Relaksiranje mjera

Napokon smo dočekali i to dugočekivano i najavljivano »relaksiranje mjera«.

– Idemo s faznom reaktivacijom, obznanio je naciji premijer Andrej Plenković dajući svoj lingvistički doprinos tom metajeziku koji smo s pojavom koronavirusa usvojili kao materinji.

Iako obične građane prvenstveno zanima kad će se moći malo dotjerati kod frizera i pedikera, voziti gradskim prijevozom ili posjetiti svog krojača, postolara i cvjećara, bombardiranje metalnom terminologijom o »horizontalnoj relaksaciji mjera i reaktivaciji gospodarstva« straši nas i drži u pripravnosti kao da smo još uvijek usred radioaktivnog reaktora Černobila.

Naravno da oprez nikad nije na odmet i da se više nećemo moći opušteno ponašati kao što smo bili navikli, ali zašto nas, ionako dovoljno frustrirane i dešperatne, dodatno uznemiravaju i plaše tim robotiziranim govorom?

U samo dva mjeseca naš se svakodnevni rječnik brže promijenio nego devedesetih kada smo se na sve strane sudarali s vrtoletima i zrakomlatima.

Danas i djedovi i bake, baš kao i njihovi unuci, suvereno vladaju i izgovaraju covid-19 i dezificijens, a komorbidìtēt bez problema medicinski definiraju kao istodobnu pojavu dviju ili više bolesti, odnosno rizične čimbenike koji mogu pogoršati jednu bolest ili uzrokovati drugu.

I, kada nam iz nekog od kriznih stožera priopće kako su tog dana preminule osobe od koronavirusa imale »značajni komorbiditet i teške kronične bolesti«, s olakšanjem odahnemo, kao da nas je same smrt zauvijek zaobišla!

Mnogo toga smo u ovo doba korone naučili, gotovo da nema upućenijeg djeteta ili prosječno obrazovanog čovjeka koji bez greške razlikuje linearni od eksponencijalnog rasta, makar mu matematika ne bila jača strana.

Oni malo napredniji već su savladali i serološka testiranja, znaju sve o tome što su IGG tijela, a što CPR tekstovi. Zahvaljujući koronavirusu savladali smo mnoga znanja i vještine bez kojih smo do jučer bezbrižno živjeli, pa je normalno da su se i naš vokabular i sintaksa u skladu s tim promijenili. Nije ovo nikakva jezikoslovna rasprava, ali »relaksiranje mjere« pogađa poput »Full Metal Jacketa«.

Najprije, do pojave ovog novogovora, relaksirali smo se, opuštali, odmarali, uz neku dobru knjigu, glazbu, odlaskom u kazalište ili na koncerte, šetnjom u prirodi, na moru ili u toplicama, radeći nešto neobavezno ili, naprosto, ljenčareći.

Taj povratni glagol vezivali smo za nešto što smo sami sebi činili, što nam je, rekli bismo, bilo potrebno nakon napornog dana, tjedna, godine ili nekog traumatičnog iskustva.

Opuštali smo se fizički i psihički, u skladu s onom maksimom »u zdravom tijelu, zdravi duh« ili nam je pak netko pomagao da se relaksiramo, u fitness i welness centrima, spa resortima ili kako se već sve hrvatski ne zovu takva mjesta.

Dobro, relaksaciju smo kao termin upotrebljavali i kada smo govorili o uspostavljanju ravnoteže u nekom sustavu ili pak o tome kako je netko postao manje formalan ili rezerviran. Ali, pobogu, kako se to mogu »relaksirati mjere«!?

A mjere su pri tom eufemizam za zabrane i ograničenja koja su nam nametnuta, u ovom slučaju opravdano, zbog vlastite sigurnosti i zdravlja, ali opet se radi o odustajanju od uobičajenog ponašanja, usađene nam socijalizacije i društvenog života.

Mjere se nikako ne mogu opustiti, odmoriti ili oporaviti, to možemo samo mi na koje se one odnose, ako ih onaj tko ih je i donio popusti, olabavi ili zaboravi, dakle djelomično ili u potpunosti ukine.

Zato »relaksiranje mjera« treba završiti tamo gdje su skončali i vrtoleti i zrakomlati, u ropotarnici mentalnog otpada. Ne toliko zbog jezičnog čistunstva, koliko da bismo se i u svakodnevnoj komunikaciji vratili onim riječima i izrazima kojima smo i prije ove pošasti izražavali svoje emocije i ljudskost. Materinji jezik, najzdraviji je jezik.

Stoga, opustimo se, relaksirajmo svoj jezik i pustimo mu na volju.

novilist