U proteklih mjesec dana ispisan je čitav niz analiza i osvrta koji su tematizirali neizvjesnost uspjeha Grčke na pregovorima s eurozonom, bauk potencijalnog Grexita te nezavidni položaj u kojem se nalazi Syrizina vlada otkako je dobila mandat. Nakon Robertsa, prevodimo i polemički osvrt Richarda Seymoura koji donosi nove uvide u kompleksnost grčke situacije, ukazujući na diskrepanciju omjera snaga u političkom ringu koja je unaprijed predodredila neke od početnih neuspješnih koraka Varoufakisa, Tsiprasa i Syrize. Seymour u zaključnom dijelu ocrtava mogućnosti za izlazak iz te nezavidne pozicije.
Syriza je poražena u prvoj rundi pregovora.
Nakon razdoblja tijekom kojega smo mogli uživati u prkosu i tijekom kojega je Syriza osvojila podršku premoćne većine grčkog naroda – 80% prema anketi provedenoj prije potpisivanja posljednjeg dogovora, objavljenoj u Avgiju 22. veljače – vratili su se kući sa sitnišem. Pritisnuti prijetnjom kolapsa svog bankarskog sustava, a nepripremljeni za Grexit (i stoga bez opcije da ga koriste kao ulog u pregovaranju), prihvatili su potpuni poraz.
Tsipras je to pokušao prikazati u najboljem mogućem svjetlu, no iz njegove izjave može se vidjeti da pati od iluzija. Naime, ustvrdio je kako sklopljeni dogovor pokazuje da se Europa zalaže za kompromis od kojega će obje strane imati koristi. Ni govora o tome. Europa se zalaže za to da se Syrizu – kao što je to Schäuble likujući izjavio – prisili da provede mjere štednje protivno vlastitom mandatu. Zalaže se za slamanje demokracije na državnoj razini.
Tsipras je izjavio da dogovor stvara okvir u kojem će Syriza adresirati posljedice humanitarne krize. Ne stvara, ako su se obvezali na primarne viškove i Trojkin nadzor. Ne stvara, ukoliko će se pridržavati dogovora da Syriza neće „unilateralno“ ukinuti mjere štednje. Treba priznati da primarni višak od 1,5 posto predstavlja bolju opciju od primarnog viška od 4,5 posto. No čak je i 1,5 posto teško postići uz gospodarstvo koje se nalazi u depresiji, a uz pristajanje na Trojkin nadzor nad provođenjem reformi u svrhu ostvarivanja fiskalne održivosti (po neoliberalnim maksimama), ovo znači odbacivanje većeg dijela Syrizine reformske agende.
Tsipras je ustvrdio kako su mjere štednje i Memorandum stvar prošlosti. Upravo suprotno. Solunski program, koji već sam po sebi predstavlja pomno uređen plan djelovanja, lišen najradikalnijih Syrizinih ciljeva, stvar je prošlosti.
Međutim, tu nije kraj problemima s Tsiprasovim govorom. Ne radi se samo o iluzijama, već i o rekalibriranju vladina jezika i ciljeva kako bi se racionaliziralo ne samo ovaj poraz već i buduća povlačenja. Rekavši da su mjere štednje i Memorandum ovim dogovorom ostavljene u prošlosti, vlada pomjera okvire i uvjete budućih pregovora.
A to je jedan od razloga zašto oni koji govore o 'kupovanju vremena' griješe. Vrijeme nije puka količina od koje samo jedna strana ima koristi. Vladajuće klase u Europskoj uniji također su 'kupile vrijeme', a na raspolaganju im se nalaze i resursi. Usto, one su u ofenzivi, dok se Syriza povukla. Ne postoje realne osnove da vjerujemo kako će se Syrizina pregovaračka pozicija za četiri mjeseca poboljšati u odnosu na trenutno stanje. Syriza je već ublažila svoje stavove, a njezina će politička pozicija nakon četiri mjeseca produljenih mjera štednje vjerojatno biti još i gora.
Teško je za ovakvo stanje svaliti najveći dio odgovornosti na Syrizu. Nalaze se u oslabljenoj poziciji, a pitanje je bi li ijedna vlada postigla više u okršaju s Europskom unijom, odlučnom da ponizi Grčku. Ipak, linija koju drže Tsipras i Varoufakis naprosto je neodrživa. Njihova predanost pokušaju da razriješe ovu krizu unutar uvjeta koje diktira euro mora podbaciti. Naprosto su bili u krivu ako su računali da će unutar EU naići na saveznike ili sugovornike. Vlade zemalja južne Europe po ovom su pitanju još fanatičnije od Berlina. Hollande, za kojega se teško može reći da im je naklonjen, Syrizi je poprilično rano poručio da se gone: on je svoju odluku o mjerama štednje donio već odavno.
Dakle, pitanje valute nije bilo tek nacionalističko odvlačenje pažnje kao što su neki tvrdili: od samoga početka je bilo jasno kako će upravo oko tog pitanja lomiti koplja pri pokušaju da se izabere vladu koja se protivi mjerama štednje, i čiji će eksplicitni ciljevi biti suprotstavljanje Europskoj uniji i borba za ukidanje mjera štednje.
Alternativa, odnosno ono što bismo mogli nazvati narodni Grexit (izlazak Grčke iz eurozone i napuštanje eura kao državne valute, op. prev.), nije nimalo jednostavna, kao što ističe Dave Renton u posljednjem iz serije odličnih komentara o Grčkoj. Ekonomski rizici bili bi značajni. Takav bi potez zahtijevao ne samo ekonomsku pripremljenost, te potajno strateško manevriranje, već i masovnu društvenu i političku spremnost. Nadalje, bilo bi potrebno mobilizirati radnički pokret koji je relativno miran još od 2012. godine. U konačnici, za njegovo bi provođenje bila potrebna vlada koja je spremna riskirati ekonomsku i političku izolaciju od strane trgovinskih partnera, ali i nemilosrdnu i odlučujuću bitku za budućnost grčkog društva protiv oligarha, desnice te represivnih državnih aparata.
Pa ipak, sada će se unutar Syrize povesti ogromne rasprave oko prihvaćanja postignutog dogovora, a stara parola o 'nijednoj žrtvi za euro' vratit će se u igru. Manolis Glezos, kultna figura antifašističkog pokreta otpora i istaknuti član Syrize, prvi je sa svojim neslaganjem izašao u javnost. Poziva na kampanju unutar cijelog članstva stranke da se ne prihvati ovaj dogovor, protiv kojega će i sam glasati. I neće biti posljednji. Sljedeći tjedan će se na trgu Sintagma održati prosvjedni skup pod sloganom „Ne bojimo se Grexita“.
Nemamo se prava ničemu od ovoga čuditi. I to ne samo jer su nas upućeni izvori unaprijed upozorili da dolazi do povlačenja. Čak i ako to nije bio neizbježan rasplet, vrlo smo dobro znali da omjer snaga ide u prilog upravo ovakvoj vrsti poraza. Ukoliko nismo razumjeli da će vlada predvođena Syrizom biti „u neprekidnoj krizi“, „enklava pod reflektorima, pod neprestanim napadom kapitala i medija“, nismo dorasli situaciji. Doista nismo obraćali pozornost ako nismo bili u stanju predvidjeti da će Berlin „od Grčke pod svaku cijenu“ poželjeti „napraviti primjer“, te da će svi ponuđeni ustupci najvjerojatnije „namjerno biti uvredljivi“.
Možemo biti razočarani, ali ne i iznenađeni. No, odustajanje je također jedino moguće ukoliko si dopustimo određen stupanj odmaka – onakvu vrstu indiferencije koja nekim ljevičarima omogućuje da se prema Syrizinom porazu odnose trijumfalnije i od samog Schäublea. Ovo je za grčke radnike još uvijek daleko bolja i otvorenija situacija nego da je stranka Nova demokracija bila ponovno izabrana. Čak i skromne reforme u korist imigranata, radničkih prava na kolektivno pregovaranje i prosvjednika – pod pretpostavkom da ih Trojka neće stopirati – vrijedi provesti. Nadalje, samo zato što smo na ovaj način proživjeli iskustvo vlade koja se protivi mjerama štednje te ide do kraja u pokušaju da ih ukine unutar okvira eurozone, možemo razmišljati o pojavi značajnog izbornog tijela unutar Grčke koje se protivi ostanku u eurozoni. Štoviše, bit će još prilika za nadograđivanje: svaki puta kada Trojka odbije neku neophodnu reformu, na to se može i treba ukazati kao pouku o tome što Europa predstavlja.
Kao što je mogao predvidjeti svatko zdravih očiju, ovo nije krajnja točka, već ključni trenutak za grčke radnike u procesu pronalaženja rješenja za neprilike u kojima se nalaze.
Richard Seymour je marksistički pisac sa sjedištem u Londonu, gdje radi na svom doktoratu iz sociologije na London School of Economics. Autor je knjiga The Liberal Defence of Murder, The Meaning of David Cameron, American Insurgents, Unhitched: The Trial of Christopher Hitchens i Against Austerity. Vodi blog Lenin's Tomb, a piše i za Guardian, London Review of Books, Al Jazeeru, In These Times, kao i druge publikacije (Izvor)
