Jedan je luđak ubio gradonačelnika Gdanjska Pavela Adamowicza u Poljskoj; poremećeni neofašisti pretukli su novinare lista Espresso u Italiji; također u Italiji, u Udinama, jedan je luđak pretukao Brazilku koja je naručila pizzu jer to nije učinila na jeziku kojim se govori u tom kraju; u Hrvatskoj je jedan ”nestašni” mladić obrijane glave čestitao ”srbićima” pokazivajući im, zorno, fotografijom odrubljene glave njihova sunarodnjaka, što im želi za Božić; hrvatski premijer u parlamentu kreće na zastupnika s očitom namjerom da ga ”bije”…
Sve su to simptomi jedne opće bolesti čiji je pojavni oblik nasilje, od najvišeg stupnja nasilja – ubojstva poljskog gradonačelnika – do verbalne prijetnje pripadnika hrvatske zlatne HDZ-ovske mladeži….
Sve je to uvod za prelijevanje nasilja na ulicu, kako je izustio HDZ-ovski zastupnik Bačić, a svojom nervozom prikazao i ministar Krstičević nad čijom bi se iskrivljenom uporabom hrvatskoga morali zabrinuti zagovornici hrvatskog lingvističkog purizma, jer je zbrka u jeziku odraz zbrke u glavi, kako tvrdi semiolog Umberto Eco, a zbrka u glavi izaziva zbrku u ponašanju, a zbrka u ponašanju vodi na kraju fizičkom nasilju.
Ta opća bolest, ta epidemija koja se danas doista prelijeva na ulice, zove se ur-fašizam, vječni fašizam koji se pojavljuje u raznim oblicima, u eskalaciji nasilja – fizičkog, verbalnog i idejnog i širi se društvenim mrežama, masovnim medijima, televizijom i radijem, usmenom predajom od usta do usta.
Riječju, nasilje postaje način života, a to nasilje se očituje prema ”drugome” i potiče na fizičke obračune, sve otvorenije i tragičnije.
Nikada kao danas, od završetka rata, nije se u Europi pojavio tako ratoboran i složen front političkih snaga rasističke, nacionalističke, neofašističke i neonacističke inspiracije. Te snage, iako su međusobno različite, djeluju sa sličnim ciljevima, idealima, jezikom i praktičnim, političkim aktivnostima.
Pobjeda demokracije u Europi nakon pada Berlinskog zida protumačena je i kao pobjeda liberizma – ekstremnog tržišnog liberalizma, čija je ekonomska politika svojim krahom u velikoj ekonomskoj krizi 2008. godine dovela do prividnog potrošačkog blagostanja, a stvarnog osiromašenja i porasta siromaštva uz istovremeno sve veću koncentraciju bogatstva u rukama manjine.
Tako su demokraciju pripadnici te nove ”menadžerske revolucije” sveli na praznu formu, jer se odluke donose u krugovima poslovnih i bankarskih elita, velikih financijskih fondova i ekonomskih lobija, u klimi opće indiferentnosti prema egzistenciji velikog dijela stanovništva i onih koji su potisnuti na marginu društva u stalnoj borbi za osiguranje elementarne egzistencije.
Umjesto kruha i igara, kao u antičko doba, njima je ponuđen eskapizam očajnika, jeftina zabava na koju su se sveli masovni mediji i novi opijum za narod – socijalni mediji preko kojih obespravljeni i osiromašeni mogu izraziti svoj bijes i očaj koji se polako pretvara u nasilje – verbalno, idejno, pa i fizičko.
U takvoj atmosferi očaj siromaha je vješto, orkestriranom propagandom pretvoren u mržnju prema isto takvim očajnicima – migrantima, etničkim i rodnim manjinama i prezir prema siromašnima koji nisu ”uspjeli” u općoj pomami za bogaćenjem svim sredstvima.
Iz takve atmosfere rađaju se nove političke snage inspirirane mržnjom, prezirom i destrukcijom, koja se onda prelijeva na ulice, prvo u individualnom, a zatim u sve organiziranijem nasilju.
Iza takve eskalacije nasilja stoje te privilegirane elite, koje uspješno kanaliziraju bijes očajnika ka globalnom kaosu.
Europski parlament je u svojoj rezoluciji od 25. listopada 2018. izrazio zabrinutost zbog porasta neofašističkog nasilja u Europi, s posebnim osvrtom na antidemokratske iskorake zemalja istočne Europe, gdje vlade na vlasti sve više ograničavaju građanska i politička prava, negiraju antifašističku memoriju minimizirajući, banalizirajući ili čak negirajući fašističke i nacističke zločine, prekrivajući tamom vrijednost i značaj onih snaga koje su se borile i pobijedile nacifašističku okupaciju u svim njenim oblicima – a kod nas u obliku ustaštva, domaćeg arci-fašizma, koji uskrsava u degutantnoj božićnoj čestitci potomka jednog lokalnog moćnika na vlasti.
No uzalud, jer o toj rezoluciji nije raspravljao Hrvatski sabor, kao što je bila intencija Europskog parlamenta. Rezolucija je donesena, ali je odmah adaktirana i da na nju nije podsjetio nedavno održani skup u Rimu pod nazivom ”Biti antifašisti danas u Europi”, vjerojatno bi ostala prešućena i nakon nekog vremena zaboravljena.
Upravo je taj skup, posvećen današnjem antifašizmu u Europi, koji je organiziralo Nacionalno udruženje talijanskih partizana (ANPI), a koje je okupilo antifašističke pokrete i organizacije iz većine europskih zemalja, krenuo od rezolucije Europskog parlamenta da bi upozorio da današnji fašizam raste i buja na stalnoj eroziji demokracije i demokratskih vrijednosti, čemu pridonose ekonomske i političke elite koje se kriju iza fasada demokracije, ali zastupaju opskurantističke ideje povezane s religioznim konzervativcima i radikalnom desnicom u Europi.
U takvoj situaciji antifašisti Europe poslali su apel demokratskoj Europi za hitnu izgradnju jednog demokratskog, republikanskog i narodnog fronta da bi se suzbio taj hod ekstremne desnice prema rušenju demokratskog poretka i ujedinjene Europe, proizašle baš iz iskustva borbe protiv fašizma i nacizma u Drugom svjetskom ratu.
Stigao je trenutak da se pred novim fašistima, različito maskiranima i kamufliranima, pred novim rasizmom i nacionalizmima svih boja, napadima na slobodu medija (kao, primjerice, prijetnjom i uporabom pravosuđa u Hrvatskoj protiv slobode tiska), protiv negiranja podjele vlasti stvori najširi front starih i novih antifašista, političkih snaga i partija koje dijele antifašističke vrijednosti i civilnog društva, sindikata i građana, intelektualaca, svih slobodoumnih pojedinaca koji vide kamo sve to vodi.
Predstavnici antifašističkih snaga, pokreta otpora i oslobodilačkih pokreta Europe okupili su se tijekom 1944. godine u Ženevi da bi se tada opredijelili za ujedinjenje Europe kao čvrste brane protiv budućih reinkarnacija fašizma.
Tako su i krajem 2018. u Rimu predstavnici antifašističkih pokreta Europe poslali hitan apel za mobilizaciju protiv suverenističkih, nacionalističkih, rasističkih i fašističkih formacija, počevši od prigode sljedećih europskih izbora u svibnju 2019., zalažući se za stvaranje stalne europske mreže antifašističkih organizacija i udruga.
Svim građanima Europe upućuju poziv da se aktivno uključe u borbu protiv svih oblika fašizma i nacizma, ma gdje bili i djelovali.
autograf
Sve su to simptomi jedne opće bolesti čiji je pojavni oblik nasilje, od najvišeg stupnja nasilja – ubojstva poljskog gradonačelnika – do verbalne prijetnje pripadnika hrvatske zlatne HDZ-ovske mladeži….
Ta opća bolest, ta epidemija koja se danas doista prelijeva na ulice, zove se ur-fašizam, vječni fašizam koji se pojavljuje u raznim oblicima, u eskalaciji nasilja – fizičkog, verbalnog i idejnog i širi se društvenim mrežama, masovnim medijima, televizijom i radijem, usmenom predajom od usta do usta. Riječju, nasilje postaje način života, a to nasilje se očituje prema ”drugome” i potiče na fizičke obračune, sve otvorenije i tragičnije
Sve je to uvod za prelijevanje nasilja na ulicu, kako je izustio HDZ-ovski zastupnik Bačić, a svojom nervozom prikazao i ministar Krstičević nad čijom bi se iskrivljenom uporabom hrvatskoga morali zabrinuti zagovornici hrvatskog lingvističkog purizma, jer je zbrka u jeziku odraz zbrke u glavi, kako tvrdi semiolog Umberto Eco, a zbrka u glavi izaziva zbrku u ponašanju, a zbrka u ponašanju vodi na kraju fizičkom nasilju.
Ta opća bolest, ta epidemija koja se danas doista prelijeva na ulice, zove se ur-fašizam, vječni fašizam koji se pojavljuje u raznim oblicima, u eskalaciji nasilja – fizičkog, verbalnog i idejnog i širi se društvenim mrežama, masovnim medijima, televizijom i radijem, usmenom predajom od usta do usta.
Riječju, nasilje postaje način života, a to nasilje se očituje prema ”drugome” i potiče na fizičke obračune, sve otvorenije i tragičnije.
Nikada kao danas, od završetka rata, nije se u Europi pojavio tako ratoboran i složen front političkih snaga rasističke, nacionalističke, neofašističke i neonacističke inspiracije. Te snage, iako su međusobno različite, djeluju sa sličnim ciljevima, idealima, jezikom i praktičnim, političkim aktivnostima.
Pobjeda demokracije u Europi nakon pada Berlinskog zida protumačena je i kao pobjeda liberizma – ekstremnog tržišnog liberalizma, čija je ekonomska politika svojim krahom u velikoj ekonomskoj krizi 2008. godine dovela do prividnog potrošačkog blagostanja, a stvarnog osiromašenja i porasta siromaštva uz istovremeno sve veću koncentraciju bogatstva u rukama manjine.
Tako su demokraciju pripadnici te nove ”menadžerske revolucije” sveli na praznu formu, jer se odluke donose u krugovima poslovnih i bankarskih elita, velikih financijskih fondova i ekonomskih lobija, u klimi opće indiferentnosti prema egzistenciji velikog dijela stanovništva i onih koji su potisnuti na marginu društva u stalnoj borbi za osiguranje elementarne egzistencije.
Umjesto kruha i igara, kao u antičko doba, njima je ponuđen eskapizam očajnika, jeftina zabava na koju su se sveli masovni mediji i novi opijum za narod – socijalni mediji preko kojih obespravljeni i osiromašeni mogu izraziti svoj bijes i očaj koji se polako pretvara u nasilje – verbalno, idejno, pa i fizičko.
U takvoj atmosferi očaj siromaha je vješto, orkestriranom propagandom pretvoren u mržnju prema isto takvim očajnicima – migrantima, etničkim i rodnim manjinama i prezir prema siromašnima koji nisu ”uspjeli” u općoj pomami za bogaćenjem svim sredstvima. Iz takve atmosfere rađaju se nove političke snage inspirirane mržnjom, prezirom i destrukcijom koja se onda prelijeva na ulice, prvo u individualnom, a zatim u sve organiziranijem nasilju
U takvoj atmosferi očaj siromaha je vješto, orkestriranom propagandom pretvoren u mržnju prema isto takvim očajnicima – migrantima, etničkim i rodnim manjinama i prezir prema siromašnima koji nisu ”uspjeli” u općoj pomami za bogaćenjem svim sredstvima.
Iz takve atmosfere rađaju se nove političke snage inspirirane mržnjom, prezirom i destrukcijom, koja se onda prelijeva na ulice, prvo u individualnom, a zatim u sve organiziranijem nasilju.
Iza takve eskalacije nasilja stoje te privilegirane elite, koje uspješno kanaliziraju bijes očajnika ka globalnom kaosu.
Europski parlament je u svojoj rezoluciji od 25. listopada 2018. izrazio zabrinutost zbog porasta neofašističkog nasilja u Europi, s posebnim osvrtom na antidemokratske iskorake zemalja istočne Europe, gdje vlade na vlasti sve više ograničavaju građanska i politička prava, negiraju antifašističku memoriju minimizirajući, banalizirajući ili čak negirajući fašističke i nacističke zločine, prekrivajući tamom vrijednost i značaj onih snaga koje su se borile i pobijedile nacifašističku okupaciju u svim njenim oblicima – a kod nas u obliku ustaštva, domaćeg arci-fašizma, koji uskrsava u degutantnoj božićnoj čestitci potomka jednog lokalnog moćnika na vlasti.
No uzalud, jer o toj rezoluciji nije raspravljao Hrvatski sabor, kao što je bila intencija Europskog parlamenta. Rezolucija je donesena, ali je odmah adaktirana i da na nju nije podsjetio nedavno održani skup u Rimu pod nazivom ”Biti antifašisti danas u Europi”, vjerojatno bi ostala prešućena i nakon nekog vremena zaboravljena.
Upravo je taj skup, posvećen današnjem antifašizmu u Europi, koji je organiziralo Nacionalno udruženje talijanskih partizana (ANPI), a koje je okupilo antifašističke pokrete i organizacije iz većine europskih zemalja, krenuo od rezolucije Europskog parlamenta da bi upozorio da današnji fašizam raste i buja na stalnoj eroziji demokracije i demokratskih vrijednosti, čemu pridonose ekonomske i političke elite koje se kriju iza fasada demokracije, ali zastupaju opskurantističke ideje povezane s religioznim konzervativcima i radikalnom desnicom u Europi.
U takvoj situaciji antifašisti Europe poslali su apel demokratskoj Europi za hitnu izgradnju jednog demokratskog, republikanskog i narodnog fronta da bi se suzbio taj hod ekstremne desnice prema rušenju demokratskog poretka i ujedinjene Europe, proizašle baš iz iskustva borbe protiv fašizma i nacizma u Drugom svjetskom ratu.
U takvoj situaciji antifašisti Europe poslali su apel demokratskoj Europi za hitnu izgradnju jednog demokratskog, republikanskog i narodnog fronta da bi se suzbio taj hod ekstremne desnice prema rušenju demokratskog poretka i ujedinjene Europe, proizašle baš iz iskustva borbe protiv fašizma i nacizma u Drugom svjetskom ratu
Stigao je trenutak da se pred novim fašistima, različito maskiranima i kamufliranima, pred novim rasizmom i nacionalizmima svih boja, napadima na slobodu medija (kao, primjerice, prijetnjom i uporabom pravosuđa u Hrvatskoj protiv slobode tiska), protiv negiranja podjele vlasti stvori najširi front starih i novih antifašista, političkih snaga i partija koje dijele antifašističke vrijednosti i civilnog društva, sindikata i građana, intelektualaca, svih slobodoumnih pojedinaca koji vide kamo sve to vodi.
Predstavnici antifašističkih snaga, pokreta otpora i oslobodilačkih pokreta Europe okupili su se tijekom 1944. godine u Ženevi da bi se tada opredijelili za ujedinjenje Europe kao čvrste brane protiv budućih reinkarnacija fašizma.
Tako su i krajem 2018. u Rimu predstavnici antifašističkih pokreta Europe poslali hitan apel za mobilizaciju protiv suverenističkih, nacionalističkih, rasističkih i fašističkih formacija, počevši od prigode sljedećih europskih izbora u svibnju 2019., zalažući se za stvaranje stalne europske mreže antifašističkih organizacija i udruga.
Svim građanima Europe upućuju poziv da se aktivno uključe u borbu protiv svih oblika fašizma i nacizma, ma gdje bili i djelovali.
autograf
