Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. godine do danas: S ciljem afirmacije sjećanja svih zainteresiranih svjedoka povijesnih zbivanja i njihovog spašavanja od zaborava, istraživači Documente, u suradnji sa Sveučilištem "Erasmus" iz Rotterdama, snimili su kazivače na području cijele Hrvatske.
Rezultat njihovog rada je oko 450 snimljenih video svjedočanstava, od čega je veliki dio transkribiran, preveden na engleski i dostupan u internetskoj arhivi. Ideja za projekt rodila se početkom 2000. kada je tim istraživača počeo osmišljavati metodologiju koja je trebala poslužiti za nastanak audio verzije sjećanja na Domovinski rat. Budući da su se mnogi kazivači osvrtali na Drugi svjetski rat, uskoro je uz izmjenu formata izmijenjen i vremenski period bilježenja sjećanja. Tako snimljeni materijal predstavlja sjećanja na Drugi svjetski rat, poraće, period donošenja rezolucije Infobiroa, Hrvatsko proljeće, pripreme pred zadnji rat i njegov tijek.
"Ljudima smo pristupali bez obzira na njihove svjetonazore. Budući da smo svi u određenim periodima života osjećali nepravdu, bilo nam je važno zabilježiti momente sjećanja na događaje u kojima su stanovnicima različitih krajeva Hrvatske kršena ljudska prava".
objasnila je Maja Dubljević iz Documente te dodala kako nisu snimani pojedinci koji su se u različitim vremenskim periodima nalazili na pozicijama moći, već svojevrsne žrtve njihovih odluka."U stvaranju pamćenja ništa ne može zamijeniti ljudsko svjedočanstvo. Sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja vrijedne su uspomene koje treba zabilježiti za budućnost. Kako ono što se dogodilo u razdoblju koje obuhvaća ovaj projekt nije samo crno i bijelo, već podrazumijeva više nijansi sive, nadamo se da će projekt doprinijeti razvoju pluralizma i promijeniti sadašnju situaciju u kojoj se može čuti samo jedan povijesna istina", rekla je voditeljica Documente Vesna Teršelič na konferenciji koja je održana povodom predstavljanja projekta. Teršelič je istaknula da zbirka može pomoći u afirmaciji višestrukih identiteta, prava na istinu, obeštećenje žrtava i pravičnog sudskog postupka. Uvjerena je i da postojeći materijali mogu pomoći mladima u zauzimanju stava prema događajima iz povijesti.
Važnost projekta u razotkrivanju oficijelne verzije povijesti istaknuo je i novinar Drago Hedl, čije se svjedočanstvo također nalazi u zbirci. "Dolazim iz grada u kojem se treba održati javna tribina o slučajevima Selotejp i Garaža u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava. Gostoprimstvo tribini prvo je otkazao osječki Pravni fakultet, a uskoro i hotel u kojem je Inicijativa zakupila prostor. Taj primjer najbolje pokazuje kako u Osijeku postoji otpor da se ratnim zločinima javno govori. To je grad u kojem je dio lokalnih medija još uvijek pod kontrolom ljudi koji su osuđeni za ratne zločine, u
kojem biskup posjećuje zločinca umjesto žrtve i u kojem su na glavnom gradskom trgu organizirane molitve za Branimira Glavaša. Istodobno, osječki župan odlazi na komemoraciju na Bleiburg, a zaboravlja žrtve Selotejpa i Garaže koje su mu puno bliže", reko je Hedl. Nagrađivani novinar podsjetio je na fenomen "vraćanja duga iz prošlosti" koji je još uvijek prisutan u hrvatskom društvu. "Godine 2005. sam u suradnji s kolegama s B92 snimao film o posljednjem ratu. U Lici nam je jedan lokalni stanovnik u šezdesetim godinama rekao: 'Nije nam bilo bitno koliko će nas poginuti, bilo je bitno vratiti dug iz 1941.' Stoga projekti kao što je ovaj mogu pomoći u sprječavanju pokušaja vraćanja duga iz 1991.", upozorio je Hedl.
Tihomir Ponoš, povjesničar i novinar Novog lista, istaknuo je kako je zahvaljujući Documentinom projektu omogućeno da se čuje glas "malih" ljudi. "Veliki kreiraju povijest i sudbine za male koji zbog ishoda kreacija trpe ili pak uživaju. Da nije bilo ovog projekta, priče običnih ljudi, koje su zanimljive tek rijetkim novinarima i historiografima, ne bi se imale gdje čuti". Jedna od tih priča pripada Vukovarki Vesni Jakumetović. "Teško sam se odlučila na snimanje, ali ideja kao takva mi se svidjela. Sve do snimanja potiskivala sam vlastite osjećaje jer nisam htjela zamarati ljude oko sebe koji su i sami imali problema. No nakon sat i pol pred kamerama najednom sam osjetila ogromno olakšanje", rekla je Jakumetović. Slično iskustvo doživjela je i kazivačica i mirovna aktivistiknja Ana Raffai koja projekt smatra dobrim alatom za izgradnju povjerenja i mira.
Iako je projekt "Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. godine do danas" prvotno zamišljen kao način sakupljanja povijesnih fakata, zahvaljujući širokoj dostupnosti on može pomoći u stvaranju klime suosjećanja i osjećaja solidarnosti. Njegov potencijal leži i u mogućem korištenju za različite
istraživačke i umjetničke projekte. "Iako je u svijetu trend da se na različitim muzejskim izložbama prezentiraju svjedočanstva koja izazivaju empatiju kod posjetitelja, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji institucija koja sakuplja sjećanja sudionika povijesnih događaja", istaknula je Nataša Mataušić, muzejska savjetnica hrvatskog povijesnog muzeja, institucije u kojoj još uvijek ne postoji ni primisao za korištenjem takvog materijala. Nenad Puhovski, redatelj i producent, istaknuo je kako snimljena zbirka u dokumentarističkom svijetu predstavlja izvrstan istraživački materijal. "Budući da je u Hrvatskoj još uvijek gotovo nemoguće doći do službenih arhiva, snimljena zbirka dodatno dobiva na vrijednosti", zaključio je.
Jedan od rijetkih redatelja koji na temelju dokumentiranih osobnih sjećanja kreira svoje kazališne predstave je Oliver Frljić koji trenutno radi na predstavi o ubojstvu Aleksandre Zec. "Nikada nisam imao iluziju da je povijest neutralan prostor lišen ideoloških konfrontacija. Kada sam 1992. godine kao izbjeglica došao u Split imao sam priliku vidjeti i drugu stranu rata, jer sam se našao u krugu ljudi koji su u tim uvjetima bili manjina. Već tada mi je bila fascinantna činjenica da je kazališni establišment prešutio njihove priče. Moj posao nema smisla ako ne korespondira s onim što se danas događa u društvu, a koje je kod nas još uvijek mentalno nalazi u ratu. Stoga će mi snimljeni materijal poslužiti kao dobra podloga za buduće projekte", rekao je Frljić.
"Postoji mali broj nas koji još uvijek guramo angažirane teme, ali dok god se u društvu ne stvori želja za promjenom, ništa se neće promijeniti", dodao je Puhovski uz obrazloženje kako u Hrvatskoj posljednjih dvadeset godina gotovo ni jedan prosvjed nije urodio željenom promjenom. Frljić je upozorio da se puno toga neće
promijeniti u društvu u odnosu na ratne godine dok god djeca u školama uče iz udžbenika koji su kreirani u skladu sa saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu. Tu problematiku istaknula je i povjesničarka Snježana Koren. "Na posljednjem seminaru o Domovinskom ratu za nastavnike povijesti Vinko Filipović
ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, rekao je kako se Domovinski rat ne može interpretirati, već da postoji samo jedna službena verzija, zapisana u Deklaraciji", rekla je Koren.
"Kao povjesničarka smatram da povijest ne treba prepustiti samo povjesničarima jer se ona tiče čitavog društva. No kada je riječ o ratovima, činjenica je da postoji javni pritisak da se stvore službene verzije njegova tijeka. Tako su događaji iz Domovinskog rata nakon 1995. godine zauzeli mjesto koje je u SFRJ nekad imala Narodnooslobodilačka borba. Budući da se rat tretira kao utemeljujući događaj, svim sredstvima se nastoji stvoriti njegova službena i obvezujuća verzija. Rat nam se već godinama nudi kao herojski čin i model rješavanja problema, što ukazuje da su patrijahalne vrijednosti još uvijek duboko ukorijenjene u naše društvo. Predstavljeni projekt je pokušaj da se u svakodnevnim praksama prisvoji prostor koje su zauzele ideologije i vladajuće strukture, ali ja sam pesimistična i bojim se da ovaj vrijedan projekt neće dobiti pravu šansu, pogotovo u obrazovanju gdje se stvari jako sporo mijenjaju", zaključila je Koren.
Izvor: H-allter
