Ako bi prava saborskih zastupnika srpske i drugih nacionalnih manjina bila okljaštrena, definitivno bi pala maska s Domovinskog rata kao isključivo oslobodilačkog. Referendum kojim bi se to provelo iz iste je pak radionice kao srpski referendumi s početka devedesetih
Dobili smo javno priznati dokaz za koji smo, doduše, otpočetka znali, pa nam je potreban ne više od kante pijeska u Sahari. Ali, molim, priznanje je ipak važno, pa da vidimo o čemu je. Službena, državna istina o onome što se naziva Domovinski rat jeste da je Hrvatska devedesetih vodila čisti oslobodilački rat, koji ničim nije bio ukaljan, što primijenjeno na stotine hiljada Srba kojih ovdje više nema znači da su oni otišli svojom voljom. I to, precizira se, samoorganizirano. U ovom posljednjem doista ima istine, ali postoje različita samoorganiziranja. Drukčije je recimo samoorganiziranje za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Rusiji od samoorganiziranja za trajni odlazak iz vlastite domovine jer se u njoj očekuju velike nevolje. I evo, sada smo u posjedu posljednjeg nepobitnog dokaza da je ta nevolja stigla. Nakon što su preostali Srbi najprije izbačeni iz Ustava kao konstitutivni narod, zatim doživljavali masovna ubojstva i paljevine, diskriminacije i šikaniranja, ali i stekli stanovita legislativna prava na državnoj i lokalnoj razini, ta im se prava sada referendumskom inicijativom Narod odlučuje Željke Markić želi ako ne baš ukinuti, a ono supstancijalno okljaštriti. A što je to drugo nego da tzv. Domovinski rat nije bio samo oslobodilački i čist, kako se tvrdi, štoviše, da uopće nije bio nešto vezano uz domovinu, jer ju je vitalnom dijelu hrvatskih Srba oduzeo i koncipirao je kao očevinu i postojbinu isključivo etničkih Hrvata. Srbima je pak to očevinsko pravo prebrisano, a oni su bili protjerani ili, ako baš hoćete, samoorganizirano su otišli.
Eto, to je suštinska poruka Markićinog referenduma, koju je vladajući HDZ dočekao vrlo namrgođeno, ali ne zato što bi prihvatio i slovce onoga kako ovdje interpretiramo Domovinski rat. Nego iz prostog razloga što bi raspisivanjem referenduma automatski ostao bez parlamentarne većine, čije ključeve drže zastupnici srpske i drugih nacionalnih manjina. Pristalice referenduma zato kreću u kontranapad, hvatajući se ‘argumenta’ da se manjinski saborski zastupnici biraju nesrazmjerno manjim brojem glasova, iako je jasno da je tako baš zato što su manjina, često stvorena etničkim čišćenjem, a u slučaju srpskih zastupnika čak i bez obzira na to takva tvrdnja ne stoji (naprotiv, oni dobivaju više glasova i od nekih hrvatskih parlamentaraca iz špice državne vlasti). Tu ništa ne mijenja na stvari ni to što se samo petnaestak posto Srba u Hrvatskoj odlučuje glasati na manjinskim, srpskim listama, što više služi kao dokaz da se oni u ovoj državi ne osjećaju kao u svojoj nego u tuđoj kući. Dakle, nema tu ni ‘a’ od ozbiljne i razložne argumentacije. I zato se u ovu po mnogo čemu mučnu i zloslutnu raspravu posljednjih dana uključila i Katolička crkva, s očitom namjerom da napuše smežurana jedra Markićine referendumske inicijative, plus one oko povlačenja Istanbulske konvencije.
Ali odmah se vidi da to čini oprezno. Ovdje treba napomenuti da su tri velike nacionalne Katoličke crkve posljednjih godina doživjele teške poraze, zbog kojih su se umalo i urušile, što još ostaje kao otvorena mogućnost. U Sjedinjenim Državama i Irskoj zbog pedofilskih skandala, a u Španjolskoj zbog bespolnog zagrljaja klera s ostacima Francovog režima. U slučaju hrvatske Katoličke crkve prisutna su oba ova grijeha, ali ona se ipak sasvim dobro drži, iako je jasno da sada mora biti puno obazrivija i opreznija nego prije spomenutih potresa u drugim crkvama. Taj ju je oprez posljednji put izdao prije nekoliko godina, kada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić otvoreno podržao čekićarsko jurišanje na ćirilične ploče u Vukovaru. To je iskočilo iz plana pape, i to ne samo ovog sadašnjeg, da se reanimiraju katoličko-pravoslavni odnosi kako bi se napokon ostvarilo stari naum o približavanju Vatikana i Moskve kao nominalne braće u Kristu. Osim toga, Kaptol neće nikada otvoreno nasrnuti na HDZ, jer je njihovo bratstvo puno višeg ranga, pa se i sada kada su odnosi hladniji nego inače ograničava na to da bude njegov unutrašnji korektiv, preko klerikalističkog krila vladajuće stranke (Davor Ivo Stier, Goran Marić…).
To istodobno znači da je Andrej Plenković na lošijem glasu u vrhu Crkve od ijednog dosadašnjeg čelnika HDZ-a, što se potvrdilo i ovih dana kada je Komisija Iustitia et pax stavila premijera, ali ne imenujući ga, na zub zbog ratifikacije Istanbulske konvencije. I to – pazi, molim te – s obrazloženjem da je ta ratifikacija obavljena uz brutalno kršenje slobode savjesti HDZ-ovih saborskih zastupnika. Ma nemoj. Nema veze što je kršenje slobode mišljenja omiljena metoda glajhšaltovanja baš u Crkvi, i to stoljećima unatrag, ali spomenimo samo relativno novije primjere, kao što je posmicanje latinskoameričke teologije oslobođenja ili ušutkavanje progresivnih koncilskih teologa u samoj Hrvatskoj. Osim toga, plačljivo zanovijetanje zbog kršenja slobode savjesti u Saboru dokaz je jadnog poznavanja suvremene stranačke i parlamentarne scene, u kojoj je stega toliko prisutna i samorazumljiva da i u prestižnom britanskom parlamentu postoji čovjek posebno zadužen da ‘bičem’ (whip) tjera zastupnike da glasaju u skladu s odlukama stranke. Ponavljam, u britanskom parlamentu! Kaptol je time povukao vraga za rep, jer je time nesvjesno isprovocirao usporedbu sebe s drugim katoličkim crkvama u Evropi. Pa se odmah postavlja pitanje zašto hrvatski biskupi ne prihvate kao njemački Istanbulsku konvenciju i ne osude različite oblike novofašizma. Ili zašto se i oni ne postave kritički prema komemoracijama na Bleiburgu kao biskupi u Austriji.
Stvarno, zašto? Ovo pitanje izgleda teško, ali samo zato što ga se ne postavlja (u sasvim rijetke iznimke spada sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček koja je nedavno optužila Katoličku crkvu da je financirala proustaški spomen-kamen na ulazu u ustaničku brezovičku šumu). A odgovor je, vidite, lak kao ptičje pero. Ovdašnja Katolička crkva je perjanica proustaškog desničarenja u ovoj zemlji, koje se u visokom postotku poklapa s najnovijim referendumskim inicijativama. Bez njene pomoći te mahom klerikalističke inicijative naprosto ne bi bile moguće i izvedive, bez obzira na nesumnjivu financijsku pomoć i iz inozemstva. Naravno, ovo nije besplatna usluga. Ako Crkva pomaže referendumašima da postanu politički vidljivi i utjecajni, zauzvrat traži da joj oni pomognu da postane ravnopravan partner u vlasti, nešto kao crkvena kopija HDZ-a. No s obzirom na spomenuta najnovija iskustva crkava u Sjedinjenim Državama, Španjolskoj i Irskoj, nema dvojbe da za to treba preuzeti i velik rizik koji bi mogao pasti na leđa Kaptola. Jasno je naime da sadašnji referendumi u Hrvatskoj i mogući budući prijete iskliznućem ustavnog poretka, isto kao i srpski autonomaški referendumi ranih devedesetih. Njih su hrvatski mediji s pravom u naslovima nazivali pogrdnim imenom ‘referendum-dum’, pa ih ovim putem ohrabrujemo da istim imenom nazovu i ove sadašnje referendume. Vjerujte, zaslužuju.
Dobili smo javno priznati dokaz za koji smo, doduše, otpočetka znali, pa nam je potreban ne više od kante pijeska u Sahari. Ali, molim, priznanje je ipak važno, pa da vidimo o čemu je. Službena, državna istina o onome što se naziva Domovinski rat jeste da je Hrvatska devedesetih vodila čisti oslobodilački rat, koji ničim nije bio ukaljan, što primijenjeno na stotine hiljada Srba kojih ovdje više nema znači da su oni otišli svojom voljom. I to, precizira se, samoorganizirano. U ovom posljednjem doista ima istine, ali postoje različita samoorganiziranja. Drukčije je recimo samoorganiziranje za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Rusiji od samoorganiziranja za trajni odlazak iz vlastite domovine jer se u njoj očekuju velike nevolje. I evo, sada smo u posjedu posljednjeg nepobitnog dokaza da je ta nevolja stigla. Nakon što su preostali Srbi najprije izbačeni iz Ustava kao konstitutivni narod, zatim doživljavali masovna ubojstva i paljevine, diskriminacije i šikaniranja, ali i stekli stanovita legislativna prava na državnoj i lokalnoj razini, ta im se prava sada referendumskom inicijativom Narod odlučuje Željke Markić želi ako ne baš ukinuti, a ono supstancijalno okljaštriti. A što je to drugo nego da tzv. Domovinski rat nije bio samo oslobodilački i čist, kako se tvrdi, štoviše, da uopće nije bio nešto vezano uz domovinu, jer ju je vitalnom dijelu hrvatskih Srba oduzeo i koncipirao je kao očevinu i postojbinu isključivo etničkih Hrvata. Srbima je pak to očevinsko pravo prebrisano, a oni su bili protjerani ili, ako baš hoćete, samoorganizirano su otišli.
Eto, to je suštinska poruka Markićinog referenduma, koju je vladajući HDZ dočekao vrlo namrgođeno, ali ne zato što bi prihvatio i slovce onoga kako ovdje interpretiramo Domovinski rat. Nego iz prostog razloga što bi raspisivanjem referenduma automatski ostao bez parlamentarne većine, čije ključeve drže zastupnici srpske i drugih nacionalnih manjina. Pristalice referenduma zato kreću u kontranapad, hvatajući se ‘argumenta’ da se manjinski saborski zastupnici biraju nesrazmjerno manjim brojem glasova, iako je jasno da je tako baš zato što su manjina, često stvorena etničkim čišćenjem, a u slučaju srpskih zastupnika čak i bez obzira na to takva tvrdnja ne stoji (naprotiv, oni dobivaju više glasova i od nekih hrvatskih parlamentaraca iz špice državne vlasti). Tu ništa ne mijenja na stvari ni to što se samo petnaestak posto Srba u Hrvatskoj odlučuje glasati na manjinskim, srpskim listama, što više služi kao dokaz da se oni u ovoj državi ne osjećaju kao u svojoj nego u tuđoj kući. Dakle, nema tu ni ‘a’ od ozbiljne i razložne argumentacije. I zato se u ovu po mnogo čemu mučnu i zloslutnu raspravu posljednjih dana uključila i Katolička crkva, s očitom namjerom da napuše smežurana jedra Markićine referendumske inicijative, plus one oko povlačenja Istanbulske konvencije.
Ali odmah se vidi da to čini oprezno. Ovdje treba napomenuti da su tri velike nacionalne Katoličke crkve posljednjih godina doživjele teške poraze, zbog kojih su se umalo i urušile, što još ostaje kao otvorena mogućnost. U Sjedinjenim Državama i Irskoj zbog pedofilskih skandala, a u Španjolskoj zbog bespolnog zagrljaja klera s ostacima Francovog režima. U slučaju hrvatske Katoličke crkve prisutna su oba ova grijeha, ali ona se ipak sasvim dobro drži, iako je jasno da sada mora biti puno obazrivija i opreznija nego prije spomenutih potresa u drugim crkvama. Taj ju je oprez posljednji put izdao prije nekoliko godina, kada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić otvoreno podržao čekićarsko jurišanje na ćirilične ploče u Vukovaru. To je iskočilo iz plana pape, i to ne samo ovog sadašnjeg, da se reanimiraju katoličko-pravoslavni odnosi kako bi se napokon ostvarilo stari naum o približavanju Vatikana i Moskve kao nominalne braće u Kristu. Osim toga, Kaptol neće nikada otvoreno nasrnuti na HDZ, jer je njihovo bratstvo puno višeg ranga, pa se i sada kada su odnosi hladniji nego inače ograničava na to da bude njegov unutrašnji korektiv, preko klerikalističkog krila vladajuće stranke (Davor Ivo Stier, Goran Marić…).
To istodobno znači da je Andrej Plenković na lošijem glasu u vrhu Crkve od ijednog dosadašnjeg čelnika HDZ-a, što se potvrdilo i ovih dana kada je Komisija Iustitia et pax stavila premijera, ali ne imenujući ga, na zub zbog ratifikacije Istanbulske konvencije. I to – pazi, molim te – s obrazloženjem da je ta ratifikacija obavljena uz brutalno kršenje slobode savjesti HDZ-ovih saborskih zastupnika. Ma nemoj. Nema veze što je kršenje slobode mišljenja omiljena metoda glajhšaltovanja baš u Crkvi, i to stoljećima unatrag, ali spomenimo samo relativno novije primjere, kao što je posmicanje latinskoameričke teologije oslobođenja ili ušutkavanje progresivnih koncilskih teologa u samoj Hrvatskoj. Osim toga, plačljivo zanovijetanje zbog kršenja slobode savjesti u Saboru dokaz je jadnog poznavanja suvremene stranačke i parlamentarne scene, u kojoj je stega toliko prisutna i samorazumljiva da i u prestižnom britanskom parlamentu postoji čovjek posebno zadužen da ‘bičem’ (whip) tjera zastupnike da glasaju u skladu s odlukama stranke. Ponavljam, u britanskom parlamentu! Kaptol je time povukao vraga za rep, jer je time nesvjesno isprovocirao usporedbu sebe s drugim katoličkim crkvama u Evropi. Pa se odmah postavlja pitanje zašto hrvatski biskupi ne prihvate kao njemački Istanbulsku konvenciju i ne osude različite oblike novofašizma. Ili zašto se i oni ne postave kritički prema komemoracijama na Bleiburgu kao biskupi u Austriji.
Stvarno, zašto? Ovo pitanje izgleda teško, ali samo zato što ga se ne postavlja (u sasvim rijetke iznimke spada sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček koja je nedavno optužila Katoličku crkvu da je financirala proustaški spomen-kamen na ulazu u ustaničku brezovičku šumu). A odgovor je, vidite, lak kao ptičje pero. Ovdašnja Katolička crkva je perjanica proustaškog desničarenja u ovoj zemlji, koje se u visokom postotku poklapa s najnovijim referendumskim inicijativama. Bez njene pomoći te mahom klerikalističke inicijative naprosto ne bi bile moguće i izvedive, bez obzira na nesumnjivu financijsku pomoć i iz inozemstva. Naravno, ovo nije besplatna usluga. Ako Crkva pomaže referendumašima da postanu politički vidljivi i utjecajni, zauzvrat traži da joj oni pomognu da postane ravnopravan partner u vlasti, nešto kao crkvena kopija HDZ-a. No s obzirom na spomenuta najnovija iskustva crkava u Sjedinjenim Državama, Španjolskoj i Irskoj, nema dvojbe da za to treba preuzeti i velik rizik koji bi mogao pasti na leđa Kaptola. Jasno je naime da sadašnji referendumi u Hrvatskoj i mogući budući prijete iskliznućem ustavnog poretka, isto kao i srpski autonomaški referendumi ranih devedesetih. Njih su hrvatski mediji s pravom u naslovima nazivali pogrdnim imenom ‘referendum-dum’, pa ih ovim putem ohrabrujemo da istim imenom nazovu i ove sadašnje referendume. Vjerujte, zaslužuju.
