"Potrebno je potpuno resetiranje – redizajn države blagostanja za digitalno doba, ali tako da se, umjesto da poštimavamo detalje na lešini koju smo naslijedili, vratimo temeljnim principima koji su inspirirali socijaldemokrate sredinom 20. stoljeća."


„2,5 milijardi funti u prošlotjednim javnim natječajima NHS-a“, kukurikali su prošlog tjedna iz konzultantske firme za podugovaranje Tussell, podsjećajući još jednom da je naša država blagostanja postala zlatni rudnik za privatne kompanije. Kao što je apostrofirano u nedavnom izvješću Instituta za državu (Institute for Government), do 2017. godine više je od trećine ukupne javne potrošnje u Ujedinjenom Kraljevstvu odlazilo na nabavu dobara, rada i usluga od vanjskih dobavljača – a isti se trend, ako išta, dodatno ubrzao od pandemije koronavirusa.

Međutim, situacija nije oduvijek bila ovakva. Naša država blagostanja uspostavljena je nakon Drugog svjetskog rata, kako bi se, da iskoristimo Beveridgeovu nezaboravnu frazu, borila protiv pet „velikih zala“ – zapuštenosti, neznanja, oskudice, besposličarstva i bolesti. Poslijeratna vlada Clementa Attleeja u njezinom se kreiranju vodila dvama ključnim principima: univerzalnošću i redistribucijom. Zdravstvo, srednjoškolsko obrazovanje, dječji doplatci i nacionalni sustav osiguranja koji pruža mirovine i mrežu socijalne sigurnosti, omogućeni su svima na jednak način, a plaćeni na način kojim se pobrinulo za to da bogati plaćaju relativno već trošak za sve to nego siromasi, kroz graduirane razine poreza na dohodak, poreza na nasljedstvo i poreza na kupovinu luksuznih dobara.

Iako ni u kojem smislu nije savršena (osobito u pogledu toga kako tretira žene i imigrante), poslijeratnu državu blagostanja moguće je zamisliti kao zajednički rezervoar koji crpi višak resursa onih koji su bili sretnije ruke, kako bi se pobrinulo da oni koji su bili lošije sreće nikada ne završe u bijedi. Tijekom sedamdeset godina koliko je prošlo otada, državna potrošnja nastavila je rasti, navodeći mnoge da pomisle kako je država postala sve velikodušnija, te da hrani gomilu nezasluženih grebatora na račun marljivih poreznih obveznika – a takvo uvjerenje snažno se potiče iz desničarskog tiska i od kreatora dnevnog televizijskog programa.

Zbog toga je iznimno teško uvidjeti da je – premda je rezervoar i dalje tu – iza kulisa došlo do podle rekalibracije mreže cjevovoda te je tok novca nedvosmisleno promijenjen. Danas zajednički rezervoar disproprocionalno puni sirotinja, dok bogataši izvlače većinu njegova sadržaja. Prema Institutu za fiskalne studije, sve manje prihoda dolazi od korporacija i bogatih, a sve više iz poreza na dodanu vrijednost (Value Added Tax, VAT) i drugih neizravnih poreza. Usto, kao što je pokazao Richard Murphy, „najsiromašnijih 20 posto kućanstava u Ujedinjenom Kraljevstvu snosi najveći ukupni porezni teret u usporedbi s bilo kojim drugim kvintilom, kao i najviše opterećenje VAT-om.“

S druge strane, pažljivije razmatranje onoga na što se troši pokazuje da se sredstva neumoljivo kanaliziraju prema korporacijama i bogatima. Gdje završava naknada za stanovanje? U rukama privatnih najmodavaca. Što se događa s novcem koji se ulaže u zdravstvo, obrazovanje i socijalne službe? Sve veći dio završava kao profit privatnih kompanija koje pružaju podugovorene usluge, naplaćuju rentu i troškove održavanja sukladno PFI ugovorima (private finance initiative) koji uređuju javno-privatna partnerstva, ili upravljaju staračkim domovima i privatnim akademijama. Što se pak tiče poreznih olakšica koje se isplaćuju kućanstvima s niskim primanjima, čim se zapitamo zašto su njihove plaće toliko niske, postaje jasno da te olakšice efektivno predstavljaju subvenciju škrtim zapošljavateljima koji plaćaju svoje radnike i radnice daleko ispod cijene troškova života.

Toliko o redistribuciji. No kako stoje stvari s drugom ključnom značajkom države blagostanja: njezinom univerzalnošću? Uviđamo da je i to tijekom godina poprilično umanjeno. Nigdje to nije toliko očigledno kao na tržištu rada, gdje standardni model zapošljavanja iz sredine 20. stoljeća ubrzano nestaje – zajedno s pravima i zaštitama koje su ga pratile. Naknada za nezaposlenost više ne postoji kao pravo. „Tražitelji zaposlenja“ moraju preskakati nebrojene birokratske prepreke kako bi ostvarili naknade, koje im se ukidaju na najmanji povod, te ih se primorava da pristaju na kakva god radna mjesta im se ponude, neovisno o tome koliko su nisko plaćena ili neprikladna njihovim sposobnostima. Režim kaznenih sankcija kombinira se s univerzalnom olakšicom kako bi se uspostavilo prisilni sustav rada koji se ne razlikuje previše od ubožnica iz 19. stoljeća – iako im je viktorijanska ubožnica barem osigurala zdjelicu kaše, suhi krevet i krov nad glavom.

Zaštićeno zaposlenje na neodređeno i na puno radno vrijeme zamjenjuje se prekarnim radom na koji stalno dežurate kada će se pojaviti i kojim upravljaju algoritmi te uz izostanak radničkih prava. Istraživanje koje sam provela s kolegicama i kolegama na Sveučilištu u Hertfordshireu pokazalo je da se broj odraslih ljudi koji rade na online platformama udvostručio s 4,7 na 9,6 posto samo u trogodišnjem periodu između 2016. i 2019. godine. Od početka pandemije, taj je postotak dodatno narastao. Radnici i radnice na platformama zarobljene su u začaranom krugu siromaštva u kojem novac progoni vrijeme.


Jasno je da naša država blagostanja više ne služi svojoj svrsi. No kako je popraviti? U svojoj novoj knjizi, Reinventing the Welfare State (Rekonstruiranje države blagostanja) tvrdim da se, poput Humpty Dumptyja, model iz 20. stoljeća ne može ponovo sastaviti i, štoviše, da bi bilo pogreška čak i pokušavati. Dijelom je tome tako zato što su globalizacija i neoliberalizam toliko suštinski transformirali svijet da uvjeti u kojima je država blagostanja rođena više nisu održivi. Međutim, dijelom i zato što je od samog početka bila duboko manjkava, osobito u pogledu toga kako nije osigurala jednakost za žene, pravdu za imigrante i uvažavanje planeta.

Potrebno je potpuno resetiranje – redizajn države blagostanja za digitalno doba, ali tako da se, umjesto da poštimavamo detalje na lešini koju smo naslijedili, vratimo temeljnim principima koji su inspirirali socijaldemokrate sredinom 20. stoljeća.

U knjizi ne pokušavam iznijeti cjelokupni nacrt ovog ambicioznog projekta. Umjesto toga, fokusiram se na četiri ključne značajke:



  • Reforma sustava poreznih olakšica koja ih neće učiniti samo istinski univerzalnima već i odista redistributivnima





  • Podizanje minimalne plaće





  • Reforma zakona o zapošljavanju i njegovog sustava provedbe kako bi svim radnicima i radnicama, kao i samozaposlenima, zajamčilo univerzalna prava





  • Novi javni servisi (omogućeni platformskim tehnologijama) kako bi se osigurala visoko kvalitetna briga i kućanske usluge, doprinoseći pritom rodnoj jednakosti i poboljšavajući balans rada i života kako za muškarce tako i za žene, uz istovremeno smanjivanje otpada i održivo razvijanje lokalnih ekonomija.


slobodnifilozofski