Tekst: Stjepan Poljaković
Da li vam se ikada dogodilo da vas prijatelj iznenadi talentom za koji niste znali?
Junak ove priče je moj susjed, prijatelj od davne 80 i neke godine.
Diplomirani ekonomist iz ugledne ugostiteljske obitelji, globtroter, samozvani boem, nepotvrđeni roker, ljudina i prznica, ljubitelj sporta, posebno nogometa i košarke. Pojavljuje se kao kolumnist i na kraju pisac za djecu.
To bi se dalo objasniti na više načina: čovjek ima mnogo talenata ili je svoj dar za pisano uspješno sakrivao od ostalih i njegovao ga do trenutka zrenja.
Kako bilo da bilo, vrijeme je da vas upoznam sa gospodinom po imenu i prezimenu Mario Brajković.
(Napomena: razgovor je vođen povodom izlaska zbirke dječjih pjesama pod simpatičnim naslovom:“Od dide i babe do zmije i žabe“. Sve informacije o ovoj knizi mogu se detaljnije isčitati na: oddideibabe.wordpress.com)
Na početku bih te zamolio da se predstaviš čitateljima…..
Godina 44. Rođen, živim i namjeravam ostariti u Slavonskom Brodu. Uz osnovnu školu u Brodskom Vinogorju, prošao sam kroz Gimnaziju koja se u to vrijeme zvala CUO Zlatko Šnajder te također kroz sveučilište Vladimir Bakarić u Rijeci, koje se tako zvalo u vrijeme kada sam se upisivao. Mada ja mislim da sam samo prolazio kroz te ustanove mnogi bivši nastavnici i profesori kažu da sam nekog vraga i naučio.Na privatnom planu obiteljski sam čovjek, sretno oženjen suprugom Anitom i otac dviju prekrasnih djevojčica: Mie i Josipe za koje bi dao sve na svijetu.
Priznaj nam tko je bio tvoj omiljeni književni junak u djetinjstvu…?
Književnih junaka bilo je mnogo,a najveći utjecaj na mene imali su klinci iz romana Mate Lovraka. Tu prvenstveno mislim na Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice. U lijepom sijećanju su ostali „Orlovi rano lete“, Branka Ćopića te Kušanova saga o dječaku Koku.
Što trenutno najradije čitaš?
Iako sam trenutno bez posla nemam baš mnogo vremena za klasično čitanje u naslonjaču. Većinom su to portalski tekstovi, dnevni tisak u lokalnim kafićima i tjedni u Gradskoj knjižnici. Rema, Toldija, Uzelca i Božu Krajnovića iz ranijh faza uvijek imam pri ruci da me oraspolože i osvježe svakodnevnicu. Čitam osnovnoškolske udžbenike od starije kćeri i pomalo učim sa njom jer se mnogo toga promijenilo u odnosu kad sam bio mali. Više ne znam kada je koji državni praznik. I što je najgore ne mogu ni upamtiti. Pa mi se djeca smiju. Što ćeš kada nam je država mlada, mi stari, a praznika puno.
Da ti je netko u osnovnoj školi rekao da ćeš jednoga dana izdati zbirku pjesama za djecu što bi mu odgovorio?
Da ću je napisati negdje u podsvijesti sam znao, ali da ću se odlučiti izdati knjigu nisam ni sanjao. Sada mi dođe žao što neke lijepe pjesme iz doba djetinjstva i adolescencije nisam sačuvao. Tada nije bilo stickova, diskova i drugih medija za pohranu. Sve je bilo u papirima koji su u podrumu godinama bili izloženi glodavcima i vlazi.
U kojem su vremenskom rasponu nastale pjesme iz ove zbirke?
Zbirka „Od dide i babe do zmije i žabe“, odnosno 30-ak pjesmica koje kronološki prate abecedni red nastala je u relativno kratkom roku. Možda ne više od 15-ak radnih dana. I to udarnički po pola sata dnevno. Prije skoro dvije godine.Nije toliko teško napisati pjesme, koliko je teško amortizirati sve kasnije savjete i kritike. Te, trebao si ovako, zašto nisi onako, moglo je i drugačije… U početku me je to nerviralo, a kasnije sam se potpuno prepustio spontanosti i pustio stvari neka idu svojim tijekom. Tu su mi puno pomogla i djeca iz OŠ Antun Mihanović, koja su radila na ilustracijama.Konkretno, dvije djevojčice se nisu mogle dogovoriti koja je od njih nacrtala sliku broda na naslovnoj stranici knjige. Naime, svaka tvrdi, i dan danas, da je druga to nacrtala. Nije bitan vremenski raspon i tko je radio više. Bitno je da imamo još jednu solidnu zbirku dječjih pjesama u gradu Ivane Brlić Mažuranić, Dragutina Tadijanovića i Branka Radičevića.
Branko Radičević…???
Iako srpski pjesnik, Branko Radičević rođen je u Slavonskom Brodu, a škola koju smo mi pohađali nosila je njegovo ime (danas OŠ Đuro Pilar). Njegova životna priča bila je jako tužna. Obolio je od tuberkuloze i umro mlad. Mislim da nije navršio ni 30 godina te njegov literarni opus ni približno nije sukladan talentu koji je posjedovao.. Mi klinci smo se ponosno osjećali kada bi na natjecanju ili ekskurziji bili prozvani i predstavljani pod egidom škole koja je nosila njegovo ime. Možda više zato što su škole u ondašnjem sistemu nosile većinom imena partizanskih prvoboraca, narodnih heroja, bombaša i proletera spram kojih je Branko Radičević izgledao kao Snjeguljica. I potpuno razumijem Ogulince, kad hoće dio Ivanine (IBM) slave zadržati za sebe samo zato što je velika književnica tamo rođena.
Otkud interes za pisanje, posebno dječju književnost…?
Kad ti dijete u pola sata uleti 10 puta „u kadar“ dok gledaš utakmicu ili TV dnevnik sa pitanjima tipa:“ Kako ću napisati ovo?, Hoću li preskočiti 1 ili 2 reda?, Moram li sve ovo prepisati?, Možeš li mi pomoći da napišem zadaću? I sl.“ Jednostavnije mi je dogovoriti da me pusti na miru, radi kako hoće, a poslije ću joj napisati pjesmicu, ako želi. Tako da je to na neki način obostrani interes. A tek poslije nastaje šou. Kada odnesu pjesmu u školu ili vrtić. Uče, recitiraju, smiju se. Neki dan su me odgajateljice iz vrtića zvale da ih posjetim pod radnim naslovom “Pjesnik u gostima.“To me je podsjetilo na davne dane u osnovnoj školi kada su nam u posjet dolazili književnici: Arsen Diklić, Zlatko Krilić, Ivan Kušan, Danko Oblak. Bio sam česti gost na tim susretima.
Vjeruješ li da pisana riječ može dobiti bitku protiv cyber junaka?
Nema šanse. Zagor, Veliki Blek i Mr. „No“ bili su na dobrom putu, ali nisu uspjeli. Danas je njegovo veličanstvo „lajk“ nedodirljiv. Sve što se pojavi na youtube-u, twiteru,fejsu, googleu, instagramu začas se umnoži i distribuira u nekoliko milijuna raznih varijanti. Što je najgore, često su to drugorazredni „šrotovi“ koji negativno utječu na mladež. Boriti se protiv toga je nemoguće, pogotovo ne pisanom riječju.
Koliko je na tvoje pisanje utjecalo to što si i sam otac dviju djevojčica?
Jednim dijelom na ovo pitanje sam već odgovorio. Ukoliko želiš djeci pružiti kvalitetno odrastanje, skloniti ih od gluposti i opasnosti koje nosi moderna tehnologija i suvremeni način življenja moraš im omogućiti što više situacija u kojima mogu sudjelovati i iskazati svoje talente i smisao. Sam čin materinstva, odnosno očinstva i nije toliko presudan. Urednik knjige je gospodin Mario Tandarić, a savjetodavno, mnogo pomaže profesor Mladen Damjanović, tajnik ZTK grada Slavonskog Broda. Iako nisu roditelji, a nisu primili niti jednu kunu honorara iz ovog projekta altruistički surađuju od prvog dana. Neovisno od ove zbirke pjesama, neprekidno su u pokretu i rade s djecom . Organiziraju izložbe, natjecanja, edukativne izlete, radionice…
Kako si zamislio promociju i distribuciju?
Promocija je 05.12.2015. u dvorani Glazbene škole u Slavonskom Brodu. Odlično se poklopilo sa blagdanom svetog Nikole pa očekujemo da će doći mnogo ljudi. Biti će organizirana priredba u kojoj ćemo naglasak stavitii na dječji rad pa će klinci iz raznih škola i vrtića izvoditi prigodni program.
Što se tiče distribucije za sada nam jako dobro ide. Bili smo s knjigom u Osijeku, Đakovu, Daruvaru, a preko grafičke urednice Gabriele Lončar, koja se trenutno nalazi u Njemačkoj, pokušavamo nešto plasirati i među naše mnogobrojno iseljeništvo u toj zemlji. Tu će nam možda pomoći i ovaj razgovor. Ustvari, mene je oduvijek više zanimao marketinški efekt ovakvih i sličnih projekata pa smo u suradnji sa sponzorima pokrenuli čitav asortiman raznih prigodnih proizvoda sa motivom naslovnice (slika broda). Šalice, čaše, majice, kape, šalovi, fascikli, kišobrani, puzzle, olovke, upaljači,kalendarići i ostalo idealno se uklapaju u predblagdansko vrijeme darivanja. Na neki način stavljamo do znanja da su nam isfurani zapadnjački brendovi i propagandne oznake dosadili pa pokušavamo etablirati nešto novo što se može iskoristiti u turističke svrhe. Neki suveniri već su završili u dalekoj Australiji, a na internetskom blogu koji prati sve novosti vezane uz ovaj projekt pojavljuju se „klikovi“ čak i iz SAD-a. Indirektno, šaljemo poruku da sve što se može napraviti u bilo kojem kraju svijeta i sami možemo ostvariti ovdje u Brodu. Naradje bih poknuo kad vidim da neki izdavači tiskaju knjige u Kini, a neki opet skupo plaćaju razne dizajnerske urede diljem svijeta da im izrade naslovnu stranicu, ili pokoju ilustraciju.
Da li će zbirka „Od dide i babe…“ biti dostupna i u knjižarama?
Tu se još pregovara s jednom renomiranom kućom i najvjerojatnije da hoće. Brođana ima po cijelom svijetu, a možda se i netko drugi zabuni pa kupi. Volio bi da se to ostvari jer bi na taj način dobio povratnu informaciju koliko cijela ova priča zaista vrijedi. Moram se pohvaliti i reći da se do sada nitko nije razočarao. Ili bar meni nije rekao da je nezadovoljen uradkom.Vezano uz predhodna dva pitanja moram naglasiti da nam je intencija sa knjigom „ući „ u sve osnovne škole u našoj županiji i poneke škole i vrtiće u drugim djelovima RH.
Kolika je naklada prvog izdanja?
Knjiga je izdana u sklopu izdavačkog studija „Autor“ te je potpisuje gospodin Delibor Jakičić. Tvrdi uvez, kolor sa nakladom od 500 primjeraka što je sasvim dovoljno i predstavlja prosjek u RH.
Cijena?
Sitnica. Manje od 10 EUR-a.
Uz čiju je pomoć zbirka ugledala svijetlo dana?
Prije godinu dana aplicirali smo na natječaju za dodjelu bespovratnih sredstava koji provodi Ministarstvo kulture RH, no nismo prošli pa smo bili primorani financijsku konstrukciju zatvarati vlastitim sredstvima i uz pomoć sponzora koji su navedeni na kraju knjige pa ne bi nikoga posebno isticao iz straha da nekoga slučajno zaboravim spomenuti. Uz imena koja sam do sada spomenuo u impresumu se pojavljuje profesorica Maja Šimić koja je odradila veliki posao na lektorskom području i od koje smo svi dosta naučili. Ona me je vratila u gimnazijske dane. Nikada nisam bio siguran da li sam dobro napisano.I stilski i gramatički. Tako je i kod Maje. I nakon nekoliko revizija pronađe grešku.I ispravi, naravno.
Imaš li u pripremi još neobjavljenih pjesama za neku buduću zbirku?
Našlo bi se, ali to ću ostaviti djeci da objavljuju u budućnosti. Sada bih volio ukoričiti zbirku kolumni iz Posavske Hrvatske i sa portala SBPeriskop, a radim i na jednoj opsežnoj monografiji za koju, uopće, ne znam kako će na kraju ispasti.
Što još radiš, može li se od pisanja živjeti?
Možda netko u Hrvatskoj i može, ali ja ne. Dok tražim stalni posao preživljavamo zahvaljujući supruzi Aniti, koja nosi sva 4 „ćoška“ našega domaćinstva. Aktivirao sam neke stare hobije, prije svega kolekcionarstvo. Sakupljam značke, novčiće, knjige, stripove. Uz to pomalo restauriram stari namještaj.Dovučem iz sela neki krš, a onda danima to brusim, lakiram, popravljam i živciram sve oko sebe.
Da li smo nešto zaboravili? Nogomet?
Objavio sam nekoliko tekstova na portalu Nogometplus, ali smo se brzo razišli. No, o nogometu ćemo kada velika četvorka budu Hajduk, Dinamo, Marsonija i Borac iz Podvinja.
hrvatskiglas-berlin
Da li vam se ikada dogodilo da vas prijatelj iznenadi talentom za koji niste znali?
Junak ove priče je moj susjed, prijatelj od davne 80 i neke godine.
Diplomirani ekonomist iz ugledne ugostiteljske obitelji, globtroter, samozvani boem, nepotvrđeni roker, ljudina i prznica, ljubitelj sporta, posebno nogometa i košarke. Pojavljuje se kao kolumnist i na kraju pisac za djecu.
To bi se dalo objasniti na više načina: čovjek ima mnogo talenata ili je svoj dar za pisano uspješno sakrivao od ostalih i njegovao ga do trenutka zrenja.
Kako bilo da bilo, vrijeme je da vas upoznam sa gospodinom po imenu i prezimenu Mario Brajković.
(Napomena: razgovor je vođen povodom izlaska zbirke dječjih pjesama pod simpatičnim naslovom:“Od dide i babe do zmije i žabe“. Sve informacije o ovoj knizi mogu se detaljnije isčitati na: oddideibabe.wordpress.com)
Na početku bih te zamolio da se predstaviš čitateljima…..
Godina 44. Rođen, živim i namjeravam ostariti u Slavonskom Brodu. Uz osnovnu školu u Brodskom Vinogorju, prošao sam kroz Gimnaziju koja se u to vrijeme zvala CUO Zlatko Šnajder te također kroz sveučilište Vladimir Bakarić u Rijeci, koje se tako zvalo u vrijeme kada sam se upisivao. Mada ja mislim da sam samo prolazio kroz te ustanove mnogi bivši nastavnici i profesori kažu da sam nekog vraga i naučio.Na privatnom planu obiteljski sam čovjek, sretno oženjen suprugom Anitom i otac dviju prekrasnih djevojčica: Mie i Josipe za koje bi dao sve na svijetu.
Priznaj nam tko je bio tvoj omiljeni književni junak u djetinjstvu…?
Književnih junaka bilo je mnogo,a najveći utjecaj na mene imali su klinci iz romana Mate Lovraka. Tu prvenstveno mislim na Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice. U lijepom sijećanju su ostali „Orlovi rano lete“, Branka Ćopića te Kušanova saga o dječaku Koku.
Što trenutno najradije čitaš?
Iako sam trenutno bez posla nemam baš mnogo vremena za klasično čitanje u naslonjaču. Većinom su to portalski tekstovi, dnevni tisak u lokalnim kafićima i tjedni u Gradskoj knjižnici. Rema, Toldija, Uzelca i Božu Krajnovića iz ranijh faza uvijek imam pri ruci da me oraspolože i osvježe svakodnevnicu. Čitam osnovnoškolske udžbenike od starije kćeri i pomalo učim sa njom jer se mnogo toga promijenilo u odnosu kad sam bio mali. Više ne znam kada je koji državni praznik. I što je najgore ne mogu ni upamtiti. Pa mi se djeca smiju. Što ćeš kada nam je država mlada, mi stari, a praznika puno.
Da ti je netko u osnovnoj školi rekao da ćeš jednoga dana izdati zbirku pjesama za djecu što bi mu odgovorio?
Da ću je napisati negdje u podsvijesti sam znao, ali da ću se odlučiti izdati knjigu nisam ni sanjao. Sada mi dođe žao što neke lijepe pjesme iz doba djetinjstva i adolescencije nisam sačuvao. Tada nije bilo stickova, diskova i drugih medija za pohranu. Sve je bilo u papirima koji su u podrumu godinama bili izloženi glodavcima i vlazi.
U kojem su vremenskom rasponu nastale pjesme iz ove zbirke?
Zbirka „Od dide i babe do zmije i žabe“, odnosno 30-ak pjesmica koje kronološki prate abecedni red nastala je u relativno kratkom roku. Možda ne više od 15-ak radnih dana. I to udarnički po pola sata dnevno. Prije skoro dvije godine.Nije toliko teško napisati pjesme, koliko je teško amortizirati sve kasnije savjete i kritike. Te, trebao si ovako, zašto nisi onako, moglo je i drugačije… U početku me je to nerviralo, a kasnije sam se potpuno prepustio spontanosti i pustio stvari neka idu svojim tijekom. Tu su mi puno pomogla i djeca iz OŠ Antun Mihanović, koja su radila na ilustracijama.Konkretno, dvije djevojčice se nisu mogle dogovoriti koja je od njih nacrtala sliku broda na naslovnoj stranici knjige. Naime, svaka tvrdi, i dan danas, da je druga to nacrtala. Nije bitan vremenski raspon i tko je radio više. Bitno je da imamo još jednu solidnu zbirku dječjih pjesama u gradu Ivane Brlić Mažuranić, Dragutina Tadijanovića i Branka Radičevića.
Branko Radičević…???
Iako srpski pjesnik, Branko Radičević rođen je u Slavonskom Brodu, a škola koju smo mi pohađali nosila je njegovo ime (danas OŠ Đuro Pilar). Njegova životna priča bila je jako tužna. Obolio je od tuberkuloze i umro mlad. Mislim da nije navršio ni 30 godina te njegov literarni opus ni približno nije sukladan talentu koji je posjedovao.. Mi klinci smo se ponosno osjećali kada bi na natjecanju ili ekskurziji bili prozvani i predstavljani pod egidom škole koja je nosila njegovo ime. Možda više zato što su škole u ondašnjem sistemu nosile većinom imena partizanskih prvoboraca, narodnih heroja, bombaša i proletera spram kojih je Branko Radičević izgledao kao Snjeguljica. I potpuno razumijem Ogulince, kad hoće dio Ivanine (IBM) slave zadržati za sebe samo zato što je velika književnica tamo rođena.
Otkud interes za pisanje, posebno dječju književnost…?
Kad ti dijete u pola sata uleti 10 puta „u kadar“ dok gledaš utakmicu ili TV dnevnik sa pitanjima tipa:“ Kako ću napisati ovo?, Hoću li preskočiti 1 ili 2 reda?, Moram li sve ovo prepisati?, Možeš li mi pomoći da napišem zadaću? I sl.“ Jednostavnije mi je dogovoriti da me pusti na miru, radi kako hoće, a poslije ću joj napisati pjesmicu, ako želi. Tako da je to na neki način obostrani interes. A tek poslije nastaje šou. Kada odnesu pjesmu u školu ili vrtić. Uče, recitiraju, smiju se. Neki dan su me odgajateljice iz vrtića zvale da ih posjetim pod radnim naslovom “Pjesnik u gostima.“To me je podsjetilo na davne dane u osnovnoj školi kada su nam u posjet dolazili književnici: Arsen Diklić, Zlatko Krilić, Ivan Kušan, Danko Oblak. Bio sam česti gost na tim susretima.
Vjeruješ li da pisana riječ može dobiti bitku protiv cyber junaka?
Nema šanse. Zagor, Veliki Blek i Mr. „No“ bili su na dobrom putu, ali nisu uspjeli. Danas je njegovo veličanstvo „lajk“ nedodirljiv. Sve što se pojavi na youtube-u, twiteru,fejsu, googleu, instagramu začas se umnoži i distribuira u nekoliko milijuna raznih varijanti. Što je najgore, često su to drugorazredni „šrotovi“ koji negativno utječu na mladež. Boriti se protiv toga je nemoguće, pogotovo ne pisanom riječju.
Koliko je na tvoje pisanje utjecalo to što si i sam otac dviju djevojčica?
Jednim dijelom na ovo pitanje sam već odgovorio. Ukoliko želiš djeci pružiti kvalitetno odrastanje, skloniti ih od gluposti i opasnosti koje nosi moderna tehnologija i suvremeni način življenja moraš im omogućiti što više situacija u kojima mogu sudjelovati i iskazati svoje talente i smisao. Sam čin materinstva, odnosno očinstva i nije toliko presudan. Urednik knjige je gospodin Mario Tandarić, a savjetodavno, mnogo pomaže profesor Mladen Damjanović, tajnik ZTK grada Slavonskog Broda. Iako nisu roditelji, a nisu primili niti jednu kunu honorara iz ovog projekta altruistički surađuju od prvog dana. Neovisno od ove zbirke pjesama, neprekidno su u pokretu i rade s djecom . Organiziraju izložbe, natjecanja, edukativne izlete, radionice…
Kako si zamislio promociju i distribuciju?
Promocija je 05.12.2015. u dvorani Glazbene škole u Slavonskom Brodu. Odlično se poklopilo sa blagdanom svetog Nikole pa očekujemo da će doći mnogo ljudi. Biti će organizirana priredba u kojoj ćemo naglasak stavitii na dječji rad pa će klinci iz raznih škola i vrtića izvoditi prigodni program.
Što se tiče distribucije za sada nam jako dobro ide. Bili smo s knjigom u Osijeku, Đakovu, Daruvaru, a preko grafičke urednice Gabriele Lončar, koja se trenutno nalazi u Njemačkoj, pokušavamo nešto plasirati i među naše mnogobrojno iseljeništvo u toj zemlji. Tu će nam možda pomoći i ovaj razgovor. Ustvari, mene je oduvijek više zanimao marketinški efekt ovakvih i sličnih projekata pa smo u suradnji sa sponzorima pokrenuli čitav asortiman raznih prigodnih proizvoda sa motivom naslovnice (slika broda). Šalice, čaše, majice, kape, šalovi, fascikli, kišobrani, puzzle, olovke, upaljači,kalendarići i ostalo idealno se uklapaju u predblagdansko vrijeme darivanja. Na neki način stavljamo do znanja da su nam isfurani zapadnjački brendovi i propagandne oznake dosadili pa pokušavamo etablirati nešto novo što se može iskoristiti u turističke svrhe. Neki suveniri već su završili u dalekoj Australiji, a na internetskom blogu koji prati sve novosti vezane uz ovaj projekt pojavljuju se „klikovi“ čak i iz SAD-a. Indirektno, šaljemo poruku da sve što se može napraviti u bilo kojem kraju svijeta i sami možemo ostvariti ovdje u Brodu. Naradje bih poknuo kad vidim da neki izdavači tiskaju knjige u Kini, a neki opet skupo plaćaju razne dizajnerske urede diljem svijeta da im izrade naslovnu stranicu, ili pokoju ilustraciju.
Da li će zbirka „Od dide i babe…“ biti dostupna i u knjižarama?
Tu se još pregovara s jednom renomiranom kućom i najvjerojatnije da hoće. Brođana ima po cijelom svijetu, a možda se i netko drugi zabuni pa kupi. Volio bi da se to ostvari jer bi na taj način dobio povratnu informaciju koliko cijela ova priča zaista vrijedi. Moram se pohvaliti i reći da se do sada nitko nije razočarao. Ili bar meni nije rekao da je nezadovoljen uradkom.Vezano uz predhodna dva pitanja moram naglasiti da nam je intencija sa knjigom „ući „ u sve osnovne škole u našoj županiji i poneke škole i vrtiće u drugim djelovima RH.
Kolika je naklada prvog izdanja?
Knjiga je izdana u sklopu izdavačkog studija „Autor“ te je potpisuje gospodin Delibor Jakičić. Tvrdi uvez, kolor sa nakladom od 500 primjeraka što je sasvim dovoljno i predstavlja prosjek u RH.
Cijena?
Sitnica. Manje od 10 EUR-a.
Uz čiju je pomoć zbirka ugledala svijetlo dana?
Prije godinu dana aplicirali smo na natječaju za dodjelu bespovratnih sredstava koji provodi Ministarstvo kulture RH, no nismo prošli pa smo bili primorani financijsku konstrukciju zatvarati vlastitim sredstvima i uz pomoć sponzora koji su navedeni na kraju knjige pa ne bi nikoga posebno isticao iz straha da nekoga slučajno zaboravim spomenuti. Uz imena koja sam do sada spomenuo u impresumu se pojavljuje profesorica Maja Šimić koja je odradila veliki posao na lektorskom području i od koje smo svi dosta naučili. Ona me je vratila u gimnazijske dane. Nikada nisam bio siguran da li sam dobro napisano.I stilski i gramatički. Tako je i kod Maje. I nakon nekoliko revizija pronađe grešku.I ispravi, naravno.
Imaš li u pripremi još neobjavljenih pjesama za neku buduću zbirku?
Našlo bi se, ali to ću ostaviti djeci da objavljuju u budućnosti. Sada bih volio ukoričiti zbirku kolumni iz Posavske Hrvatske i sa portala SBPeriskop, a radim i na jednoj opsežnoj monografiji za koju, uopće, ne znam kako će na kraju ispasti.
Što još radiš, može li se od pisanja živjeti?
Možda netko u Hrvatskoj i može, ali ja ne. Dok tražim stalni posao preživljavamo zahvaljujući supruzi Aniti, koja nosi sva 4 „ćoška“ našega domaćinstva. Aktivirao sam neke stare hobije, prije svega kolekcionarstvo. Sakupljam značke, novčiće, knjige, stripove. Uz to pomalo restauriram stari namještaj.Dovučem iz sela neki krš, a onda danima to brusim, lakiram, popravljam i živciram sve oko sebe.
Da li smo nešto zaboravili? Nogomet?
Objavio sam nekoliko tekstova na portalu Nogometplus, ali smo se brzo razišli. No, o nogometu ćemo kada velika četvorka budu Hajduk, Dinamo, Marsonija i Borac iz Podvinja.
hrvatskiglas-berlin
