Kao nastavnik povijesti, tema nacističke Njemačke uvijek je tema koja izaziva brojna pitanja učenika. Kako su nacisti uspjeli uvjeriti javnost da glasa za njih? Kako su uvjerili narod da pristane na njihovu fašističku agendu i barbarsku politiku? Kako je bilo dopušteno da se dogodi holokaust?
Unatoč raspravi o ulozi propagande i cenzure, kao i o strahu od suprotstavljanja nacističkom režimu, učenici bi i dalje bili pomalo zbunjeni. Štoviše, mnogi uvijek tvrde da u današnje vrijeme, zbog društvenih medija, interneta i drugih metoda komunikacije, zlo nacizma nikada ne bi moglo ponovno procvjetati.
Međutim, to će se promijeniti. Treba samo pogledati način na koji je bataljun Azov, punopravna ukrajinska nacistička milicija, sa značajnim utjecajem, opravdan u razmaku od deset tjedana. Dok su prije 24. veljače 2022. bili poznati kao neonacistički bataljun, ti se fašisti sada prikazuju kao hrabri branitelji potlačenog naroda, koji se hrabro bore protiv nepremostivih izgleda.
U prošlosti, postali smo previše svjesni uloge koju su imali mediji i velika tehnologija u propagandi i proizvodnji pristanka. Bilo da se radi o glavnim medijima koji papagajski ponavljaju teme establišmenta, Facebooku, Twitteru i Youtubeu koji cenzuriraju različite stavove, ili PayPalu koji organizacijama uskraćuje pristup njihovim vlastitim računima očito zbog njihovih političkih stavova, čini se da je dominacija cijelog spektra zapadnih dezinformacija na vrhuncu.
Ipak, vječni zapadni prodavači lažnih vijesti, kao što su The New York Times, CNN i BBC, deklariraju se kao čuvari istine, integriteta i morala. I to, unatoč njihovim lažima koje su omogućile pokolj i smrt više od milijun muškaraca, žena i djece u invaziji i okupaciji Iraka.
Ali to ipak traje, sve do danas. Od Duha Kijeva do Zmijskog otoka, kolektivni Zapadni mediji djelovali su kao stenografi za zapadni i ukrajinski režim. Primjeri su previše brojni da bismo ih spominjali, ali medijsko izvještavanje o zračnom napadu na željezničku stanicu u Kramatorsku dalo je upečatljiv primjer otvorene i cinične propagandne uloge koju su zapadni mediji igrali tijekom ovog sukoba.
Raketni udari, u kojima je ubijeno više od pedeset ljudi i ozlijeđeno više od stotinu, u početku su bili naširoko izvještavani, sa slikama na naslovnicama u zapadnim medijima. Međutim, u roku od četrdeset osam sati priča je nestala i jedva da se spomenula. To je bilo zbog talijanske novinske ekipe koja je identificirala jedan od projektila kao tip koji koriste ukrajinske snage. Narativ o Ukrajincima koji ubijaju civile očito se nije uklapao u propagandu kolektivnog Zapada, pa su mrtvi i ozlijeđeni odmah postali irelevantni.
Sada su zapadni mediji svoje zlonamjerno stvaranje mitova okrenuli prema nacističkom bataljunu Azov u Ukrajini. Otvorena nacistička formacija, koja potječe od fašističkih banderovaca iz Drugog svjetskog rata, sada je čvrsto branjena od kolektivnog Zapada.
Zanimljivo je to da je ranije bilo prihvaćeno da su Azovci krajnje desničarska, nacistička milicija, i doista, na njihovu prisutnost i utjecaj naširoko se gledalo kao na mračnu silu unutar Ukrajine. Fašistički rituali i simboli, obožavanje fašista Stepana Bandere i njegove privrženosti nacističkoj ideologiji, nikoga nisu doveli u sumnju da se radi o predanim fašistima, te su ih u brojnim zapadnim medijima često opisivali kao neonaciste.
Međutim, od 24. veljače dogodio se zapanjujući preokret.
Sada se prešućuje činjenica da je bataljon Azov nacistička organizacija. BBC, propagandni ogranak britanske države, objavio je devetominutni puf prilog [puff piece - engl. članak ili priča u medijima koja pretjerano hvali osobu, proizvod, događaj itd., op.prev.], tvrdeći, gotovo moleći, da borci Azova nisu fašisti, već jednostavno bataljun integriran u ukrajinsku vojsku. U međuvremenu, MSNBC je intervjuirao naciste iz Azova o poučavanju starijih žena kako da koriste oružje, a novine od Financial Times-a do New York Times-a sada Azovce prikazuju kao hrabre branitelje Ukrajine.
Očigledan cilj ove besramne medijske operacije je delegitimizirati ruske tvrdnje o denacizaciji, tvrdeći da u Ukrajini ne postoji nacistički problem. Čak i u rijetkim prilikama kada se mediji pozivaju na ideologiju postrojbi Azov, pa čak i na prisutnost drugih fašističkih i krajnje desnih skupina poput C14, Desnog sektora i Svobode, tvrdi se da imaju minimalan utjecaj na politiku Ukrajine, ukazujući na njihov slab izborni učinak. Ono što propuštaju istaknuti je da glavne stranke provode politiku koju podržavaju fašisti. Štoviše, ideja da je parlamentarna zastupljenost mjera utjecaja je apsurdna kada se pogledaju Al Qaida i ISIS.
Zapravo, vođa fašističke skupine C14, Yevhen Karas, opisao je puč na Majdanu 2014. kao 'pobjedu nacionalističkih ideja'. Nadalje je ustvrdio da bez utjecaja fašističkih skupina, Maidan ne bi bio ništa drugo nego 'gay parada'.
Ali ovo je sada nezgodna istina za kolektivni Zapad. Posljedično, Azov i njihovi suputnici više nisu nacisti ili fašisti. Umjesto toga, oni su samo 'neshvaćeni domoljubi'.
Naravno, ovo nije ništa novo. Kad je riječ o licemjerju, kolektivni Zapad ga ima u neograničenim količinama. Bilo da podržava mudžahedine u Afganistanu, ISIS i Al Nusru u Siriji, ili fašiste u Ukrajini, kolektivni Zapad pokazao se lišen svakog morala kada je u pitanju služenje vlastitim interesima.
Sada, baš kao što su ISIS i Al Nusra 'umjereni pobunjenici', fašisti Azova su dobronamjerni nacionalistički ratnici.
Dakle, prema našim takozvanim liberalnim demokracijama, iako možda postoje loši nacisti, postoje i dobri fašisti, čija je privrženost nacizmu samo ideološki hir. Očito, oni koji su na našoj strani su dobri nacisti. A kolektivni Zapad uvijek odlučuje tko je tko.
No, jedna stvar je sada očigledna - očiti način na koji je nacizam postao prihvatljiv zbog neumoljive, sustavne propagandne kampanje, dat će odgovor na pitanja koja su učenici postavili o tome kako su njemački nacisti uspjeli osvojiti vlast 1933. i kasnije voditi politiku kakvu su vodili.
'Ogrebi liberala i fašist krvari', rekli su mi jednom prije mnogo godina.
Događaji proteklih mjeseci dokazali su koliko je ta stara poslovica točna.
Roddy Keenan, podrijetlom iz Irske, je nastavnik i slobodni novinar sa sjedištem u Velikoj Britaniji. Roddy se specijalizirao za međunarodnu politiku i autor je knjige Američki predsjednički izbori 1968.-2008.: Narativna povijest utrke za Bijelu kuću.
sott
