Iako je nedavno otišao u mirovinu sa Sveučilišta u Massachusettsu, profesoru Richardu D. Wolffu ne manjka posla. Američki intelektualac, kojega je New York Times Magazine nazvao ‘najprominentnijim marksističkim ekonomistom u SAD-u’, u posljednje vrijeme intenzivnije obilazi zemlju, promovirajući ideje poput ekonomske demokracije, što, uostalom, radi već više od četiri desetljeća. No razlika je u tome što je potražnja sada puno veća nego ranije.
- Sve je više poziva na predavanja, za razliku od prije pet godina kad ih gotovo nije bilo. Promjene u razmišljanju američkog naroda stvorile su potpuno drugi svijet za mene. Imam tjedni radioprogram, koji emitira više od 50 postaja i širi se velikom brzinom. Videosnimke s predavanja u staroj crkvi usred New Yorka mjesečno pogleda između 50 i 100 tisuća ljudi. I moje druge aktivnosti, kao i aktivnosti aktivista poput mene, dopiru do milijuna građana - kaže Wolff.
Koji su razlozi za sve veću popularnost alternativa kapitalizmu?
Smjer kapitalizma od 1970-ih godina uzrokovao je današnju rastuću omraženost kod građana, koja je usmjerena i prema političkim i kulturalnim mehanizmima što učvršćuju njegovu poziciju. Sistemske greške, proturječja kapitalizma, troškovi na račun društva i aktivni raspad SAD-a i drugih zemalja potiču sve ostalo. To postaje jasno milijunima ljudi, što se nije dogodilo već duže vrijeme.
Sanders je umjereni socijalist
Istraživanje Sveučilišta Harvard pokazalo je kako mladi Amerikanci većinom ne podržavaju kapitalizam, spominjući kao alternativu i socijalizam. Koji su razmjeri takvih razmišljanja kod građana SAD-a?
Takva spoznaja sve više postaje stvar zdravog razuma, posebno među ljudima mlađim od 35 godina. Antikapitalizam je u Americi trenutno proširen i slojevit. Occupy Wall Street i naknadni pokreti samo su neki od dokaza koliko se brzo proširio, posebice nakon 2008. godine. Prvi put u pola stoljeća socijalist se kandidirao za predsjednika i dobio milijune glasova. Da, ovdje su doista pokrenuti razgovori o socijalizmu i drugim alternativama kapitalizmu, ali ovaj put je riječ o novoj raspravi, koju predvode mladi ljudi. Kad brojni Amerikanci sada govore o socijalizmu, oni zapravo misle na antipatiju prema kapitalizmu i statusu quo, koji ih je duboko razočarao.
Oporavak je lažna tvrdnja koju forsira pet posto najbogatijih pojedinaca i korporacija. Oni kontroliraju vlade i vode brigu o tome da ih se spašava proračunskim novcem i da se ostatku populacije nameću mjere štednje
Jesu li ovo ključni razlozi popularnosti Bernieja Sandersa i njegove, kako je sam naziva, socijalističke pozicije?
Sanders je vrlo umjereni socijalist, po uzoru na skandinavske socijaliste ili srednjostrujaške socijaldemokrate u Francuskoj prije Francoisa Hollandea i u Njemačkoj prije partnerstva s Angelom Merkel. Njegova retorika uzbudila je američku javnost zato što je svaki socijalizam, pa i umjereni, u potpunosti demoniziran i isključen iz politike u ovoj zemlji ranih 1940-ih godina. Stoga Sanders predstavlja povratak socijalizma u politički diskurs nakon više od pola stoljeća hibernacije. To je njegov značaj – otvaranje prostora za pojavu i rast ljevice.
Kažete da je ocrnjivanje alternativa kapitalizmu u SAD-u provođeno sustavno i planski. Možete li to pojasniti?
Američki socijaldemokratski program New Deal nametnut je zahvaljujući pritisku moćne koalicije sindikata, dviju velikih socijalističkih opcija i jedne komunističke partije. Suprotno Europi, spriječili su fašistički odgovor na krizu nakon velike kapitalističke depresije 1930-ih, prisiljavajući kapitaliste da plate socijaldemokraciju. Poslije Drugog svjetskog rata krenulo se u uništenje sindikata i ljevice metodama uhićenja, deportacija i demoniziranja komunista kao agenata SSSR-a te izjednačavanjem socijalizma s tadašnjim komunizmom. Naposljetku je došlo do rasturanja radničkog pokreta. Protuustavno uništenje organizirane ljevice nakon 1945. nije samo omogućilo korporacijama i bogatima poništenje većeg dijela New Deala, već je poslužilo i za uspostavljanje neoliberalnog režima, obilježenog deregulacijama i privatizacijskim procesima za vrijeme Reagana. Takve politike ne jenjavaju do danas.
Kako biste ocijenili današnje stanje kapitalizma?
Kapitalisti desetljećima napuštaju velik dio globalnih regija u kojima su stvorili uspješne multinacionalne korporacije – Sjevernu Ameriku, Zapadnu Europu, Japan. Njihov rast i budućnost su u Kini, Indiji, Brazilu i sličnim zemljama. Radnici u matičnim zemljama trebaju im manje nego ikad ranije. Ne žele plaćati poreze za socijalne troškove u zemljama koje ne predstavljaju njihovu budućnost. Simbole takvog odnosa danas možemo vidjeti od Detroita do uništenih bivših industrijskih dijelova Velike Britanije, Francuske i drugih država. Njemačka se drži tako što radi ostatku Europe ono što Azija i drugi noviji kapitalistički centri čine starim kapitalističkim centrima. No njemački će kapitalisti uskoro slijediti njihov put. Veliko je političko pitanje hoće li radničke klase na starim kapitalističkim lokacijama dopustiti nastavak ekonomske propasti dok kapitalisti zarađuju od sve nižih plaća. Drugo je pitanje hoće li radništvo novih kapitalističkih centara dozvoliti grotesknu nejednakost i prevladavanje primitivnog kaubojskog kapitalizma ili će izbiti omasovljene borbe, poput onih koje su obilježile rast kapitalizma na Zapadu.
Je li uskoro moguća nova veća financijska kriza?
Deutsche Bank predviđa da šanse za novu recesiju u SAD-u prije kraja 2016. iznose 80 posto. Europska ekonomija u velikim je problemima. Na primjer, kolaps talijanske banke se približava. Kina ekonomski usporava jer njihovi strani klijenti ne mogu kupovati kao u prošlosti. Japan nastavlja višedesetljetnu recesiju. U ovom trenutku, kriza je iza ugla: bilo koji iznenadni događaj može katalizirati novi ozbiljni rasap ekonomskog sustava.
U medijima svako malo možemo čuti kako se američka ekonomija oporavlja ili se već oporavila od financijskog kolapsa prije osam godina.
Oporavak je lažna tvrdnja koju forsira pet posto najbogatijih pojedinaca i korporacija. Oni kontroliraju vlade i vode brigu o tome da ih se spašava proračunskim novcem, da se nameću mjere štednje ostatku populacije – rukovode ekonomijom u kojoj je jaz između bogatih i ostalih sve veći, u kojoj se smanjuje cijena rada, čija sigurnost također nestaje, baš kao i vladini socijalni programi. Ovo su ključni uzroci rastućeg policijskog nasilja nad građanima, posebno siromašnim i manjinama, ali i antikapitalističkim pokretima koji se protive tom nasilju. Američko se društvo u ključnim aspektima raspada i njegovi tradicionalni lideri, unatoč svemu, negiraju vlastite greške, zbog čega sve više gube moć.
Jesu li navedene politike uzrok i povijesni simptom puno šireg odbacivanja takozvanog političkog centra na Zapadu?
Da. Stranke tradicionalnog desnog i lijevog centra, koje su dijelile zadaću reprodukcije kapitalističkog sustava, gube moć. Zbog kontradikcija prirođenih kapitalizmu, koje su nakon krize rezultirale spašavanjem proračunskim sredstvima i neposustalim mjerama štednje, tjeraju od sebe tradicionalne birače. To je temelj za uspon Trumpa, Marine Le Pen, Corbyna, Sandersa ili britanskog napuštanja EU-a. Sada je ključno pitanje kome će se prikloniti kapitalisti i hoće li se, kad i kome pridružiti radničke organizacije. U međuvremenu, proturječja postojećeg ekonomskog sustava povećavat će nepopularnost kapitalizma, tjerajući tradicionalne političare i stranke u još opasnije vanjske i domaće političke poteze, sve kako bi zadržali moć koja im izmiče iz ruku.
Razočaranje u Europi
Spominjete Brexit. Kakve će biti posljedice izlaska Britanaca iz EU-a?
Političke i ideološke. Veliko razočaranje u Europi zbog otimanja sna o jedinstvu, kojoj je nametnut neoliberalni sustav koji podupire kapitalizam u tijeku pomicanja svojih prioriteta iz starih u nove kapitalističke centre, sada je uzrokovalo pobjedu protiv europskog neoliberalizma. Antiimigranti, rasisti, desnica i slični profitirali su isključivo zato jer su povezali vlastite interese s napuštenom i ogorčenom radničkom klasom. Ljevica je tu izgubila jer se nisu vezali uz gnjev radnika, nego su se udružili s predmetima njihova bunta: financijskim, poslovnim i političkim elitama koje su inzistirale na ostanku. No sada će Britanci biti suočeni s istom ili gorom varijacijom neoliberalizma od onoga u EU-u. Građani Europe sada mogu vidjeti da je dio priče o Brexitu bilo odvraćanje pažnje od puno bitnijih i, zapravo, temeljnih borbi između kapitalističke i postkapitalističke budućnosti Europe.
Nakon Brexita Britanci će biti suočeni s istom ili gorom varijacijom neoliberalizma od onoga u EU-u. Građani Europe sada mogu vidjeti da je dio priče o Brexitu bilo odvraćanje pažnje od puno bitnijih i temeljnih borbi između kapitalističke i postkapitalističke budućnosti Europe
Prije četvrt stoljeća proglašen je ‘kraj povijesti’ i harmoničan suživot kapitalizma i demokracije bez alternative. Kako danas gledate na ovu tezu?
Taj sustav ima duboka proturječja koja uzrokuju cikluse zapanjujuće i socijalno opasne nestabilnosti, potičući nejednakosti u društvu, koje su inherentne kapitalizmu. One su imale ključnu ulogu u dva svjetska rata. To što su prvi eksperimenti s kojima se nastojalo prevladati kapitalizam, poput Sovjetskog Saveza ili Kine, okončali u državnom kapitalizmu, ne znači da neće doći do novih i drugačijih eksperimenata. Osobno sam uvjeren u to, jer mislim da će se pojaviti kao reakcija na novi set kapitalističkih proturječja, uzrokovanih krizom 2008., baš kao što su SSSR, komunistička Kina i slični eksperimenti proizašli iz ranijih kontradikcija specifičnih za kapitalizam.
Znate kazati kako će borba u novom stoljeću biti između promijenjenog kapitalizma i socijalizma. Kakve promjene očekujete?
Nova definicija socijalizma, čiji se obrisi već naziru, fokusirana je na poduzeća – tvornice, urede i prodajna mjesta – i promovira demokratizaciju tvrtki, koje su u kolektivnom vlasništvu i pod upravom radnika, u demokratskoj koordinaciji s lokalnim zajednicama. Bez kapitalističkih korporacija u vlasništvu nekolicine koja odabire upravljačka tijela. Takav kapitalizam više nije prihvatljiv sve većem broju na globalnoj razini. Dok velike borbe slijede, sve prezreniji kapitalizam nastoji zadržati privilegije i moć nasuprot pokreta za tranziciju u kooperativno-demokratsku alternativu društva, koja je u suživotu s demokratiziranim oblicima proizvodnje.
Mainstream ekonomisti i političari često za socijalizam konstatiraju da je riječ o utopiji.
Svi politički projekti podrazumijevaju i utopijske snove. Za kapitaliste, riječ je o ‘savršenim tržištima’ koja stvaraju ‘optimalne ekonomske posljedice i socijalno blagostanje’. Za socijaliste, utopija je nekoć podrazumijevala demokratičnu državu koja će zamijeniti privatne kapitaliste. Novi socijalizam podrazumijeva demokratiziranu bazu društva, ne države u tolikoj mjeri: kooperative kojima upravljaju radnici, dijeleći društvenu moć s demokratski organiziranim zajednicama, u izgradnji socijalizma odozdo prema gore, u kojem će državne institucije služiti za koordiniranje sustava. Radnička poduzeća zasad su brojnija i razvijenija u Europi nego u Americi. Spomenut ću samo Mondragon u Španjolskoj ili Emilia-Romagnu u Italiji. Takvi se modeli sve brže šire.
Bi li krajnja desnica mogla dodatno iskoristiti propale neoliberalne politike?
Ekstremna desnica nastoji profitirati na kolapsu kapitalizma i političkog centra koji ga je održavao, nudeći ‘klasična’ rješenja poput antiimigrantskih politika, rasizma, fašizma i slično. To, dakako, neće riješiti problem implodirajućeg kapitalizma, čak i kad te politike iskorištavaju viktimizaciju mnoštva, koju uzrokuje urušavajući kapitalistički sustav. Politički centar nudi održavanje statusa quo, u čemu imaju male šanse, dok ljevica polako shvaća da mora ponuditi nešto dramatično drugačije, u smjeru tranzicije ka novom društvu: raspravu koja će dovesti do koncepta kooperativne ekonomije, umjesto diskreditiranog kapitalizma. Sustav postaje problem, rješenje je promjena sustava.
