda – to je kad Šeks na nagradnoj igri dobije put oko svijeta.
Ostavimo se novovjekih hrvatskih velikana i okrenimo se tužnoj priči o malom čovjeku koji se dokopao funkcije veće od njegovih sposobnosti. Riječ je o Vlahi Orepiću, ministru unutarnjih poslova. Nakon njegova uspona u politici svakome nužno raste samopouzdanje, jer kad pločanski stručnjak za fitness može ući u Vladu članice Evropske unije – istina, riječ je o Hrvatskoj, ali ipak – onda nitko u toj zemlji ne bi trebao kopati po kantama za smeće. Svatko može dobiti petominutnu slavu i nešto duže razdoblje korištenja službenog vozila, dužnosničkog imuniteta i plaće, naravno. Jest, posvetili smo mu dio prošlotjednog izdanja rubrike, ali on ne posustaje, baš se trudi postati veći Hasanbegović od Hasanbegovića. Na primjer, vlastoručno je zabranio antiratni skup koji je nekoliko nevladinih organizacija planiralo održati u Zagrebu dan prije proslave Oluje. ‘Taj prosvjed je policija zabranila, tj. osobno sam ga zabranio jer je imao za cilj omalovažavanje Oluje, a prikrivati se pod bilo kakvim udrugama ili uskraćivati drugima pravo zbog onog što se želi sebi, nije primjereno’, zapazio je Orepić i dodao kako je organizatore zamolio da razumiju okolnosti te ih uputio da prosvjed organiziraju dva dana prije ili poslije. Samo ovim rečenicama moglo bi se posvetiti nekoliko kartica teksta s nelijepim zaključkom o stanju sive tvari između ministrovih ušesa. Evo, zanemarit ćemo njihovu konfuznost. Kao prvo, u ovom slučaju jedino ministar nekome uskraćuje pravo na nešto. Kao drugo, ako živimo u demokratskom poretku, svatko ima pravo na izražavanje mišljenja, pa i onaj tko bi omalovažavao Oluju. Čak ni hrvatski zakoni nisu, naime, propisali obligatan stav prema navedenoj vojno-redarstvenoj akciji, što znači da njezino propitivanje, pa i kako Orepić veli, omalovažavanje, nije protuzakonita djelatnost, a zadaća policije nije sprječavanje zakonitih aktivnosti.Kad su mirovni aktivisti ipak na centralnom zagrebačkom trgu bez riječi razvili crno platno, umalo su postali žrtve linča okupljene svjetine koja ih je nazivala četnicima i poručivala da odu iz Hrvatske. Potom je verbalni teror nad mirovnjacima prerastao u fizički, pa su Platforma 112 i Antifašistička liga objavile priopćenje u kojemu prozivaju Orepića i policiju. Njega zbog politički motivirane i kukavičke zabrane kojom je ‘grubo izigrao Ustavom zagarantirana prava građanki i građana’, a njih zbog nasilnog i sramotnog ponašanja.
Koliko god mu odluka bila kukavička, ipak ju je donio sam, bez pomoći povjesničara. Njih je, pisali smo o tome prošle sedmice, zazivao da mu objasne istinu o ustanku u Srbu, a sada je pak na pitanje je li ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ kazneno djelo ili prekršaj rekao: ‘Odgovor trebaju dati povjesničari koji se jasno trebaju odrediti prema pozdravu, kao i pravosuđe. Hrvatska policija će, kao i do sada, postupati u skladu sa zakonom. Upravo zbog kontroverznih tumačenja, držim bitnim da se to jasno u zakonu pozicionira.’ U redu, nije ustaštvo fitnessom oblikovano tijelo da ga oko ministra policije lako prepozna bez pomoći povjesničara i pravosuđa, ali ga razumnom biću nije teško detektirati. No kad su čovjeku mirovni aktivisti sumnjivi, ustaše su mu nesumnjive. Dok pravosuđe i povjesničari ne kažu drugačije. Bit će lijep uspjeh postane li i Orepićev boravak u Vladi nakon rujanskih izbora materijal za povjesničare.
Uopće, ne bi bilo loše da gospodin Orepić malo umukne. Razumijemo, godi mu često pojavljivanje na drugoj stranici ‘Novosti’, ali pretjeruje. Zauzima prostor koji zaslužuju i drugi zaštitnici pravde u Hrvata. Sjećate se kad je nekidan glavni diler igrača Zdravko Mamić sazvao konferenciju na kojoj je glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu poručio da mu ne treba policijsko osiguranje i da se može osjećati sigurno? Teško je zaboraviti to javno-privatno partnerstvo na hrvatski način: jedan od kapitalnih ulova tužitelja zaduženih za progon korupcije i organiziranog kriminala posredstvom medija ulijeva sigurnost u uho glavnog tužitelja. Tko tada nije pomislilo kako je teza o Hrvatskoj kao banana državi uvreda za svaki čestiti komad navedenog voća, trebao bi promijeniti mišljenje nakon vijesti iz Knina. Tamo je Thompson, u danu proslave Oluje, na svom koncertu čim su se HRT-ove kamere isključile, zaurlao ‘Za dom spremni’, pa mu je policija pokušala uručiti prekršajnu prijavu. Međutim, nije išlo glatko. Prema opisu objavljenom na Thompsonovoj web-stranici, kninska ga je murija, odmah po silasku s bine, presrela ‘u namjeri da ga privede na stranu’, ali njegovo osiguranje ‘nije to dopustilo’. Tek kasnije, policajci su mu uspjeli u backstageu uručiti obavijest o prekršaju, jer je ‘glasno pjevao Za dom spremni’. Mamić garantira sigurnost tužitelju, a Thompsonove gorile određuju policiji gdje i kad smiju raditi svoj posao. Premda je banana država tvorevina u kojoj su gorile iznad zakona, fino voće ne zaslužuje klevetanje poistovjećivanjem s Hrvatskom.
Ostalo još malo prostora, a toliko vijesti. Da ne zatrpavamo papir samo s lošim, evo jedne o uspjehu naših ljudi u svijetu. Ivo Sanader sa suprugom Mirjanom proslavio je njezin rođendan krstareći na neimenovanoj jahti duž talijanske obale. Društvo su im pravile kćeri Bruna i Petra, koja se na Instagramu pohvalila da su u nekoliko dana obišli više gradova na obali, a uživali su u moru, suncu i talijanskim specijalitetima na ruti Amalfi – Palermo – Capri. Protiv Sanadera u Hrvatskoj se vodi niz sudskih postupaka s ozbiljnim optužbama da je kao predsjednik Vlade prebacivao državni novac u svoj džep. Zahvaljujući uviđavnosti pravosuđa, vrijeme između ročišta krati krstarenjima. Službeno, živi od penzije i ženine profesorske plaće. A Šeks ne smije ni do Neuma.
Šeks u granicama
Vladimir Šeks ne može u inozemstvo. Srpsko Tužiteljstvo za ratne zločine reaktiviralo je stare optužnice i raspisalo međunarodne tjeralice protiv niza hrvatskih državljana, mahom bivših pripadnika Hrvatske vojske i branitelja Vukovara. Među njima je i otac hrvatskog pravnog sistema. Ne smije se, siromah, ovih toplih dana previše ni opustiti, da ne zabasa preko granice – i to avnojevske! – gdje mu prijeti opasnost od padanja u šake manje uviđavnim policajcima od domaćih. Znamo staru priču o srpsko-hrvatskom sukobu oko suđenja za ratne zločine koji prikriva nespremnost obiju strana da do pravomoćnosti dotjeraju svoje zločince. Srpski spisi, sasvim sigurno, puni su površnosti, kao i svojedobna hrvatska masovna suđenja u odsutnosti, pa su na popisu, vjerojatno, ljudi protiv kojih ne postoje ozbiljne optužbe, ali i Tomislav Merčep te Branimir Glavaš. I, naravno, Šeks, koji poručuje da strepnji nema mjesta jer Srbija ne može raspisati za nekim crvenu tjeralicu bez suglasnosti matične zemlje tražene osobe. A Hrvatska se neće suglasiti s progonom Šeksa, ne može se samostalna i suverena olako odricati svojih umova. U skladu s godišnjim dobom pokušajmo vijest obojiti zrncem optimizma. Sad je lakše djeci objasniti što znači Pirova pobjeda – to je kad Šeks na nagradnoj igri dobije put oko svijeta.
Eliot Fitness
Ostavimo se novovjekih hrvatskih velikana i okrenimo se tužnoj priči o malom čovjeku koji se dokopao funkcije veće od njegovih sposobnosti. Riječ je o Vlahi Orepiću, ministru unutarnjih poslova. Nakon njegova uspona u politici svakome nužno raste samopouzdanje, jer kad pločanski stručnjak za fitness može ući u Vladu članice Evropske unije – istina, riječ je o Hrvatskoj, ali ipak – onda nitko u toj zemlji ne bi trebao kopati po kantama za smeće. Svatko može dobiti petominutnu slavu i nešto duže razdoblje korištenja službenog vozila, dužnosničkog imuniteta i plaće, naravno. Jest, posvetili smo mu dio prošlotjednog izdanja rubrike, ali on ne posustaje, baš se trudi postati veći Hasanbegović od Hasanbegovića. Na primjer, vlastoručno je zabranio antiratni skup koji je nekoliko nevladinih organizacija planiralo održati u Zagrebu dan prije proslave Oluje. ‘Taj prosvjed je policija zabranila, tj. osobno sam ga zabranio jer je imao za cilj omalovažavanje Oluje, a prikrivati se pod bilo kakvim udrugama ili uskraćivati drugima pravo zbog onog što se želi sebi, nije primjereno’, zapazio je Orepić i dodao kako je organizatore zamolio da razumiju okolnosti te ih uputio da prosvjed organiziraju dva dana prije ili poslije. Samo ovim rečenicama moglo bi se posvetiti nekoliko kartica teksta s nelijepim zaključkom o stanju sive tvari između ministrovih ušesa. Evo, zanemarit ćemo njihovu konfuznost. Kao prvo, u ovom slučaju jedino ministar nekome uskraćuje pravo na nešto. Kao drugo, ako živimo u demokratskom poretku, svatko ima pravo na izražavanje mišljenja, pa i onaj tko bi omalovažavao Oluju. Čak ni hrvatski zakoni nisu, naime, propisali obligatan stav prema navedenoj vojno-redarstvenoj akciji, što znači da njezino propitivanje, pa i kako Orepić veli, omalovažavanje, nije protuzakonita djelatnost, a zadaća policije nije sprječavanje zakonitih aktivnosti.Kad su mirovni aktivisti ipak na centralnom zagrebačkom trgu bez riječi razvili crno platno, umalo su postali žrtve linča okupljene svjetine koja ih je nazivala četnicima i poručivala da odu iz Hrvatske. Potom je verbalni teror nad mirovnjacima prerastao u fizički, pa su Platforma 112 i Antifašistička liga objavile priopćenje u kojemu prozivaju Orepića i policiju. Njega zbog politički motivirane i kukavičke zabrane kojom je ‘grubo izigrao Ustavom zagarantirana prava građanki i građana’, a njih zbog nasilnog i sramotnog ponašanja.
Koliko god mu odluka bila kukavička, ipak ju je donio sam, bez pomoći povjesničara. Njih je, pisali smo o tome prošle sedmice, zazivao da mu objasne istinu o ustanku u Srbu, a sada je pak na pitanje je li ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ kazneno djelo ili prekršaj rekao: ‘Odgovor trebaju dati povjesničari koji se jasno trebaju odrediti prema pozdravu, kao i pravosuđe. Hrvatska policija će, kao i do sada, postupati u skladu sa zakonom. Upravo zbog kontroverznih tumačenja, držim bitnim da se to jasno u zakonu pozicionira.’ U redu, nije ustaštvo fitnessom oblikovano tijelo da ga oko ministra policije lako prepozna bez pomoći povjesničara i pravosuđa, ali ga razumnom biću nije teško detektirati. No kad su čovjeku mirovni aktivisti sumnjivi, ustaše su mu nesumnjive. Dok pravosuđe i povjesničari ne kažu drugačije. Bit će lijep uspjeh postane li i Orepićev boravak u Vladi nakon rujanskih izbora materijal za povjesničare.
Ne vrijeđajte voće!
Uopće, ne bi bilo loše da gospodin Orepić malo umukne. Razumijemo, godi mu često pojavljivanje na drugoj stranici ‘Novosti’, ali pretjeruje. Zauzima prostor koji zaslužuju i drugi zaštitnici pravde u Hrvata. Sjećate se kad je nekidan glavni diler igrača Zdravko Mamić sazvao konferenciju na kojoj je glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu poručio da mu ne treba policijsko osiguranje i da se može osjećati sigurno? Teško je zaboraviti to javno-privatno partnerstvo na hrvatski način: jedan od kapitalnih ulova tužitelja zaduženih za progon korupcije i organiziranog kriminala posredstvom medija ulijeva sigurnost u uho glavnog tužitelja. Tko tada nije pomislilo kako je teza o Hrvatskoj kao banana državi uvreda za svaki čestiti komad navedenog voća, trebao bi promijeniti mišljenje nakon vijesti iz Knina. Tamo je Thompson, u danu proslave Oluje, na svom koncertu čim su se HRT-ove kamere isključile, zaurlao ‘Za dom spremni’, pa mu je policija pokušala uručiti prekršajnu prijavu. Međutim, nije išlo glatko. Prema opisu objavljenom na Thompsonovoj web-stranici, kninska ga je murija, odmah po silasku s bine, presrela ‘u namjeri da ga privede na stranu’, ali njegovo osiguranje ‘nije to dopustilo’. Tek kasnije, policajci su mu uspjeli u backstageu uručiti obavijest o prekršaju, jer je ‘glasno pjevao Za dom spremni’. Mamić garantira sigurnost tužitelju, a Thompsonove gorile određuju policiji gdje i kad smiju raditi svoj posao. Premda je banana država tvorevina u kojoj su gorile iznad zakona, fino voće ne zaslužuje klevetanje poistovjećivanjem s Hrvatskom.
Cosa nostra
Ostalo još malo prostora, a toliko vijesti. Da ne zatrpavamo papir samo s lošim, evo jedne o uspjehu naših ljudi u svijetu. Ivo Sanader sa suprugom Mirjanom proslavio je njezin rođendan krstareći na neimenovanoj jahti duž talijanske obale. Društvo su im pravile kćeri Bruna i Petra, koja se na Instagramu pohvalila da su u nekoliko dana obišli više gradova na obali, a uživali su u moru, suncu i talijanskim specijalitetima na ruti Amalfi – Palermo – Capri. Protiv Sanadera u Hrvatskoj se vodi niz sudskih postupaka s ozbiljnim optužbama da je kao predsjednik Vlade prebacivao državni novac u svoj džep. Zahvaljujući uviđavnosti pravosuđa, vrijeme između ročišta krati krstarenjima. Službeno, živi od penzije i ženine profesorske plaće. A Šeks ne smije ni do Neuma.
