Finale koje se odvija već dobro poslije ponoći, u kojem na filmskome platnu čovjek čovjeku mesarskom sjekiricom rascopa glavu, a tisuću-dvije ljudi ispred platna doživljava katarzu, plješću, viču, skaču sa svojih sjedala, u osamljenom će pojedincu izazvati jezu. A pritom, možda, i sam skače, viče i plješće. I možda ga upravo to najviše i uplaši.
Trebalo bi to istražiti, ali malo je vjerojatno da je u sedamdeset i jednoj godini Pulskog filmskog festivala jedno ubojstvo izazvalo ovakvo oduševljenje publike. I jednako je malo vjerojatno da je ijedan filmski hepiend publiku odveo u katarzu. Hepiend, barem u epohi nakon socijalističkog realizma, koja u hrvatskoj i ostalim jugoslavenskim kulturama, u književnosti, filmu i slikarstvu, nastupa godinama prije ustanovljenja festivala, ne vodi prema katarzi, nego prema ganuću, lažnom osjećaju sreće i na kraju svih krajeva, prema kiču. Ali u ovome slučaju ne: jedno krvavo ubojstvo oslobađa Arenu ljudi, pročišćava njihove emocije, moralno ih resetira, dovodi na početak.
Ubijeni, igra ga Boris Isaković, hrvatski je poduzetnik i službeni dobrotvor – obnovitelj dječje bolnice – prijatelj nadbiskupov, intimus premijerov, čovjek koji je uspio uništiti i ojaditi sve što je u Hrvatskoj bilo uništivo, razbojnik i ubojica, kojeg je sud oslobodio za njegova ubojstva. Ubojica, kojeg igra Emir Hadžihafizbegović, sitni je kriminalac i bivši robijaš, društveni autsajder s izraženim moralnim osjećajem i pravedničkim nagonom. Premda je ovo film, i to ne kakva realistička ili dokumentarna drama, premda je ovo hiperbola, likovi ubojice i ubijenog u Hrvatskoj postoje. Samo s jednom malom preradbom zbilje: lik ubijenog u sebi sabire više likova iz hrvatske stvarnosti, cijenjenih i štićenih pripadnika narodne elite, razbojnika, pljačkaša i ubojica, iza kojih stoje država, Crkva, policija i sudovi. Kada se tako nađu u kondenziranom stanju, u jednoj osobi i jednoj glavi, gledatelj ima dojam da je suočen sa samim nečastivim. Kojemu su riječi Hrvatska, narod, država, Crkva, Bog, čarobne formule kojim ovladava ljudskim srcima i dušama. To je, recimo, ono što katkad prestajemo primjećivati: uzurpatori materijalnih dobara u Hrvatskoj su redovito i uzurpatori metafizičkih i duhovnih pojmova, riječi iza kojih stoje neka unutarnja, emocionalna, moralna, intelektualna značenja… Ono najveće što su vam oduzeli nisu banke i tvornice, nego narod, Bog, Hrvatska. Riječi koje više ne izgovarate bez gorčine, ironičnog prizvuka, gubitničkog bijesa…
Jutro poslije premijere stižu prve reakcije. Kažu da je film – plošan. To, valjda, znači da je jednoznačan, prost u smislu. Primjedba je promašena, jer se radi o filmskom pamfletu. Jednako kao što je Krležin klasik “Na rubu pameti” romaneskni pamflet. U žanrovskom smislu to znači da je jedna umjetnička forma upotrijebljena za razobličavanje i raskrinkavanje nekog lica ili pojave. Krleža posljednji je veliki pamfletist hrvatske književne povijesti. Katarza u pamfletu uvijek je subverzivna, jer joj to određuje sama tema. Pamfleti se pišu, ili snimaju, samo onda kada stvaralac (pisac, režiser, filozof…) ne nalazi načina da preobrazi stvarnost, osim subverzijom. Krleža svoj pamflet piše 1938, Grlić je svoj pamflet snimio 2024. Tema im je u osnovi ista: materijalna i ubilačka pljačka, koja je sustavno provođena i precizno koordinirana s pljačkom duha i duše, ili, u Krležinom slučaju, s pljačkom ideja. (Inače, sam pamfletistički žanr postao je zloglasan, jer su ga povijesno ukrali oni protiv kojih je u načelu bio i stvoren. Tajne službe, država, policija. Recimo u carskoj Rusiji, gdje su policijski pamfletisti sastavljali “Protokole Sionskih mudraca”, ili u Hrvatskoj, gdje su policijski pamfletisti sastavljali novinske potjernice za nepodobnim ljudima… U žanrovskom smislu i Protokoli, i te potjernice, mogu se nazvati pamfletima. Ali jako, jako slabim, premda u progonima efikasnim pamfletima.)
Rajko Grlić više je puta ponovio da mu je ovo (vjerojatno) posljednji film. Više indikacija, poetičkih i političkih, potvrđuju da je ozbiljan dok to govori. Prvo, izvršitelj pravde u ovom filmu, lik sa sjekiricom, nazvan je Budilica. U njegovom debitantskom filmu, koji je snimio prije tačno pola stoljeća, naslova “Kud puklo na puklo”, glavni lik, igra ga Mladen Budiščak, iz glumčeva je života u film prenio nadimak Budilica. Prije pedeset godina, on je vedri mladi izdanak radničke klase, koji pokušava doći do posla. Na kraju, on je starozavjetni pravednik, s krvavom sjekirom u ruci, koji nakon opće propasti provodi konačnu pravdu. Od Mladena Budiščaka do Emira Hadžihafizbegovića, do Budilice do Budilice, potekla je kratka filmska avantura Rajka Grlića. Započeta alternativnom filmskom i narativnom formom, takvom se, alternativnom formom i završava.
To je, dakle, unutarnji, poetički razlog zbog kojega smo skloni povjerovati Grliću da je ovo kraj. Onaj drugi možda je i važniji: premda ovo sasvim sigurno nije među boljim njegovim filmovima, daleko je najsubverzivniji prema glavnom financijeru (koji se u nas zove: Hrvatska, narod, Crkva; ili jednom riječju HAVC). Štoviše, ovo je, u odnosu na financijera, najsubverzivniji film u trideset i pet godina neovisne hrvatske države. Ne samo da ona u tom vremenu nije dala novce za ovakvo što, nego je efikasnim djelovanjem formalnih i neformalnih institucija uspjela odvratiti one, recimo pisce, koji bi za svoj trošak nešto slično pokušali. Svoje najdarovitije kćeri i sinove Hrvatska je efikasno uspijevala egzistencijalno ucijeniti i odobrovoljiti.
Pa scena u kojoj preostalo zemaljsko roblje mesne industrije, koju je glavni junak uništio, ispovijeda svoja stradanja i nariče nad trogodišnjim neisplaćenim plaćama, na što im jedna od onih koji su ih došli čuti uzvrati: “A onda ste opet glasali za HDZ!” I na to s kraja na kraj Arene kreću i šire se pljesak i uzvici odobravanja. U centralnoj loži sjedi ministrica i članica Nina Obuljen Koržinek, a promatraču sa strane biva žao što ne može vidjeti plješće li ona.
Veličanstven je to za Grlića kraj. Jer nitko sad više ne može reći da mu za sljedeći film neće dati novce. A mimo toga mu ne mogu ništa. Protjerati ga ne mogu, kao što su protjerali Olivera Frljića. Prijetiti mu, progoniti ga po ulicama i kazalištima, a zatim mu, pod visokim pokroviteljstvima, provaljivati u stanove, sve dok ne ode, kao što su to radili Frljiću. Mnogo je, mnogo on ozbiljnija figura. Američki profesor i građanin, s američkim berivima i prinadležnostima, s kućom u Istri i velikim lijepim stanom u centru rodnog mu Zagreba, filmom “Svemu dođe kraj” pokazao je što zapravo znači biti slobodan u jednom duboko neslobodnom društvu. Samo jedan takav mogao je dovesti vlasti u ovakvu neprijatnost.
U posljednjih trideset i pet godina, ili bolje rečeno, u posljednjih osamnaest godina i prvoga svog filma u neovisnoj Hrvatskoj (“Karaula” iz 2006.), Grlićev odnos sa službenom i službujućom Hrvatskom bio je strogo profesionalni: oni su njemu sufinancirali filmove, a on ih je njima snimao. U svemu se drugom uspio preseliti i izmjestiti, pretvoriti im se u Amerikanca kojemu oni mogu biti samo konobari i sobarice, osim u onome što je zapravo najvažnije i što pravom pripovjedaču, filmskom kao i književnom, trajno kljuca jetru. Sav njegov svijet, sve ono što ga se tiče, jezik, kultura i običaji, svi životi, sve sudbine i sve smrti, ostali su ovdje, i zapravo je samo ovdje on mogao pričati priče i snimati filmove. To je ono čime režim najefikasnije kontrolira umjetnike. Pritom, filma nema ni bez novca, koji kontroliraju režimski komesarijati. Sve do jednom, jer svemu dođe kraj. Kakav takav, ali kraj.
Sam film, budimo pošteni pa i to recimo, nije do kraja uspio. Precizno zamišljen, žanrovski i dramaturški dobro postavljen – Grlić je načitan čovjek, Krleži blizak, i dobro razumije kako se stvara pamflet – napravio je savršen izbor glumaca, uzorno je režirao svoj film, ali ni on, a ni Ante Tomić, uglavnom nisu bili u stanju napisati te likove, ni to što oni jedni drugima govore. A kada ne možete reći ili napisati nešto što bi trebalo biti mračno i brutalno, zvučat ćete trivijalno vulgarno. Ali, s druge strane, začudo, ovaj put nije to ni važno. Snimio je Grlić sasvim dovoljno dobrih filmova, i napisao je s Tomićem dobrih scenarija i u njima uspjelih filmskih karaktera i dijaloga, da ovaj put nešto drugo može biti važnije. Velika i moćna gesta za sam kraj.
I to nakon što je godinama bio neka vrsta čudne persone gratissime režima s kojim se u ovom filmu obračunao. Na HRT-u ga nije bilo samo u vjerskom programu i kod Branimira Bilića. Izravno je čašćen Nagradom Vladimir Nazor, za životno djelo, koja se dodjeljuje samo podobnima i pripitomljenima. (U kategoriji književnosti često baš onima koji bi svojom rukom ustrijelili Nazora, da su ga 1943. zatekli negdje po šumama i proplancima Nezavisne Države Hrvatske.) Vjerovali su da su ga potkupili ili barem neutralizirali.
Sad treba vidjeti samo još jedno: hoće li ga sad samo prešutjeti ili će pojesti ono što se baš i ne jede, pa na trećim programima režimskih biltena ponoviti da je film – plošan.
