Bend Pips, Chips & Videoclips osnovan je 1992., a zagrebački rokeri, koji su od prvoga dana svojom glazbom “secirali“ i kritički promatrali društvo, s vremenom su se, usprkos političkim pritiscima, zasluženo izborili za status kultnog benda na hrvatskoj sceni.
Već na početku karijere “prigrlio“ ih je i veliki Mate Mišo Kovač pozvavši tad još prilično nepoznate klince da mu budu predgrupa na koncertu na splitskom Poljudu na kojem se okupilo 40.000 ljudi. Najzaslužniji za bezvremenske hitove Pipsa, na kojima i danas odrastaju generacije, jest upravo frontmen, 50-godišnji Dubravko Ivaniš Ripper. Njihove su se pjesme koristile u kazališnim predstavama, bile dio filmskog soundtracka, a struka ih je nagradila nagradama Crni mačak i Porin.
Upravo ste nastupili na Brijačnici, festivalu posvećenom rocku i alternativnoj glazbi, koji se održava u najdepresivnijem mjesecu u godini. Kako vi proživljavate siječanj? Kako se kao bend pripremate za svirke?
U pripremi bilo koje vrste koncepta, a gig jest javno izvođački koncept, spontanostima nema ni traga. Upravo zato, ako se točno zna i uvježbava tko što radi, kada i zašto, tek tada možemo biti relaksirani i moguće je da se u trenutku dese i čarobne stvari po kojima ljudi pamte neki gig. Nema spontanosti u ozbiljnom poslu, spontanost je za amatere. Napravljen sam od betona i aluminija, daleko je galeb i morski žal, meni su svi mjeseci isti. Tako da za siječanj nemam specijalne osjećaje. Po noći ustajem, odem raditi u podrum, po noći se vraćam. Brijem da sam u Norveškoj.
Krajem prošle godine izdali ste prvi Songbox. Kako se rodila ideja za takvo nešto?
Notacije su u svijetu opće mjesto, a kod nas potpuno zanemarena niša. Zato smo se trudili napravili ih odlikaški, nisam bio u prilici izvan klasike vidjeti ovako detaljne notacije. Notacije su šezdesetih i sedamdesetih bile ozbiljan biznis u bivšoj državi, pogotovo u zabavnoj glazbi. Zanimljivo je kako se ovdje generalno na nepismenost gleda kao na vrlinu. Odavno sam shvatio da tipovi koji zaista imaju širinu i znaju napisati pjesmu imaju itekakvu naobrazbu. I ne pričaju previše o tome, to se samo po sebi podrazumijeva. Osobno, završio sam nižu muzičku za klavir i klarinet, a upravo sada je i treći put pohađam jer s kćeri svakodnevno vježbam klavir. Mislim da sam nižu muzičku apsolvirao, bilo bi fora da krenem u srednju, pa u devedesetoj upišem i akademiju, ha ha...
Od posljednjeg albuma ‘Walt’ prošle su tri godine. Pripremate li novi?
Slikovito, otprilike je ovako; zadam si mjesto na koje želim otići. Nazovimo to mjesto, ne znam, Švedska. Moram pritom iscrtati što precizniju rutu. Putem za sobom bacam kamenčiće k’o Ivica i Marica, zapnem na mali milijun mjesta, sretnem vuka, zaglavim po opskurijama i skužim da tamo gdje sam zacrtao ne znam stići. Lutam i gubim se. Mahovini ni traga, a ni nebo nije baš zvjezdano. Na koncu se zateknem u Južnoafričkoj Republici, nemam pojma kako ni zašto. Daleko sam ovih dana od Južnoafričke, tek sam se pogubio. Tješim se, samo polako i bez panike.
Nedavno ste se, u svom stilu, osvrnuli na problem oko zagrebačkog kluba Jabuka. Zabrinjava li vas sustavno zatiranje rock scene u Hrvatskoj?
Fokus u pjesmici nije na rock&rollu. Rock&rollu je tek metafora građanskog i građanstva. Upravo građansko je ono što se planski zatiralo zadnjih dvadesetak godina. Moj grad je postao obična provincija, samo prolazna stanica za sve one koji gaje nekakve ambicije. U civiliziranom svijetu zatvarani su veći i značajniji klubovi od GSK Jabuke, ali nije nam baš pametno s tim se metrom mjeriti. Jabuka je oltar građanskog, sjeme i dokaz da ovdje ima i onih koji nisu divlji. Na vlasti je Dementor, opći zaborav i falsifikat svega - prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja neće doći. Borba za Jabuku je nastojanje da ostanemo normalni. Kako se boriti? Prvo treba osvijestiti za što i zbog čega se borimo, treba si priznati da nije sve samo zbog nas, nije sve “u se na se i poda se”. Valja nešto naučiti o važnosti kontinuiteta, o društvenim vrijednostima. Ima i prije i bit će i poslije nas, a plodove borbe najčešće ne uživaju oni koji su u njoj sudjelovali. Ali kako to objasniti konfekcijskom malograđanskom komformizmu? Vječan je taj rimovani začarani krug: prvo idu hranitelji, pa te brane branitelji, naposljetku uvijek odnekud banu i bunitelji.
Mislite li da se u Hrvatskoj uopće može biti zvijezda?
Taština je gadna navada. Kad niskostrasje postaje pogonsko gorivo. Zanimljivo je to sa zvijezdama: sve koje golim okom vidimo već su odavno umrle.
Jeste li imali nekih neobičnih iskustava s obožavateljima?
Djeca me ne prepoznaju, niti je to bitno. Bitne su pjesme, a neke su preživjele više generacija. Od desetaka pjesama koje su vam promijenile život, koliko im autora poznajete? Pretpostavljam manjinu. Ljudi odvajaju bitno od nebitnoga. Poštar je nebitan, samo pismo je (ponekad) važno.
Zanima li vas politika?
Da, zanima me politika, odnosno zanima me kako funkcionira ljudsko društvo, globalno, lokalno baš i ne. Obrazovani i moralni možda se i požele baviti politikom, žele poboljšati društvo, ali potpuno je nemoguće razbiti mrežu drumskih razbojnika, stranačkih aparatčika i svekolikih imitacija života. To je sukus svega čemu sam stisnuo tipku “isključi”.
Kakvu glazbu, koje autore i bendove trenutačno najviše slušate?
Moja supruga je od onih koje drže da je tišina pakao. Ima stalno upaljen radio koji mi 98% ide na živce. Ali fino sam odgojen, mazohistički, pa ne prigovaram. Tako sam, dragi moji, naslušan svega i svačega, a da pritom baš ništa nisam čuo. Kroz jedno uho unutra, kroz drugo van.
Koliko se vaša percepcija glazbene industrije promijenila od početka karijere do danas? Može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe?
Diskografija je propala početkom stoljeća, bavili su se i prodajom kiflica u međuvremenu. Sad se privikavaju na prodaju digitalnih prava i na 21. stoljeće općenito. Većina nas koji se bavimo muzikom bauljamo po nekim svojim koordinatama, izvan nepostojećeg sustava. Ako si dovoljno uporan, preživjet ćeš bilo čime da se baviš. Ili ćeš riknuti, i to je varijanta, ali tada barem znaš zašto si živio.
Živite u centru, a odrasli ste u Novom Zagrebu. Volite li i danas Novi Zagreb?
Slučajno ili ne, danas stanujemo stotinjak metara od mjesta gdje je gospodin Zdenko Kolacij stajao s grupom svojih kolega arhitekata i gledao s uzvisine u tada još pustošnu udolinu, tzv. južni Zagreb, budući Novi Zagreb. Riječ je o istinskim vizionarima, ljudima koji su doslovno iskiparili budućnost. Novi Zagreb je, pokazat će se, jedan od najznačajnijih ovdašnjih društvenih dometa, ne samo arhitektonski nego i kulturološki. Biti dijelom novozagrebačkog miljea sedamdesetih i osamdesetih neizbrisiv je otisak. Dobro kaže Knjaz, nitko od nas nije ni sanjao da ćemo ikad prijeći Savu, zauvijek smo mislili ostati sjediti na zidiću. Zato je odlično iz kvarta otići i ne vratiti se. S prvom curom se rijetko tko oženio.
Jeste li kad ste prvi put otpjevali ‘Dinamo ja volim’ očekivali da će pjesma dobiti kultni status među navijačima?
Uvijek vrtim jednu te istu šprancu; nije riječ o nogometu, riječ je o građanskom i građanstvu. To je moja ideja Dinama. Netko će primijetiti da tome ni izbliza nije tako u stvarnosti. Treba težiti idealizmu jer u suprotnom se valjamo po blatu. A “kultne” pjesme najčešće prve napuštaju svoje autore i to je najbolje što se može dogoditi, i za song i za autora.
Jeste li požalili što niste završili pravo?
Za malo čime žalim, jer je uzaludno, ali tih pet godina koje sam proveo na Pravnom faksu i dandanas gledam kao na neoprostivu svinjariju. Žao mi je što nemam strukturirana znanja iz povijesti, sociologije, književnosti, ali pravo je nešto što me uopće nije interesiralo i upisao sam ga samo zbog roditelja. Nikad i ničim se nemojte baviti ako nemate interesa, ako nemate strast. Muzika je strast, mahniti ubojica dječjeg lica i životni partner. Ako ćemo ozbiljno, nikad nisam imao drugi izbor jer nije ovo nešto iz “čudesnog sveta privatluka”, ovo je poslanje. Poslanje te baš ništa ne pita.
Kad biste mogli izdvojiti svoje tri vrline i tri mane, koje bi to bile?
Kažu da se mudar svat vrlinama ne hvali, a mane skriva što je više moguće. Poslušat ću taj savjet.
Kakav ste kao suprug i otac?
Sve što radim i kako radim nastojim da je za primjer djetetu. Ne mislim da će ukapirati odmah i sada, važno je da skuži kad odraste, kad se osamostali. Tada će donositi odluke na temelju modela ponašanja svojih staraca. Naravno, svakodnevno zeznem u milijun situacija. Teško mi je gledati dijete u raljama kriminalnog školskog sustava, usred daviteljske seanse baš jako jako loših ljudi koji kao nešto odlučuju. Samo kad sam doma imam onaj osjećaj da sam na dobrom mjestu, da sam na jedinom mjestu gdje trebam biti. Ne znam, ja sam zapravo jako sretno dupe. Hajdemo svi, evo ja ću prvi, malo olabaviti. Pustimo puste recepte i jeftini life coaching. Pojedimo, za promjenu, malo kruha s paštetom. Strašno je nezdravo, ali je odlično za uspješan brak.
jutarnji
Već na početku karijere “prigrlio“ ih je i veliki Mate Mišo Kovač pozvavši tad još prilično nepoznate klince da mu budu predgrupa na koncertu na splitskom Poljudu na kojem se okupilo 40.000 ljudi. Najzaslužniji za bezvremenske hitove Pipsa, na kojima i danas odrastaju generacije, jest upravo frontmen, 50-godišnji Dubravko Ivaniš Ripper. Njihove su se pjesme koristile u kazališnim predstavama, bile dio filmskog soundtracka, a struka ih je nagradila nagradama Crni mačak i Porin.
Upravo ste nastupili na Brijačnici, festivalu posvećenom rocku i alternativnoj glazbi, koji se održava u najdepresivnijem mjesecu u godini. Kako vi proživljavate siječanj? Kako se kao bend pripremate za svirke?
U pripremi bilo koje vrste koncepta, a gig jest javno izvođački koncept, spontanostima nema ni traga. Upravo zato, ako se točno zna i uvježbava tko što radi, kada i zašto, tek tada možemo biti relaksirani i moguće je da se u trenutku dese i čarobne stvari po kojima ljudi pamte neki gig. Nema spontanosti u ozbiljnom poslu, spontanost je za amatere. Napravljen sam od betona i aluminija, daleko je galeb i morski žal, meni su svi mjeseci isti. Tako da za siječanj nemam specijalne osjećaje. Po noći ustajem, odem raditi u podrum, po noći se vraćam. Brijem da sam u Norveškoj.
Krajem prošle godine izdali ste prvi Songbox. Kako se rodila ideja za takvo nešto?
Notacije su u svijetu opće mjesto, a kod nas potpuno zanemarena niša. Zato smo se trudili napravili ih odlikaški, nisam bio u prilici izvan klasike vidjeti ovako detaljne notacije. Notacije su šezdesetih i sedamdesetih bile ozbiljan biznis u bivšoj državi, pogotovo u zabavnoj glazbi. Zanimljivo je kako se ovdje generalno na nepismenost gleda kao na vrlinu. Odavno sam shvatio da tipovi koji zaista imaju širinu i znaju napisati pjesmu imaju itekakvu naobrazbu. I ne pričaju previše o tome, to se samo po sebi podrazumijeva. Osobno, završio sam nižu muzičku za klavir i klarinet, a upravo sada je i treći put pohađam jer s kćeri svakodnevno vježbam klavir. Mislim da sam nižu muzičku apsolvirao, bilo bi fora da krenem u srednju, pa u devedesetoj upišem i akademiju, ha ha...
Od posljednjeg albuma ‘Walt’ prošle su tri godine. Pripremate li novi?
Slikovito, otprilike je ovako; zadam si mjesto na koje želim otići. Nazovimo to mjesto, ne znam, Švedska. Moram pritom iscrtati što precizniju rutu. Putem za sobom bacam kamenčiće k’o Ivica i Marica, zapnem na mali milijun mjesta, sretnem vuka, zaglavim po opskurijama i skužim da tamo gdje sam zacrtao ne znam stići. Lutam i gubim se. Mahovini ni traga, a ni nebo nije baš zvjezdano. Na koncu se zateknem u Južnoafričkoj Republici, nemam pojma kako ni zašto. Daleko sam ovih dana od Južnoafričke, tek sam se pogubio. Tješim se, samo polako i bez panike.
Nedavno ste se, u svom stilu, osvrnuli na problem oko zagrebačkog kluba Jabuka. Zabrinjava li vas sustavno zatiranje rock scene u Hrvatskoj?
Fokus u pjesmici nije na rock&rollu. Rock&rollu je tek metafora građanskog i građanstva. Upravo građansko je ono što se planski zatiralo zadnjih dvadesetak godina. Moj grad je postao obična provincija, samo prolazna stanica za sve one koji gaje nekakve ambicije. U civiliziranom svijetu zatvarani su veći i značajniji klubovi od GSK Jabuke, ali nije nam baš pametno s tim se metrom mjeriti. Jabuka je oltar građanskog, sjeme i dokaz da ovdje ima i onih koji nisu divlji. Na vlasti je Dementor, opći zaborav i falsifikat svega - prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja neće doći. Borba za Jabuku je nastojanje da ostanemo normalni. Kako se boriti? Prvo treba osvijestiti za što i zbog čega se borimo, treba si priznati da nije sve samo zbog nas, nije sve “u se na se i poda se”. Valja nešto naučiti o važnosti kontinuiteta, o društvenim vrijednostima. Ima i prije i bit će i poslije nas, a plodove borbe najčešće ne uživaju oni koji su u njoj sudjelovali. Ali kako to objasniti konfekcijskom malograđanskom komformizmu? Vječan je taj rimovani začarani krug: prvo idu hranitelji, pa te brane branitelji, naposljetku uvijek odnekud banu i bunitelji.
Mislite li da se u Hrvatskoj uopće može biti zvijezda?
Taština je gadna navada. Kad niskostrasje postaje pogonsko gorivo. Zanimljivo je to sa zvijezdama: sve koje golim okom vidimo već su odavno umrle.
Jeste li imali nekih neobičnih iskustava s obožavateljima?
Djeca me ne prepoznaju, niti je to bitno. Bitne su pjesme, a neke su preživjele više generacija. Od desetaka pjesama koje su vam promijenile život, koliko im autora poznajete? Pretpostavljam manjinu. Ljudi odvajaju bitno od nebitnoga. Poštar je nebitan, samo pismo je (ponekad) važno.
Zanima li vas politika?
Da, zanima me politika, odnosno zanima me kako funkcionira ljudsko društvo, globalno, lokalno baš i ne. Obrazovani i moralni možda se i požele baviti politikom, žele poboljšati društvo, ali potpuno je nemoguće razbiti mrežu drumskih razbojnika, stranačkih aparatčika i svekolikih imitacija života. To je sukus svega čemu sam stisnuo tipku “isključi”.
Kakvu glazbu, koje autore i bendove trenutačno najviše slušate?
Moja supruga je od onih koje drže da je tišina pakao. Ima stalno upaljen radio koji mi 98% ide na živce. Ali fino sam odgojen, mazohistički, pa ne prigovaram. Tako sam, dragi moji, naslušan svega i svačega, a da pritom baš ništa nisam čuo. Kroz jedno uho unutra, kroz drugo van.
Koliko se vaša percepcija glazbene industrije promijenila od početka karijere do danas? Može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe?
Diskografija je propala početkom stoljeća, bavili su se i prodajom kiflica u međuvremenu. Sad se privikavaju na prodaju digitalnih prava i na 21. stoljeće općenito. Većina nas koji se bavimo muzikom bauljamo po nekim svojim koordinatama, izvan nepostojećeg sustava. Ako si dovoljno uporan, preživjet ćeš bilo čime da se baviš. Ili ćeš riknuti, i to je varijanta, ali tada barem znaš zašto si živio.
Živite u centru, a odrasli ste u Novom Zagrebu. Volite li i danas Novi Zagreb?
Slučajno ili ne, danas stanujemo stotinjak metara od mjesta gdje je gospodin Zdenko Kolacij stajao s grupom svojih kolega arhitekata i gledao s uzvisine u tada još pustošnu udolinu, tzv. južni Zagreb, budući Novi Zagreb. Riječ je o istinskim vizionarima, ljudima koji su doslovno iskiparili budućnost. Novi Zagreb je, pokazat će se, jedan od najznačajnijih ovdašnjih društvenih dometa, ne samo arhitektonski nego i kulturološki. Biti dijelom novozagrebačkog miljea sedamdesetih i osamdesetih neizbrisiv je otisak. Dobro kaže Knjaz, nitko od nas nije ni sanjao da ćemo ikad prijeći Savu, zauvijek smo mislili ostati sjediti na zidiću. Zato je odlično iz kvarta otići i ne vratiti se. S prvom curom se rijetko tko oženio.
Jeste li kad ste prvi put otpjevali ‘Dinamo ja volim’ očekivali da će pjesma dobiti kultni status među navijačima?
Uvijek vrtim jednu te istu šprancu; nije riječ o nogometu, riječ je o građanskom i građanstvu. To je moja ideja Dinama. Netko će primijetiti da tome ni izbliza nije tako u stvarnosti. Treba težiti idealizmu jer u suprotnom se valjamo po blatu. A “kultne” pjesme najčešće prve napuštaju svoje autore i to je najbolje što se može dogoditi, i za song i za autora.
Jeste li požalili što niste završili pravo?
Za malo čime žalim, jer je uzaludno, ali tih pet godina koje sam proveo na Pravnom faksu i dandanas gledam kao na neoprostivu svinjariju. Žao mi je što nemam strukturirana znanja iz povijesti, sociologije, književnosti, ali pravo je nešto što me uopće nije interesiralo i upisao sam ga samo zbog roditelja. Nikad i ničim se nemojte baviti ako nemate interesa, ako nemate strast. Muzika je strast, mahniti ubojica dječjeg lica i životni partner. Ako ćemo ozbiljno, nikad nisam imao drugi izbor jer nije ovo nešto iz “čudesnog sveta privatluka”, ovo je poslanje. Poslanje te baš ništa ne pita.
Kad biste mogli izdvojiti svoje tri vrline i tri mane, koje bi to bile?
Kažu da se mudar svat vrlinama ne hvali, a mane skriva što je više moguće. Poslušat ću taj savjet.
Kakav ste kao suprug i otac?
Sve što radim i kako radim nastojim da je za primjer djetetu. Ne mislim da će ukapirati odmah i sada, važno je da skuži kad odraste, kad se osamostali. Tada će donositi odluke na temelju modela ponašanja svojih staraca. Naravno, svakodnevno zeznem u milijun situacija. Teško mi je gledati dijete u raljama kriminalnog školskog sustava, usred daviteljske seanse baš jako jako loših ljudi koji kao nešto odlučuju. Samo kad sam doma imam onaj osjećaj da sam na dobrom mjestu, da sam na jedinom mjestu gdje trebam biti. Ne znam, ja sam zapravo jako sretno dupe. Hajdemo svi, evo ja ću prvi, malo olabaviti. Pustimo puste recepte i jeftini life coaching. Pojedimo, za promjenu, malo kruha s paštetom. Strašno je nezdravo, ali je odlično za uspješan brak.
jutarnji
