Foto: AFP/ Gali Tibon



Izrael i židovska povijest služe hrvatskoj desnici, a i službenoj politici, kao idealan politički resurs: komemoriranjem židovskih žrtava u Drugom svjetskom ratu lišavaju se potrebe spominjanja onih srpskih, a podrškom izraelskoj politici legitimiraju i vlastite etno-fantazije. Također, sve to ostavlja dovoljno prostora za biznis i fingiranje diplomatske suverenosti.

U skladu s megalomanijom zagrebačkog gradonačelnika, u 2018. godinu smo ušli s nekoliko – doslovno monumentalnih planova u različitim fazama realizacije. Krajem prošle godine u medijima se počelo pisati o projektu Muzeja Holokausta koji bi realizirala udruga koja već organizira Festival tolerancije i Centar za toleranciju, a nešto ranije te godine izabrano je idejno rješenje i za Spomenik za šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu. Oba projekta naišla su na kritiku struke koju je sažela i iznijela povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević u Gordoganu i na Telegramu, ali i predstavnika židovske zajednice u Zagrebu.

Njihova se kritika oba ova projekta može sažet u nekoliko točaka: za razliku od sličnih projekata u Europi koji su izrasli iz intenzivnog (i dugog, ponekad i za građevinski dio projekta otežavajućeg) dijaloga sa židovskom zajednicom ovdje je to potpuno izostalo, a sam koncept oba projekta je potpuno dekontekstualiziran, lišen lokalnih specifičnosti Holokausta, odnosno činjenica da je Holokaust pratio i genocid nad Srbima, Romima, te masovno likvidiranje političkih protivnika – u prvom redu komunista, a da ga je provodila Nezavisna Država Hrvatske čija se “povijesna uloga” u periodu Drugog svjetskog rata sustavno i institucionalno polira u Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina. Velikim označiteljem Holokausta i brojkom “šest milijuna Židova” želi se povijesna realnost ustaških klaonica staviti tek u fusnotu, a pobjeda Narodnooslobodličake vojske kao jedinog otpora fašizmu na ovome prostoru – potpuno izbrisati iz službenog pamćenja.

Ciljevi koji nemaju veze s komemoriranjem

U reakcijama predstavnika Židovske općine Zagreb i židovske nacionalne manjine, kao i Antifašističke lige – povlači se i važnost Spomen područja Jasenovac kao javne ustanove i središnjeg mjesta komemoracije žrtvama NDH koje posljednje vrijeme određuje infrastrukturna i idejna zapuštenost što je proizvod ranije spomenutog gesta poliranja Endehazije i fašističke dimenzije povijesti ovog prostora. Drugim riječima, umjesto da se resursi i koncepti usmjere prema već postojećoj javnoj infrastrukturi koja (ne)adekvatno predstavlja i komemorira lokalne specifičnosti terora fašizma, najavljeni projekti, kako stoji u reakcijama, služe “ciljevima koji nemaju veze s komemoriranjem”.

Za pretpostaviti je da se pod tim ciljevima misli na već ustaljene poslovno-političke aranžmane gradonačelnika Milana Bandića koji vješto manipulira simboličkom snagom producenta i preživjelog logoraša Branka Lustiga kojeg predstavlja kao inicijatora i ambasadora spomenutih projekata. U tome mu pomaže i predsjednica Kolinda Grabar Kitarević koja je imenovala Lustiga za osobu koja umjesto nje obilazi komemoracije da se ona ne bi dovela u “neugodne situacije”. Pritom je u medijima dobila i titulu “inicijatorice” spomenutog problematičnog spomenika Holokaustu u glavnom gradu Hrvatske. Međutim, osim malomišćanske trgovine i dnevne politike u RH, ovakve projekte bi trebalo pokušati sagledati u širem (geo)političkom kontekstu u kojem figura Holokausta biva lišena svog značenja, povijesnog konteksta i komemorativnog aspekta. Postaje tek jedna od moneta u diplomatsko-trgovinskim aranžmanima između, u ovom slučaju, Republike Hrvatske i Države Izrael, odnosno hrvatske i izraelske desnice.

Naime, gesta skrivanja lokalnog fašizma iza općih povijesnih mjesta poput Holokausta, nije rijetka pojava na hrvatskoj desnici. Sjetimo se samo da se kao najveći prijatelj Izraela i židovskog naroda među Hrvatima dugo vremena promovirao upravo notorni falsifikator povijesti kao takve, a posebice lokalne povijesti Drugog svjetskog rata – Jakov Sedlar. Svojevremeno je taj veliki “promotor istine o Holokaustu” u zanosu megalomanije izjavio da Hrvatska jedino može opstati bude li kao Izrael, upravo jer su obje zemlje okružene sa svih strana neprijateljima za koje ih veže iskonska mržnja. Ili u daljnjem izvodu na koji se Sedlar ipak ne usuđuje: Hrvati su Židovi, Srbi su Arapi.

Hrvati Židovi, Srbi Arapi

Ta ljubav koju je nagovještavao i svojim “umjetničkim radom” stvarao Sedlar nije bezinteresna ni u njegovom ni u slučaju službenih aktera. U zadnje vrijeme je to “iskonsko prijateljstvo” dobilo i svoju diplomatsku dimenziju pa tako možemo reći da službeni Zagreb ima najbolje odnose sa Državom Izrael, paradoksalno, upravo u trenutku kada su odnosi sa domaćom židovskom zajednicom na najlošijoj razini zbog nemogućnosti da političke elite u Hrvatskoj odgovore na bujanje desne reakcije i njihove provokacije gotovo pred ulazom u Spomen područje Jasenovac. Paradoksalno, međutim, poslovno-sigurnosna suradnja Hrvatske i Izraela je na vrhuncu: Hrvatska obrana izraelskih interesa u multilaterali je konzistentna i zasad neupitna, međusobne posjete su više nego učestale, a zadnji izraz idiličnih odnosa je vijest (još nepotvrđena) da će najveća investicija u povijesti Ministarstva obrane biti kupovina upravo izraelskih F-16 aviona starih 24 godine.

Spomenuti paradoks ne čudi. Država Izrael je u svojim diplomatskim i pratećim (najčešće poslovnim) aktivnostima prilično pragmatična i vodi se logikom – treba skupiti sve! Odnosno, treba skupiti što više glasova potencijalnih nestalnih članica u Vijeću sigurnosti i članica Opće skupštine UN-a, a da bi se spriječile rezolucije koje na bilo koji način osuđuju politiku Izraela i staju na stranu Palestine. Izrael svojim diplomatskim aktivnostima (otvaranjem diplomatskih predstavništva), djelovanjem razvojne agencije MASHAV te privatnog i vojnog biznisa sve više je prisutan u Africi koja je kontinent s najviše glasova u UN-u, ali i u Indiji i Kini koji su nakon SAD-a dvije države s najviše izraelskih diplomatskih misija, ali i najbrže rastuće ekonomske i političke snage. U tom kontekstu, Hrvatska je isto tek jedan glas prilikom eventualnog “prijetećeg glasovanja” na nekoj od multilateralnih bojišnica. Neovisno o tome kakav je tretman Drugog svjetskog rata i Holokausta u Zagrebu i široj okolici.

Geopolitička trgovina

A takvih je “prijetećih glasovanja” u zadnje vrijeme sve više s obzirom na ćorsokak u kojim se mirovni proces našao i izrazito agresivnu politiku Benjamina Netanjahua koji zajedno sa svojom desnom strankom Likud i u koaliciji s par manjih liberalnih i desničarskih stranaka čvrsto drži vlast s koje ga jedino mogu skinuti sudski procesi za korupciju koji mu već nekoliko godina pušu za vratom. Samim tim je i veća potreba za diplomatskim ofenzivama iz svih raspoloživih sredstava i pridobivanje “sigurnih” glasova u nekim od sljedećih pokušaja da se osudi postupanje Netanjahueva režima prema Palestincima. Zadnji značajniji diplomatski poraz Izraela, prije formalnog dolaska Trumpa na vlast, bila je Rezolucija 2334 (ukratko: osuda daljnjeg naseljavanja Židova na područje Zapadne obale) što je dovelo do toga da Izrael gotovo prekine odnose sa svim članicama Vijeća sigurnosti s obzirom na to da je rezolucija prošla uz podršku svih članica i suzdržani glas SAD-a jer je Obamina administracija uspjela napokon pokazati zube što se nije usudila do – doslovno – zadnjih dana svojeg administriranja Washingtonom.

U takvoj geopolitičkoj situaciji, dobro dođe imati trgovinskog partnera na Balkanu koji pritom može izraelsko-palestinski sukob dobro utržiti i u svojem dvorištu. Osim vječnih i iskonskih neprijatelja Srba koji su u Sedlarovoj inverziji postali Arapi, hrvatskoj desnici dobro dođe i činjenica da je Netanjahueva desna vlada – glavni lučonoša islamofobije na istočnoj hemisferi. Islamofobije koja lagano postaje mejnstrim pozicija u domaćem javnom govoru. Nakon fringe desnih portala, udruga i tjednika, sada islamofobija lagano krasi i naslovnice “pristojnih” tjednika i redovne istupe na javnoj televiziji.

No, nema straha – službena Hrvatska  ima i na to odgovor. U toj novoj geopolitičkoj kartografiji pokušat će se prikazati kao uzoran i umiven igrač i prijatelj svima, koji u svom glavnom gradu na više lokacija i “pet jezika” odaje počast svim židovskim žrtvama u Drugom svjetskom ratu, a da pritom ni riječi prozbori o svom fašizmu, povijesnom i trenutnom. Monumentalni projekti dio su istog seta gesti kojim na vanjskopolitičkoj sceni lijepo i vješto barata premijer Andrej Plenković s jednim i isključivim ciljem – da skriva, i to štošta – od domaćeg fašizma do držanja diplomatske “lopovske” Izraelu u nastavku okupacije. Ma može sve!

 

bilten