Nitko u prošlosti ljudske civilizacije nije mogao ni zamisliti razmjere u kojima će internet transcendirati univerzalnu ljudsku potrebu da se prenemaže, prigovara, prokazuje, pljuca i strastveno sudjeluje u raspravama o baš svakoj diskretnoj jedinici infinitezimalnog generatora kolektivne ljudske svijesti. Neke od tih rasprava izgledaju značajno jer se vode oko tema koje su značajne. Neke izgledaju značajno zbog značaja ljudi koji u raspravi sudjeluju. Neke zbog očekivanih konzekvenci koje bi joj imale slijediti. Zbog množine, volumena i koncentracije rasprava danas teško se oteti dojmu da ih teme (u)čine išta relevantnijima, da čak i pametni ljudi (ikad) opravdaju svoju reputaciju ili da rasprave imaju moć promjeniti ako ne tok barem mikrotok sudbine mikroičega.
U najboljem slučaju dobra rasprava filigranski ispolira poneki argument a onim najupornijima, s nešto talenta, brojne rasprave razviju stil u kojem vrijedi uživati. Kako rasprave nemaju pravila, a perspektiva je minimum koliko je i sudionika, svako sudjelovanje, s makar i pola tweeta, barem iz jedne od perspektiva, sigurno zabija pobjednosni gol u sudačkoj nadoknadi. Puno je to sline u pavlovljevih pasa.
Često su sudionici, pozicije a još češće i kompletne rasprave iritantne no jedino što je u pravilu iritantnije i od najiritantnije rasprave je pozicija, argument ili (ponekad i) rasprava kako su naše rasprave beskorisne i čisti gubitak vremena. Neki manji broj ljudi zbog svojih diskusija izgube većinu, ako ne i sve prijatelje, no s vremenom većina (koja preživi) nauči kada se ne upuštati u diskusije. Kako je to relativno zahtjevna materija, razvijana u dramama svih vrsta, a ljudi oko neupuštanja razvijaju zanimljive strategije i argumente, čini mi se da je rasprava o neupuštanju u rasprave izuzetno važna, korisnija nego mnoge druge, potencijalno katarzična, zabavna, duhovita i možda ključna u budućoj borbi protiv otuđenja i usamljenosti.
Ono kad zaboraviš da nisi na internetu (IZVOR: Show.hr)
O dvojbi uključivanja ili neupuštanja, brisanju kartica komentara u najiritantnijoj klaustrofobičnoj <textarea> ikad serviranoj na internetu, odluci da li lajk tuđeg komentara odmaže ili pomaže poentiranju, procjeni da li je vrjednije pomoći napadnutom ili izignorirati raspravu i tako obraniti Inbox od kasnijeg zakrčenja, mogao bi napisati duži prozni tekst epskog formata.
Neki od recepata za neupuštanje u rasprave dio su opće kulture i s vremenom su postali štreberski dosadni: netiqutte, don’t feed the trolls, izbjegavanje nasilnika s publikom ili još gore sljedbom, grammar nazis, rasprave u kojima se pojavljuju facepalm, eye-roll ili thumbs-up animirani gifovi, internet portali bez ili s lošom moderacijom, blabla, blablabla… Tako dok netko ne revolucionalizira kontekst implementacijom nevidljivog šamara za one koji šuškaju čipsom u kinu, agresivno ukrštaju poglede sa susjednim vozilom čekajući zeleno na semaforu ili razbijaju jedinstveni red za više šaltera – ovi će štreberski recepti ostati dosadne reference koje ponekad valja podjeliti s onima koje u pravilu vrijeme gazi, a život im je patnja jer zadnji kupuju mobitel, muku muče s mejlom s posla i mejlom od doma, a na facebook wall im svaka šuša ubaci da su lajkali članak o tome kako je netko bez gaća završio u mikrovalnoj pećnici.
Mimo ovih općih mjesta promalja se jedno upuštanje koje je izuzetno iritantno, reakcionarno i štetno. Politički štetno. Tom upuštanju treba prišiti jedno zboldano NE. U iritantno, reakcionarno i štetno upuštanje u pravilu se upuštaju muškarci, a ponekad i žene. Njihove omiljene ulazne točke su rasprave da li su feministice postale šovinistice tj. šovinisti u svojoj borbi protiv muškog šovinizma. Ista partija samo bijele figure o tome da li su crnci u borbi protiv rasizma postali rasisti. Formula: potlačeni dižu glas protiv tlačenja i time postaju tlačitelji. No. No. Ne. Ne upuštati se! Te su nesretne figure grammar nazis ideološkog polja. Cijepljeni od solidarnosti. Otuđeni, usamljeni na svojim plutajućim zarđalim platformama gdje iscprljeno apstraktno mišljenje odlazi umrijeti.
Temelje njihovih bijelih privilegija iznijeli su, kroz hiljade godina evolucije, psihopate maskuline plave krvi, koji su palili sve što se kreće, ubijali rodbinu, braću, roditelje, prijatelje, koji su sve slabije od sebe stavljali u lance da bi one u lancima brutalno iskorištavali, prodavali, mučili i naslađivali se nad njihovom sudbinom. Pa su na tim temeljima, nakon što su povješali puno premalo kraljeva i kraljica, ponovno promislili, artikulirali i nastavili graditi građani kojima je trebalo više od sto godina da prepoznaju one bez vlasništva, one bez škole, žene, crnce, domoroce, homoseksualce. Sto godina tek da ih prepoznaju. Da im se bez oštrih rubova ukažu na zrcalu koje po defaultu prikaže samo onog koji sudi. Izoštravanje rubova trajat će barem još toliko.
Sa tih temelja te nesretne grammar nazis figurice traže da žene u svakoj svojoj borbi, od one svakodnevne do zahtjeva za promjenom ustava, zadovolje svu strogost logike, filozofije, povijesti, matematike, lingvistike, književnosti, umjetnosti, političke ekonomije i bontona, jer ako to ne naprave one su u stvari upravo ono protiv čega se bore – šovinistice tj. šovinisti. I to im treba reći, u lice, svaki put, upravo taj muškarac koji u ruci drži ogledalo što po defaultu zrcali samo onog koji sudi, a koji baštini sve privilegije psihopata prije njega. On, moralna vertikala, koji samo nesretnim spletom okolnosti nije završio u kraljevskoj građanskoj obitelji – sere. Sere li ga sere.
On nema samopouzdanja. Isfrustriran je. Misli da su u svijetu diskriminacija, iskorištavanje, nepravda i maltretiranje pravedno distribuirani. Da je za svaku ženu, za svakog crnca, izmaltretiran i neki bijeli muškarac. Da su rasa, spol, etnicititet, religija, spolna orijentacija samo vektori multidimenzionalne matrice nepravde. Vektori jednako vrijedni i sa istom šansom pojavljivanja u matrici kao i loše obučen provincijalac, ružan, debel, glup, neobrazovan, zbunjen, neuglađen, mutav, mucav, krljav, vrljav, krmeljiv, memljiv, nedovoljno bogat, neupućen u pop kulturu, krivog horoskopskog znaka ili lošeg naglaska u nematernjem jeziku. Ne vjeruje u klasnu borbu. Vjeruje da je svijet nepravedan, ali da su oni koji su uspjeli sigurno zaslužili taj uspjeh. Jer snašli su se u nepravednom svijetu. (Osim onih koje zna i osobno, a ti su: guzonjini sinovi, prevaranti, uhljebi, koječiji plaćenici, konjokradice i egomanijaci.)
Njegovo mu zrcalo zamagljuje žene i crnce, ali trudi se ostaviti dojam kako bi se lako solidarizirao, kad bi bilo potrebno, sa zbunjenim, mucavim, krljavim, vrljavim, krmeljivim i memljivim. Nikada nije ni pomislio da još uvijek postoje crnci, u sumaglici aparthejda i robovlasništva, koji bi se usrali i tresli od straha, nesigurnosti, osjećaja stida, krivice, neprimjerenosti, slabosti i poniznosti pred bijelcem. Samo i isključivo, jer su oni crni, a onaj ispred njih je bijel. Jer on, skriven ispred svog ogledala, misli da je patetično prepoznati kako je svaki crnac – koji danas ne osjeća strah i sram nego stoji mirno, kad treba i ponosno, pred bijelcem i čovječanstvom – heroj. Da ti heroji žele vidjeti i svoje sestre i braću, sve ljude, mirne, zadovoljne sobom, bez straha. Pa da im napokon pokvareni zub, šlauf oko kukova, nerazumijevanje razlike između dubokog, dubinskog, dubokoumnog i dubioznog postane razlog za sram i povlačenje.
On jednostavno ne prepoznaje razliku između nasilja u komunikaciji (npr. u raspravama) i onog bitno zajebanijeg nasilja: institucionalnog, sistemskog, političkog, stvarnog. Ne razumije što je patrijarhat, aparthejd, segregacija, ksenofobija, robovlasništvo. Ne razumije ni što je kapitalizam, ali uvjeren je da zna, oštroumno prepoznaje svaku društvenu devijaciju i zbog toga ulazi u rasprave o tome kako se muški šovinizam pretvara u ženski, kako postoji opasnost da se crnobijeli aparthejd transformira u bijelocrni. Pa sere. sere li ga sere.
E to je upuštanje loše. Na tim mjestima dobro je neupuštati se u rasprave.
Glas potlačenih probija se kroz sistemsko nasilje, tradiciju, otpor svih i svega, kroz zabranu (ili bitno otežan) pristup svim resursima koji bi borbu učinio efikasnijom, artikuliranijom, univerzalnom, uzvišenijom… Poezijom za koju vrijedi umrijeti. Nakon što se probije, kad ga se čudom i napokon čuje i kad u tom glasu potlačenh proviri makar i mrvica pravde, ako se nema kako pomoći onda je druga najbolja stvar odšutiti, začkomiti, ignorirati, odskrolati, odskakutati, kliknuti negdje drugdje, prošetati, udahnuti i neupuštati se u raspravu.
Nije jedini problem s ovim upuštanjem glupana u rasprave što su oni volonteri neobavezne, prve crte obrane konzervativnog društva, nego i to što se s tim upuštanjem glupani, najčešće nesvjesni toga što rade, pa onda i tom svojom nesvješću upisuju u novu kategoriju buduće diskriminacije. Pa ih je potrebno zaštiti od sebe samih, od onih kojima se glupavo obraćaju, pa i od onih koji su svjesni koliko je to sve skupa glupo i politički nazadno. Treba ih štititi na isti način na koji je ranije od njih trebalo zaštititi potlačene (što pustiše svoj glas), jer glupanima se na horizontu već neko vrijeme pojavljuje sistemsko nasilje sve kompleksnijeg svijeta, koje će ih karati u bulju, a oni – glupani – pričat će gluposti, iz etimologije svoga bića i neće biti nikoga da im pomogne jer pametni se neće upuštati u raspravu. Uživajući u svojim privilegijama čekat će da glupani prestanu mucati.
Izvor: lupiga
