Mnoge religijske zajednice imaju protuhumano poimanje ljudske prirodnosti. Ona je hijerarhijski određena te počiva na razlikama koje nekoga, budući da je riječ o hijerarhiji, stavljaju iznad, a druge ispod.

Naši novonastali klečitelji zagovaraju hijerarhiziranu sliku obitelji. Otac je glava i duhovni autoritet obitelji, majka je zadužena za rađanje i odgoj djece, a djeca za posluh majci i ocu. Time svi sudjeluju u tzv. božjem planu, a taj plan nije ništa drugo nego narušavanje ravnopravnosti i ljudskog dostojanstva.

Crkva ne zna što je demokracija, Crkva se boji demokracije jer demokracija počiva na ravnopravnosti i slobodi, a Crkva na posluhu hijerarhiji.

Katolička Crkva je tek na Drugom vatikanskom koncilu, i to silom prilika, priznala legitimitet demokratskom uređenju države. Očekivati da jedna takva institucija zagovara ravnopravnost između muškarca i žene, vjernika i nevjernika, ne graniči s glupošću, to je istinska manifestacija gluposti.

Julian Nida-Rümelin upozorava kako Crkva manipulira s konceptom tzv. prirodnosti, a sve kako bi vlastitu sliku čovjeka zadržala izvan kritike, jer se o onome što je prirodno ne raspravlja i ne dovodi u pitanje. Crkva nema prirodnu sliku o čovjeku, ona je, u najboljem slučaju, natprirodna, a u najgorem, i povijesno najprisutnijem smislu, ona je protuhumana jer služi za obračun s humanitetom koji ne podržava crkvene strukture.

Mi živimo u svijetu terminološkog i ontološkog nereda. Tako domoljublje u Hrvatskoj više ne označava nikakvu ljubav, a pogotovo ne prema jednom metaforičkom konstruktu kao što je to država, ono je sve više izraz podlog straha koji teži prema tome da konačno uništimo sve vanjske i unutarnje neprijatelje našeg metaforičkog konstrukta.

Poznato je da je Thomas Hobbes tvrdio da država nastaje iz našeg straha od toga da će nas drugi ljudi ubiti i oteti nam ono što imamo, odnosno, ako ništa nemamo, drugi koji imaju će nas preventivno ubiti iz straha da im ne uzmemo ono što oni imaju.

Država nam je potrebna kako bismo se osjećali sigurno i zaštićeno od neprijatelja, država nas štiti od pljačke i ubijanja. U ime države se, stoga, ne može tolerirati pljačka i ubojstvo.

Ako imamo na umu ovu postavku, onda će nam biti jasno zašto su najveći nacionalisti ujedno i najveće kukavice – oni se bore da država bude njihova kako bi ih zaštitila od mnogih kojih se boje. Nacionalisti nisu toliko ljudi mržnje, iako to zasigurno jesu, koliko su ljudi straha.

Oni su prestrašeni od same pomisli da postoji neprijatelj koji ih može ugroziti, a kad misle sebe, ujedno misle prestrašeno biće koje se mora obračunati s neprijateljem. Nacionalisti nemaju državu niti je mogu imati, oni imaju samo i jedino strah i potrebu da neprijatelje ubiju.

Država je instrument zaštite građana, ona nije oružje u rukama prestrašenih nacionalista, ona građane štiti od nacionalista i fanatika. To je znao Hobbes, ali to ne znaju nacionalisti.

I oni, baš kao i protuhumani fanatici, zagovaraju prirodno stanje i ne cijene nešto pretjerano demokraciju. Demokraciju ne poimaju i pod vidom zaštite manjina, ona im služi isključivo kao poligon za iživljavanje većine nad manjinom.

To nije država, jer država pruža zaštitu, to je nehumano stratište povampirene prirodnosti – oni niži služe višima, oni nikada nisu ravnopravni i ti viši s nižima mogu raditi što hoće. Naša država, a to je porazna činjenica, još uvijek ne opstoji kao država koja štiti građane – žive i mrtve.

Sve dok ova država ne zaštiti mrtvu obitelj Zec, a to je obitelj koja je 7. prosinca 1991. godine ubijena od strane uniformiranih pripadnika postrojbi koje nisu stvarale državu nego stratište, ona neće biti država u punom smislu riječi.

Djevojčicu Aleksandru i njezinu obitelj prava država štiti istinom i pravdom. Istinu poneki znaju, mnogi pristaju uz laž, a pravde nema. Ubojice su na slobodi. Mi znamo tko su, znamo što su napravili, ali su na slobodi. I sve dok je tome tako, u naš pojam slobode bit će uključena stvarnost ubojstva. Ne pravde, nego ubojstva.

Više puta sam govorio, a i dalje ću nastavljati govoriti, o tome da je ubojstvo obitelji Zec prvenstveno brutalna egzekucija kojom su prekinuta individualna vremena Aleksandre, Marije i Mihajla, to je, nadalje, brutalno uništenje sreće obitelji Zec, onih koji su živi a sada sjećanjem komuniciraju s ubijenom rodbinom, shvaćajući da ih je nečiji zločin međusobno razdvojio.

Ubojstvo obitelji Zec, konačno, opterećuje i povijest ove države i društva. Znamo tko je zločin počinio, znamo zašto ga je počinio, ali od toga znanja bježimo. Kada nas znanje o zločinu nad nekim ne obvezuje, kada nas ne potiče na djelovanje, onda nemamo ništa protiv toga da naša povijest bude povijest zločina. To bijegom i dokazujemo.

No kolikogod mi bježali, ono od čega bježimo ostaje, a to je svijest da živimo u državi u kojoj ubojice uživaju slobodu. Time njihova ubojstva nužno ulaze u prostor i vrijeme našeg života, u duh vremena koji nas oblikuje i koji mi oblikujemo.

Ako bježimo i šutimo, oblikovani smo onime od čega bježimo i o čemu šutimo, a to je zločin. Naša ljudskost je tada zločinačka ljudskost, doduše u bijegu, ali bijeg ne mijenja stvarnost kojom smo oblikovani, on nas samo lažno tješi kako nas znanje o zločinu ne obvezuje na djelovanje.

Čovjek je pojedinačno biće koje živi u društvu. On kao pojedinac mora vrednovati, donositi vrijednosne sudove o bitnim elementima koji tvore ovo društvo, a ubojstvo obitelji Zec je bitan element našeg društva. Pravosuđe nije donijelo svoj sud, zato kao pojedinci trebamo donijeti etički sud o takvom pravosuđu – ono je u funkciji slobode ubojica i zato ne pripada ljudskom svijetu, ono je duboko nepravedno.

Kada u državi slobodnih ubojica, netko govori o tzv. ljudskoj prirodi koja razlike promatra hijerarhijski, onda je sasvim jasno da je obitelj Zec bila ispod ubojica, zato je ova obitelj ubijena, ali i da je obitelj Zec ispod nas, zato nismo stvorili institucije i nismo birali one koji će kazniti zločince.

No hijerarhija tu ne staje – u takvom svijetu mi smo ispod ubojica, odnosno, mi se nalazimo između ubijenih i ubojica. Možda nećemo biti fizički ubijeni, ali nam je zasigurno namijenjena moralna, društvena, politička i ekonomska smrt.

autograf