Vještina ratovanja jest vještina uništavanja ljudi, kao što je politika vještina da budu prevareni. (D'alambert)
Je li i za rat stoji postavka da ga se ne mora neposredno doživjeti, a da bi se spoznalo da je „praznik smrti“, kao što je, na primjer, jasno da se ne mora pohoditi sjeverni pol, kako bi se saznalo da je tamo debeli led i da je do boli hladno? Je li nužno svoju kožu približiti vatrenim jezicima da bi se uvjerilo u kemijsku činjenicu da temperatura požarne stihije pretvara u pepel sve što može gorjeti? Tko god je samo vidio stenjuće, blatne, krvave, obogaljene, stenjuće, vapijuće ljude koje je rat pregazio, mogao je osjetiti užas pred neizbirljivom destrukcijom, a da sam nije trebao biti gurnut pod kopita galopirajućeg konja tog jahača apokalipse. Usprkos osvajanju vlasti brutalnom revolucionarnom silom, danas omrznuti Lenjin, svojevremeno je rekao: Militarizam i rat su ružni i odvratni: ni heroizam, ni samopožrtvovanje ne mogu to izmijeniti.
Osim profesionalnih vojnika ratove glorificiraju još samo dječaci i starci. Dječaci, zato što su, kako kaže Luther, mošt, koji se ne da zadržati, već mora provrijeti i prekipjeti, i zato što mladost misli da je rat najbrži način da se p(re)okrene svijet. A starci (veterani) valjda zato što im je lijepo sjetiti se svoje nekadašnje vojničke moći izazivanja suza kod neprijateljevih žena i majki, i moći da se u hipu uništavali ono što je godinama građeno. Za samo zanemariv broj primitivnih plemena smještenih po rubovima ljudske maice, isto tako zanemarivih po ljudsku povijest, pobjeđivanje drugih nasiljem nije (bio) vrhunaravni princip njihovog opstanka i prosperiteta. Kao što je želja načelo svake strasti, tako je pobjeda načelo svakog rata. Stoga za sve poznate civilizacije pobjeđivanje neprijatelja nije samo najvažnija stvar, to je jedina stvar, jer pobjeda donosi osvajanje , pljačku podijelu plijena. Rat je je sredstvo da se ostavri taj cilj.
Kada najvažniji cilj države postane spremnost za vođenje rata odnosno kada vojni interesi postanu najbitniji dio državne politike, riječ je o militarizaciji društva. Moći i znati uništiti protivnika, suvremene stajaće vojske ne mogu bez sprege sa znanošću i industrijom. Simbioza naručitelja i potrošača naoružanja i znanosti i industrije koji usavršavaju takva sredstva za sve masovnije i efikasnije ljudi i materijalnih dobara, uspostavlja se na grbači društva koja se sve više savija pod teretom milijuna tona uništavalačkog olova, čelika i lakog urana. Podaci vrište da svjetski prosjek izdataka za naoružavanje iznosi četiri puta više nego za zdravstvo i obrazovanje, te da se taj omjer iz godine u godinu povećava. Naoružavanje koje samo sebi postaje svrhom dobiva fantazmagorične razmjere. Tako su moderni gospodari ljudskih sudbina – militarističko-upravljački centri, izračunali, naravno s puno časničkog ponosa i, naravno, u cilju zastraživanja protivnika, ali i oponenata u vlastitim državama, poslušnosti poradi, da se život na Zemlji, uz pomoć stvorenih zaliha ABC oružja, može uništiti više desetaka puta. Ukupna količina proizvedenog i nagomilanog owerkill oružja graniči s ludilom, pa nije ni čudo da prva asocijacija pacifistički orijentiranih ljudi o vođama najmoćnijih armija svijeta glasi: luđaci. Na moralni protest nedužnih protiv opće militarizacije života, militarističke elite, u cilju obrane vojničkih ideala i svoje samosvrhe, novac poreznih obveznika koristi i za najsuptilniju propagandu i veličanje vlastitog ratnog stroja, kroz koju provlače "filozofiju" svoje neophodnosti i budne spremnosti, kao, u njima omiljenoj anegdoti, o grčkom filozofu Misanu kome su prolaznici rekli da nije vrijeme za plug, zato što je usred ljeta namještao ralo. A on im je odgovorio: baš je vrijeme da se popravi.
Suvremena političko-ekonomska literatura u objašnjavanju biti rata polazi od definicije njemačkog vojnog teretičara Clausewitza potaknutog revolucionarnim ratovima 1792-1797 i 1799-1802 godine i oslobodilačkim ratovima protiv Napoleona, po kojoj rat nije ništa drugo do državna politika produžena drugim sredstvima. I to je istina, jer iza svakog uspješnog vojnika stoji političar. A kad vojnika uzmanjka, i kada bitka dođe do trijarija, vojskovođe, u ime političara krasnoslove: Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju. A kad rat završi onda vojnici očekuju da zemlja učini za njih. Naplaćuju krv. Ljude u ratu jedino brine, kako kaže Byron, što njihova krv najčešće može poslužiti za pranje častoljubivih ruku.
Destruktivni impulsi i okrutnost do činjenja zločina u ratovima ima više nego ljubavi i poštovanja drugih (Je li u miru obratno? Pročitajte to u romanima, jer se u svima, znano je, piše o ljubavi i ratu), svoj puni intenzitet i brutalnu primjenu imaju u građanskim ratovima. Loženi i kontrolirani u pećima sukoba od protivnika koji se poznaju u dušu, građanski ratovi teže apsolutnom potiranju i zatiranju. Slike takvih ratova lice je Užasa. A podstrekači su nedjela diplomacije, isključenje moralnih pojmova, dopust za istinu i dodatna žrtva cinizmu.
Ljudsku malignu agresiju koja se najstrašnije manifestira u ratu od kojeg i za koji živi čitava jedna klasa tlačitelja, može se spriječiti i ukrotiti samo uz pomoć upornog produktivnog razmišljanja o mogućnostima istinskog mira. Otpor ratu mora biti sukob rata i misli. Mača i pera.
