Naravno da ne znamo kada će i kako pasti vlada. Ne znaju ni vladari, oni vjeruju da će se naći neki trik koji će ih zadržati na vlasti. U oporbi će uvijek biti neki izdajnik kojem je već dosta odricanja za sumnjive ideale koji će se zaželjeti veleposlaničke sinekure i kojem se sviđa rezidencija Hrvatske u Lisabonu ili Sofiji.
Uvijek će se naći ljudi (kod nas od milja nazvani ”žetončići”) koji će dizati ruke i mijenjati klubove zastupnika iz straha, zamora neostvarenih želja i ambicija, ili bilo kakvog razloga kojeg će skrivati iza maske plemenitog narodnog zastupanja. Neki se nadaju da će se probuditi najprije pamet, pa savjest tihoj većini, da će ljudi odbiti biti suučesnici loše vlasti.
Luj XVI. i Marija Antoaneta nisu uopće primijetili da se nešto desilo jer je Jacques Necker smišljao sve bolje trikove naplate poreza. Bilo je para za etikete i ceremonije, kolače i dame. Svijet je izgledao uređen. A sjekira giljotine se već bljeskala, mase čekale dobru zabavu s kotrljanjem glava uz prisustvo vlasti. Kralj i dvor je vjerovao da će uostalom sve biti isto, da će se stoljetna tradicija poštivati. Uostalom, kakve krasne palače su digli. Vlada uvijek zaneseno misli da će ostati vječno.
U Tunisu je 10. prosinca 2010. tuniski kolega našeg glavnog inspektora Mikulića naredio da se Mohamedu Bouaziziju sruši klupa s izloženim narančama. Policija je brutalno, ali traljavo intervenirala, došlo je do nereda pa je predsjednik Ben Ali pobjegao pred bijesnim narodom jer ga policija nije štitila.
Vjerojatno nije prestao vjerovati u to koliko je divnih stvari napravio. Vlast uvijek misli samo na to da podanici trebaju razumjeti njihove sjajne nakane, uvažavati njihove namjere i ostvarenja vizija. Vlade misle da im nema kraja i da je oporba smiješna.
Ovaj uvod ima samo jedan cilj: snaga vlasti je iluzija ako ne počiva na volji birača. Nikad se ne zna radi čega, kada i kako će propasti vlast koju građani ne cijene, kojoj se pokoravaju iz straha ili radi komocije. Vlade ne ruši oporba već osjećaj da se tako ne može.
Takva vlast sve može blokirati, mnoge zastrašiti, većini pokazati da je politika prljava, ali malo što može učiniti. Govore o napretku, reformama i promjenama. Iluzija je vlast na temelju sile, vlast bez odgovora radi čega vladaju oni, a ne netko drugi.
Demokracija nije skup ciljeva, plemenitih namjera i načela. Demokracija je dobar način vladanja, u kojem oni koji vladaju imaju vjerodostojnost. Izbori nisu samo provjera vjerodostojnosti već i svojevrsni sporazum pobjednika da će raditi što su i obećali.
Demokratski izbori su način i alat provjere vjerodostojnosti. Smisao izbora je provjera povjerenja, grublje rečeno smjena vlasti koja nema povjerenja. Međutim izbori su tek tehnički način provjere legitimnosti vlasti. Nemaju svoj vlastiti smisao, njihov cilj je provjeriti koliko vlast vrijedi u očima građana.
Dopuna ovog dodatka uvodu je: izbori su sredstvo, alat, nisu samo aritmetika i operacije pretvaranja glasova u mandate. Matematika većine i manjine je samo jezik izražavanja u situacijama koje se mijenjaju, ne u zbrajanju i oduzimanju glasova već množenju i dijeljenju povjerenja u stvarnosti.
Prestanimo s jednostavnim aksiomima. Kako je u Hrvatskoj? U Hrvatskoj je povjerenje u vlast nisko. Štoviše narodu se političari gade. Zato se vlast boji i u svojoj nemoći kupuje vrijeme, falsificira rezultate, zavarava glumeći moć i veličinu. Vlast zna da nije opasna oporba već gubitak povjerenja. Svrha toga nije ni zadobivanje stvarne potpore ni podrška programu. Svrha je ostati na vlasti. Pod svaku cijenu, naročito ako to plati narod.
Četiri su oslonca takve strategije i odnosa prema izborima. Nepravedan izborni sustav, kontrola medija, zloupotreba sredstava vlasti i nagrađivanje suradnika nakon pobjede.
Izbori nisu ravnopravna utakmica.
Idemo izoštriti detalje. Granice, broj izbornih jedinica nisu određene da bi omogućile ravnopravnost. Svaka izborna jedinica nosi isti broj mandata, ali su one različite, dakle ni reprezentativne. Ustavni sud je pred skoro desetljeće izdao uputu Saboru da to ispravi. Sabor se oglušio.
Granice su takve da su Jarun i Kraljevica zajedno u jednoj, da je Zagreb podijeljen, a dijelovi spojeni s ruralnim područjima.
Postoji posebna jedinica za takozvanu dijasporu, zapravo za zastupnike iz Bosne i Hercegovine da budu članovi hrvatskog parlamenta, predstavnici Hrvatske u Europskom parlamentu. To je posebna jedinica i ti zastupnici se ne biraju u Hrvatskoj, mada imaju dvojno državljanstvo i u pravilu žive ili rade u Hrvatskoj.
Postoje kvote za manjinske zastupnike koji, prema iskustvu, podržavaju vladu. No još je važniji model koji se i zove proporcionalni, ali je u stvarnosti model za stranačke pogodbe. Taj model jača oligarhijsku vlast (Michels: ”Kad kažeš stranačka hijerarhija rekao si oligarhija”, 1915.).
Pojedinačni kandidati ne mogu na izbore. Nezavisni nemaju šanse.
Kontrola medija je direktna i posredna. Vlast ima utjecaj, presudan utjecaj na odluke o vođenju državne televizije, novinske agencije, lokalne stanice nadziru lokalni moćnici, financijski ucjenjuje ponekad nezavisne medije.
No daleko veći utjecaj ostvaruje se putem stvaranja okvira vijesti. Postoji prividna ravnoteža pozivanja na izvore vijesti, no mediji žive od vijesti i vladinih izvore (”ekskluziva”).
Dostupnost informacija se sistematski izbjegava, čak izruguje (koliko smo platili medicinske donacije?), kupuj vrijeme do zaborava, radilo se o Agrokoru, zloupotrebama europskih fondova, putnim troškovima. Tajnom postaju sada i stavke proračuna. Pa to se troši naš novac!
Mediji nisu nezavisni.
Zloupotreba tajnih službi postaje evidentna. Borbe za nadzor i kadrovska rješenja, korištenje podataka o osobama, besmislene sigurnosne provjere, nekontrolirani troškovi i broj sinekura taj aparat ne čine naročito korisnim protiv vanjskog, ali brutalno korisnim protiv unutrašnje neprijatelja.
A što je zaboga unutarnji neprijatelj. Pa oporba i kritičari vlasti. Pa kada se u slastičarnici nekoga upozorava da treba paziti kako ide preko ceste, to nije pouka iz građanskog odgoja.
Tajne službe sve više sliče svojim povijesnim uzorima.
Senator W. Marcy 1831. godine, braneći protekcionizam u zapošljavanju efektno je rekao da izbornom pobjedniku pripada pijen (to the victor belong the spoils).
Sto šezdeset godina kasnije visoki dužnosnik i čuvar pečata je političkom aktivu Novog Zagreba rekao ”mi smo izborili državu, ona je naša i imamo pravo dijeliti”. I tako je podjela plijena postala legitimna posljedica izbora.
To je višestruko tragično za državu u kojoj nekvalificirani zauzimaju mjesta sposobnima. Ne rade svoj posao jer ga ni ne znaju, pa položaj koriste za ono što znaju prema balkanskoj formuli ”use, nase i podase!” (”Hamlet u selu Mrduša Donja”).
Sljedbenici filozofije dinarskih pastira to su pretvarali u komunističke, patriotske i klerikalne forme, no stvarnost iza toga je bila ista: opravdati pohlepu, nerad i neznanje. Nije ovo primjedba ljudskoj prirodi već podsjetnik da se podjela plijena koristi kao sredstvo podrške vlasti, sredstvo koje razara institucije iznutra.
Neki dan je Trump izvalio da jaki dezinficijens treba uštrcati ljudima kao lijek protiv koronavirusa. Ova slikovita glupost vrijedi kod nas. Čistke (lustracije) i sredstva za političko čišćenje nanijela su štetu zdravlju države i morala društva.
I sada pogledajmo nekoliko detalja koji bacaju reljefnu sliku na mračni prikaz hrvatske demokracije.
I vladajući HDZ i gradonačelnik Bandić govore o pobjedi i većini na izborima (donedavno se spominjala veličanstvena pobjeda izvjesne gospođe Grabar-Kitarović). Jedan nepovršan čitatelj upozorava nas da nije baš tako. Zanemaruje se da većina nije dala podršku. Većina nije izašla na izbore.
Najprije pogledajmo stvarnost kod onih koji se najviše hvale pobjedom. HDZ je dobio na parlamentarnim izborima 2000. godine 676.264 glasova (18,55 posto biračkog tijela), potom 2003. godine 800.503 glasova, tj. 21,69%, 2007. dobiva 834.297 glasova, 21,81 posto mogućih glasača, 2011. dobiva 335.473 ili 9,79%. Na izborima 2015. dobio je 736.626 glasova od ukupnog broja glasača 20.92%, a 2016. za HDZ glasa 592.628 ili 19,13%.
Znam da ćete biti iznenađeni, ali ja prihvaćam upozorenje da se podrška računa prema onima koji su dali podršku, mandati se dijele prema palim glasovima, a ne prema stvarnoj podršci. Uostalom već za kratko vrijeme zaboravi se da je izlaznost sve niža, dakle i podrška, da su pobjednici tek relativni pobjednici, a mandat vlade dobivaju političkom alkemijom zakulisnog dogovaranja.
Uostalom koalicije se ne rade prema načelima, programima i srodnosti ideja već prema podjeli sinekura, posebnim interesima lobista i klika.
Grabar-Kitarović nije ostvarila veličanstvenu već tijesnu pobjedu na izborima 2015. s ispod 1% razlike u glasanju, a kada se pogleda zemljopisna raspodjela glasova ona je doista kraljica Balkana.
Milan Bandić hvali se svojim izbornim uspjesima no on je zapravo izabiran kao kandidat SDP-a. Pobjeda na neposrednim izborima nije uvijek baš bila trijumfalna, jer je postotak građana koji su mu dali glas na izborima u dva prethodna mandata bio 14,21, odnosno 20,21, i to uz nisku izlaznost.
HDZ je dobila na izborima za Europski parlament 6,5% od ukupnog broja glasača.
Izborni rezultati, i istraživanja javnog mnijenja iskazuju se u deformiranim oblicima, jer ne govore o građanima već samo o odgovorima za koga bi ispitanik glasao. Arhive izbornih rezultata postaju nedostupne.
Izlaznost je od izbora 2000. godine u stalnom padu, sa 76,53 postepeno je padala na sadašnjih na 61,78%, da bi na izborima za Europski parlament bila tek 21,31%. Pobjednici se ne odlučuju na izborima.
Nekim strankama, s više organiziranih članova, više novca, u korist ide sve manji odaziv birača. Pretvaranje parlamenta u brbljaonicu, kokošinjac ili ceremonijalno tijelo koje samo prihvaća akte koje predlaže vlada, slike prazne dvorane stvaraju i podržavaju osjećaj da se izborima ne mijenja vlast.
Kako na svijest birača djeluje podatak da je stranka Milana Bandića osvojila dva, a sada ima 12 zastupnika?
Kakva je legitimnost vlasti iza koje stoji tek manjina (sve manje ljudi izlazi, većine se dobivaju manipulacijama i zakulisnim dogovorima). Pitanje više nije koji će biti ideološki predznak pobjedničke stranke, nego kakvu će dobiti podršku svih građana.
Snaga vlasti je iluzija ako ne počiva na volji birača i svih građana. Nikad se ne zna radi čega, kada i kako će propasti vlast kojoj se pokoravaju iz straha ili radi komocije, koja se oslanja na trikove. Vlade ne ruši oporba već osjećaj da se tako ne može. Zato se pitanje o legitimnosti vlasti može postaviti u grubom obliku: jeste li spremni poginuti za ovu vlast?
Razmislite. Nekako mi se ne čini da se vladari žele žrtvovati, pa zašto bih ja vjerovao u njihova obećanja. Sporno je koliko je vlast narodna, domoljubna i predana javnom interesu. Jeste li spremni poginuti za njih?
autograf
Uvijek će se naći ljudi (kod nas od milja nazvani ”žetončići”) koji će dizati ruke i mijenjati klubove zastupnika iz straha, zamora neostvarenih želja i ambicija, ili bilo kakvog razloga kojeg će skrivati iza maske plemenitog narodnog zastupanja. Neki se nadaju da će se probuditi najprije pamet, pa savjest tihoj većini, da će ljudi odbiti biti suučesnici loše vlasti.
Luj XVI. i Marija Antoaneta nisu uopće primijetili da se nešto desilo jer je Jacques Necker smišljao sve bolje trikove naplate poreza. Bilo je para za etikete i ceremonije, kolače i dame. Svijet je izgledao uređen. A sjekira giljotine se već bljeskala, mase čekale dobru zabavu s kotrljanjem glava uz prisustvo vlasti. Kralj i dvor je vjerovao da će uostalom sve biti isto, da će se stoljetna tradicija poštivati. Uostalom, kakve krasne palače su digli. Vlada uvijek zaneseno misli da će ostati vječno.
U Tunisu je 10. prosinca 2010. tuniski kolega našeg glavnog inspektora Mikulića naredio da se Mohamedu Bouaziziju sruši klupa s izloženim narančama. Policija je brutalno, ali traljavo intervenirala, došlo je do nereda pa je predsjednik Ben Ali pobjegao pred bijesnim narodom jer ga policija nije štitila.
Vjerojatno nije prestao vjerovati u to koliko je divnih stvari napravio. Vlast uvijek misli samo na to da podanici trebaju razumjeti njihove sjajne nakane, uvažavati njihove namjere i ostvarenja vizija. Vlade misle da im nema kraja i da je oporba smiješna.
Snaga vlasti je iluzija ako ne počiva na volji birača. Nikad se ne zna radi čega, kada i kako će propasti vlast koju građani ne cijene, kojoj se pokoravaju iz straha ili radi komocije. Vlade ne ruši oporba već osjećaj da se tako ne može
Ovaj uvod ima samo jedan cilj: snaga vlasti je iluzija ako ne počiva na volji birača. Nikad se ne zna radi čega, kada i kako će propasti vlast koju građani ne cijene, kojoj se pokoravaju iz straha ili radi komocije. Vlade ne ruši oporba već osjećaj da se tako ne može.
Takva vlast sve može blokirati, mnoge zastrašiti, većini pokazati da je politika prljava, ali malo što može učiniti. Govore o napretku, reformama i promjenama. Iluzija je vlast na temelju sile, vlast bez odgovora radi čega vladaju oni, a ne netko drugi.
Demokracija nije skup ciljeva, plemenitih namjera i načela. Demokracija je dobar način vladanja, u kojem oni koji vladaju imaju vjerodostojnost. Izbori nisu samo provjera vjerodostojnosti već i svojevrsni sporazum pobjednika da će raditi što su i obećali.
Demokratski izbori su način i alat provjere vjerodostojnosti. Smisao izbora je provjera povjerenja, grublje rečeno smjena vlasti koja nema povjerenja. Međutim izbori su tek tehnički način provjere legitimnosti vlasti. Nemaju svoj vlastiti smisao, njihov cilj je provjeriti koliko vlast vrijedi u očima građana.
Dopuna ovog dodatka uvodu je: izbori su sredstvo, alat, nisu samo aritmetika i operacije pretvaranja glasova u mandate. Matematika većine i manjine je samo jezik izražavanja u situacijama koje se mijenjaju, ne u zbrajanju i oduzimanju glasova već množenju i dijeljenju povjerenja u stvarnosti.
Prestanimo s jednostavnim aksiomima. Kako je u Hrvatskoj? U Hrvatskoj je povjerenje u vlast nisko. Štoviše narodu se političari gade. Zato se vlast boji i u svojoj nemoći kupuje vrijeme, falsificira rezultate, zavarava glumeći moć i veličinu. Vlast zna da nije opasna oporba već gubitak povjerenja. Svrha toga nije ni zadobivanje stvarne potpore ni podrška programu. Svrha je ostati na vlasti. Pod svaku cijenu, naročito ako to plati narod.
Četiri su oslonca takve strategije i odnosa prema izborima. Nepravedan izborni sustav, kontrola medija, zloupotreba sredstava vlasti i nagrađivanje suradnika nakon pobjede.
Izbori nisu ravnopravna utakmica.
Idemo izoštriti detalje. Granice, broj izbornih jedinica nisu određene da bi omogućile ravnopravnost. Svaka izborna jedinica nosi isti broj mandata, ali su one različite, dakle ni reprezentativne. Ustavni sud je pred skoro desetljeće izdao uputu Saboru da to ispravi. Sabor se oglušio.
Granice su takve da su Jarun i Kraljevica zajedno u jednoj, da je Zagreb podijeljen, a dijelovi spojeni s ruralnim područjima.
Postoji posebna jedinica za takozvanu dijasporu, zapravo za zastupnike iz Bosne i Hercegovine da budu članovi hrvatskog parlamenta, predstavnici Hrvatske u Europskom parlamentu. To je posebna jedinica i ti zastupnici se ne biraju u Hrvatskoj, mada imaju dvojno državljanstvo i u pravilu žive ili rade u Hrvatskoj.
Postoje kvote za manjinske zastupnike koji, prema iskustvu, podržavaju vladu. No još je važniji model koji se i zove proporcionalni, ali je u stvarnosti model za stranačke pogodbe. Taj model jača oligarhijsku vlast (Michels: ”Kad kažeš stranačka hijerarhija rekao si oligarhija”, 1915.).
Pojedinačni kandidati ne mogu na izbore. Nezavisni nemaju šanse.
Kontrola medija je direktna i posredna. Vlast ima utjecaj, presudan utjecaj na odluke o vođenju državne televizije, novinske agencije, lokalne stanice nadziru lokalni moćnici, financijski ucjenjuje ponekad nezavisne medije.
No daleko veći utjecaj ostvaruje se putem stvaranja okvira vijesti. Postoji prividna ravnoteža pozivanja na izvore vijesti, no mediji žive od vijesti i vladinih izvore (”ekskluziva”).
Dostupnost informacija se sistematski izbjegava, čak izruguje (koliko smo platili medicinske donacije?), kupuj vrijeme do zaborava, radilo se o Agrokoru, zloupotrebama europskih fondova, putnim troškovima. Tajnom postaju sada i stavke proračuna. Pa to se troši naš novac!
Neki dan je Trump izvalio da jaki dezinficijens treba uštrcati ljudima kao lijek protiv koronavirusa. Ova slikovita glupost vrijedi kod nas. Čistke (lustracije) i sredstva za političko čišćenje nanijela su štetu zdravlju države i morala društva
Mediji nisu nezavisni.
Zloupotreba tajnih službi postaje evidentna. Borbe za nadzor i kadrovska rješenja, korištenje podataka o osobama, besmislene sigurnosne provjere, nekontrolirani troškovi i broj sinekura taj aparat ne čine naročito korisnim protiv vanjskog, ali brutalno korisnim protiv unutrašnje neprijatelja.
A što je zaboga unutarnji neprijatelj. Pa oporba i kritičari vlasti. Pa kada se u slastičarnici nekoga upozorava da treba paziti kako ide preko ceste, to nije pouka iz građanskog odgoja.
Tajne službe sve više sliče svojim povijesnim uzorima.
Senator W. Marcy 1831. godine, braneći protekcionizam u zapošljavanju efektno je rekao da izbornom pobjedniku pripada pijen (to the victor belong the spoils).
Sto šezdeset godina kasnije visoki dužnosnik i čuvar pečata je političkom aktivu Novog Zagreba rekao ”mi smo izborili državu, ona je naša i imamo pravo dijeliti”. I tako je podjela plijena postala legitimna posljedica izbora.
To je višestruko tragično za državu u kojoj nekvalificirani zauzimaju mjesta sposobnima. Ne rade svoj posao jer ga ni ne znaju, pa položaj koriste za ono što znaju prema balkanskoj formuli ”use, nase i podase!” (”Hamlet u selu Mrduša Donja”).
Sljedbenici filozofije dinarskih pastira to su pretvarali u komunističke, patriotske i klerikalne forme, no stvarnost iza toga je bila ista: opravdati pohlepu, nerad i neznanje. Nije ovo primjedba ljudskoj prirodi već podsjetnik da se podjela plijena koristi kao sredstvo podrške vlasti, sredstvo koje razara institucije iznutra.
Neki dan je Trump izvalio da jaki dezinficijens treba uštrcati ljudima kao lijek protiv koronavirusa. Ova slikovita glupost vrijedi kod nas. Čistke (lustracije) i sredstva za političko čišćenje nanijela su štetu zdravlju države i morala društva.
I sada pogledajmo nekoliko detalja koji bacaju reljefnu sliku na mračni prikaz hrvatske demokracije.
I vladajući HDZ i gradonačelnik Bandić govore o pobjedi i većini na izborima (donedavno se spominjala veličanstvena pobjeda izvjesne gospođe Grabar-Kitarović). Jedan nepovršan čitatelj upozorava nas da nije baš tako. Zanemaruje se da većina nije dala podršku. Većina nije izašla na izbore.
Najprije pogledajmo stvarnost kod onih koji se najviše hvale pobjedom. HDZ je dobio na parlamentarnim izborima 2000. godine 676.264 glasova (18,55 posto biračkog tijela), potom 2003. godine 800.503 glasova, tj. 21,69%, 2007. dobiva 834.297 glasova, 21,81 posto mogućih glasača, 2011. dobiva 335.473 ili 9,79%. Na izborima 2015. dobio je 736.626 glasova od ukupnog broja glasača 20.92%, a 2016. za HDZ glasa 592.628 ili 19,13%.
Znam da ćete biti iznenađeni, ali ja prihvaćam upozorenje da se podrška računa prema onima koji su dali podršku, mandati se dijele prema palim glasovima, a ne prema stvarnoj podršci. Uostalom već za kratko vrijeme zaboravi se da je izlaznost sve niža, dakle i podrška, da su pobjednici tek relativni pobjednici, a mandat vlade dobivaju političkom alkemijom zakulisnog dogovaranja.
Uostalom koalicije se ne rade prema načelima, programima i srodnosti ideja već prema podjeli sinekura, posebnim interesima lobista i klika.
Grabar-Kitarović nije ostvarila veličanstvenu već tijesnu pobjedu na izborima 2015. s ispod 1% razlike u glasanju, a kada se pogleda zemljopisna raspodjela glasova ona je doista kraljica Balkana.
Milan Bandić hvali se svojim izbornim uspjesima no on je zapravo izabiran kao kandidat SDP-a. Pobjeda na neposrednim izborima nije uvijek baš bila trijumfalna, jer je postotak građana koji su mu dali glas na izborima u dva prethodna mandata bio 14,21, odnosno 20,21, i to uz nisku izlaznost.
HDZ je dobila na izborima za Europski parlament 6,5% od ukupnog broja glasača.
Demokracija nije skup ciljeva, plemenitih namjera i načela. Demokracija je dobar način vladanja, u kojem oni koji vladaju imaju vjerodostojnost. Izbori nisu samo provjera vjerodostojnosti već i svojevrsni sporazum pobjednika da će raditi što su i obećali
Izborni rezultati, i istraživanja javnog mnijenja iskazuju se u deformiranim oblicima, jer ne govore o građanima već samo o odgovorima za koga bi ispitanik glasao. Arhive izbornih rezultata postaju nedostupne.
Izlaznost je od izbora 2000. godine u stalnom padu, sa 76,53 postepeno je padala na sadašnjih na 61,78%, da bi na izborima za Europski parlament bila tek 21,31%. Pobjednici se ne odlučuju na izborima.
Nekim strankama, s više organiziranih članova, više novca, u korist ide sve manji odaziv birača. Pretvaranje parlamenta u brbljaonicu, kokošinjac ili ceremonijalno tijelo koje samo prihvaća akte koje predlaže vlada, slike prazne dvorane stvaraju i podržavaju osjećaj da se izborima ne mijenja vlast.
Kako na svijest birača djeluje podatak da je stranka Milana Bandića osvojila dva, a sada ima 12 zastupnika?
Kakva je legitimnost vlasti iza koje stoji tek manjina (sve manje ljudi izlazi, većine se dobivaju manipulacijama i zakulisnim dogovorima). Pitanje više nije koji će biti ideološki predznak pobjedničke stranke, nego kakvu će dobiti podršku svih građana.
Snaga vlasti je iluzija ako ne počiva na volji birača i svih građana. Nikad se ne zna radi čega, kada i kako će propasti vlast kojoj se pokoravaju iz straha ili radi komocije, koja se oslanja na trikove. Vlade ne ruši oporba već osjećaj da se tako ne može. Zato se pitanje o legitimnosti vlasti može postaviti u grubom obliku: jeste li spremni poginuti za ovu vlast?
Razmislite. Nekako mi se ne čini da se vladari žele žrtvovati, pa zašto bih ja vjerovao u njihova obećanja. Sporno je koliko je vlast narodna, domoljubna i predana javnom interesu. Jeste li spremni poginuti za njih?
autograf
