Novinske agencije i mediji svoje izvještaje protekloga tjedna temelje uglavnom na Ukrajini.
Dugi prosvjedi koji su izazvali u konačnici bijeg Viktora Janukoviča iz zemlje nastavak su, mnogi će reći, narančaste revolucije i dugogodišnjih prijepora unutar Ukrajine, duboko podijeljena društva između prozapadnih društvenih snaga i onih proistočnih. Povijest Ukrajine određena je tim podijelama valjda još od 13. stoljeća i ulaska u Moskovsku državu. Jak utjecaj ruskoga jezika i naseljavanje velikog broja Rusa nakon Holomodora, velike gladi 30-ih godina izazvane djelovanjem sovjetske politike, nije u tome pomogao. Vjerska slika, kako navodi protestantski teolog i povjesničar crkve Mislav Miholek na jednome portalu, također je odraz toga. Nekoliko sinoda pravoslavne crkve, po jurisdikcijom Kijeva ili pak Moskve, Galicija kao grkokatolička sredina itd.
Narančasta revolucija protekloga desetljeća podjelu je dodatno produbila. Današnji događaji? Teorije su brojne, protežu se od vjerskoga sukoba, borbe za plinske tijekove i opskrbe Europe, političkog utjecaja, granica sukoba civilizacije....više ih je nego teoretičara, a zapravo se radi o svemu tome pomalo.
Čini se kako je Samuel Huntington, koji je predvidio raspad Ukrajine gotovo po granici podjele u ukrajinskom društvu danas, bio u pravu. U svojoj knjizi Sukob civilizacija pružio je ideološku podlogu izgledu svijeta u 21. stoljeću u kojemu će vladati ravnoteža tenzija velikih sila. Šira događanja oko Ukrajine mogla bi poslužiti kao dokaz svemu tome. Naime, suprotno uvjerenju globalista 20. stoljeća Južna Amerika nije samo američko dvorište sa čudnim zastavama, Indija nije europeizirana u vrijeme Britanske imperije, Kina nije samo tržište za jeftinu robu i nije samo jeftina tvornica tenisica, od muslimana se teško može napraviti islamske prezbeterijance koji nedjeljom idu u najpoznatiji restoran brze hrane, a Rusija nije nacija pred raspadom i zrela za postanak velikog američkog tržišta. Riječju, uvjerenje globalista o Američkoj "imperiji" kao jedinoj relevantnoj političko-gospodarsko- vojnoj sili, čini se, propalo je!
Što se Ukrajine tiče, valja odbaciti teoriju o latentnom vjerskom sukobu, a kao argument postavimo činjenicu kako nikome u visokoj politici nije bilo važno što uslijed intervencija na Bliskome Istoku nestaju kršćani sa mjesta gdje su nastali. Pitajmo se zašto bi ikome sada bio važan unutarkršćanski sukob, kada bi postojao? Odbacimo i teoriju o tome kako se sve događa radi opskrbe Europe plinom, a kao argument navedimo kako je najbolji posao na toj opskrbi realiziran u mandatu Julije Timošenko. Osim toga, Gazprom je već nazočan na njemačkom tržištu, a u ruskom je divu savjetnik i bivši njemački kancelat Gerhard Schroeder. Na pomolu je dogovor EK i Gazproma a prema koalicijskom sporazumu velike koalicije u Njemačkoj jedan od prioriteta njamačke vanjske politike u ovome mandatu dogovor je oko podjele gospodarskog utjecaja s Rusijom u Europi.
Također ćemo morati odbaciti teoriju o pripremi za veliki vojni sukob koji bi mogao prerasti u nuklearni rat. Naime, činjenica rapidnog smanjenja američkog proračuna za vojne svrhe, što njegove vojne snage svodi na obrambene, kako kažu neki, teška mogućnost dogovora oko zajedničkih EU vojnih snaga te činjenica kako za poslove ruskih multinacionalki takav rat nije dobar, tome ne govori u prilog. Ne govori tome u prilog niti zapadni silenzio tijekom nedavne ruske intervencije u Gruziji radi "zaštite" Južne Osetije. Naoružavanje krimskih plaćenika i bildanje vojne snage na granici s Ukrajinom nema za cilj vojnu intervenciju nego zaštitu prevažne ruske vojne baze Sevastopolj te zaštitu tj. povezivanje teritorija Saveza za ravnopravnost naroda kako u svojoj analizi na Foreign Affairsu kaže Kimberly Marten. Pojednostavljeno, dopuštena vojna intervencija iz Dume bit će u svrhu zaštite spomenutoga, a ne u svrhu formalne aneksije teritorija.
Kada sve te teorije odbacimo, uvidjet ćemo kako se ovdje radi o tenziji koja je, kako George Friedman na Stratforu kaže, izazvana željom velikih europskih ekonomija, poput njemačke ekonomije, za političko-ekonomskim utjecajem na tako velikom tržištu i Putinove želje da stvori tampon zonu između takvoga utjecaja prema svojoj zemlji u čemu se vješto služi Savezom za pravo naroda. Ovo je savez nekoliko samoproglašenih ruskih država na teritorijima susjednih država pod zaštitom Rusije. Upravo je to i povećanje utjecaja Rusije Putin i obećao utjecajnim generalima, političarima i menadžerima ruskih naftnih divova prilikom svoje prve inauguracije. Sasvim je sigurno današnjom odlukom o slanju vojske Putin zaigrao svoju najvažniju utakmicu koja bi mogla rezultirati i nekim novim Hladim ratom.
Kako je predstojnica katedre za ekonomsku povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Mira Kolar Dimitrijević, često govorila, svaki povijesni događaj u svojoj pozadini ima i neki ekonoski interes. Osim tržišta, ovdje možemo spomenuti i tendenciju naplatu potraživanja vjerovnika u gotovo pa bankrotiranoj Ukrajini, kao što se uostalom dogodilo i prilikom raspada Jugoslavije.
Možemo stoga zaključiti kako nacionalne tenzije prozapadnih i proistočnih prosvjednika samo pomažu u geostrateškoj šahovskoj igri. Nacionalistički demoni pušteni su iz boce. Kako nitko nema snage i volje silom uvesti red, Ukrajini prijeti dugotrajna političko-ekonomska nestabilnost sa državom u državi, čuvaricom Sevastopolja koju će priznati samo Rusija. Zapadni će dio biti tržištem za još malo povećanje standarda velikih europskih ekonomija, u prvom redu one njemačke. Plinom i naftom će se trgovati kao i do sada.
Na gubitku je najviše, dakako, Ukrajina kao trajno nestabilna zemlja s opasnim nacionalističkim milicijama na obje strane crte podjele.
Izvor: seebiz
