Prije četiri godine, u četvrtak 24. veljače, Rusija je napala Ukrajinu. Započela je ono što je ruski predsjednik Vladimir Putin nazvao “specijalnom vojnom operacijom”, što je trebalo trajati desetak dana i rezultirati promjenom vlasti u Kijevu, odnosno dovođenjem na vlast u Ukrajini nekoga tko bi odgovarao Moskvi i zauzimanjem teritorija koji Rusija smatra svojim.
“Specijalna vojna operacija” se odužila, i danas traje najveći rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Broj poginulih i ranjenih nije precizno poznat, neprekidno ga se objavljuje iz raznih, redom ograničeno pouzdanih izvora. Procjenjuje se da su ukrajinski gubici (poginuli i ranjeni) do milijun ljudi, a ruski možda i više od 1,4 milijuna.
Ruski napad na Ukrajinu dramatično je i korjenito promijenio Europu, posebno Europsku uniju. EU, idejno zasnovana kao golemi europski projekt mira nakon katastrofa koje si je kontinent priuštio u dva svjetska rata, na razne se načine ubrzano priprema za rat protiv Rusije. Unija je duboko uključena u rusko-ukrajinski rat: do kraja prošle godine institucije EU-a i njene članice namijenile su više od 320 milijardi eura vojne, financijske i humanitarne pomoći Ukrajini.
Prema podacima Kiel Instituta koji nastoji detaljno pratiti tko pruža koliku pomoć Ukrajini, zemlje anglosaskog svijeta (SAD, Velika Britanija, Kanada, Australija, Novi Zeland) osigurale su pomoć u vrijednosti od 162,5 milijardi eura.
Istovremeno s ruskim napadom započelo je i naoružavanje Europe. Samo tri dana nakon napada, 27. veljače, tadašnji njemački kancelar Olaf Scholz u Bundestagu je održao govor u kojem je najavio jednokratno povećanje izdvajanja za vojsku, samo za 2022. godinu, od sto milijardi eura. U međuvremenu je Njemačka znatno povećala vojni proračun u odnosu na prijeratno razdoblje: mirnodopske 2021. godine iznosio je 53 milijarde eura, za nemirnodopsku 2026. predviđeno je 108 milijardi eura, a u 2029. trebao bi iznositi 152 milijarde.
Članice EU-a koje su ujedno članice NATO-a planiraju vojne izdatke znatno povećati. Nakon što su se više od desetljeća cjenkale s američkim administracijama, još od Obamine, o povećanju izdvajanja za obranu na dva posto BDP-a godišnje, lani su na samitu NATO-a u Nizozemskoj pod pritiskom predsjednika Donalda Trumpa pristale (uz iznimku Španjolske) ta izdvajanja povećati na pet posto BDP-a (3,5 posto za izravne vojne rashode i 1,5 posto za rashode povezane sa sigurnošću) do 2035. godine.
Dobna piramida stanovništva u Europi u pola stoljeća postala je iznimno nepovoljna, a bit će još nepovoljnija. Muškaraca u dobi od 20 do 34 godine bilo je 10,7, a sada ih je 9,6 posto. Dakle, bez velikog useljavanja neće imati tko održavati zdravstvene i mirovinske fondove kakvi su sada, a o ratovanju bolje i ne misliti
U prvom planu izjava čelnika europskih država je sigurnost, dodatno zakomplicirana činjenicom da se više nije moguće osloniti na Sjedinjene Američke Države, ali istodobno te izjave zvuče kao priprema za rat. Jačanje vojski europskih država i pokušaj stvaranja koordinirane vojnoobrambene politike na razini EU-a bila je važna tema i nedavne Minhenske sigurnosne konferencije (MSK).
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izjavila je da Europa, čija je obrana desetljećima ovisila o SAD-u, mora “prijeći na najvišu brzinu” i pritom se mora “osloboditi svih tabua”. “Moramo razviti europski stup strateških sposobnosti u svemirskom području, obavještajnim službama i sposobnostima dubokog udara”, izjavila je Von der Leyen.
Predsjednik Francuske Emmanuel Macron govorio je o Europi kao geopolitičkoj sili koju će drugi “veliki igrači” poštovati bude li obrambeno i tehnološki jaka te ako će proizvoditi sve što joj je potrebno. Rekao je i da je “ovo vrijeme za drskost, vrijeme za snažnu Europu”, a “mira neće biti bez Europe, jer je Europa dio rješenja”, referirajući se na rat u Ukrajini.
Dio rješenja vidi u nuklearnom odvraćanju, a tu sposobnost u Europi imaju Francuska i Velika Britanija pa Macron s čelnicima drugih zemalja razgovara o tome kako tu sposobnost proširiti. Njemački kancelar Friedrich Merz naveo je da se Njemačka od Drugog svjetskog rata “suzdržavala od državne moći”, a sada ubrzano ulaže u naoružanje i tehnologiju jer “želimo što prije učiniti Bundeswehr najsnažnijom vojskom u Europi”.
On je jedan od onih s kojima je Macron razgovarao o širenju nuklearnog odvraćanja. Merz je u Münchenu potvrdio da je počeo “povjerljive razgovore s francuskim predsjednikom o europskom nuklearnom odvraćanju” i dodao da će se Njemačka pridržavati svojih obveza iz Sporazuma dva plus četiri iz 1990. prema kojem se ujedinjena Njemačka odriče proizvodnje, posjedovanja i kontrole oružja masovnog uništavanja. Premijer Keir Starmer najavljuje da će Velika Britanija prolazni cilj od tripostotnog izdvajanja BDP-a za obranu nastojati ostvariti prije roka.
Sve se to događa u situaciji u kojoj Rusija ni nakon četiri godine ne može poraziti Ukrajinu, dapače, daleko je od ostvarenja svojih ciljeva. Upitno je bi li Ukrajina izdržala bez velike inozemne pomoći, a činjenica je da glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, kojem ne nedostaje snishodljivosti prema Trumpu, izjavljuje da Rusija u Ukrajini trpi “lude gubitke”, oko 65 tisuća vojnika u posljednja dva mjeseca.
Stanje u Europi je takvo da bi njenim vodećim političarima bilo mnogo pametnije graditi mirovnu politiku i tragati za mirom. Naime, veliki rat (a u ratnu geopolitičku kombinatoriku, osim Rusije, treba uključiti i SAD i Kinu) za Europu bi imao katastrofalne posljedice. Moguće je da vodeći političari velikih europskih zemalja još žive sa snažnom uspomenom na vrijeme u kojem je Europa, preciznije rečeno njene vodeće zemlje, prije svega nekadašnje velesile Velika Britanija i Francuska, u svakom pogledu bila doista velika i moćna. No, Europa je kontinent koji poodavno tone u drugorazrednost, barem kada je riječ o raspodjeli moći. Niz brojki jasno potvrđuje tu činjenicu.
Krenimo sa stanovništvom. Prije Prvog svjetskog rata u Europi je živjelo 28 posto svjetske populacije, danas živi oko devet posto. K tome, to je stanovništvo u prosjeku dosta staro, što znači da mladih, a oni su ti koji su potrebni za ratovanje, nema mnogo. Osim toga, mladi generalno gledano nisu raspoloženi za ratovanje, za razliku od ljeta 1914. godine.
Kakve promjene su se dogodile u samo nekoliko desetljeća razvidno je iz podataka o ukupnom broju stanovnika Europe i danas najmnogoljudnije države svijeta, Indije. Europa danas ima nešto manje od 750 milijuna stanovnika, Indija više od 1,45 milijardi, skoro dva puta više.
Prije pola stoljeća, 1975. godine, Europa je imala oko 680 milijuna stanovnika, a Indija 610 milijuna. Dobna piramida stanovništva u tih je pola stoljeća za Europu postala iznimno nepovoljna. Muškaraca u dobi od 20 do 34 godine bilo je 10,7, a sada ih je 9,6 posto. Procjena je da će do 2050. u Europi živjeti nešto više od 700 milijuna ljudi, a dobna piramida će biti još nepovoljnija. Dakle, bez velikog useljavanja neće imati tko održavati zdravstvene i mirovinske fondove kakvi su sada, a o ratovanju bolje i ne misliti.
Dobar indikator ekonomske važnosti je lučki promet, a i u tome Europa postojano nazaduje, što nije posljedica samo naglog povećanja broja stanovnika u Aziji i ekonomske snage niza azijskih država, već i posljedica deindustrijalizacije Europe. Svih deset najvećih kontejnerskih luka je u Aziji (šest u Kini, po jedna u Maleziji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Južnoj Koreji i Singapuru), a najveća europska, nekadašnji svjetski gigant Rotterdam, na 11. je mjestu, sa skoro četiri puta manjim brojem prekrcanih kontejnera od vodećeg Šangaja. Spomenimo još da je u razdoblju 2021. – 2024. broj prekrcanih kontejnera u Rotterdamu smanjen za deset posto, a u Šangaju povećan za isti postotak.
Kina je 2024. proizvela 17,6 puta više čelika od Njemačke i Italije zajedno. Europa je, računajući i Sovjetski Savez, prije pola stoljeća proizvodila skoro 53 posto čelika u svijetu. Isti prostor sada proizvodi manje od 14 posto
Proizvodnja je ključna za naoružavanje Europe, a ni tu kontinent ne stoji najbolje. Europske države proizvode razno i veoma sofisticirano oružje. Raspravlja se o novom, zajedničkom europskom projektu konstruiranja i proizvodnje nadzvučnog borbenog aviona. U Europi se proizvode i tenkovi koji su itekako na cijeni (i doslovce), ali problem je u tome što bi Italija posljednju naručenu tranšu novog njemačkog tenka Leopard 2A8 (koji je kupila i Hrvatska) trebala preuzeti tek 2037. godine.
Pa dok se ne riješi pitanje tenkova, ne bi bilo loše vidjeti kako u globalnoj raspodjeli moći Europa stoji sa za nju tradicionalno važnom automobilskom industrijom. Najveći svjetski proizvođač motornih vozila je Kina. Godine 2024. u njoj je proizvedena njih otprilike trećina (nešto više od 31 od ukupno 92 milijuna). Europska država u kojoj je proizvedeno najviše motornih vozila je Njemačka, nešto više od četiri milijuna.
To nisu sva motorna vozila koja su proizveli njemački proizvođači, koji velike pogone imaju i izvan matične zemlje, primjerice u Brazilu i Meksiku, ali udio motornih vozila proizvedenih u Njemačkoj je manji od pet posto. Prije četvrt stoljeća taj je udio bio veći od 12 posto, a i apsolutna brojka proizvedenih motornih vozila u Njemačkoj bila je za oko 1,3 milijuna veća nego 2024.
Proizvodnja čelika još je važan pokazatelj industrijske snage, a Europa je i u tome uspješno nazadovala. Prema podacima portala worldsteele.org, najviše čelika u Europi 2024. godine proizvedeno je, očekivano, u Njemačkoj, nešto više od 37 milijuna tona, po čemu je Njemačka bila sedma, dok je Italija na 12. mjestu svjetskih proizvođača s 20 milijuna tona.
Prevedeno u globalne odnose snaga, Kina je te godine proizvela 17,6 puta više čelika (više od milijardu tona) od Njemačke i Italije zajedno. Ujedinjena Njemačka je 2024. proizvela skoro 23 milijuna tona manje nego dvije njemačke države 1974. godine. Europa je (računajući i Sovjetski Savez) prije pola stoljeća proizvodila skoro 53 posto čelika u svijetu. Isti prostor sada proizvodi manje od 14 posto.
Cement je još jedan važan indikator. Logično je da su potrebe za cementom velike ondje gdje se broj stanovnika brzo povećava. Nužno je graditi brojne stanove, škole, bolnice, ambulante, ceste. Kina je daleko najveći proizvođač i potrošač cementa na svijetu. Godišnje proizvodi (i troši) oko 2,2 milijarde tona. To znači da današnja Kina u samo dvije godine proizvede i potroši koliko su Sjedinjene Američke Države proizvele i potrošile u cijelom 20. stoljeću. Što se Europe tiče, navest ćemo tek da Francuska, Italija i Španjolska zajedno godišnje proizvedu cementa otprilike koliko i Egipat.
Današnji svijet pokreću čipovi. Njihova strateška važnost i opasnost velikog udjela proizvodnje na jednom mjestu, konkretno na Tajvanu, vidjela se za vrijeme pandemije. Europa je i u tome ostvarila velike korake unatrag. Prije 36 godina, u jeku nagle informatičke revolucije i stvaranja World Wide Weba, u Europi se proizvodilo 44 posto poluvodiča. Ostali dio proizvodio se u Sjedinjenim Američkim Državama (37 posto) i Japanu (19 posto).
Današnji giganti te proizvodnje, Tajvan, Kina i Južna Koreja, nisu postojali na mapi svijeta, a prošle godine u te tri države proizvedeno je 60 posto čipova, dok se u Europi proizvodi svaki 11. čip. Za proizvodnju poluvodiča ključni su germanij i galij, a dominantni je svjetski proizvođač i jednog i drugog Kina, s udjelom većim od 90 posto, koja povremeno ograničava njihov izvoz.
Europa loše stoji i sa strateškim sirovinama važnim u 21. stoljeću. Njen industrijski potencijal, bez obzira na smanjenu važnost industrije u njenoj ekonomiji, i dalje je solidan, ali je gotovo potpuno ovisna o uvozu sirovina. U prošlosti, u vrijeme industrijske revolucije zasnovane na parnom stroju, kasnije na električnoj energiji, Europi je bilo lako. U njenom tlu ima dovoljno ugljena i željezne rude, a i hidropotencijal je dobar.
Međutim, u 21. stoljeću stanje je suprotno. Europa može organizirati dopremu strateških sirovina, ali od nekoga ih mora nabaviti, što znači da živi s latentnom opasnošću presijecanja opskrbnih linija. U svibnju 2024. u EU-u je na snagu stupio Zakon o strateškim sirovinama.
U rujnu 2020. Europska komisija objavila je strategiju kojom bi poboljšala kontrolu opskrbe strateškim sirovinama. Njih je tridesetak, među njima su grafit, litij i kobalt (važni za proizvodnju električnih baterija), silicij (ključna komponenta solarnih panela) i drugi materijali važni za europsku zelenu i digitalnu tradiciju, ali i vojnu industriju.
Litij je ključan za proizvodnju litij-ionskih baterija, a njihova globalna prodaja lani je, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, dosegla vrijednost od 150 milijardi dolara, šest puta više nego 2020. Samo pet posto te vrijednosti otpada na prenosive elektroničke aparate (deset godina ranije više od 50 posto), a 70 posto na baterije za automobile, u čemu Kina rapidno napreduje.
Među vodećih deset proizvođača litija od europskih država samo je Portugal, deveti sa skromnom godišnjom proizvodnjom od 380 tona, dok je vodeća Australija proizvela 88 tisuća tona. Pridodamo li Australiji Čile i Kinu, dobivamo tercet u kojem se proizvodi 70 posto svjetskog litija.
Ni budućnost eksploatacije litija ne nudi razloga za optimizam “staroj dami” – najveće procijenjene rezerve imaju Bolivija i Argentina, dok su nalazišta u Srbiji u dolini Jadra, o kojima se dosta pisalo, relevantna za europske kapacitete, ali globalno nisu naročito. U istom tonu možemo redati gotovo sve što je danas strateški važno: silicij, antimon, vanadij, grafit i drugo. Europa je siromašna svime time i ovisna o uvozu, samim tim i njena ne samo vojna industrija.
